Ne mislim da jesu, ali ne mislim ni da nisu. Zavisi iz kojeg se ugla gleda i zavisi naravno šta se tačno misli pod pojmom bajka.
Ako se pod bajka misli nešto identično onim bajkama koje se djeci pričaju, onda religije definitivno nisu u potpunosti u tom smislu bajke. Zašto to mislim? Zato što nekako kod bajki za djecu nekako i oni koji pričaju i oni kojima se priča znaju da su to izmišljene priče.
Isto kao što kad gledamo film možemo se uživiti, iako znamo da je sve u filmu lažno, tako isto bajka je bajka najviše kad ju posmatramo kao bajka.
Isto kao što kažu za san da izgleda stvarno dok se ne probudiš, tako je i svaki svjetonazor nekako stvaran i realan dok ništa u njemu ne propituješ i dok ga smatraš istinom koju ne dovodiš u pitanje.
Gledano sa strane, sa sumnjom i nepovjerenjem, religije izgledaju kao bajke, iako imaju elemenata sa metafizičkim tvrdnjama koje je teško i dokazati i opovrgnuti. U subjektivnom svijetu osobe koja je religiozna, njemu religija nije bajka, ali u objektivnom svijetu teško je religiju u cjelini uzeti za ozbiljno i smatrati ju nečim većim od bajke zbog toga se nauka i drži dalje od religije.
Sad postoje sljedeće mogućnost:
1. Sve su religije bajke za odrasle.
2. Sve su religije bajke za djecu, a neka djeca odbijaju da sumnjaju u svoju omiljenu dječiju bajku i kad odrastu.
3. Nisu sve religije bajke, neke jesu, neke nisu.
4. Religije nisu sve u potpunosti bajke, ali sve imaju bajkovitih elemenata.
5. Ako je život bajka, onda su to i religije.
Moj defintivan odgovor bi bio nešto između 4 i 5, a ne bih mogao odgovoriti na ovo pitanje samo sa da ili ne bez da se sljedeću minutu ne predomislim.
U trenutku kad se kod osobe javi sumnja i nepovjerenje u religije, u tom trenutku za tu osobu religije postaju samo bajke. Nekako mislim da ne možemo odvojiti religiju od subjektivnog doživljaju iste, pa su u tom smislu nekima religije bajke, a nekima nisu, a gledano objektivno onako kako se ja trudim da gledam, odgovor bi bio i da i ne, baš kao što ni Mjesec nije taman i nije svjetao, nego i jedno i drugo zavisno iz kojeg se ugla gleda.
Jedna meni vrlo draga i vrlo bliska osoba je smatrala da su religije bajke, priče koje su ljudi izmislili kako bi zabavili jedni druge i kako bi jedne druge držali pod kontrolom. U međuvremenu ta osoba je iznenada preminula, a sad se ja pitam da li je njeno postojanje bilo kao bajka, jer ne mogu vjerovati da je više nema, ili je njeno sadašnje nepostojanje samo bajka, ili nešto treće ili peto ili ko će mu znati.
Religija i dobija i gubi vrijednost u subjektivnoj prosudbi svake osobe, a razumijem i one koji tvrde da su religije bajke i one koji tvrde da nisu, jer gledano kroz prizmu onog šta data osoba zna i vrijednuje, njen stav i ne može biti drugačiji od onog kojo jest, a gledano objektivno i ne mogu reći niti da niti ne na pitanje koje zavisi od subjektivne prosudbe vezane za po mom mišljenju prvenstveno metafizička pitanja.
Stvarnost i bajka se prepliću dok god dišemo. Kad dišemo, naše postojanje je stvarno, kad prestanemo disati naše postojanje je samo bajka. Na sličan način, religija u koju ne vjeruješ je samo bajka, a ona u koju vjeruješ je za tebe nekako stvarna.
