Gravitacija nije sila, već je zakrivljenost četverodimenzionalnog prostora vremena.
Da bismo gravitaciju tretirali Einsteinovski, moramo se odreći svoje intuicije o tome kako prostor i vrijeme funkcioniraju, ovladati matematikom zakrivljenog prostora i neeuklidskog prostora i naučiti o ne tako lakim stvarima poput tenzora i čitave gomile drugih stvari. I sve ovo za šta?
Ispostavilo se da kada gravitaciju tretirate njutnovski, što znači da je smatrate samo još jednom silom, rezultirajuća greška je izuzetno mala. Toliko mala, da je u skoro svakodnevnim aplikacijama fizike i inženjerskim stvarima sa kojima gradimo i radimo ovdje, na zemlji, ta greška skoro nula.
Stoga, ima smisla samo tretirati gravitaciju kao silu sve dok se bavimo većinom svakodnevne fizike i ne idemo u ekstreme.
Prava priroda gravitacije, jer nije sila, potrebna je samo kada se radi o stvarima poput crnih rupa, neutronskih zvijezda ili svjetlosti u gravitacionom polju, u osnovi ludih masivnih stvari. Njutnova gravitacija je dovoljno dobra da omogući putanju svih planeta oko Sunca sa veoma visokim stepenom tačnosti.
Dakle, vidite, fizika nije samo u tome da ima sve savršene zakone, već i o tome kako pojednostaviti i približiti naizgled komplikovane zakone, kada je to potrebno.
Fizičari proučavaju prirodu, na fundamentalnoj razini. Fizičari ne vole površnost i ne vole nepreciznost, ali ne vole ni preciznost kao svrhu samoj sebi. Fizičare zanima preciznost samo onoliko koliko nam ona pomaže da što brže riješimo neki problem ili što bolje razumijemo prirodu, ali i onoliko koliko to priroda zahtjeva. Npr. pri proučavanju kretanja pri kosom hitcu, precizno bi bilo uzeti u obzir i otpor vazduha, međutim kod mnogo problema ako otpor vazduha utječe 0.0003 % na brzinu i na konačni položaj tijela onda taj otpor možemo zanemariti. Fizika proučava prirodu i stvarni svijet u kojem se sve dijeli na ono šta je više bitno i ono šta je manje bitno, pa ono manje bitno za dati problem zanemarujemo.
Postoje stvari koje fizika ne može zanemariti, a to su one koje su najfundamentalnije činjenice, a koje su to?
Svijet ili priroda se sastoji od materije i energije. Materija je ono šta ima masu, a energija kretanje ili mogućnost kretanja. Eksperimentalno je utvrđeno da postoje samo 4 međudjelovanja u prirodi:
Ako bacimo olovku u zrak, ona će pasti na Zemlju. Ono sta uzrokuje to padanja, nazivamo gravitacijom. Munja, svjetlost, naš osjećaj dodira posljedica su elektromagnetnog međudjelovanja. Elektromagnetno međudjelovanje uzrokuje da elektroni ne pobjegnu od jezgra ili da se molekule koje čine naše tijelo ne raspadnu.
Slaba i jaka sila djeluju unutra jezgra atoma.
Pored 4 međudjelovanja, važno je i šta međudjeluje. Ono što međudjeluje na višoj razini su elementarne čestice, atomi i molekule, ali i veći objekti planete, zvijezde itd.
Svi veći objekti se teorijski gledano mogu podijeliti na niže fundamentalnije dijelove sve do elementarnih čestica. Elementarne čestice protoni i neutroni se sastoje od kvarkova. Međutim postoji ideja i da se kvarkovi sastoje od još manjih dijelova struja koje nalikuju žicama.
Sami kvarkovi se objašnjavaju ili mogu objasniti i preko polja. Šta su polja? Kad god imamo da nešto na nešto djeluje bez kontakta, onda se između nalazi nekakvo polje sile. Govorimo o gravitacionom polju, elektromagnetnom polju itd. Polja su vrlo važna u fizici.
