David Deutsch, fizičar sa Univerziteta u Oxfordu u Engleskoj je za kanal ted.com održao prezentaciju pod nazivom “Hemijska supa koja sanja o udaljenim zvijezdama”. Evo šta je rekao:

Rečeno nam je neka se ohrabrimo i kažemo nešto iznenađujuće. pa ću to i pokušati, ali htio bih početi sa dvije stvari koje svi već znaju. Prva je , zapravo nešto što se zna kroz većinu pisane povijesti, a to je kako je planet Zemlja, ili sunčev sustav, ili naše okružje ili kako god, jedinstveno ugođen kako bi podržao naš razvoj — ili stvaranje, kako se nekad mislilo — i naše trenutno postojanje, te najvažnije, naše buduće preživljavanje.

Danas ta ideja ima dramatično ime: Svemirski brod Zemlja. A ideja je kako izvan svemirskog broda,svemir je neumoljivo neprijateljski, dok je unutra sve što imamo, sve o čemu ovisimo, te imamo samo jednu priliku: ako udesimo naš svemirski brod, nemamo ići gdje drugdje. Sad, druga stvar koju svi već znaju je kako, obrnuto od onog što smo vjerovali kroz ljudsku povijest, ljudska bića nisu, zapravo, centar postojanja. Kako je Stephen Hawking slavno rekao, samo smo kemijska skrama na površini tipičnog planeta koji je u orbiti oko tipične zvijezde, koja je na periferiji tipične galaksije, i tako dalje.

Sad, prva od ove dvije stvari koje svi znaju na neki način govori kako smo na vrlo netipičnom mjestu, jedinstveno ugođenom i tako dalje, a druga govori kako smo na tipičnom mjestu. Te, posebno ako se odnosite prema tim dvjema kao dubokim istinama po kojima se ravnate i donosite životne odluke, onda se čine kao pomalo u konfliktu jedna sa drugom. Ali to ih ne sprječava da obje budu potpuno krive.

A jesu. Pa dajte da krene od druge: “Tipično.” Dobro, je li ovo tipično mjesto? Dobro, Pogledajmo uokolo, znate, pogledajmo u nasumičnom pravcu, pa vidimo zid, i kemijski otpad – a to uopće nije tipično za svemir. Sve što trebate učiniti je otići par stotina milja u tom istom smjeru te pogledati unazad, i nećete vidjeti nikakve zidove niti kemijski otpad — sve što vidite je plavi planet. A ako idete dalje od toga, vidjet ćete Sunce, sunčev sustav i zvijezde i tako dalje, ali to i dalje nije tipično za svemir, jer zvijezde dolaze u galaksijama. A najviše mjesta u svemiru, tipično mjesto u svemiru, nije nigdje niti blizu galaksijama.

Pa hajdemo dalje, dok izađemo iz galaksije, te se osvrnimo, i da, ovdje je ogromna galaksija sa spiralnim kracima ispred nas. U ovom trenutku, došli smo 100.000 svjetlosnih godina odavde. Ali i dalje nismo niti blizu tipičnom mjestu u svemiru. Kako biste došli do tipičnog mjesta, morali biste ići 1.000 puta dalje nego sada, u međugalaktički prostor. Pa onda, kako to izgleda — “tipično?” kako izgleda “tipično” mjesto u svemiru? Dobro, kroz enormne troškove, TED je sredio VR prikaz, visoke razlučivosti radi bolje imerzije,pogleda iz međugalaktičkog prostora. Možemo li ugasiti svijetla, molim, kako bismo ga mogli vidjeti?

Dobro, ne posve, ne posve savršeno.

Vidite, međugalaktički je prostor posve mračan, tamo je mrkli mrak. Toliko je mračno da kada biste gledali prema sebi najbližoj zvijezdi, a ta bi zvijezda eksplodirala kao supernova, a vi biste gledali ravno u nju u trenu kad bi vas njeno svjetlo doseglo, i dalje ne biste mogli vidjeti čak niti treptaj. To je koliko je velik i koliko je mračan svemir. A to je usprkos činjenici kako je supernova toliko svijetao, toliko sjajan događaj,da bi vas smjesta ubila na udaljenosti od nekoliko svjetlosnih godina.

