Tag Archives: porijeklo života

Otkud mi na planeti Zemlji?

U nedavno izašlom filmu “Moonfall” spominje se teorija da su nas na planetu Zemlju poslali udaljeni vanzemaljci koji su u biti bili isti kao mi, a da su nas poslali u udaljeni dio Svemira da bi nas zaštitili od poludjele vještačke inteligencije koju su stvorili, a koja se okrenula protiv njih da ih istrijebi.

Sa aspekta nauke i filozofije postoji nekoliko mogućnosti o porijeklu života na Zemlji.

Jedna od poznatih opcija je abiogeneza, odnosno da je živi svijet nastao iz neživog, posve slučajno, a ako ćemo pošteno ne mora biti ni slučajno. Možda je neka vansvemirska civilizacija formirala naš Svemir ovakvim kakav jest s ciljem da se jednog dana na njoj javi život i eventualno evoluira u današnji oblik.

Druga mogućnost je i da su nas htjeli prevariti tj. da su nas formirali u današnjem obliku, ali da su nam ubacili fosile i ostalo da bi nama izgledalo kao da je došlo do evolucije iako nije došlo.

Treća mogućnost je da ništa nije onako kako izgleda odnosno da živimo u nekoj vrsti kompjuterske simulacije. Kako računarska tehnologija napreduje sve više izgleda da se uz dovoljno jake računare sve može simulirati i da ćemo jednog dana možda i našu svijest moći uploadovati u te simulacije.

Postoji nekoliko mogućnosti, a jedna od njih je i ona religijska, odnosno ona koju zagovaraju monoteističke religije. Ta verzija se u nekim stvarima preklapa sa naučnom verzijom, a u nekim potpuno odstupa.

Svaka teorija o porijeklu života na Zemlji ima svoje prednosti i nedostatke. Kada religiozni ljudi kažu da je sve stvorio Bog, onda oni nereligiozni pitaju šta je stvorilo Boga iako po definciji je Bog nešto šta nije stvoreno. Isto tako kada nereligiozni kažu da je sve nastalo iz ničega i posve slučajno, onda religiozni opravdano pitaju kako iz ništa može nešto nastati kad to krši zakon održanja energije, a onda naučnici kažu da ništa zapravo nije ništa nego neke kvantne fluktuacije isl. , ali s time se onda vrti u krug i neko može opravdano pitati šta je stvorilo kvantne fluktuacije, a mnogi naučnici po definciji uzimaju da su kvantne fluktuacije vječno postojale i da ih ništa nije stvorilo. Ispadne da šta je Bog za religiozne, to su zapravo kvantne fluktuacije za nereligiozne. Sve ispadne kao igra riječi i kao da svi misle na potpuno isto, ali ga drugim jezikom opisuju i drugačije ga doživljavaju. Religiozni temi pristupaju emocionalno, a nereligioznima krajnje racionalno i logički iako isto često pristrasno.

Postanak života na Zemlji je misterija, a misterija je i kuda ide ovaj svijet odnosno šta je konačna svrha života na Zemlji.

Kako je život nastao na Zemlji?

Čovjek se oduvijek pitao kako je nastao, tko ga je stvorio i zašto je stvoren. Pitanja takve prirode postavljana su kroz čitavu ljudsku povijest. Svaki drevni mislilac, filozof ili prorok pokušao je dati odgovor na ovo pitanje i predložiti neki mehanizam za rađanje života.

Čovjek je samo mali dio života. U stvarnosti postoji ogromna raznolikost stvorenja koja se zadržavaju oko nas. Kako su nastali? Jesmo li u bilo kakvom srodstvu s njima? Ovaj članak predlaže vam povratak u daleku prošlost kada na našoj planeti nije bilo života i pomaže vam da zamislite kako je život mogao nastati na njoj.

