Prije sedam godina za Scientific American autor John Horgan, koji nas na kreativan način uvijek iznova iznenađuje sa pisanjem o temama poput kraja fizike, kraja kozmologije, kraja znanosti isl. , objavio je članak o tome zašto i neki pametni, a nereligiozni, ljudi sumnjaju u teoriju evolucije. Ukratko, razlog je to što teorija evolucije ne objašnjava na zadovoljavajući način neke pojave poput toga da iako postoji puno više načina da sve krene po zlu, svijet i život još uvijek traje. Iako je evolucija slijep proces, proces koji nigdje izgleda ne vodi, svijet i život još uvijek postoje. To je paradoks. Evo šta je John Horgan rekao za “Scientific American”:
“Podijelio sam Darwinove sekularne kritičare u dvije grupe: Neki, poput biologa Stephena Jaya Goulda i Richarda Lewontina boje se političkih implikacija darvinističke teorije. Ako prihvatimo evolucijska objašnjenja ljudske prirode, predlažu nam, vjerujemo da su mnogi podmukli suvremeni “-izmi” – kapitalizam, rasizam, seksizam i militarizam – bili vrlo vjerojatni ishodi evolucije i stoga nisu lako podložni promjenama. S obzirom na to kako su genetske teorije korištene u prošlosti, ti su problemi razumni.
Ostali kritičari prigovaraju Darwinizmu upravo zbog suprotnog razloga. Boje se da evolucijska teorija, čak i kada ju podupire suvremena genetika i molekularna biologija, ne čini stvarnost dovoljno vjerojatnom. Stvarnost izgleda previše neizvjesno, previše proizvod slijepe sreće. Nitko se više nije trudio da riješi problem nevjerojatnosti od biologa Richarda Dawkinsa. Ironično, Dawkins je također otkrio koliko je to dubok i moguće neugodan problem.
U knjizi “Climbing Mount Improbable” (W. W. Norton, 1997) Dawkins naglašava da velika većina inačica određene vrste ne propagira; postoji mnogo više načina kako biti gubitnik u igri života nego kako biti uspješan. To sigurno vrijedi za život kao cjelinu. Od svih zamislivih mogućih životnih povijesti, koja je vjerojatnost da će život trajati milijarde godina, dovoljno dugo da se dobiju žabe, babuni i Glenn Beck?
Dawkins također primjećuje da “priroda, za razliku od ljudi s mozgom, nema predviđanja”. Svaki pojedini organizam provodi svoje kratkoročne interese bez obzira na dugoročne posljedice za život u cjelini ili čak za druge članove ove vrste. S obzirom na tu činjenicu, previše je lako zamisliti scenarije u kojima jedna vrsta – bakterija ili virus, možda – trči i uništava sav život na Zemlji.
Ako je naša prošlost bila nevjerojatna, možda je i naša budućnost. Prepoznajući tu implikaciju evolucijske teorije, neki su znanstvenici predložili alternativne mehanizme kako bi život bio snažniji. Na primjer, biokemičari kao što su Ilya Prigogine i Stuart Kauffman pretpostavili su “samoorganizacijske” sile koje su porijeklo života i njegovu kasniju povijest učinile vrlo vjerojatnima.
Drugi teoretičari predlagali su da prirodna selekcija može pogodovati ne samo genima ili pojedincima, već populacijama, vrstama, pa čak i cijelim ekosustavima. Najstrašnija verzija ovog koncepta grupnog izbora je Gaia teorija, koja tvrdi da se sav život nekako zavara kako bi se osiguralo njegovo trajno preživljavanje. Samoorganizacija i Gaia teorije imaju velike nedostatke i osvojile su nekoliko pristalica, ali to ne znači da problem koji pokušavaju riješiti ne postoji.
U ranoj karijeri, filozof Karl Popper kaže da je evolucija putem prirodne selekcije “gotovo tautologija” i “netestirana znanstvena teorija, već metafizički istraživački program”. Napadnut zbog ovih kritika, Popper ih je povukao. Ali kad sam ga intervjuirao 1992., izgovorio je da još uvijek smatra da Darwinova teorija nije zadovoljavajuća. “Treba tražiti alternative!” Popper uzvikne, udarajući po kuhinjskom stolu.
Je li moguće da će neki budući genij otkriti alternativu koja nadomješta darvinizam kao naš okvir za razumijevanje života? Hoćemo li se ikada ponovno osvrnuti na Darwinovu teoriju kao sjajnu, ali pogrešnu?”, (1)
Reference:
- https://blogs.scientificamerican.com/cross-check/dubitable-darwin-why-some-smart-nonreligious-people-doubt-the-theory-of-evolution/