Pa ipak, iz međugalaktičkog prostora, toliko je daleko da ju ne biste niti vidjeli. Tamo je također i vrlo hladno — manje od tri stupnja iznad apsolutne nule. I vrlo je prazno. Vakuum tamo je milijun puta rjeđi od najrjeđeg vakuuma kojeg najbolja tehnologija na Zemlji trenutno može stvoriti. Toliko je različito tipično mjesto od ovog mjesta. Dakle to je koliko je ovo mjesto netipično. Možemo li ponovno upaliti svijetla, molim? Hvala.

Sad, kako znamo o okružju koje je toliko udaljeno i toliko različito i toliko strano od svega na što smo navikli? Pa, Zemlja — naše okružje, u obliku nas — stvara znanje. Dobro, što to znači? Pa, pogledajmo čak i dalje od ovog gdje smo upravo bili — mislim odavde, teleskopom — i vidjet ćete stvari koji izgledaju poput zvijezda, a zovu se kvazari. “Kvazari” je izvorno značilo “Kvazi stelarni objekti”, Što znači: “stvari koje pomalo nalikuju zvijezdama.”

Ali oni nisu zvijezde. A mi znamo što su. Prije više milijardi godina i više milijardi godina svjetlosti od nas,materijal u središtu galaksije se urušio prema super masivnoj crnoj rupi. A potom su silna magnetska polja usmjerila nešto energije tog gravitacijskog urušavanja i nešto materije nazad van u obliku ogromnih mlazova, koji su osvjetlili režnjeve sa sjajem — mislim da je trilijuna — sunaca.

Sad, fizika bi ljudskog mozga teško mogla biti različitija od fizike takvog mlaza. Ne bismo mogli preživjeti u njemu niti trenutak. Jezik se slama prilikom pokušaja opisa kako bi bilo u jednom od tih mlazova. Bilo bi pomalo nalik iskustvu eksplozije supernove, ali iz neposredne blizine i u trajanju više milijuna godina.

Pa ipak, taj se mlaz dogodio na točno takav način da milijarde godina kasnije, na drugoj strani svemira,neki dio kemijske skrame može točno opisati i modelirati i predvidjeti i objasniti, prije svega — eto vam upute — što se događalo tamo, u stvarnosti. Jedan fizički sustav, mozak, sadrži točan radni modeldrugoga, kvazara. Ne samo njegovu površinsku sliku, iako također sadrži i to, nego model koji objašnjava, koji utjelovljuje iste matematičke odnose i istu uzročnu strukturu.

Sad, to je znanje. A ako to nije dovoljno zapanjujuće, stupanj kojem jedna struktura nalikuje drugoj sa vremenom raste. To je rast znanja. Jer, zakoni fizike imaju to posebno svojstvo da fizički objekti toliko međusobno različiti koliko uopće mogu biti, mogu ipak utjeloviti istu matematičku i uzročnu strukturu te to činiti sve više i više tijekom vremena.

Tako da smo mi kemijska skrama koja je različita. Ovaj kemijski otpad ima općenitost. Njegova struktura sadrži, sa stalno rastućom preciznošću, strukturu svega. Ovo mjesto, a ne druga mjesta u svemiru, je središte koje u sebi sadrži strukturalnu i uzročnu srž čitave ostale fizičke stvarnosti. Tako da, daleko od bivanja beznačajnom, činjenica kako zakoni fizike omogućuju ovo ili se čak pobrinu kako bi se to moglo dogoditi, je jedna od najvažnijih stvari o fizičkom svijetu.

Sad, kako sunčev sustav — naše okružje, u obliku nas — stječe taj poseban odnos s ostatkom svemira?Pa, jedna stvar koja je ispravna u Stephen Hawkingovoj opasci — mislim, ispravna je, samo je krivo naglašena. Jedna stvar koja je ispravna je kako ne koristi nikakvu posebnu fiziku, Nema posebnih božanskih zakona, nisu uključena nikakva čuda. Radi jednostavno sa tri stvari koje ovdje imamo u izobilju.Jedna od njih je materija, jer rast znanja je oblik obrade informacija. Obrada informacija je računanje, računanje zahtijeva računalo — nema poznatog načina pravljenja računala bez materije. Također trebamo energiju kako bi napravili računalo, te najvažnije, da napravimo medij, u biti, na koji spremamo znanje koje smo otkrili.

