Tag Archives: sistem

Da li je sve povezano? Ako jest, kakvim vezama?

Često se može čuti da neko kaže da je sve povezano, ali se povezanost može osjetiti i nekad na nepredvidive načine. Ponekad nešto malo u daljini uzrokuje velike promjene negdje blizu nas. Kod corona virusa nešto malo je izazvalo svjetsku pandemiju i od čovjeka do čovjeka virus se raširio po cijelom svijetu. Puno je takvih primjera gdje se uočavaju veze.

Međutim, šta ako je neki sistem izolovan i po definciji nije povezan sa vanjskim svijetom? U tom slučaju stvarno bi mogli reći da taj sistem, odnosno ono u sistemu, nije povezano sa vanjskim svijetom. Međutim, uvijek postoji neka veza. Npr. samo zato što je neka zgrada izolovana od vanjskog svijeta ne znači da ju zemljotres ne može razvaliti, pa zbog toga vidimo da ni jedna izolacija nije savršena i uvijek postoji neka veza. Može se između redova u ovome svemu pročitati da zaista izgleda kao da je sve nekako povezano, ali te sve veze nisu iste, neke su direktne, neke indirektne, neke jake, neke slabe, neke vidljive, neke nevidljive.

S aspekta fizike u prirodi je sve povezano sa 4 fundamentalne interakacije: jakom, slabom, elektromagnetnom i gravitacijskom, ali se pretpostavlja da bi se sve ove 4 sile mogle svesti na jednu fundamentalnu vezu među svime.

Teorija koja bi objasnila na koji način je sve povezano se zove teorija svega. Ta teorija se intenzivno razvija, ali je pitanje da li će se ikada u potpunosti razviti, a do tada naša standardna fizika je početna verzija teorije svega prema kojoj je zaista sve povezano sa 4 fundamentalne sile i sve se dešava preko njih.

Koja je razlika između običnog i sistemskog rješavanja problema?

Kad bi ste kod automobila sa sve 4 izbušene gume i sa motorom u kvaru popravili jednu gumu i probali nastaviti voziti onda bi vidjeli jasnu razliku između običnog razmišljanja i sistemskog razmišljanja.Obično razmišljanje i rješavanje problema misli da veliki problem možemo riješiti rješavajući samo jedan mali aspekt tog problema onaj koji nam je očigledan. S druge strane sistemsko razmišljanje uzima u obzir kompleksnost problema i shvata da se svaki veliki problem sastoji od mnoštva malih povezanih problema.

Ljudi nisu dobri u sistemskom rješavanju problema jer u školama nisu izučeni za isto, a ni u svakodnevnom iskustvu nemaju toliko dodira sa problemima sistemske prirode (npr. rijetko se dešava da više stvari odjednom ode u autu). Da bi se ljudi naučili da sistemski rješavaju probleme, naš obrazovni sistem bi trebalo promjeniti za 180°, jer se u njemu u biti uči baš suprotno. Uvijek se rješavaju manji izolirani problemi, a rijetko se ukazuje na širu sliku i na to kako je sve povezano i kako krajnji uzrok nekog problema u npr. jednoj državi može biti i nešto u nekoj petoj državi (npr. nastojanje jedne države da ekonomski kolonizira drugu).

Iako se mnogi problemi mogu riješiti improvizacijom baš kod sistema čest je slučaj da postoji samo jedan ispravan način da se nešto uradi ili riješi i to oni koji nisu svjesni sistema mogu da previde i da uprkos tome što su na neki loš način riješili problem da problem i dalje postoji.

Kako teško učiniti laganim? Jel to stvarno teško ili je do Vas?

Često se dešava da neko odustane od neke aktivnosti, od rješavanja nekog problema jer se čini pretežak.

Ako ste ikad cijepali drva, trebali bi ste znati šta možete da uradite kad je neko drvo teško za precijepiti:

1. Promijenite način kako cijepate. Nemojte udarati po sredini, nego sa strane. Ako pak želite nastaviti udarati po sredini, onda to morate da uradite punom snagom i s velikim zamahom.

2. Promijenite halat. Iskoristite sjekiru specijalno napravljenu za drva koja je teško da se iscijepaju.

3. Ako baš ništa ne ide, onda izolujte to drvo koje je problem, ostavite ga za kasnije ili zamolite nekog drugog da proba.

Slika: Cijepanje drva. Izvor: www.fiskars.com.hr

Na ovom primjeru cijepanja drva možemo da vidimo neke principe kako teško može da se transformiše u lagano, a ti principi su:

1. Podijeli pa vladaj. Nemojte problem rješavati u cjelini odjednom, nego dio po dio, korak po korak.

2. Promjena perspektive i načina rješavanja. Ako ste probali samo jedan način, onda ne možete tvrditi da je nešto teško. Teško je samo ono što se ni na 5 ni 10 ni više načina ne može riješiti.

3. Iskoristite neki halat ili promijenite onaj koji već koristite. S pravim halatom teško vrlo brzo postaje lagano.

3. Pauzirajte i probajte u nekom drugom vremenu ako baš nikako ne ide i također pomaže zamolite nekog drugog da vam pomogne.

4. Ako vam to nešto baš nikako ne ide, onda se kanite toga, pod uslovom da ste našli nešto smislenije i za vas jednostavnije. Čovjek se definitivno ne bi trebao baviti s onim što mu baš nikako ne ide.

