Eksperiment australskog Univerziteta Queensland neprekinuto je trajao od 1927. godine.

Profesor Thomas Parnell je davne 1927. godine studentima htio pokazati kako je katran tekućina, mada na sobnoj temperaturi izgleda kao čvrsta tvar.

U lijevak je stavio komad katrana, prekrio ga staklenim zvonom, zapečatio i ostavio u kabinetu univerziteta. Nakon 3 godine (1930.) otpečatio je lijevak, ispod njega postavio čašu, te započeo s praćenjem viskoziteta u nastojanju bilježenja kapanja katrana u čašu.

Na njegovu žalost, niti jedan njegov student se nije mogao uvjeriti u to da katran doista može kapati na sobnoj temperaturi, jer je prva kap pala tek nakon 8 godina, a svakoj idućoj je trebalo između 7 i 12 godina da završi u čaši ispod lijevka.

Do danas je ukupno palo oko 10 kapi, a 2000. godine ih je bilo dovoljno za izračunati viskozitet katrana, pa danas imamo naučni podatak da je oko sto milijardi puta manje viskozan nego voda.

Niko od studenata nije vlastitim očima vidio trenutak kada je neka kap pala u čašu, a profesor John Mainstone je nastavio istraživanja Parnella, uočivši da se jedne večeri 1979., kap katrana nalazila vrlo blizu dna čaše, da bi drugo jutro ustanovio kako je pala u nju.

Mainstone si nije mogao oprostiti što je za tako malo propustio trenutak padanja kapi, a da bi stvar bila još luđa, trenutak padanja osme kapi 2000. godine nije zabilježen ni postavljenom video kamerom, jer se pokvarila baš u trenutku kada je došlo do tog “historijskog događaja”.

Izvor: www.infima.ba