Te potom treće, manje opipljivo ali jednako bitno za bezgraničeno stvaranje znanja, stvaranje objašnjenjaje dokaz. Sad, naše je okružje preplavljeno dokazima Dogodilo se da smo testirali, recimo, Newtonov zakon gravitacije, prije oko 300 godina. Ali dokazi koje smo koristili su padali na svaki četvorni metar Zemlje milijardama godina ranije i nastavit će padati milijardama godina nakon. A isto vrijedi i za ostale znanosti. Koliko nam je poznato, dokazi za otkrivanje najtemeljnijih istina svih znanosti nalaze se ovdje, na našoj planeti, samo ih treba uzeti.

Naša je lokacija preplavljena dokazima te također materijom i energijom. Vani u međugalaktičkom prostoru, ova su tri preduvjeta za bezgranično stvaranje znanja na najnižoj mogućoj razini dostupnosti —kako rekoh, tamo vani je prazno, hladno i mračno. No je li tako? Pa zapravo, to je još jedno pučko pogrešno shvaćanje.

Jer zamislite kocku tamo u međugalaktičkom prostoru iste veličine kao naš dom, sunčev sustav. Sad ta je kocka jako prazna po ljudskim standardima, ali to i dalje znači kako sadrži više od milijun tona materije. A milijun tona je dovoljno za stvoriti, recimo, samodostatnu svemirsku stanicu, na kojoj je kolonija znanstvenika koja je posvećena stvaranju bezgraničnog toka znanja, i tako dalje.

Sad, trenutno je poprilično onkraj tehnologije čak i prikupiti vodik iz međugalaktičkog prostora te ga oblikovati u druge elemente i tako dalje. Ali stvar je, u razumljivom svemiru, ako nešto nije zabranjeno zakonima fizike, onda što nas može spriječiti da to učinimo, osim znanja kako? Drugim riječima, to je stvar znanja, ne resursa. Ako bismo to mogli učiniti, automatski bi imali izvor energije, jer ta bi transmutacija bila fuzijski reaktor.

A dokazi? Dobro, ponovno, tamo je tamno za ljudske pojmove, ali sve što trebaš napraviti je uzeti teleskop, čak neki današnjeg dizajna, pogledati, i vidjet ćeš iste galaksije kao i mi odavde. A s moćnijim teleskopom, moći ćeš vidjeti zvijezde i planete u tim galaksijama, moći ćeš se baviti astrofizikom te učiti zakone fizike. A tamo lokalno mogao bi sagraditi ubrzivače čestica, te učiti fiziku elementarnih čestica te kemiju, i tako dalje. Vjerojatni bi najteža znanost za činiti bila biološki terenski rad – jer bi trebalo nekoliko stotina milijuna godina za doći do najbližeg planeta koji sadrži život i nazad. Ali moram vam reći — i oprosti, Richarde, — ali nikad nisam baš ni volio biološki terenski rad.

Smatram kako nam je zapravo taman dovoljno imati jedan svakih nekoliko stotina milijuna godina.

Tako da zapravo, međugalaktički prostor sadrži preduvjete za bezgranično stvaranje znanja. Bilo koja takva kocka bilo gdje u svemiru bi mogla postati ista vrst koncentratora kakav smo i mi, ako bi znanje kako to učiniti tamo bila prisutna. Dakle, nismo na jedinstveno nastanjivom mjestu. Ako je međugalaktički prostor sposoban stvoriti bezgraničan tok objašnjenja, onda je tako i gotovo svako drugo okružje, tako je i Zemlja. Tako je i zagađena Zemlja. A ograničavajući faktor, tamo i ovdje, nisu resursi, jer njih je obilje,nego znanje, kojeg je malo.

Sad ovaj pogled na svemir temeljen na znanju može — a mislim da i treba — učiniti da se osjećamo vrlo posebnima. Ali bi nas također trebao učiniti da se osjećamo ranjivima, jer to znači kako bez određenog znanja koje je potrebno za preživjeti trenutne izazove svemira, nećemo ih preživjeti. Sve što je potrebno je da supernova okine nekoliko svjetlosnih godina odavde, i svi bismo bili mrtvi!

Martin Rees je nedavno napisao knjigu o našoj ranjivosti spram svakakvih stvari, od astrofizike do znanstvenih eksperimenata koji su pošli ukrivo te najvažnije. do terorizma oružjem masovnog uništenja.Te on misli kako civilizacija ima samo 50 posto šanse preživjeti ovo stoljeće. Mislim kako će on pričati o tome kasnije u konferenciji.