Zaboravite karmu i zakon privlačenja, evo šta je uzrok svemu.

Možda vjerujete u karmu, da sudbina vraća dobrom na dobro i zlom na zlo ili vjerujete da zakon privlačenja funkcioniše na neki nadprirodan način, ali možda ste i u pravu, samo ne na način na koji mislite. Naime, ispostavlja se da to što neki zovu karmom ili zakonom privlačenja da je to samo način funkcionisanja sistema i da je karma zapravo sam povratna reakcija unutar sistema u kojem je čovjek. Dakle, nije karma ili zakon privlačenja nešto misteriozno iza svega, nego je kompleksno funkcionisanje sistema. Ne radi se o misteriji “karme” i “zakonu privlačenja”, nego o složenosti sistema kojeg smo i mi dio. Da bi demistificirali “karmu” i “zakon privlačenja” možemo i moramo koristiti sistemsko razmišljanje. Evo šta je sistemsko razmišljanje:

“Sistemsko razmišljanje je umetnost i nauka za stvaranje pouzdanih zaključaka o ponašanju razvijajući duboko shvatanje osnovne strukture.

Uzgajanje ove “umetnosti i nauke” dovodi do rutinske upotrebe ispravnih mentalnih modela koji vide svet kao složen sistem čije ponašanje kontroliše njegova dinamička struktura, a to je način na koji njegove petlje povratne veze interaguju kako bi se pokrenulo ponašanje sistema. Pojam sistemskog razmišljanja je poželjan na holističke ili cjelokupne sisteme, koji imaju labavije i intuitivnije značenje i naglašavaju razumijevanje cjeline umjesto dinamičke strukture sistema.

Sistemsko razmišljanje ne vraća se u gledanje cele, velike slike ili na viši nivo. Niti se shvata kao da kad leptir krilima pomjera na jednom mestu da bi to moglo da dovede do uragana daleko. Ovo pomaže, ali ne dovodi do glavnih uvida koji se pojavljuju kada postane vidljiva struktura povratne petlje sistema. Kada se ovo desi, noć postaje dan. Sistemsko razmišljanje je prvi korak do još višeg nivoa: sistemske dinamike, gde umesto samo razmišljanja u pogledu strukture sistema, modelirate ga.

Evo definicije iz izuzetno uticajnog djela od Petera Sengeja “Peto disciplinsko polje:

Sistemsko razmišljanje [je] način razmišljanja i jezik za opisivanje i razumevanje, sila i međusobnih veze koje oblikuju ponašanje sistema. Ova disciplina nam pomaže da vidimo kako efikasnije menjati sisteme i delovati više u skladu sa prirodnim procesima prirodnog i ekonomskog svijeta.

Mislioci orjentirani na događaje i sistemski mislioci

Kada završite sa pravim sistemskim razmišljanjem, vi vidite sistemsko ponašanje kao rezultat povratnih petlji. Kružnice povratnih informacija su svuda.

U primjeru jednostavan postupak sipanja čaše vode može se razumjeti na mnogo dubljem nivou crtanjem jednostavnog dijagrama koji predstavlja glavnu povratnu petlju. Polazeći od vrha, pozicija slavine utiče na protok vode, što utiče na trenutni nivo vode. Željeni nivo vode minus trenutni nivo vode jednak je percepciji praznine. Kako se nivo vode povećava, zatvori se rupa, što utiče na poziciju slavine, što utiče na protok vode, zbog čega se nivo vode blago podiže do željenog nivoa vode, a ne prekorači.

Iako ovaj jednostavan primjer ne dovodi do bilo kakvih moćnih uvida, primjena sistemskog razmišlja o složenijim problemima često može pretvoriti problem od nemogućeg za rješavanje u jedan tako lako rješiti da biste mogli zaboraviti da je pre nekoliko trenutaka ili godina bilo nemoguće.

Dugo, kada sam bio u mojim dvadesetim godinama, neko na jednoj zabavi je rekao: “Možete podeliti sve u SAD u dve grupe. One koji gledaju televiziju i one koji ne gledaju. “

Dalje je objasnio da su oni koji su gledali televiziju izgledali stado, a oni koji nisu gledali mnogo TV-a bili su originalni mislioci koji su vodili mnogo interesantnije i ispunjavajuće živote. On je pokazao ljude oko sobe, lako ih podelio u te dve grupe na osnovu toga ko je bio dosadan i ko je bio zanimljiv. Potom je potvrdio svoje procjene posmatrajući koliko su se često odnosili na TV emisije u svojim govorima kao i pitajući ih koliko su gledali televiziju. To je bio izvanredan prikaz teorije koja se ispravno pokazala. 25 godina kasnije razgovarao sam sa profesorom filozofije iz Nemačke, koji me je šokirao tako što je napravio identičnu izjavu.

Svako na svijetu također može biti podijeljen u dvije grupe na osnovu toga kako oni vide svet oko sebe: mislioce orjentisane na događaje i sistemske mislioce.

