Tag Archives: politika

Ukrajinski fizičari pozivaju na izbacivanje Rusije iz CERN-a

Skoro 70 godina, CERN, evropski laboratorij za fiziku čestica u blizini Ženeve, služio je kao uzak, ali čvrst kulturni most između Istoka i Zapada. Ali ta veza, koja je pretrpjela najhladnije dane Hladnog rata, napeta je pod teškim posljedicama ruske invazije na Ukrajinu. Neki ukrajinski fizičari pozivaju da se Rusija izbaci iz laboratorije, mjesta tri otkrića dobitnika Nobelove nagrade i gdje se nalazi najveći atomski razbijač na svijetu, Veliki hadronski sudarač.

“CERN kao vodeća naučna laboratorija treba odmah da prekine svaku saradnju sa ruskim institucijama, jer se u suprotnom svaki zločin i svaka nepravda njihove vlade i njihovih oružanih snaga smatra legitimnim”, kaže ukrajinski fizičar u Kijevu koji radi na eksperimentu u CERN-u. . “Pozivamo demokratsko društvo, naučno društvo, da stane uz nas protiv ovog tiranina (ruskog predsjednika Vladimira Putina).”

Vijeće CERN-a, koje se sastoji od predstavnika iz 23 zemlje članice laboratorije, sastat će se na posebnoj sjednici 8. marta kako bi odlučilo kako odgovoriti na krizu. Čak i fizičari koji veličaju istorijsku ulogu CERN-a kao pokretača mira očekuju da će Vijeće na neki način sankcionirati Rusiju. „Biće jasnog znaka prema ruskoj vladi“, kaže Christoph Rembser, fizičar iz CERN-a. “Ne mogu zamisliti ništa drugo.”

Osnovan 1954. godine, CERN je od svog početka imao za cilj da pomogne promicanju mira u poslijeratnoj Evropi, kaže John Ellis, teoretski fizičar sa King’s College London koji radi u CERN-u i bio je u osoblju laboratorije više od 40 godina. „Jedan od mota CERN-a je ‘nauka za mir'”, kaže on. “A to seže u 1950-te, kada je CERN zapravo bio mjesto susreta naučnika iz Sovjetskog Saveza i SAD-a i Evrope.” Održavanje takvih veza je važno, posebno u vrijeme sukoba, kaže Ellis, napominjući da CERN nije protjerao ruske naučnike kada je Sovjetski Savez napao Čehoslovačku 1968. ili Afganistan 1979. „Moj lični stav je da bismo zaista trebali nastojati da zadržimo saradnju, ako je to politički moguće.”

Rembser, koji je odrastao u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, stigao je kao student u CERN 1989. godine, neposredno nakon što je kineska vlada masakrirala demonstrante na Trgu Tiananmen. On kaže da je nakon toga CERN služio kao usputna stanica kineskim naučnicima i studentima koji su bježali na Zapad. Baraka u kojoj je Rembser boravio postala je toliko pretrpana da je morao naizmjence spavati u krevetu. „Probudio me je tip koji je rekao: ‘Sada je moj red’, a kada sam se vratio, u mom krevetu je bio još jedan Kinez,” kaže on.

Trenutno, istraživači CERN-a nastoje da pomognu svojim 40-ak ukrajinskih kolega. Ellis kaže da pokušava pomoći određenom ukrajinskom kolegi i izbjeglici da dogovori privremenu poziciju u CERN-u, a Rembser vodi komitet za podršku Ukrajincima. Osoblje CERN-a je već prikupilo toliko pomoći da bi mogli unajmiti kamione da dovoze zalihe do granice Ukrajine sa Poljskom, kaže Rembser. E-poruke koje je vidio ScienceInsider sugeriraju da menadžment CERN-a radi na produženju boravka ukrajinskih istraživača koji su već u laboratoriji.

Ukrajinski fizičar kaže da CERN takođe treba da prekine veze sa Rusijom. “Održavanje ovih veza, čak i na naučnom nivou, daće ovim gangsterima priliku da dalje manipulišu i terorišu našu zemlju i cijelu Evropu.”

