Tag Archives: roboti

Djeci moramo dati funkcionalno znanje? Sve ostalo radit će roboti?

“Učenje lekcija, pjesmica, unaprijed zadanih odgovora napamet je reproduktivno znanje od kojeg nema koristi. To je stav koji su podijelili učesnici predavanja na Filozofskom fakultetu u Tuzli među kojima su bili učitelji, nastavnici, profesori i roditelji. Nasuprot reproduktivnom, zalažu se za funkcionalno znanje koje može imati primjenu u stvarnom životu. Da doznaju više o metodologiji ovakve vrste učenja u nastavi pozvali su stručnjaka, doktora Ranka Rajovića.




Učitelji postepeno shvataju da nešto ne štima u ustaljenom sistemu učenja i žele mijenati način na koji njihovi učenici u okviru obrazovnog sistema stiču znanje.

– U našim školama je evidentno da još njegujemo to ponavljanje činjenica bez posebne primjene i svrhe i upućivanja koja bi to primjena tog znanja bila. Tako da to zaista jeste problem, naročito na časovima koje i ja posjećujem i imam priliku da vidim da čujem, zaista se toga mnogo javlja bez konkretnog cilja da razvijamo ličnost koja će se moći snaći kad počnu da nešto rade. To su uglavnom činjenice koje smo i mi učili kad smo bili mali. Ostaje zanemarena kategorija funkcije, a to je kako ćemo koristiti to što znamo – zašto nam treba to što znamo, kaže za RTVTK Selma Teparić, predsjednica Društva pedagoga i psihologa TK.

Da bi znanje bilo funkcionalno ono mora biti potaknuto razmišljanjem, još od najranijeg doba, kaže profesor Ranko Rajović, autor NTC sistema učenja, nazvanog tako prema programu Centra Nikola Tesla čiji je on osnivač. O tome je govorio na predavanju roditeljima i prosvjetnim radnicima koji su se oko ove teme okupili na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

– Nama je izuzetna čast i zadovoljstvo na ovaj način otvoriti Filozofski fakultet zajednici. U osnovi mi zajednici i trebamo služiti. Ovo je jedno od nastojanja Filozofskog fakulteta posebno u posljednje dvije godine, da prepoznamo društvene probleme i veliko nam je zadovoljstvo ugostiti dr. Rajovića, roditelje i brojne kolege jer se na taj način vidi zdrav interes društva za one koji jesu najveće bogatstvo našeg društva, a to su djeca. NTC program pokušava razviti sve potencijala djece, u svim područjima razvoja na naročiti u kongitivnim, a pojačan interes svih naših saradnika, među njima i naših bivših studenata  govori o tome koleko mi lutamo u radu sa djecom. Roditeljima treba pomoć. Odgajateljima, nastavnicima treba pomoć, pa onda i svaki vid edukacije koji se bavi pospješivanjem razvoja djece je itekako značajan, pojašnjava dr. sc. Ljubica Tomić Selimović, profesorica Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.

Funkcionalno znanje je važno za budućnost kaže ovaj ljekar i profesor čiji se koncept učenja izučava u 17 zemalja svijeta. U Sloveniji su se prije drugih zemalja okruženja, među kojima su Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina odlučili uvesti medicinu u ustanove da poboljšaju efekte predškolskog odgoja. Profesor Rajović tamo vodi univerzitetsku katedru za neuronauku. Kaže da se i druge zemlje postepeno počinju zanimati za promjenu načina primjene naučenog u praksi kad su u pitanju školska djeca. Vrijeme učenja napamet i pukog ponavljanja lekcija zapisanih u udžbenicima mora proći, kaže on.

– Samo je pitanje kada ćemo shvatiti da mozak tako ne radi, da reproduktivno učenje za mozak ne postoji. Evo jedan primjer – od 10 najtraženijih zanimanja u svijetu, ako gledamo danas, 9 nije postojalo prije 10 godina. To znači da mi spremamo djecu za zanimanja koja još ne postoje i to je osnovno pitanje. Čekajte šta je funkcija škole – da ih učimo da misle ili da znaju napamet? Naravno da ih učimo da misle. A onda drugo pitanje – kad dijete počinje da misli u školi ili prije škole? Naravno prije škole. Mi moramo da krenemo još od vrtića, roditelji kod kuće, da povezuju, da s djecom misle. Jedno tipično pitanje za djecu kad moraju da misle je: Preko koje životinje pređe najveći broj pješaka? Oni se malo zamisle, zbune, pa kažu zebra. A šta je klasično pitanje reproduktivno – kako se zovu crno bijele životinje koje žive u Africi, liče na konja – dijete onda odgovori zebra. Tu razmišljanja nema. A šta je cilj – da ih učimo da misle. Zato mi moramo da koncipiramo pitanja tako da misle, kaže dr. sc. Ranko Rajović, autor NTC sistema učenja.




