Koncept ravnoteže, jedna od najvažnijih ideja u ekonomiji i jedna od ključnih pretpostavki u velikoj većini ekonomskih modela, može imati ozbiljne probleme, zaključuje studija Instituta za novo ekonomsko razmišljanje u školi Oxford Martin.
Koncept ravnoteže je osnova mnogih ekonomskih modela, uključujući modele koje koriste kreatori politike o pitanjima kao što su monetarna politika, klimatske promjene, trgovinska politika i minimalna plaća. U radu objavljenom danas u časopisu Science Advances, Marco Pangallo, dr Torsten Heinrich i profesor Doyne Farmer istražuju ovo pitanje u jednostavnom okviru normalnih igara i pokazuju da kada se igra komplicira ova pretpostavka je problematična. Ako se ovi rezultati prenesu sa igara na ekonomiju, to izaziva duboka pitanja o ekonomskim modelima i kada su korisni za razumijevanje stvarnog svijeta.
Profesor Doyne Farmer, direktor ekonomije kompleksnosti na Institutu za novo ekonomsko razmišljanje na Oxford Martin školi objašnjava: „Ova studija pokazuje da čak i u prilično jednostavnim modelima ponašanja u normalnim igrama, složenost i konkurencija se mijenjaju u zavisnosti od toga da li će igrači koristiti racionalnu strategiju i dostići ravnotežu. Smatramo da ako podsticaji igrača nisu poravnati, malo je vjerovatno da će pronaći ravnotežu kada se igra komplikuje.
Mnoge situacije u ekonomiji su komplikovane i konkurentne. Ovo otvara mogućnost da mnoge važne teorije u ekonomiji mogu biti pogrešne: ako je ključna pretpostavka ponašanja o ravnoteži pogrešna, onda su i predviđanja modela vjerovatno pogrešna.
Da bi se razumelo šta je ravnoteža, pomaže se razmišljati o jednostavnom primjeru. Djeca vole da igraju iksa oksa igru, ali sa oko osam godina saznaju da postoji strategija za drugog igrača koja uvijek dovodi do remija. Ova strategija je ono što se naziva ravnoteža u ekonomiji. Ako su svi igrači u igri racionalni oni će igrati strategiju ravnoteže. U ekonomiji, riječ racionalno znači da igrač može procijeniti svaki mogući potez i istražiti njegove posljedice na njihovu krajnju tačku i odabrati najbolji potez. Kada su djeca dovoljno stara da otkriju ravnotežu igre iksa oksa, prestaju igrati jer se ista stvar uvijek događa i igra postaje dosadna.
Šah je mnogo teža igra, dovoljno teška da niko ne može analizirati sve mogućnosti, a korisnost koncepta ravnoteže se ruši. To ilustruje da li je racionalnost razuman model ponašanja stvarnih ljudi zavisi od problema koji moraju riješiti. Ako je problem jednostavan, to je dobar model ponašanja, ali ako je problem težak, može se pokvariti.
„Jedan od načina da se ovo sagleda, u cilju razumjevanja načina na koji ljudi rješavaju probleme u igrama, jeste da je racionalnost iksa oksa dobar model ponašanja za osmogodišnjake, ali ne i za šestogodišnjake i to nikada nije bio dobar model u šahu. U šahu niko nije dovoljno pametan da otkrije ravnotežu, tako da igra nikada ne postane dosadna “, kaže glavni autor članka, Marco Pangallo. “Intuicija bi sugerirala da je kretanje ekonomskih sila više kao šah nego igra iksa oksa. Ipak, teorije u ekonomiji gotovo univerzalno zagovaraju ravnotežu od samog početka. ”
Da bi istražili, Pangallo i saradnici su proučavali kada je ravnoteža dobra pretpostavka u igrama. Umjesto igara poput tic-tac-toe-a (iksa oksa) ili šaha, proučavale su sve moguće igre određene vrste (nazvane igre normalne forme) i koristili dva simulirana igrača da ih igraju kako bi vidjeli što se događa. Simulirani igrači koriste strategije koje dobro opisuju šta pravi ljudi rade u psihološkim eksperimentima. Ove strategije su jednostavna pravila palca, kao što je raditi ono što je dobro funkcionisalo u prošlosti ili izabrati potez koji je najvjerovatnije da će pobijediti nedavne poteze protivnika.
Studija je pokazala da kada je igra dovoljno jednostavna, racionalnost je dobar model ponašanja: igrači lako pronalaze strategiju ravnoteže i igraju je. Kada je igra komplikovanija, da li će se strategije približiti ravnoteži zavisi od toga da li je igra konkurentna ili ne. Ako se podsticaji igrača postave, vjerovatno će pronaći strategiju ravnoteže, čak i ako je igra komplicirana. Ali kada se poticaji igrača ne postave i igra se komplikuje, malo je vjerojatno da će pronaći ravnotežu. Kada se to dogodi, njihove strategije se stalno mijenjaju u vremenu, obično haotično, i nikada se ne smire do ravnoteže. U ovim slučajevima, ravnoteža je loš model ponašanja.
Ključni uvid iz rada je da ciklusi u logičkoj strukturi igre utiču na konvergenciju u ravnotežu. Autori analiziraju šta se dešava kada su oba igrača kratkovidna i igraju svoj najbolji odgovor na posljednji potez drugog igrača. U nekim slučajevima, ovo dovodi do konvergencije do ravnoteže, gde se dva igrača odlučuju za svoj najbolji potez i igraju je ponovo i ponovo zauvijek. U drugim slučajevima, redoslijed poteza nikada se ne smiri i umjesto toga slijedi najbolji ciklus odgovora, u kome se pokreti igrača stalno mijenjaju, ali povremeno ponavljaju – kao što je „dan zemaljskog krila“ – iznova i iznova. Kada igra ima najbolje cikluse odgovora, približavanje ravnoteži postaje manje vjerovatno. Koristeći ovaj rezultat, autori su u stanju da izvuku kvantitativne formule kada će igrači konvergirati u ravnotežu i kada neće, i pokazati eksplicitno da su u komplikovanim i konkurentnim igrama preovlađujući ciklusi i da je približavanje ravnoteži malo vjerovatno.
Pangallo je zaključio: “Ovi nalazi ukazuju da su u složenim i konkurentnim sistemima potrebni novi pristupi ekonomskom modeliranju koji eksplicitno simuliraju ponašanje i uzimaju u obzir činjenicu da stvarni ljudi nisu dobri u rješavanju komplikovanih problema.”