Tag Archives: obrazovni sustav

PISA istraživanje je pokazalo da nam je obrazovni sistem katastrofa. Da li ćemo išta mijenjati?

Već je skoro dva mjeseca prošlo od kako su izašli rezultati PISA istraživanja. Ispostavlja se ono šta se moglo i posumnjati da smo među zadnjima na svijetu. Nismo ni u sredini.

Djeca nam završavaju škole napismena i nesposobna za razmišljanje i pogotovu za kritičko razmišljanje.

Tek sad se osvrćem na ovu temu jer sam čekao da se stiša priča o njoj kao što se i o svemu drugom stiša.

Rezultati su toliko loši da bi trebali napraviti radikalne promjene obrazovnog sistema da bi se popravili, a radikalne promjene zahtjevaju velika ulaganja i tu je ključ problema. Koliko para toliko obrazovanja.

Plate nastavnika bi trebale biti veće, trebalo bi biti više nastavnika i nastavnici bi trebali biti bolje pripremljeni za nastavu. Mnogi koji su završili nastavničke fakultete znaju da se na njima i ne nauči puno vezano za nastavu, nego puno više za struku. Od onog nastavnog dijela šta se i uči sve je previše idealno i nije prilagođeno za kompleksan rad u učionicama sa 30 demotivisanih učenika. U takvim okruženjima i uz takvu naobrazbu samo čarobnjak nastavnik bi mogao učiniti da nastava bude onakva kakva bi trebala biti: savršena.

Jedan od problema s kojim se susreću prosvjetni djelatnici je i opšte stanje u društvu koje je naklonjeno mediokritetima i u takvim uvjetima teško je i očekivati da i djeca budu motivisana da uče više i da bolje rade, jer šta će im kad smo u društvu gdje što si gluplji sve bolje prolaziš.

Da bi se stvari radikalno promjenile postoji jeftiniji i skuplji način. Jeftiniji način je da mi svi kao društvo radikalno promjenimo način razmišljanja o svijetu i životu, a skuplji način je da se sve te promjene nametnu s vana i da se uvodi još milion pravila na sve i redara i inspekcija i svega. PISA istraživanje nas je navelo da “udarimo u zid”, a do nas je da razmislimo da li ćemo u buduće “voziti” bolje i obratiti više pažnju na detalje, više pažnju na važne stvari, na kvalitet gradiva, a ne na kvantitet.

Da li smo spremni za radikalne promjene svega?

Fizika nastave fizike i ostalih predmeta. Mišljenje nekog ko je “obrazujući” se proveo oko 19 godina!

O meni

Ukupno sam u školi i na fakultetu proveo oko 19 godina! 19 godina “obrazovanja”.

Ja nisam jedini. Svi smo mi prošli mnogo godina obrazovanja, neki 8, neki 11, neki 12, neki 15, a neki puno više. Da li to vrijedi i da li bi sve moglo biti puno bolje? Šta nije uredu? Da li je vrijedno provesti 15 godina u školi, a da nakon toga ne možeš nabrojati ni tri vještine zbog kojih bi te trebao neko odmah zaposliti? Da li je uredu da samovolja određenog profesora odlučuje o tvojoj akademskoj i životnoj sudbini? Nekoliko puta mi se dešavalo da su profesori nakon što ne položiš jedan dio ispita tražili da radiš sve ponovo, koliko god tog da je bilo. Zamislite situaciju, imate opširna 2 projekta, koje iako jednom uradite, ipak trebate ponovo raditi koliko god puta da obnavljate godinu. Istu stvar se od vas traži da ponavljate koliko god puta da ste ju već uradili. Ima i takvih nerazumnih profesora. I sistem ih toleriše. Sistem je učenike i studente prepustio samovolji nerazumnih profesora. Govorim o državnim školama i fakultetima, s privatnima nemam iskustva, ali su posebna priča.

Fizika nastave fizike

Naslov ovog članka je bio fizika nastave fizike. Da, fizika nastave fizike, dobro ste pročitali. Kad će doći vrijeme da ćemo razmišljati o stvarima kroz njih same? Šta nas to fizika ima da nauči o nastavi fizike? Pa ima mnogo toga. Koje sile djeluju na nastavnika fizike kad predaje fiziku? Šta ga motivira? Zašto radi to šta radi? Zašto nastavnik ili profesor fizike svake godine predaje potpuno isto gradivo na dosadan način, kad bi mogao jednom snimiti svoje predavanje, objaviti na internetu i uštediti i sebi i učenicima vrijeme, te omogućiti učenicima i studentima da odslušaju predavanje onoliko puta koliko to žele ili koliko god puta im to treba?

  • Inercija, prokleta inercija. Nastavnici i profesori rade ono šta su radili njihovi predhodnici na način na koji su to radili njihovi predhodnici, osim ako neko vanjsko djelovanje ne dovede do promjene toga. Ako se učenici ili studenti ne bune, ako im roditelji šute, ako nemaju podrške da napreduju i da mijenjaju stvari nabolje, ako će im plata ostati ista koliko god da radili i koliko god da se trudili, onda će oni zadržati svoje stanje, kakvo god da je ono.
  • Zakon o minimumu akcije koji kaže da sve u prirodi nastoji da zauzme stanje minimuma akcije odnosno minimuma energije. Nastavnici i profesori samo slijede prirodni zakon lijenosti koji kaže da se stvari rade onako kako to najmanje energije zahtjeva, iako postoje uvijek bolji načini da se to uradi. Zato je lakše slabo ili nikako ne raditi, nego sve raditi kako treba, čini se lakše. Lakše je raditi sve kako drugi rade, nego se izdvajati, jer izdvajanje troši energiju na objašnjavanje šta, kako, zašto isl.
  • Zakon o slaganju sila koji kaže da se sile slažu vektorski i da je konačno djelovanje na objekat posljedica rezultantne sile. Naime, više je sila koje djeluju na nastavnika. Nastavnik nema podršku okoline, učenici i studenti imaju sklonost grupnom načinu razmišljanja, pa iako pojedinačno se ne slažu sa mnogim stvarima, to će da prešute jer vlada nekakva atmosfera straha da neko ne bi bio progonjen od određenih profesora ili od drugih kolega ili od sistema.

Ima još puno fizike u svemu, ali za sad toliko. Mislim da ste skontali poentu. Fizika je i iza onog ko predaje fiziku i njegovog ili njenog načina predavanja.

Šta je dobro u našem obrazovnom sistemu?


Dobro je:

  • Služi svima pomalo. Služi nastavnicima i profesorima da dobiju platu i da se foliraju jer eto i oni su sad nastavnici ili profesori…, učenicima i studentima da ne dosađuju roditeljima kod kuće, da se druže i da nešto osnovno nauče. To osnovno bi mnogi mogli naučiti i puno brže i na more drugih načina, ali eto, sistem je napravljen da to uče 8, 12 ili više godina zajedno sa svima drugima, na isti način kao i svi drugi.
  • To što postoji. Iako nije jedinstven, barem nije u BiH, nije usklađen. U takvom sistem svako radi šta hoće.
  • Pomaže onima koji bi uspjeli i bez njega, koji dolaze iz viših društvenih klasa da se istaknu i ispadnu da su pametnijih od njihovih vršnjaka koji nisu imali sreće ili nesreće da se susretnu sa diferencijalnim jednadžbama u osnovnoj školi ili koji nisu imali para ni prilike da im se plate instrukcije.