Panspermija

Prema starogrčkoj ideji, život postoji u cijelom svemiru. Distribuira se na različitim planetima u malim jedinicama kroz svemirsku prašinu, meteoroide, asteroide ili komete. Pretpostavljalo se da će pod povoljnim uvjetima temperature i vlage ove jedinice života oživjeti i roditi početna živa bića.

Vrlo je poznata činjenica da je kozmička prašina prisutna u svemiru. Hoyle i Wickramasinghe 1974. godine predložili su hipotezu da većina prašine u međuzvijezdanom prostoru mora biti uglavnom organska, da bi se život širio, što je Wickramasinghe kasnije pokazao tačnim.

Ali Panspermia pretpostavlja da u univerzumu postoji univerzalno spremište života i na taj način doista izbjegava odgovoriti na pitanje kako je život uopće nastao.

Božansko stvaranje

Jedno vjerovanje, uobičajeno među ljudima svih kultura, jest da su svi različiti oblici života, uključujući i ljudska bića, iznenada stvoreni božanskim djelovanjem prije otprilike 10 000 godina. Taj veliki broj stvorenja uvijek je bio isti i trajat će bez promjene od generacije do generacije, sve do svršetka svijeta.

Takva teorija stvaranja je neuvjerljiva jer fosili biljaka i životinja sugeriraju da je život mnogo starijeg podrijetla. Zapravo, neka istraživanja pokazuju da je život na Zemlji postojao i prije 3,5 milijarde godina.

Spontana generacija

Teorija poznata kao spontano generiranje držala je da složeni živi organizmi mogu nastati iz neživih predmeta. Miševi se mogu spontano pojaviti u uskladištenom zrnu ili se crvi mogu spontano pojaviti u mesu. Sintetizirao ju je grčki filozof i biolog Aristotel.

Prema Aristotelu, životinje i biljke nastaju u zemlji i u tekućini jer u zemlji postoji voda, a zrak u vodi, a u cijelom je zraku vitalna toplina tako da su u određenom smislu sve stvari pune duše. Stoga se živa bića brzo stvaraju kad god su ovaj zrak i vitalna toplina u bilo čemu zatvoreni.

Aristotelov utjecaj bio je tako velik i snažan da je njegov konstrukt spontane generacije ostao neupitan više od dvije hiljade godina. Prema Aristotelu to je bila lako uočljiva istina. No, talijanski je biolog Franceso Redi 1668. godine dokazao da se u mesu nisu pojavili crvi kad muhe nisu mogle položiti jaja.

Slika 1: Kada je tegla zatvorena i nema muha, nema ni crva u mesu.

Spontano stvaranje više nije diskutabilno među biolozima. Do sredine 19. stoljeća eksperimenti Louisa Pasteura i drugih pobijali su tradicionalnu teoriju spontanog stvaranja i podržavali biogenezu, ideju da samo život rađa život.

Hemijska evolucija

Život kakav poznajemo temelji se na molekulama koje sadrže ugljik. Stoga su sovjetski biohemičar, Oparin i britanski biolog Haldane, sugerirali da je život mogao nastati iz jednostavnih organskih molekula. Drugim riječima, da bi se razumjelo podrijetlo života, mora se znati o organskim molekulama na Zemlji.

Rana Zemlja bila je vruća vatrena kugla. Izvori energije poput kozmičkih zraka, UV zračenja, električnog pražnjenja munja i topline vulkana bili su lako dostupni. Stoga je zemlja djelovala poput velike tvornice koja dnevno proizvodi hiljade spojeva. Ovo je bilo stanje uznemirenosti.

U tim teškim uvjetima kisik nije mogao ostati slobodan kisik. Kombiniran je s drugim elementima u spojevima poput vode i vapnenca. Također su nastali spojevi ugljika i vodika, poput metana. Dušik i vodik kombinirani u amonijak. Ti se spojevi danas nazivaju organskim spojevima.

S vremenom je Zemlja počela da se hladi. Kako se dovoljno hladilo, uslijed kondenzacije pare nastale su dugotrajne kiše. Kiše su se počele nakupljati u udubljenjima na Zemlji i tako su nastali oceani. Voda je bila topla i nalik juhi, a sadržavala je razne vrste organskih molekula.