Većina ljudi, verovatno preko 95%, orijentisani su na događaj. Oni vide svet kao zbirku delova i događaja. Svaki događaj ima razlog i ako želite riješiti problem, pronađite razlog i riješite to. Primjenjujući ovaj način razmišljanja postavljen na globalni problem održivosti životne sredine, oni vide loše ponašanje ljudi kao uzrok problema. Rešenje je onda da ih se navede da prestane da se ponašaju tako neodgovorno. To se može učiniti zakonom kojim se kaže šta da se radi, a šta ne da se radi, uz emotivne pozive da budu ljubazni prema životnoj sredini. Kada to rešenje propadne, kao što već više od 40 godina propada, oni jednostavno dižu ruke i nazivaju to teškim problemom. Ovaj način razmišljanja poznat je i kao klasični aktivizam.

Sistemski mislioci problem vide sasvim drugačije. Oni vide ogromne pozitivne povratne petlje koje izazivaju rojeve agenata da eksploatišu Zemlju za sopstvenu korist i rast populacije. Ovaj režim postaje neodrživ kada konverzije negativnih povratnih informacija napokon počnu da se vraćaju dok se približavaju ograničenja okoline. Oni ne smatraju ljudsko loše ponašanje kao problem. Umesto toga, oni vide strukturu sistema kao izazivanje tog lošeg ponašanja. Da bi se rešio problem, struktura sistema mora se shvatiti i promijeniti, tako da se petlje povratnih informacija mogu redizajnirati kako bi se ljudi ponašali održivo kao prirodni dio njihovog svakodnevnog postojanja. Ovo zahteva mnogo više poslanego pisati nekoliko novih zakona i moliti da se spasi svet.

Ključni koncepti razmišljanja o sistemima

Razmišljanja o sistemima se okreće oko nekoliko koncepata koje svako ko je odlučan da uči može da savlada studijom i praksom. Ključni koncepti su: Svi sistemi su sastavljeni od međusobno povezanih dijelova. Veza dovodi do ponašanja jednog dela da utiče na drugi. Svi dijelovi su povezani. Promena bilo kog dela ili veze utiče na čitav sistem. Struktura sistema određuje njegovo ponašanje. Struktura je obrazac delova veza, a to je način organizovanja sistema. Ponašanje sistema je najmanje hiljadu puta više zavisno od povezivanja od delova, jer to određuje način rada dijelova. Da biste shvatili grubo ponašanje sistema, shvatite njegovu strukturu. Da promijenite bruto ponašanje sistema, promijenite njegovu strukturu. Ponašanje sistema je fenomen koji se pojavljuje. Kako se sistem ponaša ne može se odrediti inspekcijom njegovih delova i strukture. Ovo je zato što su dijelovi čvrsto povezani, delovi i struktura se stalno menjaju, postoje povratne petlje, postoje nelinearne veze, putevi ponašanja su istorijski zavisni, sistem je samoorganizovan i prilagodljiv, ponašanje u ponašanju kontraintuitivno, vremenska kašnjenja postoje, ljudski um ima veoma ograničene mogućnosti izračuna, itd. Kada shvatite koliko je složena dinamika ponašanja čak i jednostavnog sistema, nikada više nećete pretpostaviti da možete pogledati sistem i predvidjeti kako će se ponašati. Dinamično ponašanje. Konstrukcija povratne veze je serija veza koja uzrokuje izlaz iz jednog dela tako da na kraju utiče na ulaz u isti dio. Ovaj kružni tok rezultira velikim pojačavanjem, kašnjenjem i smanjenjem efekata, što uzrokuje grubo ponašanje sistema. Svaki deo je uključen u jednu ili više petlji povratnih informacija. Sistemi imaju više povratnih petlji nego dijelovi, što uzrokuje nezamenljivu složenost. Petlje povratne informacije je glavni razlog zbog kojeg se ponašanje sistema pojavljuje. Kompleksni društveni sistemi pokazuju kontraintuitivno ponašanje. Problemi takvih sistema stoga ne mogu biti rešeni korišćenjem intuicije i svakodnevnih metoda rešavanja problema. Upotreba intuitivnih metoda za rešavanje teških složenih problema u društvenom sistemu je uobičajena zamka, tako da je uobičajen čitav ekološki pokret. Samo analitičke metode koje koriste alate koji odgovara problemu riješavaju teške kompleksne probleme društvenog sistema. Prvi takav alat za usvajanje je istinsko sistemsko razmišljanje. Drugi je proces koji odgovara problemu. Treće, osim ako je to jednostavan problem, je sistemska dinamika.

Nivoi zrelosti sistemskog razmišljanja

Postoje različiti nivoi zrelosti sistemskog mislioca. Oni koje sam sreo su:

