Tag Archives: religija

Da li mislim da su religije bajke za odrasle?

Ne mislim da jesu, ali ne mislim ni da nisu. Zavisi iz kojeg se ugla gleda i zavisi naravno šta se tačno misli pod pojmom bajka.

Ako se pod bajka misli nešto identično onim bajkama koje se djeci pričaju, onda religije definitivno nisu u potpunosti u tom smislu bajke. Zašto to mislim? Zato što nekako kod bajki za djecu nekako i oni koji pričaju i oni kojima se priča znaju da su to izmišljene priče.

Isto kao što kad gledamo film možemo se uživiti, iako znamo da je sve u filmu lažno, tako isto bajka je bajka najviše kad ju posmatramo kao bajka.



Isto kao što kažu za san da izgleda stvarno dok se ne probudiš, tako je i svaki svjetonazor nekako stvaran i realan dok ništa u njemu ne propituješ i dok ga smatraš istinom koju ne dovodiš u pitanje.

Gledano sa strane, sa sumnjom i nepovjerenjem, religije izgledaju kao bajke, iako imaju elemenata sa metafizičkim tvrdnjama koje je teško i dokazati i opovrgnuti. U subjektivnom svijetu osobe koja je religiozna, njemu religija nije bajka, ali u objektivnom svijetu teško je religiju u cjelini uzeti za ozbiljno i smatrati ju nečim većim od bajke zbog toga se nauka i drži dalje od religije.



Sad postoje sljedeće mogućnost:

1. Sve su religije bajke za odrasle.
2. Sve su religije bajke za djecu, a neka djeca odbijaju da sumnjaju u svoju omiljenu dječiju bajku i kad odrastu.
3. Nisu sve religije bajke, neke jesu, neke nisu.
4. Religije nisu sve u potpunosti bajke, ali sve imaju bajkovitih elemenata.
5. Ako je život bajka, onda su to i religije.

Moj defintivan odgovor bi bio nešto između 4 i 5, a ne bih mogao odgovoriti na ovo pitanje samo sa da ili ne bez da se sljedeću minutu ne predomislim.

U trenutku kad se kod osobe javi sumnja i nepovjerenje u religije, u tom trenutku za tu osobu religije postaju samo bajke. Nekako mislim da ne možemo odvojiti religiju od subjektivnog doživljaju iste, pa su u tom smislu nekima religije bajke, a nekima nisu, a gledano objektivno onako kako se ja trudim da gledam, odgovor bi bio i da i ne, baš kao što ni Mjesec nije taman i nije svjetao, nego i jedno i drugo zavisno iz kojeg se ugla gleda.

Jedna meni vrlo draga i vrlo bliska osoba je smatrala da su religije bajke, priče koje su ljudi izmislili kako bi zabavili jedni druge i kako bi jedne druge držali pod kontrolom. U međuvremenu ta osoba je iznenada preminula, a sad se ja pitam da li je njeno postojanje bilo kao bajka, jer ne mogu vjerovati da je više nema, ili je njeno sadašnje nepostojanje samo bajka, ili nešto treće ili peto ili ko će mu znati.

Religija i dobija i gubi vrijednost u subjektivnoj prosudbi svake osobe, a razumijem i one koji tvrde da su religije bajke i one koji tvrde da nisu, jer gledano kroz prizmu onog šta data osoba zna i vrijednuje, njen stav i ne može biti drugačiji od onog kojo jest, a gledano objektivno i ne mogu reći niti da niti ne na pitanje koje zavisi od subjektivne prosudbe vezane za po mom mišljenju prvenstveno metafizička pitanja.

Stvarnost i bajka se prepliću dok god dišemo. Kad dišemo, naše postojanje je stvarno, kad prestanemo disati naše postojanje je samo bajka. Na sličan način, religija u koju ne vjeruješ je samo bajka, a ona u koju vjeruješ je za tebe nekako stvarna.



Dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Niels Bohr o odnosu između subjektivne i objektivne stvarnosti i religiji u sekularnom svijetu

Moramo se sjetiti da religija koristi jezik različito od znanosti. Jezik religije je više povezan s jezikom poezije nego s jezikom znanosti. Istina, skloni smo misliti da se znanost bavi informacijama o objektivnim činjenicama i poezija s subjektivnim osjećajima. Stoga zaključujemo da, ako se religija doista bavi objektivnim istinama, ona bi trebala usvojiti iste kriterije istine kao i znanost. Ali ja osobno smatram da je podjela svijeta u objektivnu i subjektivnu stranu previše proizvoljna. Činjenica da su religije kroz stoljeća govorile u slikama, usporedbama i paradoksima jednostavno znači da ne postoje drugi načini opisivanja stvarnosti na koju se odnose. Ali to ne znači da nije stvarna stvarnost. Razdvajanje ove stvarnosti na objektivnu i subjektivnu stranu neće nas odvesti daleko.

