Tag Archives: elektricitet

Elektroni, Elektrostatika

Elektrostatika -međudjelovanje naelektriziranih tijela u mirovanju

Leave a comment

Naučni razvoj u oblasti električnih pojava započinje tek 1600. godine. Jedno poglavlje knjige “De magnete”, engleskog liječnika W. Gilberta posvećeno je rezultatima eksperimentalnog izučavanja pojava koje izazivaju protrljani ćilibar i niz drugih čvrstih tvari, da trenjem stiču svojstva privlačenja sitnih predmeta.  Gilbert je prema grčkom nazvu za ćilibar stvorio riječ electrilcitas, iz koje je nastala riječ elektricitet, kao naziv za agens uzrok električnih pojava.

Papirne trakice privučene od strane naelektrisanog CD-a
 

Elektrostatika je grana fizike koja se bavi pojavama i svojstvima stacionarnih ili sporih električnih naboja bez ubrzanja.

Iz klasične fizike, poznato je da neki materijali kao što je ćilibar privlače lagane čestice nakon trljanja. Grčka riječ za ćilibar, (grč. ήλεκτρον, electron), je izvor riječi “elektricitet”. Elektrostatičke pojave proizilaze iz sila kojim električni naboji međudjeluju jedni sa drugima. Takve sile su opisane Coulombovim zakonom. Iako se elektrostatički indukovane sile čine prlično slabim, elektrostatička sila između npr. jednog elektrona i protona, koji zajedno čine atom vodika, je oko 36 redova veličine jača od gravitacione sile koja djeluje među njima.

Postoje mnogi primjeri elektrostatičkih pojava, od onih jednostavnih kao što je privlačenje plastične folije i vaše ruke kada je izvadite iz kutije, privlačenje papira i naelektrisanih objekata, pa do naizgled spontane eksplozije silosa, oštećenje elektronskih komponenti tokom procesa proizvodnje, kao i rad fotokopir aparata. Elektrostatika uključuje i nagomilavanje naboja na površi predmeta kao posljedica kontakta sa drugim površima. Iako se razmjena naelektrisanja dešava kad god su bilo koje dvije površine u kontaktu ili odvojene, efekti razmjene naelektrisanja obično su primjetni kada barem jedna od površi ima visok otpor električnom protoku. To je zato što naboji koji prenose u ili iz veoma otporne površine su više ili manje zarobljeni tamo dovoljno dugo vremena da bi se njihovo dejstvo moglo promatrati. Ovi naboji tada ostaju na objektu dok oni ili nestanu u tlo ili su brzo neutralizovani od strane pražnjenja: npr., poznata pojava statičkog ‘šoka’ je uzrokovana neutralizacijom naelektrisanja nagomilanih u tijelu iz kontakta sa izoliranim površinama.

Dio nauke o elektricitetu koji proučava djelovanje sila između naelektrisanja u mirovanju i uvjete ravnoteže pod djelovanjem tih sila naziva se elektrostatika. 




Elektrostatičke pojave

Ako se loptici od zovine srži obješenoj o tanak konac približi stakleni štap koji se prethodno protrlja amalgamiranom kožom on će je privući i odmah poslije dodira odbiti. Odbijanje loptice pokazuje da štap trajno djeluje na lopticu nekom silom koja je posljedica trenja štapa amalgamiziranom kožom. Ista pojava će se desiti kod raznih drugih materijala za koje možemo da kažemo da su se naelektrisali ako pokazuju ovu pojavu.

Naelektrisano tijelo posjeduje svojstvo privlačenja drugih tijela i odbijanja poslije dodira.

Ako se naelektrisanoj loptici poslije dodira sa naelektrisanim štapom približi druga naelektrisana loptica B od zovine srži koja je također obješena o svileni konac možemo uočiti da se loptice najprije približavaju (sve dok se ne dodirnu), a zatim se islijed međusobnog odbijanja razdvoje.