Interakcija između ovih spojeva u toplim vodama rezultirala je stvaranjem još više spojeva, koji su između ostalog sadržavali i aminokiseline u sastavu ugljika, vodika, dušika i kisika. Te se aminokiseline u velikom broju kombiniraju jedna s drugom i tvore proteine koji su građevni blokovi života.

Miller-Ureyev eksperiment

U raspravi o događajima koji su se morali dogoditi prije milijarde godina, postoji određena količina nagađanja i nesigurnosti. Ali obrazloženje mora biti u skladu s velikim brojem dostupnih dokaza, kao i s osnovnim zakonima fizikalnih znanosti.

Gornja ideja mogla bi se testirati ponovnim stvaranjem predloženih uvjeta rane Zemlje u laboratoriju.

Godine 1952. američki biohemičari Stanley Miller i Harold Urey učinili su potpuno istu stvar, ali u vrlo malom opsegu. Plinovitu smjesu metana, amonijaka, vodene pare i vodika u zatvorenoj tikvici na 80 Celzijevih stepeni podvrgavali su električnom iskrenju sedam dana.

Kada su pregledali 7 dana kasnije, utvrdili su da su se na dnu stvorile jednostavne aminokiseline, koje su neophodne za stvaranje proteina. Miller i Urey su pokazali da se nekoliko organskih jedinjenja može spontano formirati simuliranjem uslova rane Zemljine atmosfere, kako pretpostavljaju Oparin i Haldane.

Elementi života, koje čovjek proizvodi u laboratoriju.

Naučna zajednica širom svijeta bila je impresionirana ovim postignućem. Zapravo, tri godine nakon uspjeha Milerovog eksperimenta, američki fizičar Richard Feynman napisao je pjesmu pod naslovom atom u svemiru, slaveći čovjekovo znanje o porijeklu života na Zemlji.

Miller je nastavio svoja istraživanja sve do svoje smrti 2007. Ne samo da je uspio sintetizirati sve više i više vrsta aminokiselina, već je također proizveo širok spektar anorganskih i organskih spojeva vitalnih za ćelijsku izgradnju i metabolizam. Pozdravljamo napore takvog naučnika koji je svoj život posvetio proučavanju najvažnijeg pitanja poznatog čovjeku.

Izvor: https://www.wondersofphysics.com/2019/01/origin-of-life.html?m=1

Fascinatno! Sve je u Svemiru precizno podešeno da bi podržavalo život.




“Naučnici se polahko bude do spoznaje nepovoljne istine – univerzum izgleda sumnjivo fiksiran. Pitanje se tiče samih zakona prirode. Već 40 godina, fizičari i kosmolozi tiho sakupljaju primere svih previše prikladnih “slučajnosti” i posebnih osobina u osnovnim zakonima univerzuma koji se čini neophodnim kako bi postojao život, a samim tim i svjesna bića. Promenite bilo koji od njih i posledice bi bile smrtonosne. Fred Hojl, istaknuti kosmolog, rekao je da je “super-intelekt majmunirao sa fizikom”.

Da vidimo problem, zamislite igranje Boga sa kosmosom. Pre vas je mašina dizajnera koja vam omogućava da se krećete sa osnovama fizike. Obrišite ovo dugme i učinite sve elektronima malo lakšim, uvucite taj i napravite gravitaciju malo jačom, i tako dalje. Događa se da morate postaviti trideset dugmeta da biste u potpunosti opisali svet o nama. Ključna stvar je da se neke od metaforičkih ručica moraju precizno podesiti, ili bi univerzum bio sterilan.

