U 19. stoljeću postojao je jedan zaista važan fiziološki uvid njemačkog naučnika Hermanna von Hemholtza koji traje i danas. Prepoznao je da je pužnica – prijemni organ uha – u suštini obrnuti klavir. U klaviru svaka žica predstavlja jedan ton, a izlaz se miješa u skladnu cjelinu.

Uho u osnovi poništava taj rad. Ona zauzima skladnu cjelinu, odvaja pojedine tonove i predstavlja svaki od njih na različitom položaju duž spiralne pužnice. Svaka od 16.000 ćelija dlake koje oblažu pužnicu je receptor koji reagira na određenu frekvenciju. I te ćelije za kosu su u sistematičnom redoslijedu, baš kao i žice za klavir.

Zajednička valuta nervnog sistema je električna. To su akcijski potencijali – tokovi 1 i 0, zapravo – slično onima u računaru. Ali valuta vanjskog osjetilnog svijeta je vrlo različita. Imamo fotone – to je vid. Imamo pritisak – to je dodir. Imamo molekule – to je miris ili okus. I na kraju imamo vibracije u zraku – to je suština zvuka. Svaka od tih različitih vrsta fizičkog podražaja mora se na neki način pretvoriti u električne signale koje mozak tada može interpretirati. To je proces transdukcije.

Sistem nije samo pasivni pretvarač. Zvuk koji ulazi u uho ne izaziva jednostavno odgovor. Umjesto toga, uho ima takozvani aktivni proces. Uho ima ugrađeno pojačalo, a to pojačalo nije poput bilo kojeg drugog našeg čula. Bilo bi kao da svjetlost koja ulazi u oko proizvodi više svjetla unutar oka, ili miris koji ulazi u nos proizvodi više molekula mirisa. U slučaju naših ušiju, zvuk koji ulazi u uho zapravo mehanički pojačava uho, a pojačanje je između 100 i 1.000 puta. To je prilično duboko. Aktivan proces također izoštrava podešavanje sluha, tako da možemo razlikovati frekvencije koje su udaljene samo oko 0,1 posto. Za usporedbu, dva ključa na klaviru međusobno su udaljena 6 posto.