Slika 1.2. Naleketrisanje tijela (kuglica) dodirom

Na osnovu navedenih primjera možemo izvesti zaključak:

“Tijela se mogu naelektrisati trenjem (kao stakleni štap) ili dodirom (kao loptica).

2 tipa električnog naboja

Du Fay je 1773. godine eksperimentalno utvrdio da se trenjem dobijaju dva tipa naelektrisanja:

  • pozitivni kojim se naelektrizira staklo poslije trenja amalgamiziranom kožom 
  • negativni kojim se naelektrizira ebonit poslije trenja vunenom tkaninom.

Staklo će se naelektrizirati negativno trenjem vunenom tkaninom ili krznom, a ebonit se hartijom naelektrizira pozitivno. Ovi eksperimentalni podaci vode na zaključak:

Tip naelektriziranja tijela, stečenog trenjem, zavisi od toga čime se tijela protrljaju.

Ogledom s dvije naelektrisane kuglice obješene o svilenu nit se također može pokazati:

Tijela naelektrisana istim tipom naelektrisanja se odbijaju, a suprotnim tipom naelektrisanja se privlače.

Za određivanje vrste elektriciteta naelektrisanog tijela kao i količine njegovog elektriciteta koristi se uređaj koji se naziva elektroskop, a ako taj uređaj ima neku mjernu skalu onda ga nazivamo elektrometar.

                             

Slika 1.3. Elektroskop lijevo i elektrometar desno

U neutralnom stanju tijela sadrže jednake količine pozitivnog i negativnog naelektrisanja. 

Elektricitet i atomska struktura materije

Elektron kao naelektriziranu česticu otkrio je 1895. godine engleski fizičar Tomson (John Joseph Tompson detaljno proučavajući prirodu katodnog zračenja. Naboj elektrona otkrio je 1917. godine američki fizičar Robert Milikan. Za razliku od elektrona, proton se ne smatra česticom bez strukture. Elektron je najlakša materijalna čestica i sa najmanjom količinom elektriciteta pa se naelektrisanje elektrona naziva elementarno naelektrisanje iako je otkriveno da i kvarkovi koji čine protone i neutrone isto imaju naelektrisanje, ali su oni nestabilni samostalno, pa se za elektron i dalje uzima da je mjera naelektrisanja, elementarno naelektrisanje.

Pod djelovanjem spoljnih sila atomi mogu izgubiti ili primiti jedan ili više elektrona i tako nastaju naelektrisane čestice koje zovemo joni. Kada atom primi jedan ili više elektrona on postaje negativno naelektrisan, a u suprotnom biva pozitivno naelektrisan.

Električni naboj

S obzirom da se atom od naleketirsanih čestica sastoji od protona i neutrona makroskopski električni naboj tijela uvijek će biti cjelobrojni višekratnik naboja elektrona:

q = ne

gdje je n pozitivni ili negativni cijeli broj. Naboj je kvantiziran, pojavljuje se u diskretnim skupinama.

Makroskopski električni naboj tijela izražavamo veličinom količina naboja q. Jedinica količine naboja u SI sistemu je kulon i dobila je naziv prema francuskom fizičaru Coulombu.

Naboj elektrona je:

Izvori:

  1. Fizika: II razred gimnazije / Ervin Girt/ Asim Džonlić, Kenan Novalija, 1996
  2. https://rudescience.tumblr.com/post/138497442708/electrostatics-why-water-does-that-shocking

 



Elektromagnetizam, Elektronika

Šta je to elektromagnetizam?

Leave a comment

Elektromagnetizam

Elektromagnetizam, ili elektromagnetna sila je jedna od četiri fundamentalne sile u prirodi, ostale tri su jaka nuklearna sila, slaba nuklearna sila, i gravitacija. Ova sila je opisana elektromagnetnim poljima, i ima bezbroj fizičkih slučajeva uključujući i interakciju naelektrisanih čestica, te interakciju nenaelektrisane magnete sile polja sa električnim provodnicima.

