Na godišnjem sastanku Udruženja za psihološke nauke (APS) u Bostonu u SAD- u, psiholog sa Cornell univerziteta Robert Sternberg je alarmirao javnost o negativnom uticaju standardiziranih  testova na društvo. Sternberg, koji je decenijama proučavao inteligenciju i testiranje inteligencije, je dobro poznat po svojoj “trojnoj teoriji inteligencije”, koja razlikuje tri vrste pameti: analitičkih tip koji se ogleda u rezultatima IQ testova; praktičnu inteligenciju, što je više od značaja za rješavanje problema iz stvarnog života; i kreativnost. Sternberg je iznio  svoje stavove na predavanju pri dodijeli William James nagrade za životni  doprinos psihologiji. On je objasnio svoju zabrinutost za časopis “Scientific American”:

Testovi-ono što ja nazivam abeceda testovi-su razumno dobre mjere akademske vrste znanja, kao i opšte inteligencije i srodnih vještina. Oni su u visokoj korelaciji sa IQ testovima i oni predviđaju mnogo stvari u životu: akademski uspjeh u određenoj mjeri, platu, nivo posla koji ćete moći dobiti, ali oni su vrlo ograničeni. Ono što sam predložio  danas u mom izlaganju je da oni zapravo mogu da nas skupo koštaju. Naše isticanje uskih akademskih vještina – vrste koja vam pomaže da dobijete visoke ocjene u školi-može biti loša stvar iz nekoliko razloga. Na kraju ste s ljudima koji su dobri u polaganju testova  i radu sa kompjuterima, a to su dobre sposobnosti, ali one nisu isto što i vještine koje moramo imati da bi učinili svijet boljim mjestom.

IQ je porastao 30 bodova u 21. stoljeću diljem svijeta. To je ogromno; to su dvije standardne devijacije, što je kao razlika između prosjeka IQ 100 i nadarenog IQ 130. Trebamo biti sretni o tome, ali ono što se ja pitam je: Ako pogledate na probleme koje imamo danas u svijetu – klimatske promjene, razlike u prihodima i siromaštvo, zagađenje, nasilje, te politička situacija koju mnogi od nas nikada ne bi mogli ni zamisliti, šta je onda sa svim onim IQ poenima? Zašto porast na testovima od IQ širom svijeta ne pomaže?

Ono što tvrdim je da inteligencija koja nije modulirana i upravljana razvojem kreativnosti, zdravim razumom i mudrosti nije tako pozitivna stvar za imati. Ono što to pravi su ljudi koji su vrlo dobri u unapređenju samih sebe, često na račun drugih ljudi. Mi možda ne odabiremo samo pogrešne ljude, možda razvijamo nepotpun set vještina – i moramo gledati na stvari koje će učiniti svijet boljim mjestom.

Da li znamo kako da gajimo mudrost?

Da. Gomila mojih kolega i ja izučavamo mudrost. Mudrost je učenje o korištenju svojih sposobnosti i znanja, ne samo za svoje sebične ciljeve i za ljude poput tebe. Kod mudrosti se radi o ostvarivanju zajedničkog dobra balansirajući svoj interes sa drugim ljudima i sa interesima višeg reda kroz infuziju pozitivnih etičkih vrijednosti.

Znate, lako je zamisliti pametne ljude, ali je stvarno teško razmišljati o mudrim ljudima. Mislim da je razlog taj što se ne pokušava razvijati mudrost u našim školama. I mi ne testiramo to, tako da ne postoji obaveza za škole da na to obrate pažnju.

Možemo li testirati za mudrost i možemo li ju naučiti?

