Tag Archives: psihologija

Psihologija fizike – Da li klasična fizika ima više toga sa psihologijom nego sa stvarnošću? – Mario D. Garrett

Fizika – proučavanje materijalnog svijeta – naglo se razvila kasnih 1600-ih po sveprisutnoj moći (Isaac) Newtonove mehanike, a potom kasnih 1800-ih (James Clerk) Maxwellove elektromagnetne teorije. Ova dva britanca uspostavili su klasičnu teoriju u fizici. Rad Isaca Newtona bio je vrhunac stoljeća filozofske rasprave o prirodi svijeta i sastavu materijalnih predmeta. Ispravljanje ovih filozofskih misli došlo je u Newtonovoj klasičnoj mehanici koja je univerzum predstavila kao savršeni stroj. Klasična mehanika koristi pojmove uobičajenog inutivnog razmišljanja o tome kako materija i sile postoje i međudjeluju. Pretpostavlja da materija i energija imaju određene mjerljive atribute kao što je gdje je objekt u prostoru i brzinu. Također pretpostavlja se da na objekte može izravno utjecati samo njihova neposredna okolina, poznata kao načelo lokaliteta. Svemir je bio viđen kao opipljiv, uredan sustav koji je slijedio vrlo točna i specifična mehanička pravila:

1. Tijelo ostaje u mirovanju ili se kreće konstantnom brzinom kada vanjska sila djeluje na njemu.

2. Brzina promjene zamaha tijela je proporcionalna sili na tijelu

3. Kada dva tijela reagiraju, ona međusobno djeluju jednako, ali suprotnim silama.

Maxwellova elektromagnetska teorija proširila je ovo gledište svijeta i konsolidirajući mnoga nezavisna istraživanja uspostavila je klasičan pogled na elektrodinamiku. Prvenstveno ova teorija objašnjava kako se srodna područja električne energije i magnetizma ponašaju kroz valove. Premda je Maxwellova elektromagnetska teorija bila nužna stepenica za Einsteinov papir iz 1905. godine “O elektrodinamici tijela koja se kreću” (prva rečenica počinje upućivanjem na Maxwella), u to je vrijeme ova teorija bila krajnji izraz klasične teorije.

Ljepota klasične teorije bila je to što je funkcionisala. Klasična mehanika imala je specifične i konačne primjene. S njom smo mogli predvidjeti kretanje objekata u svijetu i gibanje nebeskih tijela u Svemiru. Sve što smo mogli promatrati bilo je objašnjeno. Najbolje od svega, klasična mehanika je intuitivna i sveobuhvatna. Već više od pola stoljeća Klasična teorija vladala je najvišim stupnjem do kojeg je fizičar vjerovao dvadesetih godina – dok je Philipp von Jolly savjetovao 16-godišnjeg Maxa Plancka kad je primljen na Sveučilište u Münchenu – da je cilj fizike da objasni materijalni svemir više ili manje ostvaren. Uvjerenje je bilo da su glavne teorije bile na mjestu i da su sva velika otkrića napravljena, a samo nekoliko manjih detalja trebalo je popuniti. Klasična teorija bila je toliko dobra.

No, klasična teorija bila je nedovoljna da bi se objasnili konstrukti koje smo intuitivno “znali”. Što je “sila” “tijelo” i “interakcija”, što je “privlačenje”, “gravitacija” i “energija”? Ti pojmovi nemaju objašnjenja u fizici. Naše je sadašnje znanje ograničeno na definiranje načina na koji se ponašaju, ali nismo u mogućnosti razumjeti što su ti pojmovi. Jedino mjesto gdje ti pojmovi imaju značenje je u našem razmišljanju jer su ti koncepti intuitivni. Instinktivno znamo što je “tijelo”, ili gravitacija ili energija. To su konstrukti za koje se čini da prihvaćamo spremno kao da vidimo svijet kroz takve konstrukte. Naša percepcija – parcijalno opažanje stvarnosti i pojednostavljivanjem – toliko je snažna da izgleda da shvatamo svijet bez propitivanja.