Ne moramo čekati da nam razvijene zemlje koje se mogu pohvaliti svojim obrazovanjem poput Finske i Engleske nametnu nove metode za učenje. Generacije koje su sada u vrtićima i školama trebaju novu metodologiju i zato je potrebna dodatna edukacija nastavnika, slažu se i u Međunarodnoj organizaciji Interektivne otvorene škole koja je bila posrednik u prganizaciji ovog predavanja na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

– Mi u međunarodnom udruženju MIOS podržavamo  škole koje kod djece razvijaju funkcionalno znanje, a kad govorimo o funkcionalnom znanju, a to je znanje koje konkretno mogu primijeniti u dobu dok su djeca, a naravno taj transfer treba da bude na tržištu rada. U traganju da imamo konkretne vještine došli smo NTC sistema obrazovanja i profesora Rajovića. Tokom našeg rada sa školama konstantno čujemo rečenice da djeca nemaju znanje, da ne mogu da koriste neko osnovno znanje kako bi poboljšali kvalitet života. Nedavno je izašlo istraživanje s rezultatom da naša djeca tek imaju 60 odsto mogućnosti da ostvare svoj obrazovni potencijal, što govori u prilog da se nešto u obrazovanju treba mijenjati i mi vidimo rješenje u tim metodama kako. Toplo smo podržali ovu inicijativu da ovaj sistem predstavimo roditeljima, a onda i prosvjetnim radnicima i djelatnicima ministarstva obrazovanja, kaže za RTVTK Edina Malkić, direktorica MIOS-a.

Roditelji, pedagozii i prosvjetni radnici iz TK, iz RS-a i drugih kantona Federacije koji su se organizirali da učestvuju na ovom predavanju svjesni su kažu da nedostatak funkcionalnog učenja, dovodi do činjenice da se velikom broj učenika još u početnim razredima osnovne škole dijagnosticraju razvojne smetnje. Više od polovine učenika, što je alarmantno, kažu oni  ne mogu mirno da sjede, da pišu, nemaju koncentraciju. Dijagnosticira im se disleksija, disgrafija i drugi poremaćaji, svjedoče nastavnici. Djecu još od najranijeg doba treba usmjeravati da ono što nauče znaju i koristiti. Tako se razvija funkcionalno znanje na osnovu kojeg će kasnije graditi svoja interesovanja i zanimanja za koja se obrazuju.

– Amerikanci su radili istraživanja o tome da nestaju zanimanja gdje nema šta da se misli. Ta zanimanja će mijenjati roboti. Mi moramo spremati djecu za budućnost da uče da misle. A s druge strane to što su radili Amerikanci – zanimanja gdje mora da se misli su u porastu. Za 20, za 30 godina roboti preuzimaju ta zanimanja. Mi sa robotima ne možemo da se borimo. Oni će tu pobijediti. Šta mi moramo. Da spemamo djecu tamo gdje roboti ne mogu. Da povezuju da stvaraju nešto novo. To su vrijednosti koje će sutra odvojiti našu djecu od robota. To je za budućnost. Ako to ne uradimo padamo na ispitu, kaže profesor Rajović.

Nastavnici će se truditi da u školskom sistemu ponude djeci takvu vrstu učenja na osnovu kojeg će oni moći povezivati znanje. To je proces, koji se stalno može unapređivati, ali od velikog je značaja i priprema djece za školu što je zadatak za roditelje. Stručnjaci roditeljima preporučuju: Neka dijete bude spretno i okretno, pričajte mu priče, čitajte knjige, provodite puno vremena u prirodi. Neka hodaju bosi kad god to mogu, neka nauče neke vještine, na primjer da sade cvijeće, da ušiju dugme na košulji, da pecaju, da znaju da zakrpe gumu na biciklu i stalno i u svakoj situaciji postavljajte im pitanja za razmišljanje, na koja nasuprot njima roboti nikad neće moći da odgovore.




, novinar Azra Mešić

Tekst je u cjelosti preuzet sa: https://rtvtk.ba/djeci-moramo-dati-funkcionalno-znanje-sve-ostalo-radit-ce-roboti/

Automatizacija može dovesti do budućnosti za ljude u kojoj neće biti posla. Evo kako se možemo suočiti s tim.

