Category Archives: Zanimljivost

Kroz kameru vašeg mobitela možete vidjeti infracrvenu svjetlost i otkriti skrivene kamere

Možete izuzetno jednostavno da provjerite da li je kamera vašeg mobilnog ljubimca opremljena mogućnošću detekcije infracrvene svjetlosti, korištenjem daljinskog upravljača televizora.

Pokrenite kamericu telefona, pa je usmjerite prema daljinskom upravljaču TV uređaja. Pritisnite neki taster na njemu i posmatrajte ekran telefona.

Ako je vaša kamera u stanju da detektuje infracrvenu svjetlost, ona će se prikazati kao stalna ili pulsirajuća svjetlost.

Pored toga, ako kamera na poleđini uređaja ne detektuje infracrvenu svjetlost, nije isključeno da to neće moći prednja, pa isprobajte i tu opciju.

Detekcija infracrvene svjetlosti putem kamere telefona može biti korisna ako želite da provjerite da li postoji skrivena kamera u nekom AirBnB ili nekom drugom privatnom smeštaju koji koristite, a ne smatrate ga pouzdanim. U takvim smještajima najbolje je što više zamračiti prostoriju, aktivirati kameru telefona i pregledati prostor.

Izvor: https://www.b92.net/tehnopolis/gadgets/evo-kako-vas-telefon-moze-da-prepozna-skrivene-kamere-2278284?fbclid=IwAR0KjnECszsoLdteO76Yqbkz7rvaGdhTaqNgzsu0R79eIf01s5uShf7kMcY

Stranci su samo rođaci koje još niste upoznali

Jesmo li ti i ja kojim slučajem povezani? Prema izvještaju Bernarda Derride iz Ecole Normale Superieure, Pariz, Francuska i kolega u Physical Review Letters [1. marta 1999.], statistička svojstva genealoških stabala sugeriraju da bismo vrlo dobro mogli dijeliti dalekog pretka.

Genealogije predstavljaju očigledan paradoks. Svako od nas je potomak dva roditelja, koji su takođe imali biološku majku i oca. To znači da imamo dva roditelja, četiri bake i djeda, osam prabaka i djedova i tako dalje. Drugim riječima, naši preci rastu eksponencijalno što dalje gledamo unazad.

Otprilike 20 generacija (oko 400 godina), svako od nas ima oko milion predaka – a nakon toga brojke postaju još gluplje. Prije četrdeset generacija (800 godina) nam daje jedan trilion predaka, a pedeset jedan kvadrilion. Ovo ne samo da je mnogo, mnogo više ljudi nego što živi na planeti danas – to je mnogo više nego što je ikada živelo.

Pa šta nije u redu sa ovom računicom? Jednostavno: genealogija će neizbježno sadržavati neke ljude više puta. Ovo se dešava kad god se dva brata i sestre pojave u vašem ličnom stablu. Tada je potreban samo jedan par, a ne dva para da bi se generisala dva brata i sestre. Drugim riječima, pojava braće i sestara duplira čitave grane stabla, jer svaki brat i sestra leži na vrhu potpuno iste ranije genealogije. Naše genealoško stablo sa astronomskim brojem pojedinaca stoga sadrži mnogo, mnogo ponavljanja – broj različitih ljudi koje sadrži mnogo je manji.

Ali zašto bi se dva brata i sestre uopšte pojavila na vašem stablu, ako pratite samo svoje roditelje, njihove roditelje i tako dalje, a ignorišete svakog od njihovih braće i sestara? Zbog parenja unutar porodice. Ako se prvi rođaci upare i daju dijete, baka i djed tog djeteta bili su braća i sestre.

Ovo razrešenje paradoksa genealogije objasnio je 1996. Susumu Ohno iz Beckman istraživačkog instituta Grada nade u Duarteu u Kaliforniji. Ono što je Derridain tim sada uradio jeste da koristi razmatranja ove vrste da pogleda statistička svojstva genealogija, a posebno da ispita šanse da vi i žena koja vam je jutros prodala kartu za voz delite zajedničkog pretka.

U modernom svijetu, s njegovom promjenjivom demografijom i široko rasprostranjenom imigracijom, na to je pitanje vrlo teško odgovoriti. Ali stvari nisu uvijek bile tako komplikovane: kada su populacije bile daleko manje pokretne, zajednice su bile fiksnije i stabilnije. Derrida i kolege su razmatrali situacije u kojima je pitanje genealogije ograničenije.