Primer: neutroni su samo malo teži od protona. Ako bi bilo obrnuto, atomi ne bi mogli postojati, jer bi se svi protoni u svemiru raspali u neutrone ubrzo nakon velikog praska. Nema protona, onda nema atomskih nukleusa i nema atoma. Nema atoma, nema hemije, nema života. Kao kašika Baby Bear u priči Goldilocksa, čini se da je svemir tačno podešen za život. ” 


– Paul Davies, 

Paul Charles William Davies, AM (rođen 22. aprila 1946. godine) je engleski fizičar, književnik i radio-televizijska zvijezda, profesor na državnom univerzitetu u Arizoni, kao i direktor BEYOND: Centar za fundamentalne koncepte u nauci. Povezan je sa Institutom za kvantne studije na Univerzitetu Chapman u Kaliforniji. Imao je prethodna akademska imenovanja na Univerzitetu u Kembridžu, Univerzitetskom koledžu u Londonu, Univerzitetu Newcastle upon Tyne, Univerzitetu Adelaide i Univerzitetu Macquarie. Njegovi istraživački interesi su u oblasti kozmologije, kvantne teorije polja i astrobiologije. Predložio je da jednosmerna poseta na Mars može biti održiva opcija.

Zašto možda Mars sadrži tajnu nastanka života?

“Znate, ponekad najvažnije stvari dolaze u najmanjim pakovanjima. U ovih 15 minuta koje imam, pokušaću da vas ubedim da mikrobi mogu mnogo toga reći o pitanjima kao što je “Da li smo sami?” i mogu mnogo toga reći, ne samo o životu u našem Sunčevom sistemu, već možda i izvan njega, i to je razlog što ih pratim na neverovatna mesta na Zemlji, u ekstremnim sredinama gde ih životni uslovi dovode na sam rub preživljavanja zapravo, ponekad i mene isto tako, kada pokušam da im se previše približim. Ali evo u čemu je stvar: mi smo jedina napredna civilizacija u Sunčevom sistemu ali to ne znači da u okolini nema mikrobskog života. Zapravo, planete i meseci koje ovde vidite mogli bi imati život na sebi – svi oni, i mi to znamo, i velika je verovatnoća da je tako. Pa ako bismo našli život na ovim mesecima i planetama, onda bismo tražili odgovor na pitanja tipa: “Jesmo li sami u Sunčevom sistemu?” “Odakle potičemo?” “Imamo li neku porodicu u komšiluku?” “Ima li života izvan Sunčevog sistema?”

Možemo da postavimo sva ova pitanja zbog revolucije u našem načinu shvatanja toga šta je zapravo planeta i danas, naseljiva planeta je planeta koja na sebi ima zonu gde voda može ostati stabilna ali po meni to je horizontalna definicija naseljivosti jer uključuje i udaljenost od zvezde, a postoji još jedna dimenzija naseljivosti, a to je ta vertikalna dimenzija. Mislite o njoj kao o uslovima ispod površine planete gde ste veoma udaljeni od Sunca ali još uvek imate vodu, energiju, nutrijente, što za neke od njih znači imati hranu i zaštitu. Kada pogledate Zemlju, veoma daleko od bilo kakve sunčeve svetlosti, duboko u okeanu, i dalje sve vrvi od života koji koristi samo hemiju za životne procese.

Pa kada razmišljamo na ovakav način, sve prepreke se ruše. Praktično nema ograničenja. I ako ste u skorije vreme gledali naslove u novinama, onda ste videli da smo otkrili podpovršinski okean na Evropi, Ganimedu, Enceladu, Titanu, i sada istražujemo gejzir i vrele izvore na Enceladusu. Naš Sunčev sistem se pretvara u džinovski spa centar. Svi oni koji su išli u spa centar znaju koliko mikrobi to vole, zar ne?(Smeh)

Pa na taj način, razmislimo i o Marsu. Život na Marsu nije moguć danas, ali moguće je da se on krije ispod njegove površine.