Automatizacija svega Da bi povećali naša strahovanja o budućnosti, čini se da nam nedostaje riječi sa kojim možemo nazvati sljedeće generacije: nakon Baby Boomera došli su generacija X, zatim Millennials (aka Generacija-Y), koji su sada zamijenjeni sa generacijom Z. Da li se ili ne nalazi bilo kakva simbolika, znak ili ironija u ovome je van teme. Ono što je važno pitati je: kakav će se svijet roditi u XXI vijeku? Da li će automatizacija svega ostaviti mnoge ljude, donoseći očaj i razočaranje? Ili će to poticati čovečanstvo da redefinira samo-aktuelizaciju? Da li će realizacija potencijala više biti definisana uspehom u karijeri ili merenjem neto vrednosti? Ako i kada postane nepotrebno značajan dio populacije da radi, da li ćemo moći da prilagodimo naš sistem vrednosti kako bi omogućili slobodno vreme bez krivice, podstakli stvaranje kreativnih istraživanja i prepoznali vrijednost doživotnog učenja? Samo nekoliko dana nakon što je gigant elektronske trgovine iz Silikonske doline uzbudio svijet sa uvođenjem Amazon Go-a, napravio je prvu komercijalnu isporuku sa dronom. Sutrašnji fantazijski svijet – sa letećim automobilima i bezgotovinskim prodavnicama – izgleda da se pretvara u današnju stvarnost. Ova fantazija, međutim, je previše stvarna za ljude kojima je ugrožena životna sredina. Samo zamišljam scenario gde su poslovi blagajnika i prodavaca maloprodaje u SAD potpuno automatizovani, mi tražimo da u redove nezaposlenih dodamo 7,5 miliona ljudi. Za upoređivanje, od početka XXI veka, američka privreda je u prosjeku povećaval u proseku 0.8 miliona radnih mesta godišnje. Bilo da se radi o Uberu, Googleu, Appleu, Tesli ili bilo kojoj drugoj kompaniji koja će na tržište donijeti održivu tehnologiju bez vozaća, nije pitanje da li – nego kada. Ponovo, 3,5 miliona radnika u Americi moglo bi nestati, ako ova tehnologija postane uobičajena. Gubitak samo ove dvije usko definisane profesije moglo bi poništiti 14 godina stvaranja poslova. Osim tih živih primera, široko rasprostranjeni blog na platformi Agenda Svetskog ekonomskog foruma je da će se oko polovine svih radnih mesta izgubiti zbog automatizacije za manje od dvije decenije. Moglo bi se uzeti utehu u pogledu prošlih iskustava – kada neke zanimljivosti nestanu, nove se pojavljuju na njihovoj poziciji. Mnogi analitičari tvrde, međutim, da će ovaj put biti drugačije. Ako se ova predviđanja ostvare, i stvarno idemo ka besposlenoj budućnosti, sada bi bilo krajnje vreme da počnemo političku diskusiju o tome kako se moramo pripremiti za to. Kao što intelektualno prepoznajemo da će sutrašnji svet imati mnogo manje zaposlenosti, (ili barem mnogo manje onoga što mi sada definišemo kao zapošljavanje), retorika stvaranja novih radnih mjesta i dalje dominira našim političkim diskursom. Ova sutrašnja emisija može trajati deceniju (ili dvije ili pet). Nesumnjivo je da sahranjivanje glave u pijesku nije rešenje. Fokusiranje na vještine koje su potrebne da se takmičite za radove koji još nisu ni izumljeni je samo dio slagalice. Kako se jaz povećava između rasta stanovništva i automatizacije sa jedne strane, i otvaranja novih radnih mjesta kako bi se zadovoljile potrebe budućnosti na mašini, s druge strane moramo početi sa ozbiljnim prilagođavanjem kako bi se održala socijalna kohezija. Šta ako nastavak automatizacije rada – bilo da se radi o pravnom istraživanju ili medicinskoj dijagnostici ili pisanju novinskih članaka – obezbeđuje povećanje produktivnosti koja se može distribuirati među stanovništvom bez potrebe da svi doprinose na tradicionalan način? Da bi se takva budućnost mogla zamisliti, zahtijevati će veliku promenu paradigme u organizovanju našeg društva, kako definišemo doprinos, gde nalazimo ispunjenje i kako crtamo smisao iz svakodnevnih aktivnosti. Suočavanje sa budućnošću bez posla Prvo pitanje, o kome se već debituje, je kako se može neko održavati kada se ne očekuje da će raditi. Bezuslovni osnovni dohodak, ili “digitalna dividenda”, jedan je koncept koji okuplja zamah. Neke