Jedno takvo je porodično stablo engleske kraljevske porodice, čiji je primjer Edvard Treći (1312-1377). Kraljevskim rodoslovima je moguće upravljati jer su se, posebno u prošlosti, plemićki rod udavali samo za druge plemiće. Budući da je u vrijeme Edvarda III bilo možda samo nekoliko hiljada partnera koje je trebalo birati, njegova genealogija otkriva značajno ukrštanje – što je dokazano čestim ponavljanjem pojedinaca u genealoškom stablu. (Ponavljanja, zapamtite, ukazuju na blisko porodično parenje, kao što su prvi rođaci, u prošlosti.) Neki pojedinci se pojavljuju i do šest puta u stablu Edvarda III.

Derrida i kolege pokazuju da se mogućnost ponavljanja u ovom kraljevskom porijeklu može predvidjeti modelom populacije u kojoj je svaka generacija iste veličine kao i prethodna, a svakoj osobi su nasumično dodijeljena dva roditelja iz prethodne generacije. Ovo možda zvuči kao čudan model; ali to u stvari i nije tako nerealan opis zajednice čija veličina ostaje ista, budući da se svačiji roditelji moraju naći negdje među prethodnom generacijom.

Istraživači su istraživali statistiku genealoških stabala koje je ova modelska populacija proizvela nakon mnogo generacija. Otkrili su da se oko 80 posto cjelokupne populacije zajednice pojavljuje u stablu bilo kojeg pojedinca kada se pronađe dovoljno daleko.

To znači da je šansa da dvoje ljudi iz date generacije dijele zajedničkog pretka u dalekoj prošlosti oko 64 posto. To ostaje tačno bez obzira koliko je brojna populacija, pod uslovom da njena veličina ostane ista kroz vrijeme.

Naravno, mnoge stvarne zajednice danas su prožete pojedincima čiji roditelji nisu bili dio te zajednice – tako da se ne može osloniti na model da bi se opisali ovaj slučaj. A većina stvarnih zajednica, barem ljudskih, povećava se kako vrijeme prolazi. Ali svejedno, to sugeriše da ste možda bliži nego što mislite sa onim strancima na ulici.

Izvor: Ball, P. Strangers are just relatives you haven’t met yet. Nature (1999). https://doi.org/10.1038/news990311-2

ŠTA ĆE SE VELIKO DEŠAVATI U 2023 ? VJEŠTAČKA INTELIGENCIJA, ETO ŠTA

Godine 2022. mnogi od nas su se prvi put upoznali – i zaintrigirali sa – mogućnosti umjetne inteligencije za generiranje slika poput Midjourney, DeepAI i DALL-E 2 za proizvodnju sofisticiranih i čudnih slika zasnovanih na „interpretacijama” pisanog unosa.

Zatim, kasnije tokom godine, ChatGPT je postao viralan.

Ova umjetna inteligencija koja stvara tekst može proizvesti izvanredne rečenice i eseje kao odgovor na gotovo svaki upit. Na primjer, može stvoriti uvjerljive scene iz Seinfelda, sastaviti pristojna pisma i biografije, predložiti planove prehrane i dati (potencijalno upitne) savjete za vezu.

Za mnoge ljude ovi pomaci su generalno pozitivni. Neki su istakli obećanje umjetne inteligencije kada je u pitanju pravljenje zanimljivih umjetničkih djela ili brzo pisanje teksta kako bismo uštedjeli vrijeme i trud. Drugi misle da bi generativna umjetna inteligencija mogla djelomično zamijeniti Googleov pretraživač i omogućiti početnicima da pišu kompjuterski kod.

Dok je sve ovo uzbuđenje trajalo, čulo se nekoliko glasova upozorenja. Kritičari su bili zabrinuti zbog prenaglašavanja AI i izjavili su da bi generativna AI mogla pogoršati toksičnu politiku, izbacivati ​​gluposti i zamijeniti umjetnike i novinare.

Nekoliko njih, uključujući jednog od osnivača OpenAI-ja, Elona Muska, tvrdi da je “opasno jaka” AI iza ugla. Možda kompjuterski naučnik koji je tvrdio da je Googleov chatbot LaMDA samosvjestan ipak nije bio tako daleko od istine?

KAKO TRENIRATI VAŠU AI (vještačku inteligenciju)


Generativna AI uključuje obuku kompjuterskog modela na brojnim primjerima. DALL-E-2 je obučen na 650 miliona slika prebačenih sa interneta da bi „razumeo“ kako su slike konstruisane i kako su različite reči ili fraze povezane sa komponentama slike.

ChatGPT je obučen za milijarde riječi i razgovora pronađenih na webu. To je moćna verzija „modela velikog jezika” koja koristi neku vrstu učenja s pojačanjem.