Zato razmišljam o razvoju fizike tijekom posljednjih desetljeća koji je pokazao koliko su problematični takvi pojmovi kao “objektivno” i “subjektivno” . Sve je počelo s teorijom relativnosti. U prošlosti, izjava da su dva događaja istodobna, smatrana je objektivnom izjavom koja se može jednostavno prenijeti i otvorena je za provjeru od bilo kojeg promatrača. Danas znamo da “istovremenost” sadrži pod-element, budući da dva događaja koji se istodobno pojavljuju promatraču u mirovanju nisu nužno istodobni promatraču koji je u pokretu. Međutim, relativistički opis je također objektivan, kao što svaki promatrač može zaključiti izračunavanjem onoga što će drugi promatrač percipirati ili shvatiti. Za sve to, daleko smo od klasičnog ideala objektivnih opisa.

U kvantnoj mehanici odstupanje od ovog ideala bilo je još radikalnije. Još uvijek možemo koristiti objektivizirajući jezik klasične fizike kako bismo iznijeli izjave o vidljivim činjenicama. Na primjer, možemo reći da je fotografska ploča pocrnjela ili da su nastali oblaci. Ali ne možemo ništa reći o samim atomima. A što se predviđanja temelje na takvim nalazima ovisi o načinu na koji postavljamo naše eksperimentalno pitanje, a ovdje promatrač ima slobodu izbora. Naravno, to još uvijek ne čini razliku da li je promatrač čovjek, životinja, ili komad aparata, ali više nije moguće napraviti predviđanja bez obzira na promatrača ili sredstva promatranja. U tom se smislu može reći da svaki fizički proces ima objektivne i subjektivne značajke. Cilj svijeta znanosti devetnaestog stoljeća bio je, kao što danas znamo, idealni, ograničavajući slučaj, ali ne cijela stvarnost. Doduše, čak i u našim budućim susretima sa stvarnošću, morat ćemo razlikovati objektivnu i subjektivnu stranu. Ali mjesto odvajanja može ovisiti o načinu na koji se gleda; do određene mjere može se odabrati po volji.

Činjenica da različite religije pokušavaju izraziti taj sadržaj u vrlo različitim duhovnim oblicima nije pravi prigovor. Možda bismo trebali gledati ove različite oblike kao komplementarne opise koji, iako se međusobno isključuju, nužni su za prenošenje bogatih mogućnosti koje proizlaze iz čovjekovog odnosa sa središnjim poretkom.

U matematici možemo uzeti našu unutarnju udaljenost od sadržaja naših izjava. U konačnoj analizi, matematika je mentalna igra koju možemo igrati ili ne igrati kao što odaberemo. S druge strane, religija se bavi sa sobom, sa životom i smrću; njena obećanja su namijenjena da upravljaju našim djelima, a time i najmanje neizravno, našem postojanju. Ne možemo ih samo neprimjetno pogledati izvana. Nadalje, naš stav prema religijskim pitanjima ne može se odvojiti od našeg stava prema društvu. Danas, pojedinac čini se da je u mogućnosti odabrati duhovni okvir svojih misli i djela prilično slobodno, a ta sloboda odražava činjenicu da granice između različitih kultura i društava fleksibilne.

No, čak i kada pojedinac nastoji postići najveći mogući stupanj neovisnosti, on će i dalje biti pod utjecajem postojeće duhovne strukture – svjesno ili nesvjesno. Za njega također mora biti sposoban govoriti o životu, smrti i stanju čovjeka drugim članovima društva u kojem je izabran da živi; mora obrazovati svoju djecu prema pravilima tog društva, uklopiti se u njegov život. Epistemološke sofisterije ne mogu mu pomoći da postignu ove ciljeve.

Tu je također komplementaran odnos između kritičkih misli o duhovnom sadržaju određene religije i akcije temeljene na namjernom prihvaćanju tog sadržaja. I to prihvaćanje, ako svjesno, ispunjava pojedinca sa snagom svrhe, pomaže mu da prevlada sumnje i, ako mora patiti, osigurava mu vrstu utjehe i daje osjećaj zaštićenosti. U tom smislu, religija pomaže da društveni život bude skladniji; njezin najvažniji zadatak je da nas podsjeti na jezik slika i prispodoba šireg okvira unutar kojeg je postavljen naš život.