Možete naučiti mudrost kroz primjere. Možete početi učiti mudrost i sa šest ili sedam godina. Ali ako počnete da učite ono što naše škole predaju u nastavi, a to je samo kako se pripremiti za rigorozne testove znanja, to istiskuje mjesto u nastavnom planu i programu od stvari koje su od suštinskog značaja. Starije škole su podučavale u nastavi dobre vrijednosti i dobru etiku i to kako biti uzoran građanin koliko i samo čitanje. To nije toliko o tome šta da radimo, ali više o tome kako da razmišljamo etički; kako da prođemo kroz etički problem i pitamo se: Kako naći pravo rješenje? Ne mislim da je uvijek dobro stavljati etiku i zaključivanje zajedno. U osnovi, etičko razmišljanje uključuje osam koraka: ako prepoznamo problem s kojim se trebamo pozabaviti (recimo, vidite vašeg druga kako prepisuje); identificiramo to kao etički problem; vidite taj problem kao dovoljno velik da bude vrijedan vaše pažnje (da nije kao samo prekoračenje brzine od jednog kilometra); smatrajući ga osobno relevantnim; razmisliti o tome koja etička pravila važe za taj problem; razmisliti o tome kako da ih primjenite; razmisliti što su posljedice etičkog djelovanja – jer ljudi koji se ponašaju etički obično ne pobjeđuju; i, na kraju, djelovati. Ono što tvrdim je da je etičko razmišljanje stvarno teško. Većina ljudi nikad ne prođu kroz svih osam koraka. 

Ako je etička analiza samo po sebi teška, je li zaista danas imamo manje od iste i manje mudrosti nego u prošlosti?

Imamo primjere gdje političari napadaju novinare i budu izabrani na određenu poziciju kao da se ništa nije dogodilo i to sve nakon što imamo porast u svjestkom IQ od 30 bodova. Imali smo nasilje u predizbornim skupovima. Ne samo da se ne podstiče kreativnost, zdrav razum i mudrost, mislim da mnogi od nas ih čak više i ne cijenimo. Oni su tako daleko od onoga što se uči u školama. Čak i u puno vjerskih institucija možemo da vidimo mnogo etičkih i pravnih problema. Dakle, ako se ne uče ove vještine u školi ili kroz religiju ili kroz vaše roditelje, gdje ćete ih naučiti? Dobili smo ljude koji gledaju na svijet kao da se on vrti o ljudima kao što su i oni sami. Dobili smo neku vrstu plemenskog primitivnog razmišljanja.

Pa gdje vi vidite mogućnost da se nešto promijeni na bolje?

Ako počnemo testirati za ovu širu vrstu vještina, škola će početi da ih predaju. Moje kolege i ja smo razvili testove za procjenu kreativnosti, zdravog razuma i mudrosti. Neke institucije ih još uvijek koriste, ali je vrlo teško promijeniti institucije. Teško ih je brzo popraviti. Jednom kada imate sistem, ljudi koji imaju koristi od njega će doći na sam njegov vrh i onda će se oni jako boriti da ga zadrže.

Sadašnji obrazovni sistem baziran na standardiziranim testovima škodi svemu. Dobijamo naučnike koji su vrlo dobri u unapređivanju sadašnjih teorija – oni su dobri kad treba da urade sljedeći korak, ali oni nisu ljudi koji znaju praviti promijene na terenu. Oni nisu preusmjerivaći ili inovatori, koji započinju sve ispočetka. Inovatori su ljudi koji nam trebaju.

Je li imate nade da će doći do promjene?

Ako bi se moglo uvjeriti čak i nekoliko univerziteta i škola da pokušaju slijediti drugi pravac, drugi bi mogli slijediti. Ako počnete ohrabrivati kreativan stav, da se prkosi narodnim masama i duhu vremena, a ako učite ljude da misle svojom glavom i kako ono što oni rade utječe na druge, mislim da ste na dobrom putu i da na taj način ne možete izgubiti. A ove stvari se mogu podučavati i mogu se testirati.

Izvor: https://www.scientificamerican.com/article/is-the-u-s-education-system-producing-a-society-of-ldquo-smart-fools-rdquo/