Šta je loše u našem obrazovnom sistemu?

Loše je:

  • To što se previše traži od učenika i studenata od onog šta im dokazano neće trebati ni u životu niti će im puno pomoći kasnije na poslu. Kvantitet bi se trebao smanjiti, a povećati kvalitet. Npr. u srednjim školama, bolje u svakoj školi da se učenici fokusiraju na 3 ili 4 predmeta koje će rasturiti, a da se broj drugih predmeta smanji, kao i da se smanji ono šta se traži da se iz njih nauči. Bolje je da svi znaju malo jako dobro nego puno skroz loše.
  • Traženje memorisanja bi se trebalo smanjiti jer svakako se više od pola zaboravi.
  • Nastava je često suviše dosadna i premalo usklađena sa modernim tehnologijama. Rijetki su slučajevi da se nastavnici snimili i objavili svoja predavanja umjesto da ih uvijek ponovo drže.
  • Nivoi obrazovanja nisu povezani. Oni iz osnovne škole nisu u kontaktu sa onima iz srednjih škola. Svako radi za sebe. Često se desi da neko dođe u srednju školu, a da ni osnove ne zna. Makar bi se osnove trebalo jako dobro znati. Isto tako oni iz srednje škole ne pripremaju učenike za daljnje obrazovanje, niti za njihove ambicije, nego svakog isto tretiraju i mnogo toga od onog šta je potrebno znati pri upisu na određene fakultete uopšte ne predaju.
  • Obrazovanje nije direktno povezano sa tržištem rada, odnosno ne obrazuje se učenike da rješavaju probleme na tržištu rada, nego ih se bukvalno obrazuje da samo dopinose tim problemima.
  • Učenici uče u prevelikim grupama, umjesto da budu uvijek u smislenoj grupi od 4 do 5 učenika.
  • Kreativan rad, rad s rukama, posjete kompanijama i suradnja s njima je na niskom nivou. Sve funkcioniše kao da je svrha samom sebi, a nije niti bi trebalo biti. Sve je povezano ili bi u funkcionalnom društvu trebalo da bude.
  • Obrazovni sistem samo pomaže klasnom raslojavanju. Obrazovni sistem malo pomaže nekom ko dolazi iz nižih klasa da završi u višoj klasi. Ono što učenici nauče kod kuće to usmjerava njihovu sudbinu.
  • Ne postoji etičko vijeće ni u jednoj školi ni na fakultetu. Etika je napoznanica mnogim nastavnici i profesorima. Svi rade kako žele i kako njihovom egu odgovara. Svi sve znaju. Iza svega je čini se žešći egotizam.
  • Previše je nastavnika i profesora, a premalo kvaliteta. I tu bi trebalo smanjiti kvantitet, a povećati kvalitet. Ne bi se svakog trebalo puštati da radi ni u osnovnoj, ni u srednjoj ni na fakultetima.
  • ..

Šta bi se pod hitno trebalo mijenjati i poboljšati?

Trebalo bi sljedeće da se izmijeni:

  • Pri zapošljavanju bi primarno trebalo gledati na akademske rezultate, ali i na to koliko je ko karakterno kompetentan da se bavi poslom nastavnika ili profesora. Nerazumnim ljudima ne bi trebalo dati ni da se pojave u školama ili u učionicama na fakultetima, a kamo li da tamo predaju. Na stranu inteligencija i pamet, ako nemaš razuma, nisi ni za šta drugo nego za laboratorija i samostalnog rada, uz dužno poštovanje. Ti kao nastavnik ili profesor si kao hirurg, odlučuješ o tuđim životima.
  • Sve moguće bi se u nastavi trebalo automatizirati i gejmificirati. Nastavnici i profesori bi trebali snimiti svoja predavanja, a najbolja bi se mogla koristiti u svim školama. Trebalo bi uvesti online kvizove i lekcije i obrazovne igre. Stranice poput www.svafizika.org bi trebale biti dio obrazovnog sistema.
  • Trebalo bi da obrazovne institucije postanu online i dostupne svima 24/7 koliko god i kad god žele da uče u bilo koje doba godine ili života. Samo bi kranje testiranje trebalo da se fizički radi u određenim zgradama ili fakultetima. Nešto slično kako se radi polaganje vozačkog ispita.
  • Na osnovu gornjih prijedloga cijena obrazovanja bi se trebala smanjiti, a kvalitet povećati.
  • Onaj ko predaje bi trebao da stoji iza toga koliko je koga uspio da nauči, a ne da svima predaje na isti način, a kako ko nauči, nauči.
  • Ljudi bi trebali da imaju onoliko prilika da polažu ispit koliko žele ili makar puno više nego što se sad nudi.
  • Nastava bi trebala da se fokusira na rješavanje problema i kreativnost.
  • Nastava bi optimalno trebala koristiti moderne tehnologije.
  • Teorija i praksa bi trebalo da se ujedine.

Ima još mnogo toga šta bih mogao da pišem. Siguran sam da će mnogi da se nađu u ovome šta sam pisao. Nadam se da će ovo moći da pročitaju i oni koji odlučuju o budućnosti obrazovnog sistema i da će mlađe generacije koje dolaze, a koje već od treće godine dobijaju mobitele i tablete, moći da odrastaju u boljem obrazovnom sistemu nego mi, a na nama svima je da se potrudimo da se to i dogodi.

Znate li šta je homeokinetika? Saznajte.


Homeokinetika je proučavanje samoorganizovanja složenih sistema. Standardna fizika proučava sisteme na odvojenim nivoima, kao što su atomska fizika, nuklearna fizika, biofizika, socijalna fizika i galaktička fizika.

Homeokinetička fizika proučava procese koji koji ove sisteme spajaju. Alati kao što su mehanika, teorija kvantnih polja i zakoni termodinamike pružaju ključne odnose. Predmet, opisan kao fizika i termodinamika povezan sa pokretom između nivoa sistema, nastao je krajem sedamdesetih godina na osnovu radova američkih fizičara Harija Soodaka i Artura Iberala. Složeni sistemi su univerzumi, galaksije, društveni sistemi, ljudi, ili čak i oni koji izgledaju jednostavno kao gasovi. Osnovna pretpostavka je da se čitav svemir sastoji od atomističkih jedinica vezanih u interaktivnim ansamblima da formiraju sisteme, nivo po nivo, u ugneždenu hijerarhiju.

Homeokinetika tretira sve složene sisteme ravnomerno, živi i neživi, pružajući im zajedničko gledište. Složenost u proučavanju načina rada smanjena je pojavom zajedničkih jezika u svim složenim sistemima.