  • Nivo 0. Neznanje – Potpuno nesvjesni o konceptu sistemskog razmišljanja.
  • Nivo 1. Mala svesnost – osoba je razumno svesna koncepta, ali ga ne shvata na bilo kakvoj ozbiljnoj dubini. On ili ona bacaju prave jezgre i mogu imati neke dobre sistemske intuicije, ali sa nekoliko efektivnih rezultata. Problem je u tome što ovakva osoba može snažno osetiti da je sistemski mislilac. Ali oni nisu, tako da ne dobijaju nikakvu korist od prave analize sistemskog razmišljanja. Takođe ne mogu reći dobru sistemsku analizu od loše. Ovakav tip može se nazvati pseudo-sistemskim misliocem. Od onoga što sam video, većina ljudi koji koriste pojam sistemkog razmišljanja su na ovom nivou ili sljedećem, ili negde između. Nažalost, većina izgleda da je na nivou 1.
  • Nivo 2. Duboka svesnost – Ova vrsta osobe je potpuno svesna ključnih koncepata sistemskog razmišljanja i ima snažno razumevanje važnosti i potencijala sistemskog razmišljanja. Oni misle više kao korisnik sistemskog razmišljanja ili menadžer napora u radu koji uključuje sistemsko razmišljanje. Oni razumeju šta su razmišljanja sistema na površini. Oni mogu čitati dijagrame uzročnog protoka i simulacijske modele u najmanju mjeru i mogu pomisliti malo u smislu povratnih petlji, ali ne mogu stvoriti dobre dijagrame i modele. Oni znaju koja je struktura sistema i ojačavanje i balansiranje petlji povratnih informacija su, i zašto snage tih petlje stvaraju najmoćnije snage u sistemu ljudi.
  • Nivo 3. Novice – Novajlija ima duboku svest i počeo je da prodre u crnu kutiju zbog čega se sistem ponaša onako kako to radi. Najmanje su naučili kako da kreiraju izvorne dijagrame uzročnog toka i mogu ih koristiti za rješavanje mnogih lakih i nekih srednjih poteškoća složenih problema društvenog sistema. Stvarno dobar početnik će moći da tečno pročita simulacijske modele.
  • Nivo 4. Stručnjak – Ekspert je prošao džinovski korak dalje od novinara. Naučili su se kako kreirati originalne tačne simulacijske modele pomoću alata sistemske dinamike. To im omogućava da reše teške kompleksne probleme u društvenom sistemu. Svaka organizacija koja radi na rešavanju problema održivosti koristećiprvobitni pristup zahteva najmanje jednog stručnjaka o svom osoblju ili treba na neki način da svoj posao vodi jedan.
  • Nivo 5. Guru – Ovo je stručnjak koji je sposoban da nauči druge da postanu stručnjaci i koji mogu napraviti ključni izvorni doprinos rješavanju izuzetno teških složenih problema u društvenom sistemu. Ako želite postati duboko svesni sistemski mislioc ili istraživač , počnite sa knjigom Peta disciplina: Umetnost i praksa organizacije za učenje, Peter Senge. Radite do petog poglavlja, pod nazivom “Promena uma”. Tamo, Peter stvarno pomera um s superlativnog uvoda u razmišljanje o sistemima, jedan je tako dobar što je knjigu pretvorila veliki deo američkog poslovnog sveta na sisteme koji su razmišljali devedesetih, kada je prvi put objavljen. U ovom poglavlju Peter definira razmišljanje o sistemima kao “disciplinu za posmatranje” struktura “koje su u osnovi složene situacije, i za visoku visinu od niskih tačaka leveridža”. A onda, ako stvarno želite da postanete ozbiljni i postanete stručnjak, pokusajte John Stermana Dinamika poslovanja: sistemsko razmišljanje i modeliranje kompleksnog sveta. Kao što sugeriše naslov, to neće samo da vas pretvori u sistemskog miskog mislioca. Takođe će vas pretvoriti u modelera, koristeći sistemsku dinamiku.Razlika izmedju rafineratora i originatora

    Mora postojati razlika između rafinera i originatora. Rafiner može samo da poboljša model koji je neko drugi napravio. Dobar primer rafinerije je Tim za ograničenja rasta početkom 1970. godine. Njihov glavni rezultat rada bio je World3, simulacioni model sveta i kako je bio blizu prekoračenja granica. World3 je bila rafinirana verzija World2, koju je kreirao profesor Jay Forrester iz MIT-a, koji nije bio u timu. Akcije, podsistemi i opšte ponašanje i uvidi sve su u istom oba modela. Glavna razlika bila je da je World3 bio potpuniji i da su parametri i jednadžbe zasnovani na detaljnim istraživanjima, omogućavajući svojim scenarijima da budu pouzdanija i da pokrivaju veću dubinu od World2. Ali, refiner može samo da poboljša. Ne mogu da kreiraju nove modele koji sadrže nove uvide. To zahtijeva originatora, kao što je Forrester. Obratite pažnju na to da se bez ikakvog uključivanja makar jednog originatora nikada sistem ne bi dogodio. Međutim, tu je mnogo dublji uvid. Budući da ekipa Limits to Growth nije sadržavala originale, nisu uspeli da vide da modeliraju samo površni sloj subproblema koji se odnosi na životnu sredinu. Ako su (korišćenjem analize uzroka korena i istinskog razmišljanja o sistemima) otišli dalje i uključili osnovni sloj i barem promjenu rezistentnosti promjene, tada tok istorije okoliša može biti mnogo drugačiji. Međutim, moramo zapamtiti da je tim napravio izvanredan doprinos otkrivanjem problema održivosti po prvi put na dobro modelovanom, temeljno istraživanom, neospornom načinu koji je dobro prenio u knjizi The Limits to Growth. Za ekološke organizacije napraviti progres koji moraju da reše najteži problem na svetu, moraju da zapošljavaju veliki broj poreklom, koji moraju biti stručnjaci ili gurusi. Na primer, verovatno će zahtevati od barem jednog originatora da reši deo otpornosti na promenu problema održivosti. Zatim će biti potrebno nekoliko da se započne sa nula na odgovarajućem delu spojnice i još više da počne da rešava onu koja me još uvek zagreba glavom: model pomera deo problema. Ovo je tendencija rješenja za rad već duže vrijeme, a zatim se odmakne od djelotvornosti, kao normalan slučaj drugog Kuhn ciklusa.”, (1)

Reference: http://www.thwink.org/sustain/glossary/SystemsThinking

 

Šta je to sistemsko razmišljanje?