To je bio djelo Gestalt psihologa koji su donijeli takve predrasude na svjetlo. Godine 1912. Max Wertheimer je objavio svoj rad o fizičkom pokretu – koji je promatrao dojam kretanja kroz treperenje svjetala – prepoznatog kao početak Gestaltove psihologije. Zajedno s Wolfgangom Köhlerom i Kurtom Koffkom pomogli su uspostaviti teorije Gestaltove psihologije. Središnji je teorem bio da je cjelina drugačija od zbroja dijelova i oni tvrde da je cjelina neovisna od njenih dijelova. Zato “vidimo” tijelo, vidimo “interakcije” i pokret i “silu” (guranje i povlačenje). Temeljno načelo Gestaltove percepcije je zakon prägnanza (njemački za trudnoću, ali značenje trudnoće s značenjem kao u kratko) – stenografska i pojednostavljena verzija stvarnosti. Gestalt psihologija tvrdi da mi pojednostavljivamo svijet kako bismo ga vidjeli. Mi nastojimo organizirati naše iskustvo svijeta na način koji je redovan, uredan, simetričan i jednostavan. Gestalt psiholozi su identificirali osam metoda koje koristimo za pojednostavljivanje svijeta, prvenstveno grupiranjem objekata zajedno. U svakom svijetu koji se mijenja, imajući sposobnost sažimanja i pojednostavljivanja svijeta znači da možemo brzo zamijetiti situacije, brže predviđati ishode i time stjecati vrijeme kako bismo mogli ranije reagirati. Skupljamo stvari zajedno i činimo ih koherentnim. To su trikovi čarobnjaka. Gestalt psiholozi su definirali takve metode kao zakone i uključuju zakone blizine, sličnosti, zatvaranja, simetrije, zajedničke sudbine, kontinuiteta, dobrog gestalt i prošlog iskustva.

1. Zakon blizine – Kad su objekti bliski, dijeleći slično kretanje ili redoslijed, vidimo ih kao povezane. Vidimo kako ponašanje jednog utječe na druge pa dijele slicnu sudbinu.

2. Zakon sličnosti – Slični predmeti na osnovi funkcije, ponašanja, oblika, boja, prijetnji i drugih karakteristika na koje smo osjetljivi smatraju se povezanim.

3. Zakoni o zatvaranju – Naša namjera da sve stvari postanu cjelovite kada predmetima nedostaju dijelovi. To eliminira puno varijanci, tako da unatoč jedinstvenosti lica, na primjer, vidimo lice unatoč nepravilnostima. Ako zakon zatvaranja ne postoji, morat ćemo protumačiti svako lice kao skup pukotina.

4.Zakon simetrije – Mi pravimo ravnotežu među objektima u svemiru. Simetrično vidno polje je lakše vidjeti jer pojednostavljuje više objekata u aa uzorak, perceptualni algoritam. Sve što trebamo vidjeti jest simetrija, ujednačeni uzorak, a ne pojedinačni elementi.

5. Zakon zajedničke sudbine – Vidimo put kojim objekti putuju i kreću se prema njima. Vidimo objekte koji dijele slične putove kretanja ili smjer kretanja kao da su grupirani zajedno.

6. Zakon o neprekidnosti – kad je objekt skriven od pogleda, još uvijek vidimo, unatoč tome što objekt može biti iza nekog drugog objekta ili kada je objekt djelomično skriven, pretpostavljamo da je cjelina predodređeni objekt koji zamagljuje pozadinski objekt. Manje je vjerojatno da ćemo vidjeti predmete koji brzo mijenjaju smjer ili brzo mijenjaju oblik.

7. Zakon dobrog gestalt-Cilj nam je eliminirati varijance, složenost i nepoznavanje što podrazumijeva globalni poredak svijeta.

8. Zakon prošlog iskustva – povijest i vremenska povezanost podrazumijeva da se pod nekim okolnostima vizualni podražaji kategoriziraju prema prošlim iskustvima. Iskustvo grupiranja dva objekta zajedno u prošlosti određuje da ćemo ih vjerojatno vidjeti kao grupirane u budućnosti.

Ti pojedinačni zakoni grupiranja nisu zasebni procesi. Oni definiraju perceptivnu pristranost za grupiranje objekata u uzorak. Svaki od ovih zakona definira način na koji zamislimo svijet kao model s pojedinačnim jedinicama koje dijele zajedničke atribute. Može se reći da sposobnost grupiranja stvari zajedno otkriva našu percepciju kao algoritam, formulu. Ne vidimo vizualni valjak stvarnosti, kinematografsku inačicu stvarnosti u našim glavama – iako možemo zamisliti našu percepciju kao takvu. Zapravo, što nam govore ovi gestaltskim zakoni jest da vidimo obrasce u našem iskustvu svijeta – ne stvaramo obrasce, vidimo obrasce.

