Svi smo čuli za placebo. To je kada nas glava prestane boliti samo zato što mislimo da smo popili tabletu za glavu iako smo lažnu (placebo) tabletu popili koja nema ništa u sebi protiv glavobolje.

A znate li šta je nocebo?

Da biste umrli, ponekad morate samo vjerovati da ste bolesni, a kao što otkriva David Robson, možemo nesvjesno ‘uhvatiti’ takve strahove, često sa zastrašujućim posljedicama.

Odavno znamo da očekivanja od bolesti mogu biti opasna kao virus. Na isti način na koji vudu šamani mogu naškoditi svojim žrtvama snagom sugestije, pripremanje nekoga da misli da je bolestan često može proizvesti stvarne simptome bolesti. Povraćanje, vrtoglavica, glavobolja, pa čak i smrt, mogu se pokrenuti samo kroz vjeru. To se zove “nocebo efekt”.

Ali sada postaje jasno koliko se lako ta opasna vjerovanja mogu širiti tračevima i rekla-kazalama – sa snažnim učinkom. To može biti razlog zašto se pojedine kuće čine prokletim bolešću, i zašto ljudi koji žive u blizini vjetroturbina prijavljuju zagonetne vrtoglavice, nesanice i povraćanja. Ako ste se ikada osećali “fluey” nakon vakcinacije, verovali da vaš mobitel uzrokuje glavobolju ili ste pretrpeli neobjašnjivu alergiju na hranu, možda ste i postali žrtva nocebo jinx-a. “Nocebo efekat pokazuje snagu mozga,” kaže Dimos Mitsikostas, iz Atinske pomorske bolnice u Grčkoj.

“I ne možemo to u potpunosti objasniti.”

Ubojita šala

Liječnici odavno znaju da uvjerenja mogu biti smrtonosna – što pokazuje prilično gadna studentska šala koja je pošla po zlu. Bečki lekar iz 18. veka, Erih Meninger fon Lerčental, opisuje kako su učenici njegove medicinske škole izabrali veoma omiljenog asistenta. Planirajući da ga nauče lekciji, oni su stavili plahtu na njega pre nego što su objavili da će mu biti odrubljena glava. Povezujući mu oči, pognuli su mu glavu na blok za seckanje, pre nego što su mu spustili mokru krpu na vrat. Uvjeren da se radi o poljupcu čelične oštrice, jadnik je “umro na licu mjesta”.

Dok ovakve anegdote obiluju, moderni istraživači su se uglavnom fokusirali na sposobnost uma da zacijeli, a ne da napravi štetu – “placebo efekt”, od latinskog za “udovoljit ću”. Svako kliničko ispitivanje sada nasumično dodjeljuje pacijentima ili pravi lijek, ili placebo u obliku inertne tablete. Pacijent ne zna šta uzima, pa čak i oni koji uzimaju inertni lijek imaju tendenciju da pokažu neko poboljšanje – zahvaljujući svojoj vjeri u liječenje.

Ipak, pored prednosti, ljudi koji uzimaju placebo često prijavljuju zagonetne nuspojave – mučninu, glavobolju ili bol – za koje je malo vjerovatno da dolaze iz inertne tablete. Problem je u tome što se ljudima u kliničkom ispitivanju daju potpuno ista zdravstvena upozorenja bilo da uzimaju pravi lijek ili placebo – a nekako, očekivanje simptoma može proizvesti fizičke manifestacije kod nekih placebo uzimača. “To je konzistentan fenomen, ali medicina se nikada nije zaista bavila time,” kaže Ted Kaptchuk sa Medicinskog fakulteta Harvard.

Tokom posljednjih 10 godina, ljekari su pokazali da je ovaj nocebo efekt – latinski za “naškoditi” – vrlo čest. Pregledujući literaturu, Mitsikostas je do sada dokumentovao snažne nocebo efekte u mnogim tretmanima za glavobolju, multiplu sklerozu i depresiju. U ispitivanjima za Parkinsonovu bolest, čak 65% prijavljuje neželjene efekte kao rezultat placeba. “Oko 1 od 10 tretiranih će odustati od suđenja zbog noceba, što je prilično visoko,” kaže on.

Iako su mnoge nuspojave donekle subjektivne – poput mučnine ili bola – nocebo reakcije se povremeno pokazuju kao osip i kožne tegobe, a ponekad se mogu otkriti i fiziološkim testovima. “Nevjerovatno – piju tablete šećera i kada mjerite enzime jetre, oni su povišeni”, kaže Mitsikostas.