Historija

Arthur Iberall, Warren McCulloch i Harry Soodak razvili su koncept homeokinetike kao novu granu fizike. Počela je kroz Iberallovo biofizičko istraživanje za program eksobiologije NASA u dinamici fizioloških procesa sisara. Oni su posmatrali područje koje je fizika zapostavila, složene sistema sa veoma dugim unutrašnjim odlaganjima tvorničkih dana. Oni su posmatrali sisteme vezane za ugrađenu hijerarhiju i sa širokim rasponom procesa vremenskih razmera. Upravo takve veze, koje se nazivaju povezivanjem gore-dole ili izlazne veze (kao ugneždene hijerarhije) i bočne ili ravnodnevne fizike među atomističkim komponentama (kao heterarija), postale su znak homeokinetičkih problema. Do 1975. godine počeli su da postavljaju formalne nazive fraza za ove kompleksne probleme, povezujući ih sa prirodom, životom, ljudima, umom i društvom. Glavna metoda ekspozicije koju su počeli koristiti bila je kombinacija inženjerske fizike i više akademske čiste fizike. 1981. godine Iberall je pozvan na Institut za medicinsko inženjerstvo UCLA u Crumpu, gdje je dodatno poboljšao ključne koncepte homeokinetike, razvio fizičku naučnu osnovu za kompleksne sisteme.

Samorganizujući kompleksni sistemi

Sistem je kolektiv interagujućih “atomističkih” entiteta. Riječ ‘atomizam’ se koristi da i za entitet i doktrinu. Kao što je poznato iz ‘kinetičke’ teorije, u mobilnim ili jednostavnim sistemima, atomizmi dijele svoju ‘energiju’ u interaktivnim sudarima. Taj takozvani “equipartitioning” proces odvija se u nekoliko sudara. Fizički, ako postoji malo ili nikakva interakcija, proces se smatra veoma slabim. Fizika se bavi u suštini silama ili interakcijama – samo mali broj – koji utiču na interakcije. Svi oni imaju tendenciju da se pojavljuju s značajnom silom pri visokoj “gustini” atomističke interakcije. U kompleksnim sistemima postoji i rezultat unutrašnjih procesa u atomizmima. Izražavaju interakcije par-po-par, interne akcije kao što su vibracije, rotacije i asocijacije. Ako interna energija i vrijeme stvaraju veoma veliki vremenski ciklus učinka svojih akcija u poređenju sa njihovim par interakcijama, kolektivni sistem je složen. Ako jedete kolačić i vi ne vidite akciju koja dolazi, to je složeno; ako dečak upoznaje devojku i postanu ‘angažovani’ u produženom periodu, to je složeno. Ono što proizlazi iz te fizike je širok spektar promjena u stanju i stabilnosti tranzicije stanja. Gledajući na Aristotela koji je definisao opću osnovu za sisteme u njihovim statičkim logičkim stanjima i pokušavajući da identifikuje logiku-metalogiku za fiziku, npr. Metafiziku, onda se vidi da je homeokinetika pokušaj da se definiše dinamika svih tih sistema u Svemiru.

2D fizika protiv homeokinetičke fizike

Obična fizika je ravna fizika, fizika na određenom nivou. Primeri uključuju nuklearnu i atomsku fiziku, biofiziku, socijalnu fiziku i fiziku zvezda. Homokinetička fizika kombinira tzv. ravnu fiziku s proučavanjem procesa nagore koji se vezuju za nivoe. Alati, kao što su mehanika, kvantna teorija polja i zakoni termodinamike, pružaju ključne odnose za vezivanje nivoa, kako se povezuju i kako energija prolazi i pada. I da li su atomizmi atomi, molekuli, ćelije, ljudi, zvezde, galaksije ili univerzumi, isti alati mogu se koristiti za njihovo razumevanje. Homeokinetika tretira sve složene sisteme ravnomerno, žive i nežive, pružajući im zajedničko gledište. Složenost u proučavanju načina rada smanjena je pojavom zajedničkih jezika u svim složenim sistemima.

Primjene

Homokinetički pristup kompleksnim sistemima primenjen je na ekološku psihologiju, antropologiju, geologiju, pravo, kontrolu motora, bioenergetiku, i političke nauke.

Takođe se primjenjuje na socijalnu fiziku gdje analiza homeokinetike pokazuje da se moraju obračunati varijable toka kao što su tok energije, materijala, djelovanja, brzine reprodukcije i vrijednosti u razmjeni.

Izvori:

  1. H. Soodak and A. Iberall (August 1978). “Homeokinetics: A Physical Science for Complex Systems” (PDF). Science 201:579-582.
  2. Iberall, A.S., Homeokinetics: The Basics. Strong Voices Publishing, 2016.
  3. Arthur Iberall. “The Physics of Complex Systems”. Trinity College. Retrieved 2009-02-01.
  4. Iberall, A.S. and S.Z. Cardon. Analysis of the dynamic systems response of some internal human systems. Clearinghouse for Federal Scientific and Technical Information; Reports to NASA: CR-129, Oct. 1964; CR-141, Jan. l965; CR-219, May 1965; Interim Report, Dec. 1965.
  5. Iberall, A.S., M. Ehrenberg and S.Z. Cardon. General-dynamics of the physical-chemical systems in mammals. Contractors Report to NASA, NASW-1066, Aug. 1966.
  6. Iberall, A.S. and S.Z. Cardon. Hierarchical regulation in the complex biological organism. Record of the IEEE Systems Science and Cybernetics Conference, Phila., October, 1969.
  7. Iberall, A.S. and W.S. McCulloch. The organizing principle of complex living systems. J. Basic Engr., ASME 290-294, 1969.
  8. Arthur Iberall and Harry Soodak (1988). “Primer on Homeokinetics: A Physical Foundation for Complex Systems” (PDF). Cri-de-Coeur Press.
  9. Iberall, A., A physical (homeokinetic) foundation for the Gibsonian theory of perception and action, Ecolog. Psychol. 7(1): 37-68, 1995.
  10. “Social Physics: Networks and Causal Chains”
  11. Kelso JA, Holt KG, Rubin P, Kugler PN (1981). “Patterns of human interlimb coordination emerge from the properties of non-linear, limit cycle oscillatory processes: theory and data”. J Mot Behav. 13: 226–61. doi:10.1080/00222895.1981.10735251. PMID 15215072.
  12. “Life and the Sciences of Complexity”
  13. “Homeokinetics”. Retrieved November 24, 2016.
  14. Iberall, A.S., H. Soodak and C. Arensberg. Homeokinetic physics of societies – A new discipline: Autonomous groups, cultures, polities. In: H. Reul et al (eds.). Perspectives in Biomechanics, Vol. I, Part A. Harwood Academic Press, N.Y., pp. 433-527, 1980.
  15. Iberall, A: Outlining social physics for modern societies – locating culture, economics, and politics: The Enlightenment reconsidered. Proc Nat Academy Sciences -USA, 82: 5582-84, 1985.
  16. Iberall, A., Hassler, F., Soodak, H, and Wilkinson, D. Invitation to an Enterprise: From Physics to World History to Civilizations’ Study, Comparative Civilization Review, 42, Spring, 2000, p 4-22
  17. On the Development of a Social Physics. 31st Annual ISCSC Conference, Port Antonio, Jamaica,2002.