Dakle, napredovali smo u našem razumevanju naseljivosti, ali smo isto tako napredovali u našem razumevanju i toga šta predstavlja život na Zemlji. Imamo ono što nazivamo organskim molekulima, i oni su temelji života, imamo fosile, minerale, biominerale, koji nastaju u reakciji između bakterija i stena, i naravno, imamo gasove u atmosferi. I ove sićušne zelene alge ovde, na desnoj strani stene, one su direktni potomci onih koje su pumpale kiseonik milijardu godina ranije u Zemljinu atmosferu. Kada su to radile, one su otrovale 90 odsto života na Zemljinoj površini, ali one su razlog zašto danas udišemo ovakav vazduh.

Ali iako naše razumevanje o svim ovim stvarima raste, postoji jedno pitanje na koje još uvek nemamo odgovor, a to je – odakle potičemo? Kao što znate, postaje još teže, jer nećemo moći da nađemo fizičke dokaze o našem poreklu na ovoj planeti, a razlog je taj što je sve što je starije od četiri milijarde godina izgubljeno. Svi podaci su izgubljeni, izbrisali su ih tektonika ploča i erozija. Ovo je ono što ja nazivam bilološkim horizontom. Van ovog horizonta, ne znamo odakle dolazimo.

Pa je li sve izgubljeno? Možda i nije. Možda bismo i mogli naći dokaze o našem poreklu na neočekivanim mestima, a takvo mesto je Mars.

Kako je to moguće? Pa, očigledno na početku Sunčevog sistema, Mars i Zemlja su bombardovani ogromnim asteroidima i kometama, i ostaci ovih udara su bili svuda naokolo. Zemlja i Mars su još dugo nastavili da se gađaju stenama. Delovi stena su sleteli na Zemlju. Delovi Zemlje su sleteli na Mars.Očigledno, na ove dve planete moglo je biti posejano seme istog materijala. Stoga, da, možda je neki predak sedeo ovde na ovoj površini i čekao nas. Ali to znači i da možemo otići na Mars i probati da nađemo tragove našeg porekla. Mars možda skriva tu tajnu. To je razlog što nam je Mars tako poseban.

Ali da bi se to dogodilo, Mars je morao da bude naseljiv u vreme kada su uslovi bili ispunjeni. Pa da li je Mars bio naseljiv? Veliki broj misija na Marsu nam danas pokazuje istu stvar. U vreme kada se život na Zemlji pojavio, Mars je imao okeane, vulkane, jezera, i delte kao na ovoj lepoj slici koju vidite ovde. Ovu sliku je poslao rover Kjuriositi pre samo nekoliko nedelja. Ona pokazuje ostatke delte, i ona nam nešto govori: vode je bilo u izoblju i prekrivala je njegovu površinu veoma dugo. Ovo su dobre vesti za život.Hemiji života potrebno je mnogo vremena da proradi.

Ovo su dakle jako dobre vesti, ali znači li to da ćemo lako naći život na Marsu ako odemo tamo? Ne obavezno.

Evo šta se dogodilo: u vreme kada je život probujao na površini Zemlje, na Marsu je sve pošlo naopako,bukvalno. Atmosfera je oduvana solarnim vetrovima, Mars je izgubio svoju magnetosferu, a zatim su kosmičko zračenje i UV zraci bombardovali površinu, a voda je pobegla u atmosferu i otišla ispod površine. Tako, ako želimo da razumemo, ako želimo da nađemo te tragove života na površini Marsa, ako su tamo, moramo da razumemo kakav je bio uticaj svih ovih dešavanja na očuvanje tih dokaza. Samo tako ćemo moći da znamo gde se ti tragovi kriju, i samo tako ćemo moći da pošaljemo rover na prava mesta gde može sakupljati stene koje nam možda mogu reći nešto zaista važno o tome ko smo mi, ili, ako ne, možda nam reći da se negde, nezavisno od nas, život pojavio na drugoj planeti.

Lako je to uraditi. Samo treba otići 3,5 milijarde godina unazad u prošlost planete. Samo nam treba vremeska mašina.

