Kad bi ste kod automobila sa sve 4 izbušene gume i sa motorom u kvaru popravili jednu gumu i probali nastaviti voziti onda bi vidjeli jasnu razliku između običnog razmišljanja i sistemskog razmišljanja.
Obično razmišljanje i rješavanje problema misli da veliki problem možemo riješiti rješavajući samo jedan mali aspekt tog problema onaj koji nam je očigledan. S druge strane sistemsko razmišljanje uzima u obzir kompleksnost problema i shvata da se svaki veliki problem sastoji od mnoštva malih povezanih problema.
Ljudi nisu dobri u sistemskom rješavanju problema jer u školama nisu izučeni za isto, a ni u svakodnevnom iskustvu nemaju toliko dodira sa problemima sistemske prirode (npr. rijetko se dešava da više stvari odjednom ode u autu). Da bi se ljudi naučili da sistemski rješavaju probleme, naš obrazovni sistem bi trebalo promjeniti za 180°, jer se u njemu u biti uči baš suprotno. Uvijek se rješavaju manji izolirani problemi, a rijetko se ukazuje na širu sliku i na to kako je sve povezano i kako krajnji uzrok nekog problema u npr. jednoj državi može biti i nešto u nekoj petoj državi (npr. nastojanje jedne države da ekonomski kolonizira drugu).
Iako se mnogi problemi mogu riješiti improvizacijom baš kod sistema čest je slučaj da postoji samo jedan ispravan način da se nešto uradi ili riješi i to oni koji nisu svjesni sistema mogu da previde i da uprkos tome što su na neki loš način riješili problem da problem i dalje postoji.