Obrazovni sistem se u proteklih 100 godina nije promijenio.Vrijeme je da razmislimo kako obrazujemo našu djecu.

Obrazovanje za budućnost

Elon Musk čini se da svakodnevno stvara naslove sa svojim svemirskim brodovima i solarnim pločama, gigatvornicama i kolonijama na Marsu i tajnim tunelima i AI laboratorijima i samohodnim automobilima. Međutim, postoji jedna stvar koju je napravio da bi mogla biti još važnija, ali nije privukla onoliko pozornosti. Nije mu se sviđao način na koji su njegova djeca bila obrazovana tako da ih je izvukao iz svoje fancy privatne škole i započeo svoju vlastitu.

Ime škole je Ad Astra, što znači “zvijezde” i čini se da se temelji na Muskovu uvjerenju da bi škole trebale “naučiti problem, a ne na alate”. Recimo da pokušavate naučiti ljude kako motori rade , tradicionalni pristup bi bio da vam daju tečajeve na odvijačima i ključevima. Postoji mnogo bolji način, ovdje je motor, kako ćemo ga razdvojiti? Pa, trebaš odvijač. A onda se događa vrlo važna stvar, relevantnost alata postaje očigledna.

Muskova odluka naglašava veći problem, kako educiramo ljude treba promijeniti. Obrazovanje danas nije toliko drugačije od onoga što je bilo prije stotinu godina. Još uvijek su učionice pune studenata, a sve učeći istu stvar istim tempom od prekomjernog, pretplaćenog i slabo cijenjenog učitelja koji trideset godina poučava više ili manje istu stvar.

Roditelji bi trebali biti najviše zabrinuti. Od vremena kada su djeca dovoljno stara da započinju školu sve dok nisu dovoljno nezavisna da donose vlastite odluke, roditelji se brinu o njihovom obrazovanju. Imalo je smisla, nakon svega dobivanje dobre školske naobrazbe uvijek se smatralo najboljom mogućnošću da biste im osigurali sjajnu budućnost. I roditelji širom svijeta rade sve što mogu kako bi bili sigurni da njihova djeca dobiju obrazovanje koje im treba. Premjestit će kuće u bolji školski okrug, godišnje trošiti tisuće dolara na posliješkolskim i ljetnim programima, i unajmiti mentore, kako bi bili sigurni da su se mali Suljo ili Marko spremni suočiti sa svijetom sutra.

Međutim, za roditelje danas stvari su postale još složenije. Svijet u kojem će sljedeća generacija odrasti bit će radikalno drugačiji od svega što smo vidjeli u prošlosti. Svijet ispunjen umjetnom inteligencijom, genetskim inženjeringom, automatizacijom, virtualnom stvarnosti, personaliziranom medicinom, autima koji sami sebe voze i osobama na Marsu. Svijet u kojem ljudi možda čak nemaju posla i gdje se društvo može urediti u bitno različitim načinima. Kako roditelji i društvo trebaju znati kako ih pripremiti za uspjeh u svijetu koji ne možemo predvidjeti?

Počinje promislom o tome što je škola. Škole su bile skladišta ljudskog znanja i pohađati školu bilo je najbolji način da naučiš nešto. Sada to više nije slučaj, znanje više nije ograničeno na prašnjave učionice ili stare knjige. Zahvaljujući internetu ono je sada dostupno svima koji to žele. Sve škole moraju učiniti jest da urade da učenici žele znanje.

Uloga škole više ne bi trebala biti ispunjavanje glava s informacijama, već bi to trebalo biti mjesto koje inspirira studente da budu znatiželjni o svijetu u kojem žive. Djeca su rođeni istraživači. Nemojmo ugušiti tu znatiželju time što im uništavamo djetinjstvo pripremajući ih bezbroj testova dok se pridržavamo krutih školskih politika koje ugušuju kreativnost i nezavisnu misao.

Sposobnost prilagodbe i učenja nečeg novoga treba prije svega vrijediti. Otišli su dani kada izaberete profesiju i samo to činite ostatak svog života. Ljudi će morati znati naučiti nešto novo više puta u životu. Ne samo zato što će to biti jedini način na koji ćete i dalje moći doprinijeti društvu, ali i zbog toga što naše znanje o svijetu i tko smo napredujemo nevjerojatno brzo. Ako ste posljednji put naučili nešto novo, kada ste bili u školi onda ćete propustiti nove načine razumijevanja svijeta koji se neprestano otvaraju.

I to nije samo nešto za što moramo brinuti za mlađu generaciju, odrasli će također morati biti ponovno obrazovani jer će većina vještina koje su stekli u školi uskoro zastariti.

Nacrt za obrazovanje u 21. stoljeću:

Prošli su dani kad se djeca arbitrarično skupljaju zajedno u učionice pune studenata koji su prisiljeni na isti način naučiti istim tempom. Imamo mogućnost prilagoditi učenje kako bi odgovaralo potrebama i željama svake pojedine osobe i trebao bi poduzeti sve što možemo kako bismo iskoristili tu sposobnost. Postoje već postojeće platforme za učenje na mreži, kao što je tečaj sudara, koji podučava razne teme bolje nego bilo koji nastavnik.

Svo aktivno učenje trebalo bi biti upravljano zadatkom. Nema više lekcija na kojima bilježite bilješke s ploče, a učenicima se dodjeljuju zadaci za dovršavanje i davanje svih alata za koje trebaju otkriti kako riješiti problem. (3d pisači, virtualna okruženja za učenje, interaktivni prikazi, veza s laboratorijima i istraživačkim ustanovama diljem svijeta itd.)

Pasivno učenje ne bi trebalo biti kruto strukturirano. Učenicima bi trebalo dati temu za učenje o kojem će se odabrati različite obrazovne materijale kako bi im se pomoglo da nauče, a zatim bi trebalo biti na njima koje žele koristiti. (podcaste, videozapisi, knjige, virtualne ture itd.)

Učitelji postaju facilitatori učenja. Umjesto da sve svima isto predaju, od učenika do učenika ili grupa diferenciraju kako bi im pomogli shvatiti kako naučiti ono što im treba znati. Nastavnici više ne trebaju duboko razumijevanje zadane teme, ali bi trebali znati kako to saznati. Na kraju bi se studenti trebali isporučiti sa svojim virtualnim učiteljskim učenikom kako bi odgovorili na sva pitanja koja im mogu pomoći ostati na zadatku.

Same učionice morat će biti redizajnirane. Nema više četverokuta s redovima stolova, učionice budućnosti trebaju biti inovativni prostori koji promiču znatiželju dok njeguju kreativnu društvenu interakciju s vršnjacima.