Sad, ne mislim kako je vjerojatnost ispravna kategorija za raspravu o ovoj temi, ali slažem se s njim oko ovoga: možemo preživjeti, a možemo i ne preživjeti. Ali to ne ovisi o šansi, nego o tome jesmo li stvorili relevantno znanje na vrijeme. Opasnost uopće nije besprimjerna. Vrste izumiru svo vrijeme. Civilizacije završavaju. Nadmoćna većina svih vrsta i svih civilizacija koje su ikad postojale sad su povijest. A ako mi želimo biti iznimka iz toga, tad je, logično, naša jedina nada upotrijebiti tu jedinstvenu odliku koja izdvaja našu vrstu i civilizaciju od svih ostalih — rječju, naš poseban odnos sa zakonima fizike, našu sposobnost stvoriti nova objašnjenja, novo znanje — biti centralni čvor postojanja.

Pa dajte neka primijenim ovo na trenutnu polemiku, ne stoga što želim zastupati neko određeno rješenje,nego samo kako bih prikazao na kakve stvari mislim. A polemika je globalno zatopljenje. Sad, ja sam fizičar, ali nisam prava vrst fizičara. Spram golablnog zatopljenja, tek sam laik. A razumna stvar za laika je shvatiti ozbiljno prevladavajuću znanstvenu teoriju. A u skladu s tom teorijom, već je prekasno za izbjeći nepogodu, što ako je istina da je naša trenutno najbolja mogućnost spriječiti emisije CO2 pomoću nečega nalik Protokolu iz Kyota, sa ograničavanjem gospodarske aktivnosti i ogromnom cijenom toga u stotinama milijardi dolara, ili kolika već jest, onda je to već sad nepogoda u bilo kojoj razumnoj mjeri. A akcije koje se zastupaju čak niti ne podrazumjevaju riješiti problem, već ga tek kane malo odgoditi. Dakle već je prekasno izbjeći ju, a vjerojatno je bilo prekasno izbjeći ju i prije nego je itko uočio opasnost.Vjerojatno je već bilo prekasno u 1970-ima, kada nam je najbolja postojeća znanstvena teorija govorilakako će industrijske emisije ubrzati dolazak novog ledenog doba, u kojem će milijarde izginuti.

Sad, pouka ovoga meni se čini jasna, i ne znam zašto ne utječe na javnu raspravu. Govori nam kako ne možemo uvijek znati. Kad znamo za nadolazeću nepogodu, te kako ju riješiti po cijeni nižoj od cijene same nepogode, tada zapravo i neće biti puno rasprave. ali nikakva predostrožnost niti mjera opreza ne može izbjeći probleme koje još nismo predvidjeli.

Stoga, trebamo stav rješavanja problema, ne samo izbjegavanja problema. Istina je kako šaka sprječavanja vrijedi kao vreća lijeka, ali to vrijedi samo ako znamo što spriječiti. Ako ste udareni po nosu,onda se znanost medicine me sastoji od poučavanja vas kako izbjeći udarce.

Ako bi medicinska znanost prestala tražiti lijekove i usredotočila se na prevenciju, onda bi postigla jako malo ijednoga.

Svijet trenutno bruji od planova kako primorati na smanjenje ispuštanja plinova po svaku cijenu. Trebao bi brujati od planova kako smanjiti temperaturu, i od planova kako živjeti na višoj temperaturi — i ne po svaku cijenu, već učinkovito i jeftino. A neki takvi planovi postoje, stvari poput jata zrcala u svemiru koja bi odbijala sunčevu svjetlost, te poticanja vodenih organizama jesti više ugljičnog dioksida. U ovom trenutku, ove su stvari rubna istraživanja; nisu u središtu ljudskog napora za suočenje sa ovim problemom, ili problemima uopće. A s problemima kojih još nismo svjesni, sposobnost za ispravno postupanje — ne tek puka sreća vječitog izbjegavanja — je naša jedina nada, ne samo rješavanja problema, nego preživljavanja.

Pa uzmite dvije kamene pločice, i urežite u njih. Na jednu, urežite: “Problemi su rješivi” A na drugu, urežite: “Problemi su neizbježni”

Izvor: https://www.ted.com/talks/david_deutsch_on_our_place_in_the_cosmos/transcript?language=hr