Pored materije(čestica, atoma, molekula, …, planeta, zvijezda, …), međudjelovanja (4 osnovne sile i svih drugih koje se mogu svesti na ove 4 osnovne), polja (gravitaciono, elektromagnetno, itd.), imamo i energiju i inerciju i principe i informaciju (DNK, RNK, kompjuterski kodovi, jezik itd. ). Samom informacijom se fizika ne bavi direktno, ali fizika nastoji sve ako ništa indirektno da objasni preko materije, sila, polja i energije. Prema fizici same informacije su u biti vrsta energije, vrsta kretanja materije.
Imamo još nešto šta čini fundament stvarnosti, a to je vrijeme. Šta je vrijeme? Vrijeme je promjena i mjera promjene. Ako se ništa ne mijenja, onda je kao da nema ni vremena. Kod vremena postoji jedna zanimljivost. Proračuni su pokazali da zakoni na najfundamentalnijoj razini kao da ne poznaju vrijeme, kao da za njih ne postoji budućnost, sadašnjost i budućnost. To je šokantna činjenica. Međutim kako onda mi doživljavamo prošlost, budućnost i sadašnjost? Pa ispada da je to skoro pa iluzija, valjda korisna iluzija koja naš život čini smislenijim.
Postoje razni načini da se gleda na ove pojmove koje sam gore spomenuo, a o tome koji je način najispravniji fizičari prosuđuju na osnovu toga koji od načina najbolje opisuje sve činjenice, koji je najlogičniji i koji nam omogućava najbolja predviđanja.
Stvari zavise i od toga koliko i kako zumiramo naš pogled, ali i od ugla gledanja.
Uz vrijeme, važan aspekt je i prostor. Šta je prostor? To je ono između i okolo materije. Prema Einsteinu to nešto je jedna cjelina sa vremenom i može da se širi i sažima u zavisnosti od toga koliko je materije u njemu. Tijela sa većom masom više zakrivljuju to prostorvrijeme.
Važno je naglasiti da za naš pogled na materiju i ostale pojmove koje sam gore spomenuo, važan je i referentni sistem, važno je s čim uspoređujemo ono šta posmatramo, jer čini se da je promatrati ništa drugo nego uspoređivati. U tom smislu je sve povezano i sve je jedna cjelina, iako u fizici nastojimo da cjelinu razumijemo tako što ju podijelimo na dijelove. Stvarnost se u cjelini sastoji od dijelova koje fizika proučava, međutim ti dijelovi zajedno čine nešto što ima osobine kakve nema ni jedan od tih dijelova. To se nazivaju pojavne osobine. Pojavnim osobinama se više bave druge nauke.
Stvarnost na fundamentalnoj razini funkcioniše na osnovu zakona i pricipa koje ko ne razumije, propušta mnogo od života i moguće živi u iluzuji, ali možda ni iluzija nije loša ako nas dovoljno dugo čini zadovoljnim i veselim. Možda. Nasa lična stvarnost defintivno zavisi i od iluzija koje su naš način gledanja i doživljavanja fundamentalne razine prirode koju fizika opisuje ili pokušava da opiše.
Stvarnost ima nivoe i nije istina da fiziku zanima samo najniži nivo. Fiziku donekle zanimaju svi nivoi, ali mnoge dijelove ostavlja drugim naukama ili filozofiji, dijelom što može, a dijelom što mora.
Zanimljivo je što se sve ili skoro sve može objasniti i opisati jednačinama i formulama pa možemo reći da priroda stvarnosti “diše” preko jednačina i formula što je zapravo posljedica ili uzrok onom šta sam gore spomenuo, a to su principi i zakoni.
Da rezimiram:
Priroda se sastoji od materije koja se kreće ili koja se može kretati, a koja i međudjeluje i može da međudjeluje, a to se sve dešava na osnovu zakona i pricipa koji se mogu izraziti u obliku jednačina i formula. U interakciji mnoštva dijelova nastaju i pojavi fenomeni koji su drugačiji od onih na fundamentalnoj razini, ali i oni imaju svoje zakone, principe i objašnjenja, a često su im objašnjenja da su čiste iluzije. Neki filozofi bi suprotno tvrdili, da je ona fundamentalna stvarnost koju fizičari (misle da) izučavaju iluzija, ali možda je iluzija u oba slučaja preteška ili pogrešna riječ. Jednostavno postoji i niži nivo i srednji nivo i viši nivo, a ni jedan nije iluzija nego fenomen koji je smislen u svojoj domeni promatranja.