Cilj obrazovanja nikada ne bi trebao biti dobiti 5 ili proći test. Stvaranje učenika i roditelja opsjednutih ocjenama sažima cijelu radost učenja. Cilj bi trebao biti da učenici budu pismeni u svim osnovnim predmetima i da se usavrše u nekoliko odabranih. Biti u stanju učiniti nešto što niste mogli učiniti prije ili pronalaženje novog načina razumijevanja svijeta daleko je korisnije od bilo kakvog rezultata na papiru koji ste ikada mogli dobiti.

Osim toga, obrazovanje bi ljudima trebalo pomoći razumjeti da svijet nije podijeljen na diskretne teme. Odvajanje znanja u stupce zvane znanost ili povijest ili kineski je ponekad pedagoški korisno, ali svatko treba shvatiti da svijet nije sastavljen od samostalnih subjekata, one se krvare jedna u drugu, a ništa se ne može potpuno razumjeti izolirano. Subjekti su jednostavno alati koji će vam pomoći da razumijete svijet.

Studenti također trebaju znati da niti jedan subjekt nije izvan njih. Slagali su nam da neki ljudi jednostavno ne mogu matematiku ili ne mogu nacrtati. Drugi predmeti kao što su fizika su nam prezentirani kao suviše suhi ili previše složeni za većinu ljudi da shvate. Ono što treba podučavati jest da određena razina pismenosti u bilo kojem predmetu nije samo dostupno svima, već je neophodna kako bi mogao cijeniti svijet u kojem živimo.

Izvor: www.futurism.com

Nažalost, ako dolazite iz bogate familije, još uvijek ćete prije uspjeti nego neko ko ulaže velike napore u školi

Proširene reforme obrazovanja učinile su vrlo malo kako bi promijenile činjenicu da je u svijetu doći iz bogate familije daleko najsigurniji put ka prosperitetu. Od 1980-ih, stupanj društvene fluidnosti opao je s više ljudi koji su doživjeli silazak nego uspon.

“Desetljeća obrazovne politike potpuno su previdjeli da se mlađe generacije muškaraca i žena sada suočavaju s lošijim izgledima za mobilnost nego što su njihovi roditelji – ili njihovi bake i djedovi unatoč tome što su stekli više kvalifikacije”, rekao je dr. John Goldthorpe – vodeći sociolog na Sveučilištu Oxford i autor studije Mobilnost društvene klase u suvremenoj Britaniji: Promjena strukture, stalni proces – izjavio je VICE Impact. “To jest, manje je vjerojatno da će današnje generacije obrazovanih doživjeti mobilnost prema gore i vjerojatnije će doživjeti mobilnost prema dolje”.


Njegov rad pokazuje da ulaganja u obrazovanje na nacionalnoj razini imaju vrlo malo utjecaja na društvenu mobilnost jer bogate obitelji koriste svoj gospodarski, kulturni i društveni kapital kako bi osigurali da njihova djeca ostanu ispred. Prema Goldthorpeu, jedini čimbenik koji može povećati mobilnost prema gore nije koliko pojedinci obrazovanja dobivaju, nego koliko primaju u odnosu na druge.

“Obrazovanje je važno, ali očigledno nije dovoljno za podizanje ljudi iz siromašnijih pozadina”. “U mnogim zanimanjima, privatno obrazovani studenti dobivaju znatno veću plaću od svojih državnih školskih kolega, čak i kada su primili točno ono što je potrebno.” Postoji i velika razlika u plaćama u mnogim vrhunskim poslovima.

Na primjer, iako se smatra da je velika pobjeda da više britanskih studenata imaju završen prvi stupanj obrazovanja od prijašnjih generacija, prijem i uspjeh na višim nivoima ostaje vrlo selektivan, i obično je rezerviran za bogatu djecu koja dolaze iz privatnih škola. Roditelji su više motivirani strahom od mobilnosti prema dolje od izgleda za mobilnost prema gore.

Slično tome, brzo širenje tercijarnog obrazovanja u Velikoj Britaniji stvorilo je prekvalificirani skup kandidata za poslijediplomske pozicije, ne uspijevajući zaustaviti ogromnu nejednakost i druge društvene i gospodarske probleme.

Ono što je uočljivo o Goldthorpeovoj studiji jest da, ako se u apsolutnom smislu bavimo obrazovnim postignućima, desetljeća ulaganja donijele su bez presedana rezultate, ali ako se u relativnom smislu bavimo obrazovanjem, tada nalazimo da korelacija između porijekla pojedinca i njihovog obrazovnog postignuća nije proračunata. Politike osmišljene za razvijanje obrazovnih potencijala djece i učenika – od predškolskih programa za djecu s teškoćama u razvoju do kvota za ulazak u manjine u elitne sveučilišta – zanemaruju glavni uzrok problema.

To znači da bi političari trebali poduzeti korake za ulaganje u ravnopravnost životnih, socijalnih i ekonomskih uvjeta u skladu s ulaganjima kako bi se podigla kvaliteta obrazovanja.

Naporno raditi u školi više nije jamstvo uspjeha.

Goldthorpe je čvrsti zagovornik obrazovne meritokracije: sustava u kojem se studentski univerzitetski i karijerni uspjesi temelje na njihovim akademskim postignućima u odnosu na njihovo društveno podrijetlo. Više financiranja istraživanja i razvoja, veće investicije u javne službe i širok raspon redistributivnih makroekonomske politike mogli bi popraviti stvari.

“Progresivni porezni sustav koji učinkovitije oporezuje imovinu i rente (uključujući progresivni porez na imovinu), sustav socijalne sigurnosti koji bolje podržava obitelji s niskim prihodima, politike za promicanje vlasništva zaposlenika, značajan program izgradnje kuća – postoji dugačak popis političkih mjere koje se mogu poduzeti, pod uvjetom da postoji i politička volja “. kaže Wyporska


Na posljednjim općim izborima, Jeremy Corbyn, vođa Laburističke stranke, boravio je na platformi velikodušnih odredbi o socijalnim uslugama i velikim ulaganjima u javne usluge i infrastrukturu, ali je u konačnici poražen. Britansko društvo mora se držati ideje da naporan rad u školi više nije jamstvo uspjeha. Obitelji u radničkoj klasi ne mogu vezati svoju sudbinu djece s bilo kojom vladinom obrazovnom politikom i trebale bi političarima predložiti planove za rješavanje gospodarske nejednakosti prije svega.

“Nejednakost razotkriva društvenu tkaninu koja nas veže, ali nije neizbježna. Ona je proizvod turobnih odluka koje su donijeli političari koji su zaboravili da bi mi svi trebali imati koristi od gospodarskog rasta”, rekla je Wyporska.