Ali izbacivanje ruskih istraživača iz CERN-a moglo bi biti nepraktično, kaže Ellis. Više od 1000 Rusa radi tamo, kaže on — otprilike 8% od 12 000 naučnika koji sarađuju u CERN-u. Njihov iznenadni odlazak mogao bi ostaviti laboratoriju nesposobnom za funkcionisanje. Što komplikuje stvar, Ukrajina je pridružena članica CERN-a, što znači da iako nema mjesto u vijeću, plaća članarinu. Rusija je samo posmatračka nacija koja ne plaća dažbine. Ali značajno doprinosi specifičnim eksperimentima—slično kao i SAD.

Svi sa kojima je ScienceInsider razgovarao priznali su da situacija nema jednostavno rješenje. Na primjer, ukrajinski fizičar napominje da su, na ličnom nivou, ruske kolege u CERN-u bile ljubazne i podržavale ih. Mnogi ruski fizičari su se izjasnili protiv rata, napominje Rembser, koji bi ih mogao izložiti riziku ako se vrate u Rusiju. Tako bi CERN mogao doživjeti priliv i ukrajinskih i ruskih fizičara koji traže utočište, kaže on.

Šta god da Vijeće CERN-a odluči učiniti sljedeće sedmice, neće ovisiti o željama fizičara, kažu istraživači. “Naučnici koji sjede za stolom mogu izraziti svoja mišljenja”, kaže Elis, “ali to će u osnovi biti politička odluka.”

Za sada je ukrajinski fizičar u Kijevu bezbedan. “Posljednji dan i noć bili su relativno mirni u odnosu na prethodni gdje smo pretrpjeli nekoliko masivnih zračnih napada.”

Izvor: https://www.science.org/content/article/ukrainian-physicists-call-russia-s-ouster-cern

Nije li politika čista fizika? Kratki osvrt na izbore 2018. u BiH.

Ovih dana u BiH su završeni izbori. Teško je bilo sve posmatrati sa strane i kao “prirodnjak” ne reći ništa o onome što bi trebalo biti u domenu “društvenih” “nauka”. Stavljam ovo dvoje pod navodnike jer smatram, možda pogrešno, da se društveno i prirodno ne bi trebalo previše odvajati jer nije zdravo. Društvo koje se odvoji od prirodnog daleko je i od nauke.

Predizborna kampanja je bila takva kakva je bila… U vrijeme kada skoro svaka treća mlađa osoba koju sretnem govori o planovima za odlazak u Njemačku, teško je bilo posmatrati kako mnoge stranke to ne smatraju nekim problemom nego normalnom “regionalnom” pojavom. Cijela predizborna kampanja je bila nešto šta je već viđeno i te ne jednom, nego par puta do sad. Kad se malo bolje razmisli, drugačije rezultate izbora nije se moglo ni očekivati. Ista predizborna kampanja isti rezultati izbora. Uzrok i posljedica su se tako upratile.


Iz fizike znamo da će akcija proizvesti rekaciju, a znamo da i gdje ima vakuuma to mjesto nastoji nekako da se popuni. Na osnovu ta dva prirodna fenomena pola onog šta se izdešavalo u predizbornoj kampanji, rezultati izbora i ovo šta se dešava poslije izbora je sve očekivano. Nacionalističke stranke i polunacionalističke stranke su ostavile vakuum koji su neke manje iskoristile ili pokušale iskoristiti, a taj vakuum je ostavljen za ekonomsku politiku koju vode Naša stranka, Nezavisni blok i Platforma za progres. Dok su se navedene tri stranke i možda još neke slične fokusirale na ekonomiju, nacionalističke stranke su išle strategijom zavadi pa vladaj. I uspjele su. Uspjele su i ove polunacionalističke stranke. A manje su uspjele ove stranke koje se zalažu za ekonomsku politiku. Zašto li je to tako kad svi znamo da ako je želudac prazan, sve drugo je uzaludno? Pa možda je to zato što želudac nije u potpunosti prazan i zato što ljudi imaju alternativu, Njemačku. Ljudi žele i ekonomiju i nacionalizam ili pak žele građansku državu ( što je isto kod nas poprimilo negativnu konotaciju jer se javilo kao antiteza nekim od nacionalizama, ali ne svim). Sve te težnje i želje su kao sile koje djeluju. Ima u fizici jedan princip koji je vrlo važan, a to je princip slaganja sila. Svaka stranka, svaka težnja je sila, a konačna situacija je rezultanta svih sila.

Slika 2: Ove stranke kao da su se dogovorile da sve vuku na potpuno suprotnu stranu. Ovdje rezultanta sila djeluje razorno po sistem.