Lako, zar ne? Pa, zapravo, i jeste. Pogledajte oko sebe – to je planeta Zemlja. To je naša vremenska mašina. Geolozi je koriste da se vrate u prošlost naše planete. Ja je koristim malo drugačije. Koristim planetu Zemlju da idem u veoma ekstremna okruženja gde su uslovi slični onima koji su bili na Marsu u vreme kada se klima menjala, i tamo pokušavam da razumem šta se dogodilo. Koji su to znakovi života?Šta je ostalo? Kako to pronaći? Sada ću vas nakratko povesti sa sobom na putovanje tom vremenskom mašinom.

I sada, ovo što vidite, mi smo 4 500 metara visoko na Andima ali smo zapravo u dobu od manje od milijardu godina nakon nastanka Zemlje i Marsa. Zemlja i Mars bi izgledali prilično slično ovome – svuda naokolo vuklani, svuda naokolo jezera isparavaju, minerali, vreli izvori, i vidite li ove nasipe na obalama jezera? Njih su stvorili potomci prvih organizama koji su nam dali prve fosile na Zemlji.

Ali ako želimo da razumemo šta se događa, moramo da idemo malo dalje. Još jedna zanimljiva osobina ovih mesta je sto što se ovde, baš kao i na Marsu pre tri i po milijarde godina klima menjala veoma brzo, i voda i led su nestajali. Ali moramo da se vratimo unazad u to vreme kada se sve na Marsu promenilo, i da bismo to uradili, moramo da se popnemo još više. Zašto? Jer kada se penjemo više, atmosfera se stanjuje, postaje nestabilnija, temperatura je hladnija, i ima više UV zračenja. U suštini, približavamo se onim uslovima na Marsu kada se sve menjalo.

Pa, nisam obećala lagodno putovanje ovom vremenskom mašinom. Nećete samo sedeti u njoj. Morate vući 450 kg opreme do vrha ovog vulkana na Andima visokog 20 000 stopa. To je oko 6000 metara.Takođe morate da spavate na padini pod uglom od 42 stepena, i nadate se da neće biti nikakvih zemljotresa preko noći. Ali kada stignemo do vrha, naći ćemo jezero koje tražimo. Na ovoj visini, ovo jezero se nalazi u istim uslovima kao što su bili oni na Marsu tri i po milijarde godina ranije. I sada moramo da menjamo ovo naše putovanje u putovanje u unutrašnjost ovog jezera, i da bismo to uradili, moramo da uklonimo planinsku opremu, navučemo odela i idemo. Ali kada uđemo u jezero, baš u trenutku kada zaronimo unutar, vraćamo se unazad tri i po milijarde godina u prošlost neke druge planete, i tada ćemo dobiti odgovor po koji smo došli. Života ima svuda, baš svuda. Sve što na ovoj slici vidite je neki živi organizam. Možda ne treba da računamo ronioca, ali sve ostalo, da. Ali ova slika je veoma obmanjujuća. Života ima u izoblju u ovim jezerima, ali kao na većini mesta na Zemlji danas, zbog klimatskih promena, i ovde dolazi do ogromnog smanjenja biodiverziteta. U uzorcima koje smo odneli, 36 odsto bakterija iz ovih jezera sastojalo se od tri vrste, i te tri vrste su one koje su tako dugo preživele.