Goldthorpeova studija završava s podsmješljivim podsjećanjem kako zaustaviti zamku socijalne mobilnosti ‘Možda bi bilo dobro da su se političari koji su se zalagali za ideju “veće prilike za sve” usredotočili na smanjenje stanja socijalnih nejednakosti i na stvaranje sve veće potražnje u gospodarstvu za osobljem u visokoj upravljačkoj i profesionalnoj ulozi – a zatim ostavili društvenu mobilnost da se brine za sebe.

Izvor: https://impact.vice.com/en_us/article/evbgqk/sorry-being-born-rich-still-leads-to-success-more-than-working-hard-in-school?utm_source=vicefbus

 


Šta je to sistemsko razmišljanje?

Sistemsko razmišljanje je definisano kao pristup rešavanju problema koji pokušava balansirati holističko razmišljanje i redukcionističko razmišljanje. Uzimajući u obzir sveukupni sistem, kao i njegove delove, razmišljanje o sistemima je dizajnirano kako bi se izbjegao potencijalni razvoj neželjenih posljedica.

Evo definicije od Beri Ričmonda, koji je taj izraz skovao 1987: 1
Sistemsko razmišljanje je umetnost i nauka za stvaranje pouzdanih zaključaka o ponašanju razvijajući duboko shvatanje pozadinske strukture.
Uzgajanje ove “umetnosti i nauke” dovodi do rutinske upotrebe ispravnih mentalnih modela koji vide svet kao složen sistem čije ponašanje kontroliše dinamička struktura, a to je način na koji njegove petlje povratne veze interaguju kako bi se pokrenulo ponašanje sistema. Pojam sistemskog razmišljanja je poželjan za holističke ili cjelokupne sisteme, koji imaju labavije i intuitivnije značenje i naglašavaju razumijevanje cjeline, a ne dinamičke strukture sistema.
Sistemsko razmišljanje nije vraćanje na pogled na celine, velike sliku ili viši nivo. Niti je to shvatanje da kada leptir mahne krilima krila na jednom mestu, to bi moglo da dovede do uragana daleko na drugom mjestu. Ovo pomaže, ali ne dovodi do glavnih uvida koji se pojavljuju kada postane vidljiva struktura povratne petlje sistema. Kada se ovo desi, noć postaje dan. Sistemsko razmišljanje je prvi korak do još višeg nivoa: sistemske dinamika, gde umesto samo razmišljanja u pogledu strukture sistema vi to modelirate.

Evo definicije iz visoko uticajnog Petera Sengeja djela Peto disciplinsko polje:
Sistemsko razmišljanje [je] način razmišljanja i jezik za opisivanje i razumevanje, sila i međusobnih veza koje oblikuju ponašanje sistema. Ova disciplina nam pomaže da vidimo kako efikasnije mijenjati sisteme i djelovati više u skladu sa prirodnim procesima prirodnog i ekonomskog svijeta.

Svi na svijetu mogu biti podeljeni u dvije grupe na osnovu toga kako vide svijet oko njih: one orijentisane na događaje i sistemske mislioce.
Većina ljudi, verovatno preko 95%, orijentisane su na događaje. Oni gledaju na svet kao zbirku delova i događaja. Svaki događaj ima razloga i ako želite riješiti problem, pronađite razlog i riješite to. Primjenjujući ovaj način razmišljanja na globalni problem održivosti životne sredine, oni vide loše ponašanje ljudi kao uzrok problema. Rešenje je, onda, da ih navedete da prestanu da se ponašaju tako neodgovorno. Ovo se može učiniti zakonom kojim se kaže šta da se radi, a šta da se ne radi, uz emotivni apel da budemo dobri prema životnoj sredini. Kada to rešenje propadne, kao što jest već više od 40 godina, oni jednostavno bacaju ruke u zrak i nazivaju to teškim problemom. Ovaj način razmišljanja poznat je i kao klasični aktivizam.

Sistemski mislioci vide problem potpuno drugačije. Oni vide ogromne pozitivne povratne petlje koje uzrokuju agente da eksploatišu Zemlju za sopstvenu korist i rast populacije. Ovaj režim postaje neodrživ kada konverzije negativnih povratnih informacija napokon počnu da se vraćaju kada se približavamo ograničenjima okoliša. Oni ne smatraju da je problem loše ponašanje ljudi. Umjesto toga, oni vide strukturu sistema kao nešto šta izaziva to loše ponašanje. Da bi se rešio problem, struktura sistema mora se shvatiti i promijeniti, tako da se petlje povratnih informacija mogu redizajnirati kako bi se ljudi ponašali održivo kao prirodni dio njihovog svakodnevnog postojanja. Ovo zahteva daleko više posla od pisanja nekoliko novih zakona i molbi da se spasi svet.

Ključni koncepti sistemskog razmišljanja

Sistemsko razmišljanje se vrti oko šačice koncepata koje svako ko je odlučan da uči može da savlada uz studiranje i praksu. Ključni koncepti su:
Svi sistemi su sastavljeni od međusobno povezanih dijelova. Veza dovodi do ponašanja jednog dela da utiče na drugi. Svi dijelovi su povezani. Promena bilo kog dela ili veze utiče na ceo sistem.

Struktura sistema određuje njegovo ponašanje. Struktura je obrazac delova veza, a to je način organizovanja sistema. Ponašanje sistema je najmanje hiljadu puta više zavisno od povezivanja od delova, jer to određuje način rada dijelova. Da biste razumeli grubo ponašanje sistema, shvatite njegovu strukturu. Da biste promenili bruto ponašanje sistema, promenite njegovu strukturu.

Ponašanje sistema je pojavljujući fenomen. Kako se sistem ponaša ne može se odrediti inspekcijom njegovih delova i strukture. Ovo je zbog toga što su delovi čvrsto spojeni, delovi i struktura se stalno menjaju, postoje povratne petlje, postoje nelinearne veze, putevi ponašanja su istorijski zavisni, sistem je samoorganizovan i prilagođen, ponašanje u ponašanju je kontraintitivno, vremenska kašnjenja postoje, ljudski um ima veoma ograničene mogućnosti izračuna, itd. Kada shvatite koliko je složena dinamika ponašanja čak i jednostavnog sistema, nikada više nećete pretpostaviti da možete pogledati sistem i predvidjeti kako će se ponašati.

Krugovi povratne sprege kontrolišu glavno dinamično ponašanje sistema. Konstrukcija povratne veze je serija veza koje uzrokuje izlaz iz jednog dela kako bi eventualno uticala na ulaz u isti dio. Ovaj kružni tok dovodi do velikih pojačanja, kašnjenja i dampinga, što je ono što uzrokuje grubo ponašanje sistema. Svaki deo je uključen u jednu ili više petlji povratnih informacija. Sistemi imaju više povratnih petlji nego dijelovi, što uzrokuje nezamenljivu složenost. Petlje povratne veze su glavni razlog zbog kojeg je ponašanje sistema pojavnog oblika.
Kompleksni društveni sistemi pokazuju kontra intuitivno ponašanje. Problemi takvih sistema stoga ne mogu biti rešeni korišćenjem intuicije i svakodnevnih metoda rešavanja problema. Upotreba intuitivnih metoda za rešavanje teških složenih problema društvenog sistema je uobičajena zamka, tako da je uobičajen da čitav ekološki pokret pao u to. Samo analitičke metode koje koriste alate koji odgovaraju problemu mogu da riješe teške kompleksne probleme društvenog sistema. Prvi takav alat za usvajanje je istinsko sistemsko razmišljanje. Drugi je proces koji odgovara problemu. Treće, ukoliko nije lak problem, sistemska dinamika.