Ovo učenje s pojačanjem znači da ljudi nagrađuju samo ‘prikladne’ odgovore kako bi vodili model u stvaranju razumljivih odgovora. OpenAI koristi javne volontere kako bi poboljšao ChatGPT.

ChatGPT može pisati naizgled koherentne pasuse koji su relevantni za njegove upite koje su mu dali ljudi. Može otkloniti greške u kompjuterskom kodu, odgovoriti na složena matematička pitanja i objasniti složene ideje – često bolje od ljudi.

Ove mogućnosti bi nam potencijalno mogle uštedjeti vrijeme na pretraživanju informacija i poboljšati naše pisanje omogućavajući nam da pažljivo pregledamo i uredimo pokušaje AI. U stvari, neki akademici su koristili ChatGPT da generišu respektabilne sažetke za svoje radove.

Školska djeca bi mogla steći uvid eksperimentiranjem s načinom na koji AI odgovara na pitanja s kojima se bore. Ali isto tako, drugi učenici koji se oslanjaju na ove vrste AI za pisanje svojih eseja možda neće uspjeti naučiti kritičko razmišljanje – ili bilo šta uopće.

Dok neki tvrde da su procjene poput eseja koje možete uzeti kući ionako beskorisne, drugi misle da je promišljeno pisanje eseja vještina koja se najbolje razvija kada učenici mogu pažljivo oblikovati komad pisanja u svoje vrijeme.

Čak i više od varanja ugovora, AI ovo dovodi u opasnost.

ISTINA I POVERENJE
AI postavlja pitanja istine i povjerenja. Veliki jezički modeli rade jednostavno predviđajući sljedeću riječ u rečenici na osnovu podudaranja uzorka. Oni nisu eksplicitno naučeni da donose sudove o značenju ili istini.

Generativni modeli mogu proizvesti besmislene, nelogične ili lažne rezultate, dok zvuče savršeno samouvjereno. Meta je morao da povuče svoje naučno znanje AI model Galactica kada je dao previše netačnih odgovora na naučna pitanja.

A budući da ovi modeli apsorbiraju ogromne količine sadržaja koje je napravio čovjek, mogu generirati uvredljive slike ili tekst pristrasan prema manjinskim grupama.

Neki misle da su kompanije sa veštačkom inteligencijom previše samozadovoljne u vezi sa ovim rizicima. Metin Blenderbot je nedavno krenuo na kraj kada je pohvalio Pol Pota i preporučio filmove sa ocenom R za decu.

DALL-E 2 može napraviti privlačne slike miješanjem različitih stilova crtanja, poput Diznijevih crtanih filmova, i stilova slikanja uključujući impresionizam. ChatGPT može kombinovati stilove pisanja u svojim izlazima i proizvesti razuman tekst – barem može kada to bude ispravno.

ORIGINALNO I KREATIVNO?
Dakle, da li je generativna AI kreativna? U jednom smislu, da. Iako se rezultat oslanja na sadržaj koji je napravio čovjek, kombinacije elemenata mogu biti nove, a rezultati neočekivani i nepredvidivi.

Još 1950. pionirski AI mislilac Alan Turing rekao je da nas ‘puki’ deterministički kompjuteri mogu ‘iznenaditi’.

Ponekad su zaista smiješni. Postojao je jedan primjer ChatGPT-a koji je davao savjete u biblijskom stilu o tome kako ukloniti sendvič s puterom od kikirikija iz videorekordera. Očigledno, AI čak može izmisliti nove stvari, kao što je posuda za hranu s fraktalnom površinom, što nedvojbeno dovodi u pitanje zakon o patentima.

A ni kreativni ljudi nisu sasvim originalni: naš govor i pisanje također su ‘generirani’ od bezbroj riječi i rečenica kojima smo bili izloženi i apsorbirani.

Ali da li je AI originalan na način na koji neki ljudi mogu biti? Možda ne.

AI naizgled (trenutno) nije sposoban stvoriti potpuno nove stilove ili žanrove pisanja ili slikanja, barem nijedan koji bi bio uvjerljiv. Malo je vjerovatno da će savremena umjetna inteligencija biti sljedeća Jane Austen ili Hokusai – ili se čak takmičiti sa manje istaknutim umjetnicima.

AI nedostaje nešto drugo što kreativni ljudi imaju.

Za razliku od ljudskih bića, AI nije primoran stvarati jer ga pokreće umjetnost ili zadivljuje znanost. AI se ne osjeća potaknutim da napravi nešto vrijedno ili se osjeća zadovoljnim svojim neosporno impresivnim kreacijama.

Čak i ljudska bića kojima potpuno nedostaje originalnosti i kreativnosti mogu razumjeti uzbuđenje kreativnih iskustava. AI ne može.