Algoritmi, obrasci, formule ili heuristika pojednostavljuju svijet u generalizabilne konfiguracije. Ovo gledište percepcije podupiru studije iz preliterarnih društava i na koji način uspjevaju zbrajati i oduzimati. Poput karte koja predstavlja zemljopis mjesta, preliterijska društva imaju matematičke karte koje im pomažu u izradi numeričkih rezultata. Mi pojednostavljujemo naše iskustvo s fizičkim svijetom kroz formule i algoritme. Na taj način djeluje naš mozak. Godine 2008. Michael Frank sa odjeska za mozak i kognitivne znanosti s Massachusetts Institute of Technology i njegove kolege izvijestili su o tome kako Pirahã amazonsko pleme, unatoč tome što nema jezik za izražavanje brojeva, ni jednog, je u stanju izvesti točne brojke s velikim brojem predmeta savršeno. Iako su bili netočni u usklađivanju zadataka koji su uključivali memoriju, jer nisu imali koristi od jezika za pronalaženje informacija, njihova sposobnost za shvaćanje brojeva bila je jednaka drugim koji su pismeni. Imali su shematski način konceptualizacije brojeva. To algoritamski činimo, koristeći perceptivne formule i obrasce za osmišljavanje našeg materijalnog svijeta.

Imajući takav prijevod stvarnosti ugrađen u nas, pitanje je jesmo li i unaprijed stvorili klasičnu fiziku. Klasična teorija bila je uistinu fizika ili proučavanje vlastitih unaprijed stvorenih perceptivnih pristranosti. Vidimo sličnost između zakona Gestalt psihologije i onih iz klasične mehanike: 1. Tijelo ostaje u mirovanju ili se kreće konstantnom brzinom kad djeluje vanjska sila, 2. Stopa promjene zamaha tijela je proporcionalna
sili koja djeluje na tijelu, 3. Kada dva tijela djeluju, ona međusobno djeluju jednako, ali sa suprotnim silama. Svi ti zakoni su u skladu sa zakonima Gestaltove percepcije. Naše perceptivne predrasude usklađene su s Newtonovom fizikom. Tako nijje li i klasična mehanika slično pristran pogledu na svijet?

Reference:

Franka, M. C., Everettb, D. L., Fedorenkoa, E., & Gibsona, E. (2008). Number as a cognitive technology: Evidence from Pirahã language and cognition. Cognition, 108, 819-824.

For an intriguing perceptive of how psychology was enfluence by physics–which was brought to my attention after this blog was published–please refer to this very readable paper, I have Dave Edwards to thank for this edification:

Wilcox, S., & Edwards, D. A. (1982). Some Gibsonian perspectives on the ways that psychologists use physics. Acta Psychologica, 52(1), 147-163.

 

Izvor: https://www.psychologytoday.com/blog/iage/201508/the-psychology-physics-0

 

Da li naš obrazovni sistem pravi društvo pametnih budala?

Na godišnjem sastanku Udruženja za psihološke nauke (APS) u Bostonu u SAD- u, psiholog sa Cornell univerziteta Robert Sternberg je alarmirao javnost o negativnom uticaju standardiziranih  testova na društvo. Sternberg, koji je decenijama proučavao inteligenciju i testiranje inteligencije, je dobro poznat po svojoj “trojnoj teoriji inteligencije”, koja razlikuje tri vrste pameti: analitičkih tip koji se ogleda u rezultatima IQ testova; praktičnu inteligenciju, što je više od značaja za rješavanje problema iz stvarnog života; i kreativnost. Sternberg je iznio  svoje stavove na predavanju pri dodijeli William James nagrade za životni  doprinos psihologiji. On je objasnio svoju zabrinutost za časopis “Scientific American”:

Testovi-ono što ja nazivam abeceda testovi-su razumno dobre mjere akademske vrste znanja, kao i opšte inteligencije i srodnih vještina. Oni su u visokoj korelaciji sa IQ testovima i oni predviđaju mnogo stvari u životu: akademski uspjeh u određenoj mjeri, platu, nivo posla koji ćete moći dobiti, ali oni su vrlo ograničeni. Ono što sam predložio  danas u mom izlaganju je da oni zapravo mogu da nas skupo koštaju. Naše isticanje uskih akademskih vještina – vrste koja vam pomaže da dobijete visoke ocjene u školi-može biti loša stvar iz nekoliko razloga. Na kraju ste s ljudima koji su dobri u polaganju testova  i radu sa kompjuterima, a to su dobre sposobnosti, ali one nisu isto što i vještine koje moramo imati da bi učinili svijet boljim mjestom.