A za one koji misle da su ove nuspojave na neki način “namjerno” namjerne ili zamišljene, mjere nervne aktivnosti nakon nocebo tretmana pokazale su da kičmena moždina počinje reagovati na pojačani bol prije nego što bi svjesno razmišljanje bilo moguće.

Uzmite u obzir skoro smrtonosni slučaj „Mr A“, koji je prijavio doktor Roy Reeves 2007. G. A je patio od depresije kada je popio cijelu bočicu tableta. Požalivši zbog svoje odluke, gospodin A je odjurio u Hitnu pomoć i odmah se srušio na recepciji. Izgledalo je ozbiljno; krvni pritisak mu je pao i hiperventilirao je; odmah mu je data intravenska tečnost. Ipak, krvni testovi nisu mogli pronaći tragove droge u njegovom sistemu. Četiri sata kasnije, stigao je još jedan doktor da obavesti Reevesa da je čovek bio u placebo ruci na ispitivanju droge; “predozirao se” šećernim tabletama. Nakon što je čuo vijesti, g. A koji je sa olakšanjem ozdravio ubrzo se oporavio.

Nikada ne možemo znati da li bi nocebo efekat zaista ubio gospodina A, iako Fabrizio Benedetti sa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Torinu misli da je to svakako moguće. Skenirao je mozak ispitanika dok se podvrgavaju nocebo sugestijama, što čini se da pokreće lanac aktivacije u hipotalamusu, hipofizi i nadbubrežnim žlijezdama – područjima koja se bave ekstremnim prijetnjama našem tijelu. Kad bi vaš strah i uvjerenje bili dovoljno jaki, koktel hormona bi mogao biti smrtonosan, kaže on.

Bolesne glasine

Dovoljno je zabrinjavajuća pomisao da bi vas vaš doktor mogao nehotice učiniti bolesnim. Ali nedavno je postalo jasno koliko je malo potrebno za širenje nocebo efekta. Čak i samo prolazni tračevi i priče iz druge ruke mogu pokrenuti vaš um za bolest sa snažnim efektom.

Prošle godine, na primjer, Benedetti je ponudio da odvede više od 100 učenika uz talijanske Alpe na visinu od 3000 metara (9800 stopa). Nekoliko dana ranije rekao je samo jednom od njih o mogućoj posljedici – da bi razrijeđeni zrak mogao izazvati migrenu. Do dana putovanja otkrio je da su se tračevi proširili na više od četvrtine grupe – a oni koji su čuli za tu glasinu počeli su da trpe najgore glavobolje. Štaviše, studija njihove pljuvačke pokazala je pretjeranu reakciju na uslove niske količine kisika, uključujući proliferaciju enzima koji su povezani s visinskom glavoboljom. “Biohemija mozga se promijenila kod ‘socijalno zaraženih’ pojedinaca”, kaže Benedetti.

Drugim riječima, štetna uvjerenja, koja prenose bolest, mogu biti zarazna. “Negativna očekivanja mogu se prenijeti vašim prijateljima, susjedima i slično, a ona se vrlo brzo šire, proizvodeći društvene nocebo efekte u velikoj populaciji subjekata”, kaže Benedetti. Zaista, druga studija je otkrila da jednostavno vidjeti drugog pacijenta kako pati može učiniti da tretman više boli – što sugerira da se nocebo može prenijeti s osobe na osobu tihim posmatranjem. Što je još više zabrinjavajuće, možda nećete morati biti svjesni tih misli da biste bili pogođeni; nocebo se očigledno može pokrenuti podsvjesnim znakovima.

Istorija je puna misterioznih epidemija koje su se mogle pojaviti na ovaj način. Najpoznatija je smrtonosna plesna kuga iz 1518. Zatim, šezdesetih godina prošlog stoljeća, u jednoj američkoj tekstilnoj fabrici došlo je do misteriozne epidemije “junske bube”, koja je izazvala vrtoglavicu i povraćanje, uprkos činjenici da nijedan od otrovnih insekata nije smatran odgovorni bi ikada mogli biti identifikovani. Najstrašniji je bio niz misterioznih smrti unutar zajednice Hmong ljudi koji su stigli u SAD iz jugoistočne Azije 1980-ih – mladića, bez postojeće bolesti, koji su počeli umirati u snu nakon perioda noćnih mora i paralize sna; stručnjaci su nagađali da je nastao iz snažnog kulturnog vjerovanja u smrtonosne noćne duhove. Često se čini da je za to odgovoran strah od nove tehnologije: u kasnom 19. vijeku, rani korisnici telefona prijavili su vrtoglavicu i oštar bol nakon korištenja nove sprave, na primjer, dok su skandinavski radnici 1980-ih razvili iznenađujuće osip, očigledno od svojih kompjuterskih monitora.