AI SLJEDEĆI SMELI KORACI
Ko zna šta AI ima u rukavu za ovu godinu? Pa, na osnovu brzine nedavnih dešavanja, mogla bi nas čekati neka iznenađenja.

AI nas može nastaviti impresionirati.

Samo nemojte očekivati da ćete vidjeti umjetnu inteligenciju koja je kreativna poput umjetnika ili naučnika, ili u koju možemo vjerovati da će biti potpuno istinita ili nepristrasna.

Izvor: https://pursuit.unimelb.edu.au/articles/what-ll-be-big-in-2023-ai-that-s-what

Šta je to teorija svega?

Teorija svega (TOE  ili TOE/ToE ), konačna teorijaultimativna teorijaobjedinjena teorija polja ili glavna teorija je hipotetički, jedinstveni, sveobuhvatni, koherentni teorijski okvir fizike koji u potpunosti objašnjava i povezuje sve aspekte univerzuma. Pronalaženje teorije svega jedan je od najvećih neriješenih problema u fizici. Teorija struna i M-teorija su predložene kao teorije svega.

Tokom proteklih nekoliko vijekova, razvijena su dva teorijska okvira koji, zajedno, najviše liče na teoriju svega. Ove dvije teorije na kojima počiva sva moderna fizika su opća teorija relativnosti i kvantna mehanika. Opća teorija relativnosti je teorijski okvir koji se fokusira samo na gravitaciju za razumijevanje svemira u područjima velikih razmjera i velikih masa: planetezvijezdegalaksijejata galaksija itd. S druge strane, kvantna mehanika je teorijski okvir koji se fokusira samo na tri negravitacijske sile za razumijevanje svemira u regijama i vrlo malih razmjera i male mase: subatomske česticeatomimolekule itd. Kvantna mehanika je uspješno implementirala standardni model koji opisuje tri negravitacijske sile: jaku nuklearnuslabu nuklearnu i elektromagnetnu silu – kao i sve posmatrane elementarne čestice.  

Opća teorija relativnosti i kvantna mehanika su više puta potvrđivani u svojim odvojenim oblastima relevantnosti. Budući da su uobičajene domene primjenjivosti opće relativnosti i kvantne mehanike toliko različiti, većina situacija zahtijeva da se koristi samo jedna od dvije teorije.    Dve teorije se smatraju nekompatibilnim u oblastima ekstremno malih razmera – Plankova skala – kao što su one koje postoje unutar crne rupe ili tokom početnih faza univerzuma (tj. u trenutku neposredno nakon Velikog praska). Da bi se razriješila nekompatibilnost, mora se otkriti teorijski okvir koji otkriva dublju temeljnu stvarnost, ujedinjujući gravitaciju s ostale tri interakcije, kako bi harmonično integrirao područja opće relativnosti i kvantne mehanike u besprijekornu cjelinu: teorija svega je jedinstvena teorija koja je u principu sposobna da opiše sve fizičke pojave u ovom svemiru.

Ime

U početku se pojam teorija svega koristio s ironičnim upućivanjem na razne pretjerano generalizirane teorije. Na primjer, poznato je da je djed Ijona Tichyja – lika iz ciklusa naučnofantastičnih priča Stanisława Lema iz 1960-ih – radio na „Općoj teoriji svega“. Fizičar Harald Fritzsch koristio je taj termin u svojim predavanjima u Varenni 1977. godine.  Fizičar John Ellis tvrdi  da je uveo akronim “TOE” u tehničku literaturu u članku u Nature 1986.  Vremenom se termin zaglavio u popularizaciji istraživanja teorijske fizike.

Izvori informacija:

0 Wikipedija

  1. Fran De Aquino (1999). “Theory of Everything”. arXiv:gr-qc/9910036.
  2. Steven Weinberg (2011-04-20). Dreams of a Final Theory: The Scientist’s Search for the Ultimate Laws of Nature. Knopf Doubleday Publishing Group. ISBN 978-0-307-78786-6.
  3. Overbye, Dennis (23 November 2020). “Can a Computer Devise a Theory of Everything? – It might be possible, physicists say, but not anytime soon. And there’s no guarantee that we humans will understand the result”The New York Times. Pristupljeno 23 November 2020.
  4. Stephen W. Hawking (28 February 2006). The Theory of Everything: The Origin and Fate of the Universe. Phoenix Books; Special Anniv. ISBN 978-1-59777-508-3.
  5. SMOLIN, L. (2004). “An Invitation to Loop Quantum Gravity”Quantum Theory and Symmetries[]: 655–682. arXiv:hep-th/0408048Bibcode:2004qts..conf..655Sdoi:10.1142/9789812702340_0078ISBN .
  6. Carlip, Steven (2001). “Quantum Gravity: a Progress Report”. Reports on Progress in Physics64 (8): 885–942. arXiv:gr-qc/0108040Bibcode:2001RPPh…64..885Cdoi:10.1088/0034-4885/64/8/301.
  7. Susanna Hornig Priest (14 July 2010). Encyclopedia of Science and Technology Communication. SAGE Publications. ISBN 978-1-4522-6578-0.
  8. Fritzsch, Harald (1977). “THE WORLD OF FLAVOUR AND COLOUR”. CERN Report. Ref.TH.2359-CERN. (download at http://cds.cern.ch/record/875256/files/CM-P00061728.pdf )
  9. Ellis, John (2002). “Physics gets physical (correspondence)”. Nature415 (6875): 957. Bibcode:2002Natur.415..957Edoi:10.1038/415957bPMID 11875539.
  10. Ellis, John (1986). “The Superstring: Theory of Everything, or of Nothing?”. Nature323 (6089): 595–598. Bibcode:1986Natur.323..595Edoi:10.1038/323595a0.

Laurent Simons (12) iz Belgije nakon završetka master studija iz kvantne fizike upisat će doktorski studij.

12-godišnji Lauren doktorski studij iz prirodnih nauka upisati će na njemačkom Institutu Max Planck.

Laurent Simons, kojeg još nazivaju Mali Einstein, rođen je u gradu Ostend, osnovnu školu je završio sa šest godina, a s devet je krenuo na studij u Belgiji. Diplomirao je s 11 godina, a ovog ljeta je s 12 završio master studij na Univerzitetu Antwerp.

Laurent je sarađivao s grupom naučnika s Instituta Max Planck na istraživanjima o laserima koji iz uzoraka krvi otkrivaju karcinom.

Izvor: https://www.klix.ba/magazin/zanimljivosti/djecak-iz-belgije-sa-12-godina-upisuje-doktorat-nadimak-mu-je-mali-einstein/221103124

Nobelova nagrada za fiziku dodijeljena pionirima kvantne informacije

Nobelovu nagradu za fiziku 2022. zajednički su dobili Alain Aspect, John F. Clauser i Anton Zeilinger

Nobelova nagrada za fiziku 2022. zajednički je dodijeljena Alainu Aspectu, Johnu F. Clauseru i Antonu Zeilingeru za eksperimente sa zapletenim fotonima i njihov rad u pionirskoj kvantnoj informacijskoj znanosti.

Trio je osvojio 10 milijuna švedskih kruna, koje će ravnomjerno podijeliti laureati.

“Postaje sve jasnije da se pojavljuje nova vrsta kvantne tehnologije. Vidimo da je rad laureata sa zapetljanim stanjima od velike važnosti, čak i izvan temeljnih pitanja o tumačenju kvantne mehanike,” kaže Anders Irbäck, predsjednik Nobelovog odbora za fiziku.

Alain Aspect, rođen je 1947. u Agenu, Francuska. Doktorirao je 1983. na Sveučilištu Paris-Sud, Orsay, Francuska. Profesor je na Université Paris-Saclay i École Polytechnique, Palaiseau, Francuska.

John F. Clauser istraživački fizičar, SAD razvio je ideje Johna Bella, što je dovelo do praktičnog eksperimenta. Kada je izvršio mjerenja, ona su poduprla kvantnu mehaniku jasno kršeći Bellovu nejednakost. To znači da se kvantna mehanika ne može zamijeniti teorijom koja koristi skrivene varijable.

Anton Zeilinger, profesor na Sveučilištu u Beču, Austrija koristeći rafinirane alate i duge nizove eksperimenata. Anton Zeilinger je počeo koristiti zapletena kvantna stanja. Između ostalog, njegova istraživačka skupina demonstrirala je fenomen nazvan kvantna teleportacija, koji omogućuje premještanje kvantnog stanja s jedne čestice na drugu na velikoj udaljenosti.

Profesor na Université Paris-Saclay i École Polytechnique, Palaiseau, Francuska Alain Aspect razvio je postavku, koristeći je na način da zatvori važnu rupu u zakonu koja je ostala nakon rada Johna Clausera. Uspio je promijeniti postavke mjerenja nakon što je zapleteni par čestica napustio svoj izvor, tako da postavka koja je postojala kada su emitirani nije mogla utjecati na rezultat.