Riječ elektromagnetizam je spoj dva grčka termina, ἢλεκτρον, ēlektron, “ćilibar”, i μαγνήτης, magnetno, od “magnítis líthos” (μαγνήτης λίθος), što znači “magnezijski kamen”, vrsta željezne rude. Nauka elektromagnetnih pojava je definisana u smislu elektromagnetnih sila, poznatih kao Lorentzova sila, koja uključuje i električni i magnetni element pojave.

Tokom Quark epohe, elektroslaba sila se podjelila na elektromagnetnu i slabu nuklearnu silu. Elektromagnetna sila igra veliku ulogu u određivanju unutrašnjih osobina većine predmeta koji se nalaze u svakodnevnom životu. Obična materija uzima oblik kao rezultat međumolekulskih sila između pojedinačnih molekula u materiji. Elektroni su vezani uz pomoć elektromagnetnih talasa u orbitale oko atomskog jezgra i tako formiraju atome, koji su gradivni blokovi molekula. Ovo uređuje procese uključene u hemiju, koji proizilaze iz međudjelovanja između elektrona susjednih atoma, koji s druge strane određuju interakciju između elektromagnetne sile i impulsa elektrona.

Postoje brojni matematički opisi elektromagnetnog polja. U klasičnoj elektrodinamici, električna polja se opisuju kao električni potencijal i električna struja u Ohmovom zakonu, magnetna polja su povezana sa elektromagnetnom indukcijom i magnetizmom, i Maxwellove jednačine opisuju kako se električna i magnetna polja generiraju i izmjenjuju uz pomoć jedni drugih, te naboja i struje.

Teoretske implikacije elektromagnetizma, posebno uspostavljanje brzine svjetlosti na osnovu svojstva “umjerenog” prostiranja (permeabilnost i permitivnost), dovele su do razvoja posebne relativnosti od strane Alberta Einsteina 1905. godine.

Iako se elektromagnetizam smatra za jednu od četiri fundamentalne sile, pri velikoj energiji elektroslaba sila i elektromagnetna sila su ujedinjene. U historiji svemira, za vrijeme kvark epohe, elektroslaba sila se dijelila na elektromagnetnu i slabu silu.

Historija teorije

Hans Christian Ørsted

Prvobitno su elektricitet i magnetizam smatrani kao dvije odvojene sile. Ovaj pogled se promjenio, međutim, sa objavljivanjem Rasprava o elektricitetu i magnetizmu, James Clerka Maxwella u 1873 gdje je prikazano da se interakcija između pozitivnog i negativnog naelektrisanja reguliše jednom silom. Postoje četiri glavna efekta koji proizilaze iz ove interakcije i svi se jasno mogu pokazati eksperimetima:

  1. Električni naboji privlače ili odbijaju jedan drugog silom koja je obrnuto proporcionalna kvadratu udaljenosti između njih: različito naelektrisani naboji se privlače, dok se isto naelektrisani odbijaju.
  2. Magnetni polovi (ili stanje polarizacije na pojedinim tačkama) privlače ili odbijaju jedan drugog na sličan način, i uvijek dolaze u paru: svaki sjeverni pol je povezan sa južnim.
  3. Električna struja u žici stvara kružno magnetno polje oko žice, njegov pravac (u smjeru ili suprotno od smjera kazaljke na satu) zavisi od struje.
  4. Struja je indukovana kada se petlja žica kreće ka ili od magnetnog polja, ili se magnet kreće ka ili od žica, pravac struje zavisi od tog kretanja.

André-Marie Ampère

Dok se pripremao za večernje predavanje 21. aprila 1820, Hans Christian Ørsted je došao do iznenađujućeg zapažanja. Dok je postavljao svoje materijale, primjetio je da je igla kompasa skretala od magnetnog sjevera kada je električna struja baterije koju je koristio bila uključena i isključena. Ovo skretanje ga je uvjerilo da magnetno polje zrači sa svih strana žice te nosi električnu struju, baš kao svjetlost i toplota, i to je potvrdilo direktni odnos između elektriciteta i magnetizma.