Elektromagnetizam, ili elektromagnetna sila je jedna od četiri fundamentalne sile u prirodi, ostale tri su jaka nuklearna sila, slaba nuklearna sila, i gravitacija. Ova sila je opisana elektromagnetnim poljima, i ima bezbroj fizičkih slučajeva uključujući i interakciju naelektrisanih čestica, te interakciju nenaelektrisane magnete sile polja sa električnim provodnicima.
Riječ elektromagnetizam je spoj dva grčka termina, ἢλεκτρον, ēlektron, “ćilibar”, i μαγνήτης, magnetno, od “magnítis líthos” (μαγνήτης λίθος), što znači “magnezijski kamen”, vrsta željezne rude. Nauka elektromagnetnih pojava je definisana u smislu elektromagnetnih sila, poznatih kao Lorentzova sila, koja uključuje i električni i magnetni element pojave.
Tokom Quark epohe, elektroslaba sila se podjelila na elektromagnetnu i slabu nuklearnu silu. Elektromagnetna sila igra veliku ulogu u određivanju unutrašnjih osobina većine predmeta koji se nalaze u svakodnevnom životu. Obična materija uzima oblik kao rezultat međumolekulskih sila između pojedinačnih molekula u materiji. Elektroni su vezani uz pomoć elektromagnetnih talasa u orbitale oko atomskog jezgra i tako formiraju atome, koji su gradivni blokovi molekula. Ovo uređuje procese uključene u hemiju, koji proizilaze iz međudjelovanja između elektrona susjednih atoma, koji s druge strane određuju interakciju između elektromagnetne sile i impulsa elektrona.
Postoje brojni matematički opisi elektromagnetnog polja. U klasičnoj elektrodinamici, električna polja se opisuju kao električni potencijal i električna struja u Ohmovom zakonu, magnetna polja su povezana sa elektromagnetnom indukcijom i magnetizmom, i Maxwellove jednačine opisuju kako se električna i magnetna polja generiraju i izmjenjuju uz pomoć jedni drugih, te naboja i struje.
Teoretske implikacije elektromagnetizma, posebno uspostavljanje brzine svjetlosti na osnovu svojstva “umjerenog” prostiranja (permeabilnost i permitivnost), dovele su do razvoja posebne relativnosti od strane Alberta Einsteina 1905. godine.
Iako se elektromagnetizam smatra za jednu od četiri fundamentalne sile, pri velikoj energiji elektroslaba sila i elektromagnetna sila su ujedinjene. U historiji svemira, za vrijeme kvark epohe, elektroslaba sila se dijelila na elektromagnetnu i slabu silu.
Historija teorije
Hans Christian Ørsted
Prvobitno su elektricitet i magnetizam smatrani kao dvije odvojene sile. Ovaj pogled se promjenio, međutim, sa objavljivanjem Rasprava o elektricitetu i magnetizmu, James Clerka Maxwella u 1873 gdje je prikazano da se interakcija između pozitivnog i negativnog naelektrisanja reguliše jednom silom. Postoje četiri glavna efekta koji proizilaze iz ove interakcije i svi se jasno mogu pokazati eksperimetima:
Električni naboji privlače ili odbijaju jedan drugog silom koja je obrnuto proporcionalna kvadratu udaljenosti između njih: različito naelektrisani naboji se privlače, dok se isto naelektrisani odbijaju.
Magnetni polovi (ili stanje polarizacije na pojedinim tačkama) privlače ili odbijaju jedan drugog na sličan način, i uvijek dolaze u paru: svaki sjeverni pol je povezan sa južnim.
Električna struja u žici stvara kružno magnetno polje oko žice, njegov pravac (u smjeru ili suprotno od smjera kazaljke na satu) zavisi od struje.
Struja je indukovana kada se petlja žica kreće ka ili od magnetnog polja, ili se magnet kreće ka ili od žica, pravac struje zavisi od tog kretanja.