Izvor: https://www.nobelprize.org/

Bojite se da će asteroid donijeti apokalipsu na Zemlju? Postoji još jezivija i vjerojatnija prijetnja: Gigantska erupcija megavulkana

Ma kakvi asteroidi, zaboravljena prijetnja ljudima nisu ništa drugo doli vulkani. Ipak, svijet je “nedovoljno pripremljen” za to, mišljenje je to dr. Michaela Cassidyja sa Sveučilišta u Birminghamu i dr. Lare Mani sa Sveučilišta u Cambridgeu. Oni kažu da je rizik od ogromne erupcije sličan padu asteroida širokog 1 kilometar, piše The Sun.

No, razlika je u tome što je vjerojatnost da će se dogoditi vulkanska katastrofa stotinama puta veća od pada asteroida. Ako to nije dovoljno alarmantno, znanstvenici predviđaju da postoji šansa da se erupcija dogodi u ovom stoljeću, s magnitudom od 7 stupnjeva te upozoravaju da bi to moglo izazvati globalno razaranje.

Tonga bi trebala biti ‘poziv na buđenje’

Hunga Tonga–Hunga Haʻapai, kako se zove podvodni vulkan, rezultirao je smrću šestero ljudi, a nisu sve žrtve bile na samom otoku. Dvoje ljudi u Peruu su se utopili od smrtonosnog mega vala na plaži. U Japanu i SAD-u stotinama tisuća ljudi je rečeno da se drže podalje od obala zbog straha od tsunamija.

U međuvremenu, pacifički otoci ostali su okruženi pepelom i nisu imali struje. Bio je potreban cijeli mjesec da se popravi ključni podmorski kabel koji je Tongi potreban za telefoniranje i pristup internetu.

Posljednja erupcija magnitude 7 ubila je 100 tisuća ljudi

Trebate samo pogledati u povijesne knjige kako biste vidjeli koliko magnituda 7 može biti loša. “Takve gigantske erupcije uzrokovale su nagle klimatske promjene i kolaps civilizacija u dalekoj prošlosti”, rekao je dr. Mani.

Posljednji se dogodio 1815. godine u Indoneziji i procjenjuje se da je stradalo oko 100 tisuća ljudi. Smrtonosni događaj uzrokovao je pad globalne temperature u prosjeku za stupanj, pa je postao poznat kao “godina bez ljeta”. Usjevi nisu dobro rasli, što znači da je uslijedila glad, kao i nasilne pobune i epidemije.

Bezobzirni smo

“Stotine milijuna dolara upumpano je u prijetnje asteroidima svake godine, ali postoji ozbiljan nedostatak globalnog financiranja i koordinacije za spremnost na vulkan”, nastavio je dr. Mani. “Ovo se hitno mora promijeniti. Potpuno podcjenjujemo rizik koji vulkani predstavljaju za naše društvo.”

Dr. Cassidy je dodao: “Vulkani mogu biti uspavani dugo vremena, ali su još uvijek sposobni za iznenadno i iznimno uništenje.”

Izvor: www.net.hr

Vrijeme možda ne postoji, prema fizičarima i filozofima – ali to je u redu

Da li vrijeme postoji? Odgovor na ovo pitanje može izgledati očigledno: naravno da postoji! Samo pogledajte na kalendaru ili sat.

Ali razvoj događaja u fizici ukazuje da je nepostojanje vremena otvorena mogućnost, i jedna koju bi trebalo uzeti ozbiljno.

Kako to može biti, i šta bi to značilo? To će uzeti malo vremena da objasnim, ali ne brinite: čak i ako vrijeme ne postoji, naši životi će se nastaviti kao i obično.

Kriza u fizici
Fizika je u krizi. Za prošlog stoljeća ili tako, mi smo objasnili svemir sa dvije mahnito uspješne fizičke teorije: opšta relativnost i kvantna mehanika.

Kvantna mehanika opisuje kako stvari rade u nevjerojatno malenom svijetu čestica i interakciji čestica. Opšta relativnost opisuje veliku sliku gravitacije i kako se objekti kreću.

Obje teorije rade izuzetno dobro same po sebi, ali se misli da su u sukob jedna s drugom. Iako prava priroda sukoba je kontroverzna, naučnici se uglavnom slažu obje teorije moraju biti zamijenjene novim, još opštijim teorijama.

Fizičari žele razviti teoriju “kvantne gravitacije” koja zamjenjuje opštu relativnost i kvantnu mehaniku, a snimanje je izuzetan uspeh oba. Takva teorija bi objasnila kako velika slika gravitacije radi na minijaturnim česticama.

Vrijeme u kvantnoj gravitaciji


Ispostavilo se da je stvaranje teorije kvantne gravitacije izuzetno teško.