Nivoi zrelosti sistemskog razmišljanja

Postoje različiti nivoi sistemskog razmišljanja:

Nivo 0. Neznanje – Potpuni nedostatak svijesti o konceptu sistemskog razmišljanja.
Nivo 1. Mala svesnost – osoba je razumno svesna koncepta, ali ga ne shvata na bilo kakvu ozbiljnu dubinu. On ili ona korioste pravu terminologiju i mogu imati neke dobre sistemske intuicije, ali sa malo efektivnih rezultata. Problem je u tome što ovakav tip osobe može snažno osetiti da je sistemski mislilac. Ali oni nisu, tako da ne dobijaju nikakvu korist od njihovog sistemskog razmišljanja. Takođe ne mogu reći dobru sistemsku analizu od loše. Ova vrsta osobe može se nazvati pseudo-sistemskim misliocem. Većina ljudi koji koriste pojam razmišljanja sistema su na ovom nivou ili sledećem, ili negde između. Nažalost, čini se da je većina na nivou 1.

Nivo 2. Duboka svesnost – Ova vrsta osobe je u potpunosti svesna ključnih koncepata sistemskog razmišljanja i ima snažno razumevanje važnosti i potencijala sistemskog razmišljanja. Oni misle više kao korisnik sistemskog razmišljanja ili menadžer u radu koji uključuje sistemsko razmišljanje. Oni razumeju šta je sistemsko razmišljanje na površini, ali kako izraditi kompleksnije modele ostaje misterija. Oni mogu čitati dijagrame uzročnog toka i simulacijske modele u najmanju ruku i mogu misliti malo u smislu povratnih petlji, ali ne mogu stvoriti dobre dijagrame i modele. Oni znaju koja je struktura sistema i šta su ojačavanje i balansiranje petlji povratnih informacija, i zašto su sile tih petlji najmoćnije sile u sistemu ljudi.

Nivo 3. Novice – Novajlija ima duboku svest i počeo je da prodre u crnu kutiju zbog čega se sistem ponaša onako kako to radi. Kao minimum, naučili su kako stvoriti dijagrame uzročnog toka i mogu ih koristiti za rješavanje mnogih lakih i nekih srednjih poteškoća složenih problema društvenog sistema. Stvarno dobar početnik će biti u stanju da tečno pročita simulacijske modele.

Nivo 4. Stručnjak – Ekspert je prošao džinovski korak dalje od novajlije. Naučili su se kako kreirati originalne ispravne modele simulacije pomoću alata dinamike sistema. To im omogućava da reše teške kompleksne probleme društvenog sistema. Svaka organizacija koja radi na rešavanju problema održivosti korišćenjem originalnog pristupa zahteva najmanje jednog stručnjaka o svom osoblju ili treba na neki način da svoj posao vodi jedan. I njima su potrebni mnoge novajlije.

Nivo 5. Guru – Ovo je stručnjak koji je sposoban da nauči druge da postanu stručnjaci i koji mogu napraviti ključni izvorni doprinos rešavanju izuzetno teških kompleksnih društvenih problema.

Razlika među rafinera i orginalaca
Mora postojati razlika između rafinatora i originatora.
Rafiner može samo da poboljša model koji je neko drugi napravio. Dobar primer rafineraje je Tim za ograničenja rasta početkom 1970. godine. Njihov glavni rezultat rada bio je World3, simulacioni model sveta i kako je bio blizu prekoračenja njegovih granica. World3 je prefinjena verzija World2, koju je kreirao profesor Jay Forrester iz MIT-a, koji nije bio u timu. Akcije, podsistemi i opšte ponašanje i uvidi sve su u oba modela. Glavna razlika je bila da je World3 bio potpuniji i da su njegovi parametri i jednadžbe zasnovani na detaljnim istraživanjima, omogućavajući svojim scenarijima da budu pouzdani i pokrivaju veću dubinu od World2.
Ali rafinerija se može poboljšati samo. Ne mogu da kreiraju nove modele koji sadrže nove uvide. To zahtijeva originatora, kao što je Forrester. Obratite pažnju na to da se, bez uključivanja makar jednog originatora, nikad ne bi pojavio fenomen ograničenja do rasta.
Ali tu je mnogo dublji uvid. Zbog toga što ekipa Ograničenja rasta nije sadržavala originatore, nisu uspeli da vide da modeliraju samo površni sloj odgovarajući za podproblem životne sredine. Ako su (koristeći korensku analizu uzroka i istinito razmišljanje o sistemima) otišli dalje i uključili osnovni sloj i barem promenu otpornosti na promjenu, onda bi tok istorije okoliša bio mnogo drugačiji. Međutim, moramo zapamtiti da je tim napravio izvanredan doprinos otkrivanjem problema održivosti po prvi put na dobro modeliran, temeljno istražen, nepopravljiv način koji je dobro prenet od strane knjige “Ograničenja rasta”. Za ekološke organizacije da bi napravile progres kojim moraju da reše najteže probleme na svetu, one moraju da zapošljavaju veliki broj stručnjaka ili gurua sistemskog razmišljanja. Na primer, verovatno će zahtevati od barem jednog originatora da reši problem otpornosti na promenu problema održivosti. Zatim će biti potrebno nekoliko da započnu sa nulom na odgovarajućem delu spojnice i još više da počnu da rešavaju one modele koji više ne funkcioniraju: drift modela kao deo problema. Ovo je sklonost rješenjima da rade neko vrijeme, a zatim se odmaknu od efikasnosti, kao normalan slučaj drugog Kuhn ciklusa.

Izvori:

  1. http://www.thwink.org/sustain/glossary/SystemsThinking.htm
  2. https://en.wikipedia.org/wiki/Systems_thinking

Da li naš obrazovni sistem pravi društvo pametnih budala?

