Imao sam tu sreću (ili nesreću) da studiram fiziku – nastavni smjer, na PMF u Sarajevu sa istraživačima s kojima sam imao dosta zajedničkih predmeta.. preko 70 %. Većina profesora su isto bili istraživači. I mene samog zanima istraživačka fizika, ali sam nastavni smjer upisao jer je jedino nastavni smjer imao trogodišnji smjer, a kako sam bio lošeg financijskog stanja upisao sam trogodišnji smjer kako bi što prije mogao završiti i biti spreman za tržište rada, pa makar i ono za nastavnike.

Kroz to iskustvo, a i kasnije kao profesora fizike u srednjoj školi uvidio sam sve prednosti i mane obe profesije, posebno kod nas u društvu.

Stekao sam dojam da je nastavnički poziv diskriminiran na razne načine u odnosu na istraživački. Npr. istraživač vrlo lahko može da se prekvalifikuje u nastavnike dok je obrnut proces komplikovaniji. Na taj način se degradira i nastavnički studij, jer sve ono šta je neko sa nastavničkog smjera učio godinama onaj sa istraživačkog “riješi” za par mjeseci ili za godinu.

Isto tako na studiju sam stekao dojam da profesori koji su isključivo istraživači imaju drugačiji pristup fizici, detaljniji i rigorozniji da tako kažem na uštrb fokusiranja na suštinu i posebno na same koncepte i dublje razumjevanje.

Istraživači moraju imati sve u glavi, dok nastavnici znaju da će godinama ponavljati isto koristeći udžbenike po kojima su možda i sami učili i u osnovnoj i srednjoj školi.

Za nastavnike bi svaki predmet trebao biti u funkciji kasnijeg predavanja dijela istog u školama, a ne u funkciji rigoroznih istraživanja po raznim institutima širom svijeta.

Istraživači su oni koji moraju biti sposobni istraživati, a nastavnici po samoj definiciji oni koji moraju biti sposobni predavati, ali predavati šta?

U društvu koje bi više cijenilo nauku i u kojem bi bilo puno više posla za istraživače, logično bi bilo predavati istraživačku fiziku i opremati učenike za buduće istraživače.

Međutim, u našim školama i našem društvu fizika je za 90 % učenika samo u funkciji opšteg obrazovanja i znanja o svijetu i prirodi, a ne u funkciji budućeg poziva kao istraživača. Da ironija bude veća u BiH ne postoji niti jedan jedini institut za fiziku, pa se na neki način istraživače i obućava da idu vani ili da uzimaju posao onima koji su se u startu opredijelili da budu nastavnici i profesori.

Razlika u pristupu između istraživačkog i nastavničkog je toliko velika da bi to oboje najvjerojatnije sistemski trebalo potpuno odvojiti, iako to možda zvuči paradoksalno.

Da ironija bude veća niko se ne obrazuje za nastavnika ili profesora fizike na Univerzitetu, nego se to onako usput postaje na osnovu iskustva kao istraživača ili još gore na osnovu završenog istraživačkog studija. Sve pedagogije, metodike, didaktike i psihologije su za istraživače sporedni i .. nebitni predmeti, pa možete zaključiti kakva je kvaliteta tog predavanja. S aspekta fizike je velika kvaliteta, ali s aspekta predavanja ne može nikako biti dobra.

Zbog ovog svega postoji svojevrsni antagonizam između čistih istraživača i čistih nastavnika gdje i jedni i drugi misle da su na neki način pametniji od drugih. Istina je, zapravo, da su po definiciji, stvarno obe profesije za neke stvari pametnije od one druge.

Najbolje rješenje je ili potpuno odvojiti ove dvije profesije ili naći način da funkcionišu zajedno, ali na pravi smislen način uz obostrano uvažavanje. Najgore je samo ubaciti zajedno i jedne i druge, bez da se dobro osmili taj “zajednički” rad u školama i na fakultetima.

Ono što bi isto trebalo češće raditi je adaptirati se sa modernim vremenom i okruženjem, a ne samo se držati nastavnih i možda i istraživačkih metoda starih 50 godina.

Istraživač predavač bez da i sam postane pravi nastavnik i da godinama prostudira samu nastavu predaje samo samom sebi, a nastavnik bez da i sam postane istraživač nikad neće biti u stanju kvalitetno predavati istraživačku fiziku.

Potrebna je čvrsta veza između ova dva zanimanja i bolje osmišljavanje obe profesije posebno tamo gdje se one preklapaju i gdje se jedna drugoj da tako kažem petljaju u posao.