Sistemsko razmišljanje je definisano kao pristup rešavanju problema koji pokušava balansirati holističko razmišljanje i redukcionističko razmišljanje. Uzimajući u obzir sveukupni sistem, kao i njegove delove, razmišljanje o sistemima je dizajnirano kako bi se izbjegao potencijalni razvoj neželjenih posljedica.

Evo definicije od Beri Ričmonda, koji je taj izraz skovao 1987: 1
Sistemsko razmišljanje je umetnost i nauka za stvaranje pouzdanih zaključaka o ponašanju razvijajući duboko shvatanje pozadinske strukture.
Uzgajanje ove “umetnosti i nauke” dovodi do rutinske upotrebe ispravnih mentalnih modela koji vide svet kao složen sistem čije ponašanje kontroliše dinamička struktura, a to je način na koji njegove petlje povratne veze interaguju kako bi se pokrenulo ponašanje sistema. Pojam sistemskog razmišljanja je poželjan za holističke ili cjelokupne sisteme, koji imaju labavije i intuitivnije značenje i naglašavaju razumijevanje cjeline, a ne dinamičke strukture sistema.
Sistemsko razmišljanje nije vraćanje na pogled na celine, velike sliku ili viši nivo. Niti je to shvatanje da kada leptir mahne krilima krila na jednom mestu, to bi moglo da dovede do uragana daleko na drugom mjestu. Ovo pomaže, ali ne dovodi do glavnih uvida koji se pojavljuju kada postane vidljiva struktura povratne petlje sistema. Kada se ovo desi, noć postaje dan. Sistemsko razmišljanje je prvi korak do još višeg nivoa: sistemske dinamika, gde umesto samo razmišljanja u pogledu strukture sistema vi to modelirate.

Evo definicije iz visoko uticajnog Petera Sengeja djela Peto disciplinsko polje:
Sistemsko razmišljanje [je] način razmišljanja i jezik za opisivanje i razumevanje, sila i međusobnih veza koje oblikuju ponašanje sistema. Ova disciplina nam pomaže da vidimo kako efikasnije mijenjati sisteme i djelovati više u skladu sa prirodnim procesima prirodnog i ekonomskog svijeta.

Svi na svijetu mogu biti podeljeni u dvije grupe na osnovu toga kako vide svijet oko njih: one orijentisane na događaje i sistemske mislioce.
Većina ljudi, verovatno preko 95%, orijentisane su na događaje. Oni gledaju na svet kao zbirku delova i događaja. Svaki događaj ima razloga i ako želite riješiti problem, pronađite razlog i riješite to. Primjenjujući ovaj način razmišljanja na globalni problem održivosti životne sredine, oni vide loše ponašanje ljudi kao uzrok problema. Rešenje je, onda, da ih navedete da prestanu da se ponašaju tako neodgovorno. Ovo se može učiniti zakonom kojim se kaže šta da se radi, a šta da se ne radi, uz emotivni apel da budemo dobri prema životnoj sredini. Kada to rešenje propadne, kao što jest već više od 40 godina, oni jednostavno bacaju ruke u zrak i nazivaju to teškim problemom. Ovaj način razmišljanja poznat je i kao klasični aktivizam.

Sistemski mislioci vide problem potpuno drugačije. Oni vide ogromne pozitivne povratne petlje koje uzrokuju agente da eksploatišu Zemlju za sopstvenu korist i rast populacije. Ovaj režim postaje neodrživ kada konverzije negativnih povratnih informacija napokon počnu da se vraćaju kada se približavamo ograničenjima okoliša. Oni ne smatraju da je problem loše ponašanje ljudi. Umjesto toga, oni vide strukturu sistema kao nešto šta izaziva to loše ponašanje. Da bi se rešio problem, struktura sistema mora se shvatiti i promijeniti, tako da se petlje povratnih informacija mogu redizajnirati kako bi se ljudi ponašali održivo kao prirodni dio njihovog svakodnevnog postojanja. Ovo zahteva daleko više posla od pisanja nekoliko novih zakona i molbi da se spasi svet.

Ključni koncepti sistemskog razmišljanja

Sistemsko razmišljanje se vrti oko šačice koncepata koje svako ko je odlučan da uči može da savlada uz studiranje i praksu. Ključni koncepti su:
Svi sistemi su sastavljeni od međusobno povezanih dijelova. Veza dovodi do ponašanja jednog dela da utiče na drugi. Svi dijelovi su povezani. Promena bilo kog dela ili veze utiče na ceo sistem.

Struktura sistema određuje njegovo ponašanje. Struktura je obrazac delova veza, a to je način organizovanja sistema. Ponašanje sistema je najmanje hiljadu puta više zavisno od povezivanja od delova, jer to određuje način rada dijelova. Da biste razumeli grubo ponašanje sistema, shvatite njegovu strukturu. Da biste promenili bruto ponašanje sistema, promenite njegovu strukturu.