André-Marie Ampère
Dok se pripremao za večernje predavanje 21. aprila 1820, Hans Christian Ørsted je došao do iznenađujućeg zapažanja. Dok je postavljao svoje materijale, primjetio je da je igla kompasa skretala od magnetnog sjevera kada je električna struja baterije koju je koristio bila uključena i isključena. Ovo skretanje ga je uvjerilo da magnetno polje zrači sa svih strana žice te nosi električnu struju, baš kao svjetlost i toplota, i to je potvrdilo direktni odnos između elektriciteta i magnetizma.
Michael Faraday
U vrijeme otkrića, Ørsted nije predložio odgovarajuće objašjenje ove pojave, niti je pokušao da pojavu predstavi u matematičkom okviru. Međutim, nakon tri mjeseca započeo je intenzivniju istragu. Ubrzo nakon toga objsavio je svoja otkrića, dokazujući da električna struja proizvodi magnetno polje dok prolazi kroz žicu. CGS jedinica za magnetnu idnukciju (oersted) je dobila ime po njemu u čast njegovih doprinosa na polju elektromagnetizma.
James Clerk Maxwell
Njegova otkrića su pokrenula intenzivna istraživanja širom snaučne zajednice u elektrodinamici. Ona su uticala na francuskog fizičara André-Marie Ampèrea koji je razvio jedinsten matematički obrazac za predstavljanje magnetnih sila između dva provodnika struje. Ørstedovo otkriće također predstavlja veliki korak ka jedinstvenom konceptu energije.
Ovo ujedinjenje, koje je zapazio Michael Faraday, proširio James Clerk Maxwell, i dijelom reformulisao Oliver Heaviside i Heinrich Hertz, je jedno od ključnih dostignuća matematičke fizike u 19. stoljeću. Ovo je imalo dalekosežne posljedice, od kojih je jedna bila razumjevanje prirode svjetlosti. Za razliku od onoga što je predstavljeno u elektromagnetizmu, svjetlost i ostali elektromagnetni valovi se na ovom nivou gledaju kao kvantizirane, samoprenosive oscilirajuće smetnje elektromagnetnog polja koji se nazivaju fotoni. Različite frekvencije oscilacija daju različite forme elektromagnetnog zračenja, od radiotalasa na najnižim frekvencijama, do vidljivog svjetla na srednjim frekvencijama, pa do gama zračenja na najvišim frekvencijama.
Ørsted nije bio jedina osoba koja je ispitivala odnos između elektriciteta i magnetizma. 1802. godine Gian Domenico Romagnosi, italijanski pravni učitelj, skrenuo je magnetnu iglu elektrostatičkim nabojem. Zapravo , ne galvanska struja je postojala u postavci i zbog toga elektromagnetizam nije bio prisutan. Nalog otkrića je objavljen 1802 u italijanskim novinama, ali je u velikoj mjeri promakao savremenoj naučnoj zajednici.
Veličine i jedinice
Također pogledajte: Spisak fizikalnih veličina i Spisak jednačina elektromagnetizma
Elektromagnetne jedinice su dio sistema električnih jedinica zasnovanih prije svega na magnetnim svojstvima električne struje, osnovna SI jedinica je amper. Jedinice su:
amper (električna struja)
kulon (električni naboj)
farad (kapacitet)
henri (induktivitet)
ohm (otpor)
tesla (gustoća magnetnog polja)
volt (električni potencijal)
vat (snaga)
veber (magnetni tok)
U elektromagnetnom cgs sistemu, električna struja je osnovna veličina definisana Ampèrovim zakonom i uzima permeabilnost kao veličinu bez dimenzija (relativna permeabilnost) čija je vrijednost u vakuumu jedinstvena. Kao posljedica, kvadrat brzine svjetlosti se eksplicitno pojavljuje u nekim jednačinama povezanih veličina u ovom sistemu.
Martins, Roberto de Andrade. “Romagnosi and Volta’s Pile: Early Difficulties in the Interpretation of Voltaic Electricity”. U Fabio Bevilacqua and Lucio Fregonese (eds). Nuova Voltiana: Studies on Volta and his Times. vol. 3. Università degli Studi di Pavia. str. 81–102. Pristupljeno 2010-12-02.