Ono šta primećujem da u našim okolnostima niko nije zadovoljan u potpunosti pa ni blizu toga. Razlog za to vidim što mnogi srljaju nepromišljeno da ostvare samo svoje lične ciljeve ne vodeci računa o tome da i drugi imaju i svoje želje i interese, ali i moć da utjeću da se isti ostvare. Nama je potrebna malo razumnija politika na svim stranama. Razumljivo je da mnoge stranke samo žele da osvoje vlast, ali bilo bi poželjno da u tim nastojanjima ipak budu realniji i da razmišljaju dugoročno. Nama trebaju dugoročna rješenja u BiH, a da bi se to postiglo sve razne strane bi trebale djelovati više orkestrirano i trebali bi naći zajednički jezik i fokusirati se više oko onog oko čega se slažu, a jedna od tih stvari je da mi svi moramo živjeti u blizini jedni drugih, osim ako nećemo graditi kineske zidove između nas. Ako pak moramo živjeti zajedno, onda se moramo poštovati. Moramo poštovati da imamo različite stavove i nastojanja i pokušati organizirati društvo tako da niko ne bude previše zakinut, odnosno idealno da svi budu proporcionalno zakinuti, ako već neko mora biti zakinut. To razum nalaže, razum, ali i fizika. U svakom trenutku imamo neku rezultantnu silu koja djeluje, a na nama svima je da se potrudimo da ta rezultanta sila bude što bolja za nas sve.

Dakle, mislim da politika zaista jest dijelom fizika, samo zna biti komplikovana, ali može se i pojednostaviti, ako ima volje za to. Nadam se da ima.

Ima li demokratije u fizici i ako ne zašto ne?

“Nema demokratije u fizici. Ne možemo reći da neki drugorazredni tip ima isto pravo na mišljenje kao Fermi. “– Luis Walter Alvarez

Danas, kad se vode velike debate o tome da li je ljudsko djelovanje glavni uzrok klimatskim promjenama i šta uraditi s tim, pitanje o tome da li je u fizici demokratija dozvoljena je aktualnije nego ikad prije. U razgovoru sa fizičarima često možete da čujete da mišljenje velikog broja ljudi u fizici nije bitno jer oni ne znaju o čemu govore, odnosno da se o pitanjima iz fizike ne može na demokratski način odlučivati, nego da tu presudnu riječ imaju ili bi trebali imati eksperti pod uslovom da i oni imaju validne argumente za svoje tvrdnje. To mnogima može zvučati odbojno, međutim, istina je da stvari u praksi stvarno tako funkcionišu. Ako ne znate ništa o fizici, onda bolje da šutite i slušate. 

Međutim šta ako znate fiziku? Ako znate fiziku onda će se vaše mišljenje prije razmotriti jer ćete sa svojim tvrdnjama o njoj imati pravilne argumente. To još uvijek ne znači da će vaše mišljenje biti isto uvaženo kao i mišljenje nekog ko je dobitnik Nobelove nagrade za fiziku. 

Ima mnogo pitanja koja su  stvar interpretacije činjenica i kod kojih je ostavljeno onom ko se bavi fizikom da sam razluči šta je istina. Npr. o tome da li postoje paralelni svemiri ne znamo ništa pouzdano, jedino što znamo jest da postoje matematičke naznake da bi mogli postojati. Ono što se u fizici javlja jest da se fizičari dijele u tabore, pa imamo veliki broj fizičara koji su na strani ideje da stvarno postoje paraleni svemiri, zatim imamo veliki broj fizičara koji u potpunosti podržavaju teoriju prema kojoj je ljudsko djelovanje glavni uzrok klimatskim promjenama i oko mnogih drugih pitanja imamo isto tako tako najmanje dva tabora fizičara koji se ne slažu u potpunosti.

One teorije i ideje koje većina fizičara podržava smatraju se “mainstream” fizikom ili prevladavajućom fizikom. Dakle, to je neki oblik demokratije u fizici gdje većina odlućuje o tome šta je istina, ali ne odlučuje direktno, jer skoro nikad tu nema glasanja. Eksperti ili jesu za nešto ili nisu za nešto. U fizici je vrlo bitno da se svaka njena teorija ili ideja može opovrgnuti. Npr. ako neko kaže da nigdje u svemiru ne postoji život osim na Zemlji, onda to nije fizikalna tvrdnja, jer niko trenutno ne može otići u svaki kutak Svemira da bi tu tvrdnju provjerio. Međutim, ako neko kaže da koliko je poznato ne postoje pouzdani dokazi da igdje postoji život osim na Zemlji, onda se ta tvrdnja može provjeriti, pa ima više smisla.