Ponašanje sistema je pojavljujući fenomen. Kako se sistem ponaša ne može se odrediti inspekcijom njegovih delova i strukture. Ovo je zbog toga što su delovi čvrsto spojeni, delovi i struktura se stalno menjaju, postoje povratne petlje, postoje nelinearne veze, putevi ponašanja su istorijski zavisni, sistem je samoorganizovan i prilagođen, ponašanje u ponašanju je kontraintitivno, vremenska kašnjenja postoje, ljudski um ima veoma ograničene mogućnosti izračuna, itd. Kada shvatite koliko je složena dinamika ponašanja čak i jednostavnog sistema, nikada više nećete pretpostaviti da možete pogledati sistem i predvidjeti kako će se ponašati.

Krugovi povratne sprege kontrolišu glavno dinamično ponašanje sistema. Konstrukcija povratne veze je serija veza koje uzrokuje izlaz iz jednog dela kako bi eventualno uticala na ulaz u isti dio. Ovaj kružni tok dovodi do velikih pojačanja, kašnjenja i dampinga, što je ono što uzrokuje grubo ponašanje sistema. Svaki deo je uključen u jednu ili više petlji povratnih informacija. Sistemi imaju više povratnih petlji nego dijelovi, što uzrokuje nezamenljivu složenost. Petlje povratne veze su glavni razlog zbog kojeg je ponašanje sistema pojavnog oblika.
Kompleksni društveni sistemi pokazuju kontra intuitivno ponašanje. Problemi takvih sistema stoga ne mogu biti rešeni korišćenjem intuicije i svakodnevnih metoda rešavanja problema. Upotreba intuitivnih metoda za rešavanje teških složenih problema društvenog sistema je uobičajena zamka, tako da je uobičajen da čitav ekološki pokret pao u to. Samo analitičke metode koje koriste alate koji odgovaraju problemu mogu da riješe teške kompleksne probleme društvenog sistema. Prvi takav alat za usvajanje je istinsko sistemsko razmišljanje. Drugi je proces koji odgovara problemu. Treće, ukoliko nije lak problem, sistemska dinamika.

Nivoi zrelosti sistemskog razmišljanja

Postoje različiti nivoi sistemskog razmišljanja:

Nivo 0. Neznanje – Potpuni nedostatak svijesti o konceptu sistemskog razmišljanja.
Nivo 1. Mala svesnost – osoba je razumno svesna koncepta, ali ga ne shvata na bilo kakvu ozbiljnu dubinu. On ili ona korioste pravu terminologiju i mogu imati neke dobre sistemske intuicije, ali sa malo efektivnih rezultata. Problem je u tome što ovakav tip osobe može snažno osetiti da je sistemski mislilac. Ali oni nisu, tako da ne dobijaju nikakvu korist od njihovog sistemskog razmišljanja. Takođe ne mogu reći dobru sistemsku analizu od loše. Ova vrsta osobe može se nazvati pseudo-sistemskim misliocem. Većina ljudi koji koriste pojam razmišljanja sistema su na ovom nivou ili sledećem, ili negde između. Nažalost, čini se da je većina na nivou 1.

Nivo 2. Duboka svesnost – Ova vrsta osobe je u potpunosti svesna ključnih koncepata sistemskog razmišljanja i ima snažno razumevanje važnosti i potencijala sistemskog razmišljanja. Oni misle više kao korisnik sistemskog razmišljanja ili menadžer u radu koji uključuje sistemsko razmišljanje. Oni razumeju šta je sistemsko razmišljanje na površini, ali kako izraditi kompleksnije modele ostaje misterija. Oni mogu čitati dijagrame uzročnog toka i simulacijske modele u najmanju ruku i mogu misliti malo u smislu povratnih petlji, ali ne mogu stvoriti dobre dijagrame i modele. Oni znaju koja je struktura sistema i šta su ojačavanje i balansiranje petlji povratnih informacija, i zašto su sile tih petlji najmoćnije sile u sistemu ljudi.

Nivo 3. Novice – Novajlija ima duboku svest i počeo je da prodre u crnu kutiju zbog čega se sistem ponaša onako kako to radi. Kao minimum, naučili su kako stvoriti dijagrame uzročnog toka i mogu ih koristiti za rješavanje mnogih lakih i nekih srednjih poteškoća složenih problema društvenog sistema. Stvarno dobar početnik će biti u stanju da tečno pročita simulacijske modele.

Nivo 4. Stručnjak – Ekspert je prošao džinovski korak dalje od novajlije. Naučili su se kako kreirati originalne ispravne modele simulacije pomoću alata dinamike sistema. To im omogućava da reše teške kompleksne probleme društvenog sistema. Svaka organizacija koja radi na rešavanju problema održivosti korišćenjem originalnog pristupa zahteva najmanje jednog stručnjaka o svom osoblju ili treba na neki način da svoj posao vodi jedan. I njima su potrebni mnoge novajlije.

Nivo 5. Guru – Ovo je stručnjak koji je sposoban da nauči druge da postanu stručnjaci i koji mogu napraviti ključni izvorni doprinos rešavanju izuzetno teških kompleksnih društvenih problema.