Michael Faraday

U vrijeme otkrića, Ørsted nije predložio odgovarajuće objašjenje ove pojave, niti je pokušao da pojavu predstavi u matematičkom okviru. Međutim, nakon tri mjeseca započeo je intenzivniju istragu. Ubrzo nakon toga objsavio je svoja otkrića, dokazujući da električna struja proizvodi magnetno polje dok prolazi kroz žicu. CGS jedinica za magnetnu idnukciju (oersted) je dobila ime po njemu u čast njegovih doprinosa na polju elektromagnetizma.

James Clerk Maxwell

Njegova otkrića su pokrenula intenzivna istraživanja širom snaučne zajednice u elektrodinamici. Ona su uticala na francuskog fizičara André-Marie Ampèrea koji je razvio jedinsten matematički obrazac za predstavljanje magnetnih sila između dva provodnika struje. Ørstedovo otkriće također predstavlja veliki korak ka jedinstvenom konceptu energije.

Ovo ujedinjenje, koje je zapazio Michael Faraday, proširio James Clerk Maxwell, i dijelom reformulisao Oliver Heaviside i Heinrich Hertz, je jedno od ključnih dostignuća matematičke fizike u 19. stoljeću. Ovo je imalo dalekosežne posljedice, od kojih je jedna bila razumjevanje prirode svjetlosti. Za razliku od onoga što je predstavljeno u elektromagnetizmu, svjetlost i ostali elektromagnetni valovi se na ovom nivou gledaju kao kvantizirane, samoprenosive oscilirajuće smetnje elektromagnetnog polja koji se nazivaju fotoni. Različite frekvencije oscilacija daju različite forme elektromagnetnog zračenja, od radiotalasa na najnižim frekvencijama, do vidljivog svjetla na srednjim frekvencijama, pa do gama zračenja na najvišim frekvencijama.

Ørsted nije bio jedina osoba koja je ispitivala odnos između elektriciteta i magnetizma. 1802. godine Gian Domenico Romagnosi, italijanski pravni učitelj, skrenuo je magnetnu iglu elektrostatičkim nabojem. Zapravo , ne galvanska struja je postojala u postavci i zbog toga elektromagnetizam nije bio prisutan. Nalog otkrića je objavljen 1802 u italijanskim novinama, ali je u velikoj mjeri promakao savremenoj naučnoj zajednici.

Veličine i jedinice

Također pogledajte: Spisak fizikalnih veličina i Spisak jednačina elektromagnetizma

Elektromagnetne jedinice su dio sistema električnih jedinica zasnovanih prije svega na magnetnim svojstvima električne struje, osnovna SI jedinica je amper. Jedinice su:

  • amper (električna struja)
  • kulon (električni naboj)
  • farad (kapacitet)
  • henri (induktivitet)
  • ohm (otpor)
  • tesla (gustoća magnetnog polja)
  • volt (električni potencijal)
  • vat (snaga)
  • veber (magnetni tok)

U elektromagnetnom cgs sistemu, električna struja je osnovna veličina definisana Ampèrovim zakonom i uzima permeabilnost kao veličinu bez dimenzija (relativna permeabilnost) čija je vrijednost u vakuumu jedinstvena. Kao posljedica, kvadrat brzine svjetlosti se eksplicitno pojavljuje u nekim jednačinama povezanih veličina u ovom sistemu.