Danas je nocebo možda najvidljiviji u takvim kontroverznim poremećajima kao što su “sindrom vjetroturbine” (bolest i nesanica od vjetroelektrana, najčešći u Kanadi) i “elektro-osjetljivost” – alergijska reakcija na signale mobilnih telefona i wi-fi. Neki oboljeli čak pribjegavaju spavanju u metalnim čahurama kako bi izbjegli stalno zujanje u ušima. Ipak, deseci eksperimenata su pokazali da će ljudi jednako vjerojatno prijaviti iste simptome kada su izloženi lažnom odašiljaču koji zapravo ne emituje nikakve elektromagnetne valove.

Ako nam rad na nocebu išta govori, to je da ne trebamo potcijeniti patnju njihovog stanja. „Ne sumnjam u svoje misli – ljudi zaista doživljavaju fizičke simptome“, kaže James Rubin sa King’s College London. Čak je i bivša šefica Svjetske zdravstvene organizacije bila pogođena: zabranila je mobilne telefone u svojoj kancelariji, jer je mislila da joj zadaju glavobolje.

Strahovi od elektrosenzitivnosti su relativno rijetki, ali postoji mnogo drugih načina na koje bi nocebo vjerovanje moglo utjecati na vaše zdravlje. Možda patite od misteriozne intolerancije na hranu, na primjer. U Engleskoj 20% ljudi tvrdi da ne može da probavi određenu hranu – ali bolnički testovi stvarne probave pokazuju da samo oko desetina od tog broja ljudi ima pravi problem. Nocebo također može objasniti zašto ljudi očigledno razviju bolest nakon inertne vakcine, i može rasvijetliti nuspojave kontraceptivnih pilula o kojima se često raspravlja – kao što su depresija, glavobolja i bol u grudima– koje naučni tragovi uglavnom nisu uspjeli potvrditi. Očekivanje bolesti također može stajati iza bolesti i naprezanja očiju koje očito stvaraju 3D televizori.

Šta se može učiniti? Poznato je da je teško neutralisati dugotrajna uvjerenja, ali odgovorno medijsko izvještavanje bi barem zaustavilo širenje otrovnih glasina. Rubin je 2013. otkrio da je jednostavno prikazivanje kratkog videa o elektro-osjetljivosti bilo dovoljno da izazove kasnije simptome – a čini se da dokazi pokazuju da izbijanja “sindroma vjetroagregata” prate izvještaje lokalnih medija. Drugim riječima, sami zdravstveni strahovi zapravo čine ljude bolesnima.

Šta je sa samim doktorima? Rebecca Wells iz Wake Forest Baptist Medical Centra u Sjevernoj Karolini ističe da je to velika dilema za modernu medicinu. Ljekari su dužni biti iskreni u vezi s nuspojavama lijeka – moraju dobiti “informirani pristanak” – ali to je nejasan koncept kada bi same informacije mogle nekoga razboljeti. “Ne postoji čvrsta istina o tome šta lijek radi”, kaže Wells. U budućnosti, ona misli da će doktori možda morati da razviju nove procedure kako bi odlučili koje činjenice će otkriti i način na koji uokviruju te informacije. Dužna pažnja je ključna u svakom slučaju – kako ističe Benedetti, zarazna priroda noceba znači da bi se nuspojave jedne osobe uskoro mogle proširiti na mnogo veću grupu.

Još pozitivnije, samo obrazovanje može pomoći da se smanji nocebo efekat njegove moći. Mitsikostas, na primjer, pokušava objasniti svojim pacijentima da moraju biti oprezni prema vlastitim očekivanjima. “Moramo dati pacijentu da shvati da je to unutrašnji strah protiv kojeg se oboje moramo boriti”, kaže on.

Veza uma i tijela, kaže on, je nešto što si teško možemo priuštiti da zanemarimo, uprkos našim nevjerovatnim novim medicinskim alatima. „Milenijumima je medicina u osnovi bila placebo – koristeći očekivanje, mađioničari su koristili volju za izlječenjem“, kaže on. “Nije dovoljno za prevladavanje bolesti – ali je neophodno.”

Izvor: https://www.bbc.com/future/article/20150210-can-you-think-yourself-to-death