Većina fizičara idu tamo gdje ih dokazi vode, međutim neki fizičari zbog nekih svojih razloga interpretiraju dokaze na drugi način od svih drugih fizičara, pa uvijek imamo i buntovnike među fizičarima. Interpretacija kvantne mehanike ima jako mnogo, a ne možemo reći da samo zato što većina fizičara podržavaju jednu interpretaciju da je isključivo samo ta interpretacija ispravna. 

Onog trenutka kad se nađe samo jedan dokaz koji opovrgava neku teoriju onda dolazi ili možda da dođe do promjene tzv. naučne paradigme, gdje jedna naprednija teorija nadograđuje, proširuje ili zamjenjuje drugu. To se desilo u slučaju kvantne teorije i klasične teorije. Jedino što ima moć da se usprotivi mišljenju najvećih fizičara su nepobitni eksperimentalni dokazi. Tako je npr. Einsteinova teorija nadogradila Newtonovu teoriju za koju se do tad smatralo da je nepogrešiva i da uvijek važi, ali do toga je došlo tek nakon eksperimentalne potvrde iste.

Dakle, nema demokratije u fizici u klasičnom smislu, ali imaju konsenzusi i poštuje se mišljenje većine (ali većine fizičara istog nivoa).

Dakle, sljedeći put kad vam neko ko nije fizičar bude sa velikom sigurnošću govorio o ravnoj Zemlji, astrologiji, klimatskim promjenama i ostalom što je direktno ili indirektno vezano za fiziku, ne trošite vrijeme na njega ili nju jer nije svačije mišljenje jednako bitno, posebno ako nema dokaze za to i ako mu se mišljenje ne poklapa sa svim drugim naučnim teorijama.

(S druge strane kad fizičar govori o stvarima koje nisu njegova uža specijalnost kao što su filozofija i teologija, onda njegovom mišljenje isto treba uzeti sa rezervom, jer stvari posmatra iz uskog čisto fizikalnog ugla, a ima više u svijetu i životu od same fizike ili barem više od one “mainstream” fizike.)

Još jedan od razloga zašto u fizici nema demokratije jest i to što fizika ne daje definitivne odgovore, nego je sve u fizici podložno daljnjim interpetacijama i provjerama, pa sad teško da možemo da kažemo da je svo naše znanje završeno i usaglašeno. Demokratsko izglasavanje bi ubilo fiziku i njen slobodni, ali ipak racionalni duh, pa je dobro da ga u fizici nema.

 

Zašto je predsjednik SAD -a Donald Trump možda bio upravu što je napustio pariški klimatski sporazum?

“Tijekom predsjedničke kampanje 2016., Donald Trump je obećao biračima da će staviti “America First” na međunarodnu pozornicu. U studenom, desetci milijuna Amerikanaca glasovali su kako bi okončali politiku predsjednika Obame, koju su mnogi osjećali da stavlja interese svijeta ispred njihovih. Povlačenje predsjednika Trumpa iz Pariškog klimatskog sporazuma ne ispunjava samo veliko obećanje o kampanji; to predstavlja prvi američki korak prema stavljanju američkog naroda na prvo mjesto.

Usprkos tmurnoj retorici radikalnih ekologa, sporazum bi učinio gotovo ništa da bi spriječio zagrijavanje. Istraživači iz MIT-a izjavili su kako bi Pariški sporazum smanjio porast temperature za 0,2 stupnja do 2100, čak i ako bi se svaka država u sporazumu savršeno pridržavala pravila.

Godine 1997. Ujedinjeni su narodi organizirali zemlje članice za potpisivanje Protokola iz Kyota, koji je imao za cilj smanjivanje globalnih emisija znatno ispod razine iz 1990. godine. U tom razdoblju globalne emisije porasle su za više od 35%.

Kao što smo vidjeli s Protokolom iz Kyota, čak i industrijalizirane zemlje nisu bile u velikoj mjeri u stanju poštivati sporazum. Samo nekoliko godina nakon što je sporazum stupio na snagu, Kanada je priopćila kako će se povući iz protokola, navodeći svoju nesposobnost da ispune dogovorene ciljeve emisije i žele izbjeći povezanu cijenu od 14 B $. Druge zemlje poput Rusije također su odlučile da ne ispunjavaju svoje obveze, čime ih se učinkovito uklanjaju od sudjelovanja u sporazumu.