Na godišnjem sastanku Udruženja za psihološke nauke (APS) u Bostonu u SAD- u, psiholog sa Cornell univerziteta Robert Sternberg je alarmirao javnost o negativnom uticaju standardiziranih  testova na društvo. Sternberg, koji je decenijama proučavao inteligenciju i testiranje inteligencije, je dobro poznat po svojoj “trojnoj teoriji inteligencije”, koja razlikuje tri vrste pameti: analitičkih tip koji se ogleda u rezultatima IQ testova; praktičnu inteligenciju, što je više od značaja za rješavanje problema iz stvarnog života; i kreativnost. Sternberg je iznio  svoje stavove na predavanju pri dodijeli William James nagrade za životni  doprinos psihologiji. On je objasnio svoju zabrinutost za časopis “Scientific American”:

Testovi-ono što ja nazivam abeceda testovi-su razumno dobre mjere akademske vrste znanja, kao i opšte inteligencije i srodnih vještina. Oni su u visokoj korelaciji sa IQ testovima i oni predviđaju mnogo stvari u životu: akademski uspjeh u određenoj mjeri, platu, nivo posla koji ćete moći dobiti, ali oni su vrlo ograničeni. Ono što sam predložio  danas u mom izlaganju je da oni zapravo mogu da nas skupo koštaju. Naše isticanje uskih akademskih vještina – vrste koja vam pomaže da dobijete visoke ocjene u školi-može biti loša stvar iz nekoliko razloga. Na kraju ste s ljudima koji su dobri u polaganju testova  i radu sa kompjuterima, a to su dobre sposobnosti, ali one nisu isto što i vještine koje moramo imati da bi učinili svijet boljim mjestom.

IQ je porastao 30 bodova u 21. stoljeću diljem svijeta. To je ogromno; to su dvije standardne devijacije, što je kao razlika između prosjeka IQ 100 i nadarenog IQ 130. Trebamo biti sretni o tome, ali ono što se ja pitam je: Ako pogledate na probleme koje imamo danas u svijetu – klimatske promjene, razlike u prihodima i siromaštvo, zagađenje, nasilje, te politička situacija koju mnogi od nas nikada ne bi mogli ni zamisliti, šta je onda sa svim onim IQ poenima? Zašto porast na testovima od IQ širom svijeta ne pomaže?

Ono što tvrdim je da inteligencija koja nije modulirana i upravljana razvojem kreativnosti, zdravim razumom i mudrosti nije tako pozitivna stvar za imati. Ono što to pravi su ljudi koji su vrlo dobri u unapređenju samih sebe, često na račun drugih ljudi. Mi možda ne odabiremo samo pogrešne ljude, možda razvijamo nepotpun set vještina – i moramo gledati na stvari koje će učiniti svijet boljim mjestom.

Da li znamo kako da gajimo mudrost?

Da. Gomila mojih kolega i ja izučavamo mudrost. Mudrost je učenje o korištenju svojih sposobnosti i znanja, ne samo za svoje sebične ciljeve i za ljude poput tebe. Kod mudrosti se radi o ostvarivanju zajedničkog dobra balansirajući svoj interes sa drugim ljudima i sa interesima višeg reda kroz infuziju pozitivnih etičkih vrijednosti.

Znate, lako je zamisliti pametne ljude, ali je stvarno teško razmišljati o mudrim ljudima. Mislim da je razlog taj što se ne pokušava razvijati mudrost u našim školama. I mi ne testiramo to, tako da ne postoji obaveza za škole da na to obrate pažnju.

Možemo li testirati za mudrost i možemo li ju naučiti?

Možete naučiti mudrost kroz primjere. Možete početi učiti mudrost i sa šest ili sedam godina. Ali ako počnete da učite ono što naše škole predaju u nastavi, a to je samo kako se pripremiti za rigorozne testove znanja, to istiskuje mjesto u nastavnom planu i programu od stvari koje su od suštinskog značaja. Starije škole su podučavale u nastavi dobre vrijednosti i dobru etiku i to kako biti uzoran građanin koliko i samo čitanje. To nije toliko o tome šta da radimo, ali više o tome kako da razmišljamo etički; kako da prođemo kroz etički problem i pitamo se: Kako naći pravo rješenje? Ne mislim da je uvijek dobro stavljati etiku i zaključivanje zajedno. U osnovi, etičko razmišljanje uključuje osam koraka: ako prepoznamo problem s kojim se trebamo pozabaviti (recimo, vidite vašeg druga kako prepisuje); identificiramo to kao etički problem; vidite taj problem kao dovoljno velik da bude vrijedan vaše pažnje (da nije kao samo prekoračenje brzine od jednog kilometra); smatrajući ga osobno relevantnim; razmisliti o tome koja etička pravila važe za taj problem; razmisliti o tome kako da ih primjenite; razmisliti što su posljedice etičkog djelovanja – jer ljudi koji se ponašaju etički obično ne pobjeđuju; i, na kraju, djelovati. Ono što tvrdim je da je etičko razmišljanje stvarno teško. Većina ljudi nikad ne prođu kroz svih osam koraka. 

Ako je etička analiza samo po sebi teška, je li zaista danas imamo manje od iste i manje mudrosti nego u prošlosti?

Imamo primjere gdje političari napadaju novinare i budu izabrani na određenu poziciju kao da se ništa nije dogodilo i to sve nakon što imamo porast u svjestkom IQ od 30 bodova. Imali smo nasilje u predizbornim skupovima. Ne samo da se ne podstiče kreativnost, zdrav razum i mudrost, mislim da mnogi od nas ih čak više i ne cijenimo. Oni su tako daleko od onoga što se uči u školama. Čak i u puno vjerskih institucija možemo da vidimo mnogo etičkih i pravnih problema. Dakle, ako se ne uče ove vještine u školi ili kroz religiju ili kroz vaše roditelje, gdje ćete ih naučiti? Dobili smo ljude koji gledaju na svijet kao da se on vrti o ljudima kao što su i oni sami. Dobili smo neku vrstu plemenskog primitivnog razmišljanja.

Pa gdje vi vidite mogućnost da se nešto promijeni na bolje?

Ako počnemo testirati za ovu širu vrstu vještina, škola će početi da ih predaju. Moje kolege i ja smo razvili testove za procjenu kreativnosti, zdravog razuma i mudrosti. Neke institucije ih još uvijek koriste, ali je vrlo teško promijeniti institucije. Teško ih je brzo popraviti. Jednom kada imate sistem, ljudi koji imaju koristi od njega će doći na sam njegov vrh i onda će se oni jako boriti da ga zadrže.

Sadašnji obrazovni sistem baziran na standardiziranim testovima škodi svemu. Dobijamo naučnike koji su vrlo dobri u unapređivanju sadašnjih teorija – oni su dobri kad treba da urade sljedeći korak, ali oni nisu ljudi koji znaju praviti promijene na terenu. Oni nisu preusmjerivaći ili inovatori, koji započinju sve ispočetka. Inovatori su ljudi koji nam trebaju.

Je li imate nade da će doći do promjene?

Ako bi se moglo uvjeriti čak i nekoliko univerziteta i škola da pokušaju slijediti drugi pravac, drugi bi mogli slijediti. Ako počnete ohrabrivati kreativan stav, da se prkosi narodnim masama i duhu vremena, a ako učite ljude da misle svojom glavom i kako ono što oni rade utječe na druge, mislim da ste na dobrom putu i da na taj način ne možete izgubiti. A ove stvari se mogu podučavati i mogu se testirati.

Izvor: https://www.scientificamerican.com/article/is-the-u-s-education-system-producing-a-society-of-ldquo-smart-fools-rdquo/