Jedan od pokušaja da se prevaziđe sukob između te dvije teorije je teorija struna. Teorija struna zamjenjuje čestice strunama koje vibriraju u čak 11 dimenzija.

Međutim, teorija struna se suočava sa još jednom poteškoćom. Teorije struna pružaju niz modela koji opisuju univerzum slično našem, i zapravo ne daju nikakva jasna predviđanja koja bi se mogla testirati eksperimentima kako bi se otkrilo koji je model pravi.

U 1980-im i 1990-im, mnogi fizičari su postali nezadovoljni teorijom struna i došli sa nizom novih matematičkih pristupa kvantnoj gravitaciji.

Jedan od najistaknutijih od njih je petlja kvantne gravitacije, koji predlaže da tkanje prostora i vremena se sastoji od mreže izuzetno malih diskretnih komada, ili “petlji”.

Jedan od izuzetnih aspekata petlje kvantne gravitacije je da se čini da u potpunosti eliminira vrijme.

Kvantna gravitacija petlje nije samo da ukida vrijeme: također čini niz drugih pristupa za uklanjanje vremena kao temeljni aspekt stvarnosti.

Pojavno vrijeme


Dakle, znamo da nam treba nova fizička teorija da objasnimo svemir i da ta teorija možda neće sadržavati vrijeme.

Pretpostavimo da se takva teorija pokaže tačna. Da li bi bilo slijedilo da vrijeme ne postoji?

Zakonično je, a ovisi o onome što mislimo na postojanje.

Teorija fizike ne uključuju nikakve tablice, stolice ili ljude, a ipak još uvijek prihvaćamo ta stolove, stolice i ljude.

Zašto? Jer pretpostavljamo da takve stvari postoje na višem nivou od onog koji fizika opisuje.

Mi kažemo da stolovi, na primjer, “izlaze” iz osnovne fizike čestica koje jure po svemiru.

Ali dok imamo dobar osjećaj kako sto bi mogao biti napravljen od osnovnih čestica, nemamo pojma kako vrijeme može biti “napravljeno od” nečeg osnovnog.

Dakle, osim ako možemo doći do dobrog računa o tome kako nastaje vrijeme, nije jasno da možemo jednostavno pretpostaviti da postoji vrijeme.

Vrijeme možda ne postoji ni na jednom nivou.

Vrijeme i agencija


Reći da vrijeme ne postoji ni na jednom nivou je kao da kažete da uopšte stolovi ne postoje.

Pokušati opstati u svijetu bez stolova može biti teško, ali boravak u svijetu bez vremena čini se pozitivno katastrofalan.

Čitavi naši životi su izgrađeni oko vremena. Planiramo za budućnost, s obzirom na ono što znamo o prošlosti. Držimo ljude moralno odgovornim za svoje prošle akcije, sa ciljem da bi ih grdili kasnije.

Vjerujemo da budemo posrednici (osobe koje mogu raditi stvari) dijelom i zbog toga možemo planirati djelovati na način koji će dovesti do promjene u budućnosti.

No, šta je poenta djelovanja koje treba dovesti do promjena u budućnosti, kada, u vrlo stvarnom smislu, nema budućnosti?

Koja je svrha kažnjavanja nekoga za prošla djelovanja, kad nema prošlosti?

Otkriće da vrijeme ne postoji, čini se da bi cijeli svijet zaustavilo.

Mi ne bismo imali razloga da se podignemo iz kreveta.

Posao kao i obično


Postoji izlaz iz nereda.

Dok bi fizika mogla eliminirati vrijeme, čini se da uzročnost ostavlja netaknutom: smisao u kojem jedna stvar može dovesti do druge.

Možda je ono što nam fizika govori da je uzročnost, a ne vrijeme, osnovno obilježje našeg svemira.

Ako je to točno, onda agencija još uvijek može preživjeti. Jer moguće je rekonstruirati osjećaj djelovanja u potpunosti u kauzalnim terminima.

Izvor: https://theconversation.com/time-might-not-exist-according-to-physicists-and-philosophers-but-thats-okay-181268

Da li je moguća astrofotografija bez teleskopa?