Razlika među rafinera i orginalaca
Mora postojati razlika između rafinatora i originatora.
Rafiner može samo da poboljša model koji je neko drugi napravio. Dobar primer rafineraje je Tim za ograničenja rasta početkom 1970. godine. Njihov glavni rezultat rada bio je World3, simulacioni model sveta i kako je bio blizu prekoračenja njegovih granica. World3 je prefinjena verzija World2, koju je kreirao profesor Jay Forrester iz MIT-a, koji nije bio u timu. Akcije, podsistemi i opšte ponašanje i uvidi sve su u oba modela. Glavna razlika je bila da je World3 bio potpuniji i da su njegovi parametri i jednadžbe zasnovani na detaljnim istraživanjima, omogućavajući svojim scenarijima da budu pouzdani i pokrivaju veću dubinu od World2.
Ali rafinerija se može poboljšati samo. Ne mogu da kreiraju nove modele koji sadrže nove uvide. To zahtijeva originatora, kao što je Forrester. Obratite pažnju na to da se, bez uključivanja makar jednog originatora, nikad ne bi pojavio fenomen ograničenja do rasta.
Ali tu je mnogo dublji uvid. Zbog toga što ekipa Ograničenja rasta nije sadržavala originatore, nisu uspeli da vide da modeliraju samo površni sloj odgovarajući za podproblem životne sredine. Ako su (koristeći korensku analizu uzroka i istinito razmišljanje o sistemima) otišli dalje i uključili osnovni sloj i barem promenu otpornosti na promjenu, onda bi tok istorije okoliša bio mnogo drugačiji. Međutim, moramo zapamtiti da je tim napravio izvanredan doprinos otkrivanjem problema održivosti po prvi put na dobro modeliran, temeljno istražen, nepopravljiv način koji je dobro prenet od strane knjige “Ograničenja rasta”. Za ekološke organizacije da bi napravile progres kojim moraju da reše najteže probleme na svetu, one moraju da zapošljavaju veliki broj stručnjaka ili gurua sistemskog razmišljanja. Na primer, verovatno će zahtevati od barem jednog originatora da reši problem otpornosti na promenu problema održivosti. Zatim će biti potrebno nekoliko da započnu sa nulom na odgovarajućem delu spojnice i još više da počnu da rešavaju one modele koji više ne funkcioniraju: drift modela kao deo problema. Ovo je sklonost rješenjima da rade neko vrijeme, a zatim se odmaknu od efikasnosti, kao normalan slučaj drugog Kuhn ciklusa.

Izvori:

  1. http://www.thwink.org/sustain/glossary/SystemsThinking.htm
  2. https://en.wikipedia.org/wiki/Systems_thinking

Da li naš obrazovni sistem pravi društvo pametnih budala?

Na godišnjem sastanku Udruženja za psihološke nauke (APS) u Bostonu u SAD- u, psiholog sa Cornell univerziteta Robert Sternberg je alarmirao javnost o negativnom uticaju standardiziranih  testova na društvo. Sternberg, koji je decenijama proučavao inteligenciju i testiranje inteligencije, je dobro poznat po svojoj “trojnoj teoriji inteligencije”, koja razlikuje tri vrste pameti: analitičkih tip koji se ogleda u rezultatima IQ testova; praktičnu inteligenciju, što je više od značaja za rješavanje problema iz stvarnog života; i kreativnost. Sternberg je iznio  svoje stavove na predavanju pri dodijeli William James nagrade za životni  doprinos psihologiji. On je objasnio svoju zabrinutost za časopis “Scientific American”:

Testovi-ono što ja nazivam abeceda testovi-su razumno dobre mjere akademske vrste znanja, kao i opšte inteligencije i srodnih vještina. Oni su u visokoj korelaciji sa IQ testovima i oni predviđaju mnogo stvari u životu: akademski uspjeh u određenoj mjeri, platu, nivo posla koji ćete moći dobiti, ali oni su vrlo ograničeni. Ono što sam predložio  danas u mom izlaganju je da oni zapravo mogu da nas skupo koštaju. Naše isticanje uskih akademskih vještina – vrste koja vam pomaže da dobijete visoke ocjene u školi-može biti loša stvar iz nekoliko razloga. Na kraju ste s ljudima koji su dobri u polaganju testova  i radu sa kompjuterima, a to su dobre sposobnosti, ali one nisu isto što i vještine koje moramo imati da bi učinili svijet boljim mjestom.

IQ je porastao 30 bodova u 21. stoljeću diljem svijeta. To je ogromno; to su dvije standardne devijacije, što je kao razlika između prosjeka IQ 100 i nadarenog IQ 130. Trebamo biti sretni o tome, ali ono što se ja pitam je: Ako pogledate na probleme koje imamo danas u svijetu – klimatske promjene, razlike u prihodima i siromaštvo, zagađenje, nasilje, te politička situacija koju mnogi od nas nikada ne bi mogli ni zamisliti, šta je onda sa svim onim IQ poenima? Zašto porast na testovima od IQ širom svijeta ne pomaže?