Elektromagnetizam, ili elektromagnetna sila je jedna od četiri fundamentalne sile u prirodi, ostale tri su jaka nuklearna sila, slaba nuklearna sila, i gravitacija. Ova sila je opisana elektromagnetnim poljima, i ima bezbroj fizičkih slučajeva uključujući i interakciju naelektrisanih čestica, te interakciju nenaelektrisane magnete sile polja sa električnim provodnicima.
Riječ elektromagnetizam je spoj dva grčka termina, ἢλεκτρον, ēlektron, “ćilibar”, i μαγνήτης, magnetno, od “magnítis líthos” (μαγνήτης λίθος), što znači “magnezijski kamen”, vrsta željezne rude. Nauka elektromagnetnih pojava je definisana u smislu elektromagnetnih sila, poznatih kao Lorentzova sila, koja uključuje i električni i magnetni element pojave.
Tokom Quark epohe, elektroslaba sila se podjelila na elektromagnetnu i slabu nuklearnu silu. Elektromagnetna sila igra veliku ulogu u određivanju unutrašnjih osobina većine predmeta koji se nalaze u svakodnevnom životu. Obična materija uzima oblik kao rezultat međumolekulskih sila između pojedinačnih molekula u materiji. Elektroni su vezani uz pomoć elektromagnetnih talasa u orbitale oko atomskog jezgra i tako formiraju atome, koji su gradivni blokovi molekula. Ovo uređuje procese uključene u hemiju, koji proizilaze iz međudjelovanja između elektrona susjednih atoma, koji s druge strane određuju interakciju između elektromagnetne sile i impulsa elektrona.
Postoje brojni matematički opisi elektromagnetnog polja. U klasičnoj elektrodinamici, električna polja se opisuju kao električni potencijal i električna struja u Ohmovom zakonu, magnetna polja su povezana sa elektromagnetnom indukcijom i magnetizmom, i Maxwellove jednačine opisuju kako se električna i magnetna polja generiraju i izmjenjuju uz pomoć jedni drugih, te naboja i struje.
Teoretske implikacije elektromagnetizma, posebno uspostavljanje brzine svjetlosti na osnovu svojstva “umjerenog” prostiranja (permeabilnost i permitivnost), dovele su do razvoja posebne relativnosti od strane Alberta Einsteina 1905. godine.
Iako se elektromagnetizam smatra za jednu od četiri fundamentalne sile, pri velikoj energiji elektroslaba sila i elektromagnetna sila su ujedinjene. U historiji svemira, za vrijeme kvark epohe, elektroslaba sila se dijelila na elektromagnetnu i slabu silu.
Historija teorije
Hans Christian Ørsted
Prvobitno su elektricitet i magnetizam smatrani kao dvije odvojene sile. Ovaj pogled se promjenio, međutim, sa objavljivanjem Rasprava o elektricitetu i magnetizmu, James Clerka Maxwella u 1873 gdje je prikazano da se interakcija između pozitivnog i negativnog naelektrisanja reguliše jednom silom. Postoje četiri glavna efekta koji proizilaze iz ove interakcije i svi se jasno mogu pokazati eksperimetima:
Električni naboji privlače ili odbijaju jedan drugog silom koja je obrnuto proporcionalna kvadratu udaljenosti između njih: različito naelektrisani naboji se privlače, dok se isto naelektrisani odbijaju.
Magnetni polovi (ili stanje polarizacije na pojedinim tačkama) privlače ili odbijaju jedan drugog na sličan način, i uvijek dolaze u paru: svaki sjeverni pol je povezan sa južnim.
Električna struja u žici stvara kružno magnetno polje oko žice, njegov pravac (u smjeru ili suprotno od smjera kazaljke na satu) zavisi od struje.
Struja je indukovana kada se petlja žica kreće ka ili od magnetnog polja, ili se magnet kreće ka ili od žica, pravac struje zavisi od tog kretanja.