jurisdikcije su se ili igrale sa idejom ili ju pilotiraju. “Politička debata mora uključiti tabu temu koja garantuje ekonomsku sigurnost porodicama – kroz univerzalni osnovni dohodak”, piše David Ignatius za The Washington Post. Ovaj novi predlog politike je često u kontrastu sa blagostanjem, a rezultujući argumenti su za i protiv. Problem sa tim diskursom je da je uokviren u smislu trenutne situacije – u kojoj su politike dizajnirane da obeshrabruju “slobodu” nekih po naporima drugih. Ono što treba da razmotrimo jeste okolnost u kojoj svi ljudi slobodno koriste mašine. Drugi ne stvaraju potražnju, što zauzvrat stvara ozbiljan zagonet za naš ekonomski sistem. Koliko god da je radikalna ideja kao o univerzalnom osnovnom prihodu, strogo rečeno, to je jednostavno tehničko rješenje za značajan društveni problem. Bilo bi mnogo teže zamisliti, a kamoli inkorporirati, novi sistem vrijednosti gdje nezaposlenost nije stigmatizirana. Usvajanje normi u društvu – tamo gde jedan doprinos više nije definisan “ekonomskim izlazom” – predstavlja izazov različitog obima i kompleksnosti u cjelini. Da bismo ga riješili prije nego što se opterete društvene tenzije, trebat će nam tona hrabrosti, dosta razmišljanj i velikog eksperimentisanja u politici. Moramo početi otvorenim priznavanjem i konačnim suočavanjem sa stvarnošću. Kako se političke karijere kreiraju i raskidaju na obećanjima stvaranja novih radnih mesta, to će zahtijevati mnogo hrabrosti za naše lidere da preuzmu odgovornost i iniciraju iskrenu raspravu o budućoj beskrajnoj budućnosti. Da bismo se bolje suočili sa neizvesnom budućnošću, morat ćemo razviti novi rječnik da artikulišemo dileme sa kojima se tek treba suočiti. To je i intelektualni okvir unutar kog gledamo na naše ekonomske sisteme koji se moraju promijeniti. Ovde možemo početi sa redefinisanjem BDP-a kako bismo bolje objasnili doprinos koji nije kompenzovan (kao što je briga o djeci i održavanje), ili još bolje, krećemo se prema široj matrici kao što je indeks socijalnog progresa ili bilo koju drugu metodologiju koja priznaje ljudski doprinos i napredak na novim načinima. Možda bi trebali napustiti pojmove poput produktivnosti rada i, umjesto toga, preusmjeriti se na mjerenje samo-aktuelizacije. Jedno od najjednostavijih, ali i još komplikovanijih pitanja za razmišljanje u svijetu bez tradicionalnog zapošljavanja, šta ćemo raditi sa slobodnim vremenom? Bilo bi dobro da olakšamo naš put kroz pogled na politiku “6 sati rada” koju Švedska uvodi “povećati produktivnost i učiniti ljude srećnijim”. Kraći radni dani pomoći će sprečiti izgorelost i omogućiti ljudima prostor da pronađu druge aktivnosti iz kojih mogu izvući smisao. Za one koji su zaposleni, posao nije samo sredstvo za zarađivanje života, to je sredstvo za rešavanje osnovne ljudske potrebe za pripadnošću. Istraživanje kako bi se ova potreba mogla zadovoljiti izvan radnog mjesta bio bi dostojan poduhvat. S obzirom da se ambicija današnje osobe često povezuje sa profesionalnim aspiracijama, a zatim mjerena uspjehom u karijeri, ambicija budućnosti mogla bi se potencijalno posmatrati kroz prizmu izgradnje sopstvenog kapaciteta za maštu i težnju da uči, generiše i razmjenjuje ideje. Popularizacija ideje o sabatskim pauzama u stručnim poljima izvan akademske zajednice (gde je to već prilično uobičajena), pomoći će nam da ovo učinimo boljom tranzicijom. Svi ti napori će morati ići ruku pod ruku u rješavanju sve većih nejednakosti i prepoznavanja duhovne krize moderne ekonomije “, gdje neuspjeh [da pronađe posao nakon što ga izgubi] je izvor dubokog srama i razlog za samokrivljenje.” Zamišljena budućnost u kojoj ljudi ne moraju da rade – dok će mašine voditi računa o sve većem broju naših potreba i želja – nije sigurna, ali je vrlo vjerovatna. Konstruktivno je raspravljati o ovom pokušati nove politike, učiti jedni od drugih i oblikovati našu bezbrižnu budućnost kako bi smanjili svoje nezadovoljstvo. Naša djeca (Generacija-Zs) će nam zahvaliti za to! Izvor: www.futurism.com