IQ je porastao 30 bodova u 21. stoljeću diljem svijeta. To je ogromno; to su dvije standardne devijacije, što je kao razlika između prosjeka IQ 100 i nadarenog IQ 130. Trebamo biti sretni o tome, ali ono što se ja pitam je: Ako pogledate na probleme koje imamo danas u svijetu – klimatske promjene, razlike u prihodima i siromaštvo, zagađenje, nasilje, te politička situacija koju mnogi od nas nikada ne bi mogli ni zamisliti, šta je onda sa svim onim IQ poenima? Zašto porast na testovima od IQ širom svijeta ne pomaže?

Ono što tvrdim je da inteligencija koja nije modulirana i upravljana razvojem kreativnosti, zdravim razumom i mudrosti nije tako pozitivna stvar za imati. Ono što to pravi su ljudi koji su vrlo dobri u unapređenju samih sebe, često na račun drugih ljudi. Mi možda ne odabiremo samo pogrešne ljude, možda razvijamo nepotpun set vještina – i moramo gledati na stvari koje će učiniti svijet boljim mjestom.

Da li znamo kako da gajimo mudrost?

Da. Gomila mojih kolega i ja izučavamo mudrost. Mudrost je učenje o korištenju svojih sposobnosti i znanja, ne samo za svoje sebične ciljeve i za ljude poput tebe. Kod mudrosti se radi o ostvarivanju zajedničkog dobra balansirajući svoj interes sa drugim ljudima i sa interesima višeg reda kroz infuziju pozitivnih etičkih vrijednosti.

Znate, lako je zamisliti pametne ljude, ali je stvarno teško razmišljati o mudrim ljudima. Mislim da je razlog taj što se ne pokušava razvijati mudrost u našim školama. I mi ne testiramo to, tako da ne postoji obaveza za škole da na to obrate pažnju.

Možemo li testirati za mudrost i možemo li ju naučiti?

Možete naučiti mudrost kroz primjere. Možete početi učiti mudrost i sa šest ili sedam godina. Ali ako počnete da učite ono što naše škole predaju u nastavi, a to je samo kako se pripremiti za rigorozne testove znanja, to istiskuje mjesto u nastavnom planu i programu od stvari koje su od suštinskog značaja. Starije škole su podučavale u nastavi dobre vrijednosti i dobru etiku i to kako biti uzoran građanin koliko i samo čitanje. To nije toliko o tome šta da radimo, ali više o tome kako da razmišljamo etički; kako da prođemo kroz etički problem i pitamo se: Kako naći pravo rješenje? Ne mislim da je uvijek dobro stavljati etiku i zaključivanje zajedno. U osnovi, etičko razmišljanje uključuje osam koraka: ako prepoznamo problem s kojim se trebamo pozabaviti (recimo, vidite vašeg druga kako prepisuje); identificiramo to kao etički problem; vidite taj problem kao dovoljno velik da bude vrijedan vaše pažnje (da nije kao samo prekoračenje brzine od jednog kilometra); smatrajući ga osobno relevantnim; razmisliti o tome koja etička pravila važe za taj problem; razmisliti o tome kako da ih primjenite; razmisliti što su posljedice etičkog djelovanja – jer ljudi koji se ponašaju etički obično ne pobjeđuju; i, na kraju, djelovati. Ono što tvrdim je da je etičko razmišljanje stvarno teško. Većina ljudi nikad ne prođu kroz svih osam koraka. 

Ako je etička analiza samo po sebi teška, je li zaista danas imamo manje od iste i manje mudrosti nego u prošlosti?