André-Marie Ampère
Dok se pripremao za večernje predavanje 21. aprila 1820, Hans Christian Ørsted je došao do iznenađujućeg zapažanja. Dok je postavljao svoje materijale, primjetio je da je igla kompasa skretala od magnetnog sjevera kada je električna struja baterije koju je koristio bila uključena i isključena. Ovo skretanje ga je uvjerilo da magnetno polje zrači sa svih strana žice te nosi električnu struju, baš kao svjetlost i toplota, i to je potvrdilo direktni odnos između elektriciteta i magnetizma.
Michael Faraday
U vrijeme otkrića, Ørsted nije predložio odgovarajuće objašjenje ove pojave, niti je pokušao da pojavu predstavi u matematičkom okviru. Međutim, nakon tri mjeseca započeo je intenzivniju istragu. Ubrzo nakon toga objsavio je svoja otkrića, dokazujući da električna struja proizvodi magnetno polje dok prolazi kroz žicu. CGS jedinica za magnetnu idnukciju (oersted) je dobila ime po njemu u čast njegovih doprinosa na polju elektromagnetizma.
James Clerk Maxwell
Njegova otkrića su pokrenula intenzivna istraživanja širom snaučne zajednice u elektrodinamici. Ona su uticala na francuskog fizičara André-Marie Ampèrea koji je razvio jedinsten matematički obrazac za predstavljanje magnetnih sila između dva provodnika struje. Ørstedovo otkriće također predstavlja veliki korak ka jedinstvenom konceptu energije.
Ovo ujedinjenje, koje je zapazio Michael Faraday, proširio James Clerk Maxwell, i dijelom reformulisao Oliver Heaviside i Heinrich Hertz, je jedno od ključnih dostignuća matematičke fizike u 19. stoljeću. Ovo je imalo dalekosežne posljedice, od kojih je jedna bila razumjevanje prirode svjetlosti. Za razliku od onoga što je predstavljeno u elektromagnetizmu, svjetlost i ostali elektromagnetni valovi se na ovom nivou gledaju kao kvantizirane, samoprenosive oscilirajuće smetnje elektromagnetnog polja koji se nazivaju fotoni. Različite frekvencije oscilacija daju različite forme elektromagnetnog zračenja, od radiotalasa na najnižim frekvencijama, do vidljivog svjetla na srednjim frekvencijama, pa do gama zračenja na najvišim frekvencijama.
Ørsted nije bio jedina osoba koja je ispitivala odnos između elektriciteta i magnetizma. 1802. godine Gian Domenico Romagnosi, italijanski pravni učitelj, skrenuo je magnetnu iglu elektrostatičkim nabojem. Zapravo , ne galvanska struja je postojala u postavci i zbog toga elektromagnetizam nije bio prisutan. Nalog otkrića je objavljen 1802 u italijanskim novinama, ali je u velikoj mjeri promakao savremenoj naučnoj zajednici.
Veličine i jedinice
Također pogledajte: Spisak fizikalnih veličina i Spisak jednačina elektromagnetizma
Elektromagnetne jedinice su dio sistema električnih jedinica zasnovanih prije svega na magnetnim svojstvima električne struje, osnovna SI jedinica je amper. Jedinice su:
amper (električna struja)
kulon (električni naboj)
farad (kapacitet)
henri (induktivitet)
ohm (otpor)
tesla (gustoća magnetnog polja)
volt (električni potencijal)
vat (snaga)
veber (magnetni tok)
U elektromagnetnom cgs sistemu, električna struja je osnovna veličina definisana Ampèrovim zakonom i uzima permeabilnost kao veličinu bez dimenzija (relativna permeabilnost) čija je vrijednost u vakuumu jedinstvena. Kao posljedica, kvadrat brzine svjetlosti se eksplicitno pojavljuje u nekim jednačinama povezanih veličina u ovom sistemu.
Martins, Roberto de Andrade. “Romagnosi and Volta’s Pile: Early Difficulties in the Interpretation of Voltaic Electricity”. U Fabio Bevilacqua and Lucio Fregonese (eds). Nuova Voltiana: Studies on Volta and his Times. vol. 3. Università degli Studi di Pavia. str. 81–102. Pristupljeno 2010-12-02.