Ono što tvrdim je da inteligencija koja nije modulirana i upravljana razvojem kreativnosti, zdravim razumom i mudrosti nije tako pozitivna stvar za imati. Ono što to pravi su ljudi koji su vrlo dobri u unapređenju samih sebe, često na račun drugih ljudi. Mi možda ne odabiremo samo pogrešne ljude, možda razvijamo nepotpun set vještina – i moramo gledati na stvari koje će učiniti svijet boljim mjestom.

Da li znamo kako da gajimo mudrost?

Da. Gomila mojih kolega i ja izučavamo mudrost. Mudrost je učenje o korištenju svojih sposobnosti i znanja, ne samo za svoje sebične ciljeve i za ljude poput tebe. Kod mudrosti se radi o ostvarivanju zajedničkog dobra balansirajući svoj interes sa drugim ljudima i sa interesima višeg reda kroz infuziju pozitivnih etičkih vrijednosti.

Znate, lako je zamisliti pametne ljude, ali je stvarno teško razmišljati o mudrim ljudima. Mislim da je razlog taj što se ne pokušava razvijati mudrost u našim školama. I mi ne testiramo to, tako da ne postoji obaveza za škole da na to obrate pažnju.

Možemo li testirati za mudrost i možemo li ju naučiti?

Možete naučiti mudrost kroz primjere. Možete početi učiti mudrost i sa šest ili sedam godina. Ali ako počnete da učite ono što naše škole predaju u nastavi, a to je samo kako se pripremiti za rigorozne testove znanja, to istiskuje mjesto u nastavnom planu i programu od stvari koje su od suštinskog značaja. Starije škole su podučavale u nastavi dobre vrijednosti i dobru etiku i to kako biti uzoran građanin koliko i samo čitanje. To nije toliko o tome šta da radimo, ali više o tome kako da razmišljamo etički; kako da prođemo kroz etički problem i pitamo se: Kako naći pravo rješenje? Ne mislim da je uvijek dobro stavljati etiku i zaključivanje zajedno. U osnovi, etičko razmišljanje uključuje osam koraka: ako prepoznamo problem s kojim se trebamo pozabaviti (recimo, vidite vašeg druga kako prepisuje); identificiramo to kao etički problem; vidite taj problem kao dovoljno velik da bude vrijedan vaše pažnje (da nije kao samo prekoračenje brzine od jednog kilometra); smatrajući ga osobno relevantnim; razmisliti o tome koja etička pravila važe za taj problem; razmisliti o tome kako da ih primjenite; razmisliti što su posljedice etičkog djelovanja – jer ljudi koji se ponašaju etički obično ne pobjeđuju; i, na kraju, djelovati. Ono što tvrdim je da je etičko razmišljanje stvarno teško. Većina ljudi nikad ne prođu kroz svih osam koraka. 

Ako je etička analiza samo po sebi teška, je li zaista danas imamo manje od iste i manje mudrosti nego u prošlosti?

Imamo primjere gdje političari napadaju novinare i budu izabrani na određenu poziciju kao da se ništa nije dogodilo i to sve nakon što imamo porast u svjestkom IQ od 30 bodova. Imali smo nasilje u predizbornim skupovima. Ne samo da se ne podstiče kreativnost, zdrav razum i mudrost, mislim da mnogi od nas ih čak više i ne cijenimo. Oni su tako daleko od onoga što se uči u školama. Čak i u puno vjerskih institucija možemo da vidimo mnogo etičkih i pravnih problema. Dakle, ako se ne uče ove vještine u školi ili kroz religiju ili kroz vaše roditelje, gdje ćete ih naučiti? Dobili smo ljude koji gledaju na svijet kao da se on vrti o ljudima kao što su i oni sami. Dobili smo neku vrstu plemenskog primitivnog razmišljanja.

Pa gdje vi vidite mogućnost da se nešto promijeni na bolje?

Ako počnemo testirati za ovu širu vrstu vještina, škola će početi da ih predaju. Moje kolege i ja smo razvili testove za procjenu kreativnosti, zdravog razuma i mudrosti. Neke institucije ih još uvijek koriste, ali je vrlo teško promijeniti institucije. Teško ih je brzo popraviti. Jednom kada imate sistem, ljudi koji imaju koristi od njega će doći na sam njegov vrh i onda će se oni jako boriti da ga zadrže.

Sadašnji obrazovni sistem baziran na standardiziranim testovima škodi svemu. Dobijamo naučnike koji su vrlo dobri u unapređivanju sadašnjih teorija – oni su dobri kad treba da urade sljedeći korak, ali oni nisu ljudi koji znaju praviti promijene na terenu. Oni nisu preusmjerivaći ili inovatori, koji započinju sve ispočetka. Inovatori su ljudi koji nam trebaju.

Je li imate nade da će doći do promjene?

Ako bi se moglo uvjeriti čak i nekoliko univerziteta i škola da pokušaju slijediti drugi pravac, drugi bi mogli slijediti. Ako počnete ohrabrivati kreativan stav, da se prkosi narodnim masama i duhu vremena, a ako učite ljude da misle svojom glavom i kako ono što oni rade utječe na druge, mislim da ste na dobrom putu i da na taj način ne možete izgubiti. A ove stvari se mogu podučavati i mogu se testirati.

Izvor: https://www.scientificamerican.com/article/is-the-u-s-education-system-producing-a-society-of-ldquo-smart-fools-rdquo/