SI elektromagnetne jedinice
Simbol Ime veličine Izvedene jedinice Jedinica U osnovim jedinicama
I električna struja amper (osnovna SI jedinica) A A (= W/V = C/s)
Q električni naboj kulon C A⋅s
U, ΔV, Δφ; E razlika potencijala; elektromotorna sila volt V kg⋅m2⋅s−3⋅A−1 (= J/C)
R; Z; X električni otpor; impedencija; reaktancija ohm Ω kg⋅m2⋅s−3⋅A−2 (= V/A)
ρ otpotnost ohm metar Ω⋅m kg⋅m3⋅s−3⋅A−2
P električna snaga vat W kg⋅m2⋅s−3 (= V⋅A)
C kapacitet farad F kg−1⋅m−2⋅s4⋅A2 (= C/V)
E jačina elekttričnog polja volt po metru V/m kg⋅m⋅s−3⋅A−1 (= N/C)
D električna indukcija kulon po metru kvadratnom C/m2 A⋅s⋅m−2
ε permitivnost farad po metru F/m kg−1⋅m−3⋅s4⋅A2
χe električna susceptibilnost (bezdimenzionalno) – –
G; Y; B provodljivost; admitancija; susceptansa simens S kg−1⋅m−2⋅s3⋅A2 (= Ω−1)
κ, γ, σ provodljivost simens po metru S/m kg−1⋅m−3⋅s3⋅A2
B Gustina magnetnog polja, magnetna indukcija tesla T kg⋅s−2⋅A−1 (= Wb/m2 = N⋅A−1⋅m−1)
{\displaystyle \Phi } magnetni fluks veber Wb kg⋅m2⋅s−2⋅A−1 (= V⋅s)
H jačina magnetnog polja amper po metru A/m A⋅m−1
L, M induktivitet henri H kg⋅m2⋅s−2⋅A−2 (= Wb/A = V⋅s/A)
μ permeabilnost henri po metru H/m kg⋅m⋅s−2⋅A−2
χ magnetna podložnost (bezdimenzionalno) – –


Reference

    1. Martins, Roberto de Andrade. “Romagnosi and Volta’s Pile: Early Difficulties in the Interpretation of Voltaic Electricity”. U Fabio Bevilacqua and Lucio Fregonese (eds). Nuova Voltiana: Studies on Volta and his Times. vol. 3. Università degli Studi di Pavia. str. 81–102. Pristupljeno 2010-12-02.
Elektromagnetizam, Elektronika

Šta je to elektromagnetizam?

Leave a comment

Elektromagnetizam

Elektromagnetizam, ili elektromagnetna sila je jedna od četiri fundamentalne sile u prirodi, ostale tri su jaka nuklearna sila, slaba nuklearna sila, i gravitacija. Ova sila je opisana elektromagnetnim poljima, i ima bezbroj fizičkih slučajeva uključujući i interakciju naelektrisanih čestica, te interakciju nenaelektrisane magnete sile polja sa električnim provodnicima.

Riječ elektromagnetizam je spoj dva grčka termina, ἢλεκτρον, ēlektron, “ćilibar”, i μαγνήτης, magnetno, od “magnítis líthos” (μαγνήτης λίθος), što znači “magnezijski kamen”, vrsta željezne rude. Nauka elektromagnetnih pojava je definisana u smislu elektromagnetnih sila, poznatih kao Lorentzova sila, koja uključuje i električni i magnetni element pojave.

Tokom Quark epohe, elektroslaba sila se podjelila na elektromagnetnu i slabu nuklearnu silu. Elektromagnetna sila igra veliku ulogu u određivanju unutrašnjih osobina većine predmeta koji se nalaze u svakodnevnom životu. Obična materija uzima oblik kao rezultat međumolekulskih sila između pojedinačnih molekula u materiji. Elektroni su vezani uz pomoć elektromagnetnih talasa u orbitale oko atomskog jezgra i tako formiraju atome, koji su gradivni blokovi molekula. Ovo uređuje procese uključene u hemiju, koji proizilaze iz međudjelovanja između elektrona susjednih atoma, koji s druge strane određuju interakciju između elektromagnetne sile i impulsa elektrona.

Postoje brojni matematički opisi elektromagnetnog polja. U klasičnoj elektrodinamici, električna polja se opisuju kao električni potencijal i električna struja u Ohmovom zakonu, magnetna polja su povezana sa elektromagnetnom indukcijom i magnetizmom, i Maxwellove jednačine opisuju kako se električna i magnetna polja generiraju i izmjenjuju uz pomoć jedni drugih, te naboja i struje.

Teoretske implikacije elektromagnetizma, posebno uspostavljanje brzine svjetlosti na osnovu svojstva “umjerenog” prostiranja (permeabilnost i permitivnost), dovele su do razvoja posebne relativnosti od strane Alberta Einsteina 1905. godine.