Prema Ujedinjenim narodima, samo 77 od 193 izvornih potpisnika ratificiralo je amandman Doha, koji određuje ciljeve emisije za 2013. i 2020. godinu. Da bi postala međunarodno pravo, 144 zemlje morat će potpisati sporazum koji postavlja standarde emisije za manje od tri godine.

Ironično, Japan, zemlja u kojoj je ugovor prvi put usvojen, najavio je u 2011. da neće prihvatiti nove zakonske odredbe iz Kyota koje idu dalje.

Nekoliko godina nakon što je Senat Sjedinjenih Država odbio sporazum jednoglasno od 95 do 0 glasova, predsjednik Bush priopćio je kako odbija nastaviti s Protokolom iz Kyota, nazvavši ga sporazumom koji bi “naškodio našem gospodarstvu i naškodio našim radnicima”. Bush je s pravom vjerovao kako bi ratifikacija sporazuma imala malo utjecaja na okoliš i učinit će više zla nego dobro Sjedinjenim Državama.

Šesnaest godina poslije, predsjednik Trump rekao je američkom narodu da će Paris Climate Accord učiniti više zla nego dobra američkom radniku.

U pravu je.

Prema ekonomisti Stephenu Mooreu, od 2005. godine, američke emisije CO2 smanjene su za 10%, unatoč tome što nikada nisu ratificirale Kyoto protokol. Još jedna nedavna studija Heritage naglašava masivne prednosti energetske revolucije, koja je stvorila stotine tisuća dobro plaćenih poslova, znatno snižavala cijene energije za radne obitelji i povećala porezne prihode, sve dok je znatno smanjila naše emisije.

Pariški spor nije bio samo pravi smrtni slučaj za američke poslove. Njegovi strogi propisi bi zaustavili znatan napredak u razvoju tehnologija čistog goriva, što predstavlja najbolju nadu za djelotvoran napredak. Američke inovacije u čistom ugljenu, slaganju i drugim novim tehnologijama predstavljaju budućnost čiste, pristupačne globalne energije, a ne neka neprobojna međunarodna rezolucija.

8. studenog 2016. nisam bacio glasačku listu za Donalda Trumpa, umjesto toga sam odlučio odabrati koga sam smatrao konzervativnijom alternativom. Dok još uvijek održavam neke od mojih izvornih kritika predsjednika na nekim područjima, Trumpova odluka o prioritetu američkog naroda, usprkos lažnom i raširenom međunarodnom gađenju protiv njegove odluke, bila je ništa manje nego pohvalna.

Prema Zakladi Heritage, think tank sa sjedištem u Washingtonu, Pariški sporazum bi 2035. stajao američku ekonomiju 2,5 trilijuna dolara, s ukupnim gubitkom prihoda od 20.000 dolara za četveročlanu obitelj u istom razdoblju. Troškovi električne energije u kućanstvu bi se povećali za 13-20%, dok bi gotovo 3.000.000 američkih radnika izgubilo posao.

Ovaj sporazum bi nerazmjerno utjecao na najsiromašnije Amerikance, bez značajnog napretka u smjeru smanjenja zagrijavanja. Za razliku od Kyoto ugovora, Pariški sporazum je upravo takav, sporazum. Ne može se izvršiti i neće učiniti ništa da se zaustavi najgore zagađivače.

Odluka predsjednika Trump da ne potpiše Pariški sporazum nije bila povlačenje iz globalnog američkog vodstva; to je bio ponovno potvrđivanje istog. Dok čelnici toliko zemalja širom svijeta ne uspijevaju ispuniti svoje međunarodne obveze, Amerika je krenula naprijed s podebljanom vizijom za vodstvo energetike širom svijeta. Širenje inovativne američke energetske tehnologije i napretka širom svijeta najbolji je način za podizanje siromašnih, nepodmirenih plaćanja pomoći i neprovedivih međunarodnih ugovora.

Ako stvarno cijenimo ljude nad politikom, onda je odluka predsjednika Trump da se povuče iz Pariškog sporazuma bila najbolja odluka ne samo za američki narod, već i za sve ljude.”, Peter Van Voorhis

Izvor: http://www.euronews.com/2017/06/15/why-president-trump-was-right-to-pull-out-of-the-paris-climate-deal