Evo ga još jedno jezero, odmah pored prvog. Crvena boja koju vidite ne potiče od minerala. Ona je zapravo ovakva zbog prisustva sićušnih algi. U ovoj oblasti, UV zračenje je jako gadno. Bilo gde na Zemlji, 11 se smatra ekstremnim. Tokom UV oluja ovde, UV indeks dostiže 43. Faktor zaštite 30 neće vam ovde ništa pomoći. Voda je tako prozirna u ovim jezerima da alge bukvalno nemaju gde da se sakriju, pa su razvile svoju sopstvenu kremu za sunčanje, i to je ova crvena boja koju vidite. Ali one mogu da se prilagode samo donekle, i kada sva voda nestane sa površine, mikrobima preostaje samo jedno rešenje: da idu ispod površine. I ovi mikrobi, stene koje vidite na ovom slajdu, pa, mikrobi zapravo žive unutar tih stena i od njih koriste zaštitu od prozračnosti da bi dobili dobar deo UV zraka i odbacili deo koji zapravo može da ošteti DNK. To je razlog što koristimo rovere i treniramo ih da traže život na Marsu u ovakvim oblastima, jer ako je bilo života na Marsu tri i po milijarde godina ranije, morao je da se koristi istom strategijom da bi se zaštitio. Sada, prilično je očigledno da nam odlazak u ekstremna životna okruženja dosta pomaže u istraživanju Marsa, i u pripremama misija. Za sada, pomogao nam je da razumemo geologiju Marsa. Pomogao nam je da razumemo prošlost klime na Marsu i njegovu evoluciju,ali i njegov potencijal za naseljivost. Naš poslednji rover je na Marsu otkrio tragove organskih materija.Da, organske materije postoje na površini Marsa. Takođe je otkrio tragove metana. I mi još uvek ne znamo da li je taj metan zapravo pitanje za biologiju ili geologiju. Bez obzira na to, ono što znamo je da zahvaljujući tom otkriću, hipoteza da na Marsu i dalje ima života ostaje održiva.

Pa mislim da sam vas do sada ubedila da nam je Mars veoma poseban, ali bilo bi pogrešno misliti da je Mars jedino mesto u Sunčevom sistemu zanimljivo za traženje potencijalnog mikrobskog života. A razlog za to je taj što Mars i Zemlja mogu imati zajednički koren njihovog drveta života, ali kada se udaljavamo od Marsa, to ne ide tako lako. Nebeska mehanika nam baš i ne olakšava razmenu materijala između planeta, i ako bismo otkrili život na tim planetama, on bi bio drugačiji od našeg. Bio bi to drugačiji tip života. Ali na kraju, može biti da smo tu samo mi, može biti da smo tu mi i Mars, a može biti i da postoji mnogo drveća života u sunčevom sistemu. Ne znam još uvek odgovor na ovo, ali mogu vam nešto reći:koji god da je rezultat, koji god da je taj magični broj, on će nam dati standard prema kojem će biti moguće izmeriti životni potencijal, obilje i različitost van granica našeg Sunčevog sistema. I ovo se može postići u našoj generaciji. To može biti naša zaostavština, ali samo ako budemo istraživali.

Sada, konačno, ako bi vam neko rekao da traženje vanzemaljskih mikroba nije kul jer ne možemo sa njima uspostaviti filozofski razgovor, dopustite da vam pokažem zašto i kako biste im mogli reći da nisu u pravu. Pa, organski materijali će vam govoriti o okruženju, o složenosti i o različitosti. DNK, ili bilo koji nosilac informacija, govoriće o prilagođavanju o evoluciji, o preživljavanju, o promenama na planeti i o prenosu informacija. Sve zajedno, govore nam o onome što je počelo kao put mikroba, i zašto je počelo baš tako, ponekad vodeći do civilizacije, a ponekad vodeći do ćorsokaka.

Pogledajte naš Sunčev sistem, i pogledajte Zemlju. Na Zemlji, postoje mnoge inteligentne vrste, ali samo je jedna dostigla tehnologiju. Sada u ovom putovanju kroz naš Sunčev sistem, nalazimo jednu veoma snažnu poruku koja kaže kako bi trebalo da tražimo vanzemaljski život, i mali i veliki. I da, mikrobi mogu da govore, a mi slušamo, i oni nas vode od planete do planete, od meseca do meseca, tamo negde, do njihove velike braće. Oni nam govore i o raznovrsnosti, govore nam o obilju života, i govore nam o tome kako se život ovako dugo održao da bi dostigao civilizaciju, inteligenciju, tehnologiju, i zaista, filozofiju.”, (1)

Reference

  1. https://www.ted.com/talks/nathalie_cabrol_how_mars_might_hold_the_secret_to_the_origin_of_life/transcript?language=sr