Iako se elektromagnetizam smatra za jednu od četiri fundamentalne sile, pri velikoj energiji elektroslaba sila i elektromagnetna sila su ujedinjene. U historiji svemira, za vrijeme kvark epohe, elektroslaba sila se dijelila na elektromagnetnu i slabu silu.

Historija teorije

Hans Christian Ørsted

Prvobitno su elektricitet i magnetizam smatrani kao dvije odvojene sile. Ovaj pogled se promjenio, međutim, sa objavljivanjem Rasprava o elektricitetu i magnetizmu, James Clerka Maxwella u 1873 gdje je prikazano da se interakcija između pozitivnog i negativnog naelektrisanja reguliše jednom silom. Postoje četiri glavna efekta koji proizilaze iz ove interakcije i svi se jasno mogu pokazati eksperimetima:

  1. Električni naboji privlače ili odbijaju jedan drugog silom koja je obrnuto proporcionalna kvadratu udaljenosti između njih: različito naelektrisani naboji se privlače, dok se isto naelektrisani odbijaju.
  2. Magnetni polovi (ili stanje polarizacije na pojedinim tačkama) privlače ili odbijaju jedan drugog na sličan način, i uvijek dolaze u paru: svaki sjeverni pol je povezan sa južnim.
  3. Električna struja u žici stvara kružno magnetno polje oko žice, njegov pravac (u smjeru ili suprotno od smjera kazaljke na satu) zavisi od struje.
  4. Struja je indukovana kada se petlja žica kreće ka ili od magnetnog polja, ili se magnet kreće ka ili od žica, pravac struje zavisi od tog kretanja.

André-Marie Ampère

Dok se pripremao za večernje predavanje 21. aprila 1820, Hans Christian Ørsted je došao do iznenađujućeg zapažanja. Dok je postavljao svoje materijale, primjetio je da je igla kompasa skretala od magnetnog sjevera kada je električna struja baterije koju je koristio bila uključena i isključena. Ovo skretanje ga je uvjerilo da magnetno polje zrači sa svih strana žice te nosi električnu struju, baš kao svjetlost i toplota, i to je potvrdilo direktni odnos između elektriciteta i magnetizma.

Michael Faraday

U vrijeme otkrića, Ørsted nije predložio odgovarajuće objašjenje ove pojave, niti je pokušao da pojavu predstavi u matematičkom okviru. Međutim, nakon tri mjeseca započeo je intenzivniju istragu. Ubrzo nakon toga objsavio je svoja otkrića, dokazujući da električna struja proizvodi magnetno polje dok prolazi kroz žicu. CGS jedinica za magnetnu idnukciju (oersted) je dobila ime po njemu u čast njegovih doprinosa na polju elektromagnetizma.

James Clerk Maxwell

Njegova otkrića su pokrenula intenzivna istraživanja širom snaučne zajednice u elektrodinamici. Ona su uticala na francuskog fizičara André-Marie Ampèrea koji je razvio jedinsten matematički obrazac za predstavljanje magnetnih sila između dva provodnika struje. Ørstedovo otkriće također predstavlja veliki korak ka jedinstvenom konceptu energije.

Ovo ujedinjenje, koje je zapazio Michael Faraday, proširio James Clerk Maxwell, i dijelom reformulisao Oliver Heaviside i Heinrich Hertz, je jedno od ključnih dostignuća matematičke fizike u 19. stoljeću. Ovo je imalo dalekosežne posljedice, od kojih je jedna bila razumjevanje prirode svjetlosti. Za razliku od onoga što je predstavljeno u elektromagnetizmu, svjetlost i ostali elektromagnetni valovi se na ovom nivou gledaju kao kvantizirane, samoprenosive oscilirajuće smetnje elektromagnetnog polja koji se nazivaju fotoni. Različite frekvencije oscilacija daju različite forme elektromagnetnog zračenja, od radiotalasa na najnižim frekvencijama, do vidljivog svjetla na srednjim frekvencijama, pa do gama zračenja na najvišim frekvencijama.