Imamo primjere gdje političari napadaju novinare i budu izabrani na određenu poziciju kao da se ništa nije dogodilo i to sve nakon što imamo porast u svjestkom IQ od 30 bodova. Imali smo nasilje u predizbornim skupovima. Ne samo da se ne podstiče kreativnost, zdrav razum i mudrost, mislim da mnogi od nas ih čak više i ne cijenimo. Oni su tako daleko od onoga što se uči u školama. Čak i u puno vjerskih institucija možemo da vidimo mnogo etičkih i pravnih problema. Dakle, ako se ne uče ove vještine u školi ili kroz religiju ili kroz vaše roditelje, gdje ćete ih naučiti? Dobili smo ljude koji gledaju na svijet kao da se on vrti o ljudima kao što su i oni sami. Dobili smo neku vrstu plemenskog primitivnog razmišljanja.

Pa gdje vi vidite mogućnost da se nešto promijeni na bolje?

Ako počnemo testirati za ovu širu vrstu vještina, škola će početi da ih predaju. Moje kolege i ja smo razvili testove za procjenu kreativnosti, zdravog razuma i mudrosti. Neke institucije ih još uvijek koriste, ali je vrlo teško promijeniti institucije. Teško ih je brzo popraviti. Jednom kada imate sistem, ljudi koji imaju koristi od njega će doći na sam njegov vrh i onda će se oni jako boriti da ga zadrže.

Sadašnji obrazovni sistem baziran na standardiziranim testovima škodi svemu. Dobijamo naučnike koji su vrlo dobri u unapređivanju sadašnjih teorija – oni su dobri kad treba da urade sljedeći korak, ali oni nisu ljudi koji znaju praviti promijene na terenu. Oni nisu preusmjerivaći ili inovatori, koji započinju sve ispočetka. Inovatori su ljudi koji nam trebaju.

Je li imate nade da će doći do promjene?

Ako bi se moglo uvjeriti čak i nekoliko univerziteta i škola da pokušaju slijediti drugi pravac, drugi bi mogli slijediti. Ako počnete ohrabrivati kreativan stav, da se prkosi narodnim masama i duhu vremena, a ako učite ljude da misle svojom glavom i kako ono što oni rade utječe na druge, mislim da ste na dobrom putu i da na taj način ne možete izgubiti. A ove stvari se mogu podučavati i mogu se testirati.

Izvor: https://www.scientificamerican.com/article/is-the-u-s-education-system-producing-a-society-of-ldquo-smart-fools-rdquo/

 

Šta je to psihofizika?

psihofizika (grč.), naziv za istraživanja graničnih područja psihologije i fizike (dijelom i fiziologije), a cilj im je utvrditi pravilnosti u odnosima između fiz. fenomena kao podražaja i psih. doživljaja kao reakcija na te podražaje. Ugl. je usmjerena na osjetne doživljaje. Prvi tragovi p. mogu se nazreti u nekim fotometrijskim istraživanjima P. Bouguera (1698–1758). Njegov nastavljač E. H. Weber (1795–1878) utvrđuje 1834. na području težinskih osjeta zakon o pravilnom odnosu između rasta intenziteta osjeta i podražaja (Weberov zakon). Osnivačem p. drži se G. Th. Fechner (1801–1887), koji je u istraživanju raznih područja osjeta donio poznati Fechnerov zakon: aritmetičkoj progresiji intenziteta osjeta odgovara geometrijska progresija jačine podražaja.

Izvor: http://proleksis.lzmk.hr/42898/

Šta je to psihofizika?

psihofizika (grč.), naziv za istraživanja graničnih područja psihologije i fizike (dijelom i fiziologije), a cilj im je utvrditi pravilnosti u odnosima između fiz. fenomena kao podražaja i psih. doživljaja kao reakcija na te podražaje. Ugl. je usmjerena na osjetne doživljaje. Prvi tragovi p. mogu se nazreti u nekim fotometrijskim istraživanjima P. Bouguera (1698–1758). Njegov nastavljač E. H. Weber (1795–1878) utvrđuje 1834. na području težinskih osjeta zakon o pravilnom odnosu između rasta intenziteta osjeta i podražaja (Weberov zakon). Osnivačem p. drži se G. Th. Fechner (1801–1887), koji je u istraživanju raznih područja osjeta donio poznati Fechnerov zakon: aritmetičkoj progresiji intenziteta osjeta odgovara geometrijska progresija jačine podražaja.

Izvor: http://proleksis.lzmk.hr/42898/