Ørsted nije bio jedina osoba koja je ispitivala odnos između elektriciteta i magnetizma. 1802. godine Gian Domenico Romagnosi, italijanski pravni učitelj, skrenuo je magnetnu iglu elektrostatičkim nabojem. Zapravo , ne galvanska struja je postojala u postavci i zbog toga elektromagnetizam nije bio prisutan. Nalog otkrića je objavljen 1802 u italijanskim novinama, ali je u velikoj mjeri promakao savremenoj naučnoj zajednici.

Veličine i jedinice

Također pogledajte: Spisak fizikalnih veličina i Spisak jednačina elektromagnetizma

Elektromagnetne jedinice su dio sistema električnih jedinica zasnovanih prije svega na magnetnim svojstvima električne struje, osnovna SI jedinica je amper. Jedinice su:

  • amper (električna struja)
  • kulon (električni naboj)
  • farad (kapacitet)
  • henri (induktivitet)
  • ohm (otpor)
  • tesla (gustoća magnetnog polja)
  • volt (električni potencijal)
  • vat (snaga)
  • veber (magnetni tok)

U elektromagnetnom cgs sistemu, električna struja je osnovna veličina definisana Ampèrovim zakonom i uzima permeabilnost kao veličinu bez dimenzija (relativna permeabilnost) čija je vrijednost u vakuumu jedinstvena. Kao posljedica, kvadrat brzine svjetlosti se eksplicitno pojavljuje u nekim jednačinama povezanih veličina u ovom sistemu.

SI elektromagnetne jedinice
Simbol Ime veličine Izvedene jedinice Jedinica U osnovim jedinicama
I električna struja amper (osnovna SI jedinica) A A (= W/V = C/s)
Q električni naboj kulon C A⋅s
U, ΔV, Δφ; E razlika potencijala; elektromotorna sila volt V kg⋅m2⋅s−3⋅A−1 (= J/C)
R; Z; X električni otpor; impedencija; reaktancija ohm Ω kg⋅m2⋅s−3⋅A−2 (= V/A)
ρ otpotnost ohm metar Ω⋅m kg⋅m3⋅s−3⋅A−2
P električna snaga vat W kg⋅m2⋅s−3 (= V⋅A)
C kapacitet farad F kg−1⋅m−2⋅s4⋅A2 (= C/V)
E jačina elekttričnog polja volt po metru V/m kg⋅m⋅s−3⋅A−1 (= N/C)
D električna indukcija kulon po metru kvadratnom C/m2 A⋅s⋅m−2
ε permitivnost farad po metru F/m kg−1⋅m−3⋅s4⋅A2
χe električna susceptibilnost (bezdimenzionalno) – –
G; Y; B provodljivost; admitancija; susceptansa simens S kg−1⋅m−2⋅s3⋅A2 (= Ω−1)
κ, γ, σ provodljivost simens po metru S/m kg−1⋅m−3⋅s3⋅A2
B Gustina magnetnog polja, magnetna indukcija tesla T kg⋅s−2⋅A−1 (= Wb/m2 = N⋅A−1⋅m−1)
{displaystyle Phi } magnetni fluks veber Wb kg⋅m2⋅s−2⋅A−1 (= V⋅s)
H jačina magnetnog polja amper po metru A/m A⋅m−1
L, M induktivitet henri H kg⋅m2⋅s−2⋅A−2 (= Wb/A = V⋅s/A)
μ permeabilnost henri po metru H/m kg⋅m⋅s−2⋅A−2
χ magnetna podložnost (bezdimenzionalno) – –


Reference

    1. Martins, Roberto de Andrade. “Romagnosi and Volta’s Pile: Early Difficulties in the Interpretation of Voltaic Electricity”. U Fabio Bevilacqua and Lucio Fregonese (eds). Nuova Voltiana: Studies on Volta and his Times. vol. 3. Università degli Studi di Pavia. str. 81–102. Pristupljeno 2010-12-02.