Najjednostavniji oblik astrofotografije bez teleskopa je pejzažna astrofotografija. Osnovno što morate imati je moderan digitalni fotoaparat, te čvrsti fotostativ. Ta oprema će vam ionako trebati za bilo kakvu kvalitetniju astrofotografiju. U ovom slučaju vam treba širokokutni objektiv, žarišne duljine 24 mm ili manje. Kraće žarišne duljine omogućiti će snimanje duljih ekspozicija, a da zvijezde ne postanu crtice zbog rotacije Zemlje oko svoje osi. Širokokutnim objektivom treba uhvatiti što veći dio noćnog neba u kombinaciji sa zanimljivim pejzažem. To mogu biti neke atraktivne građevine, ruševine, otoci u daljini ili planinski vrhovi – naravno, što dalje od umjetne rasvjete i svjetlosnog onečišćenja gradova. Sve postavke moraju biti podešene ručno, a najvažnije je pažljivo ručno izoštravanje na neku sjajnu zvijezdu koristeći “live view” na ekranu. Automatika u mrklom mraku jednostavno – ne funkcionira!

Dobre početne postavke su:

  • maksimalan otvor objektiva (najmanji f-broj)
  • vrijeme ekspozicije 15-30 sekundi (ekspozicije mogu biti dulje što je objektiv širokokutniji)
  • ISO 1600
  • obavezno spremanje fotografija u RAW formatu

Kod fotografija noćnog neba je izražen digitalni šum zbog kojeg je slika zrnata, što otežava daljnju obradu i gube se detalji. Zato se uvijek radi nekoliko uzastopnih fotografija koje se kasnije u obradi moraju registrirati (preklopiti) jedna preko druge, te uprosječiti kako bi se šum smanjio. Registracija je vrlo važna jer se položaji zvijezda na svim fotografijama moraju točno podudarati. Šum je na pojedinačnim fotografijama uvijek malo drukčiji, pa kad se uprosječi nekoliko fotografija (u slučaju pejzažne astrofotografije dovoljno ih je 10-20) dobijemo znatno “čišću” fotografiju.

Za takvu obradu pejzažnih astrofotografija najčešće se koristi besplatni program Sequator. Na gornjem primjeru (izrez fotografije na 100% veličine) možete primjetiti kako se s 30 sekundi ekspozicije i 20 mm širokokutnim objektivom već vide tragovi zbog rotacije Zemlje. To se definitivno neće vidjeti na slikama pripremljenim za internet i društvene mreže, pa čak niti fotografije izrađene na papiru većih formata se neće gledati iz tolike blizine da bi tragovi smetali ukupnom dojmu. Alternativno, ekspozicija bi se mogla smanjiti na 20 sekundi.

Kako možemo dobiti detaljnije fotke?

OK, pejzažna astrofotografija je cool, ali na njima se vide “samo” sjajnija zviježđa i Mliječni put, a vi zapravo želite detaljnije fotke maglica i galaksija? Vjerovali ili ne, za tu namjenu se i dalje mogu koristiti fotografski objektivi (ili čak mali teleskopi specijalizirani za tu namjenu!) koji će nam omogućiti detaljniji pogled u svemirska prostranstva – bez komplikacija s velikim teleskopima i teškim astronomskim montažama. Ovdje se već govori o “pravoj” astrofotografiji gdje je potrebno koristiti motoriziranu montažu koja će kompenzirati rotaciju noćnog neba, tako da na fotografiji zvijezde ne budu izdužene crtice. Takve male motorizirane montaže se nazivaju “trackeri” – kompaktne su da mogu stati u ruksak ili foto torbu i mogu se postaviti na standardne fotostative. Na trackerima se najčešće koriste objektivi žarišnih duljina od 50 do 200 mm žarišne duljine. Žarišne duljine teleskopa su najčešće od 500 mm na više.

Zvijezde se prividno gibaju kružno oko sjevernog nebeskog pola koji se nalazi u blizini Sjevernjače. Da bi trackeri mogli precizno pratiti gibanje zvijezda, mora ih se precizno i usjeveriti. U tome im pomaže polarni tražilac. Što je preciznije usjeveravanje, biti će moguće snimati dulje ekspozicije i koristiti objektive većih žarišnih duljina. Pojedinačne ekspozicije su najčešće trajanja 2-3 minute.

Izvor: https://teleskopcentar.hr/astrofotografija-bez-teleskopa/

Hoće li krionično smrznuta tijela ikada biti vraćena u život?

Krioničari se nadaju da će ih moderna tehnologija jednog dana vratiti iz mrtvih. Ali koliko je realan drugi život nakon dubokog zamrzavanja?

Kaže se da je jedna od stvari koja nas čini ljudima naša svijest o vlastitoj smrtnosti, i skoro dokle god znamo da ćemo jednog dana umrijeti, pitali smo se o mogućnosti da se ponovo probudimo. Priče o uskrsnuću i besmrtnosti nalaze se u nebrojenim religijama i mitovima, a posljednjih godina mnoge od ovih priča su se temeljile na ideji krioničkog očuvanja: zamrzavanje tijela i zatim reanimiranje u budućnosti. Ako je upalilo za Hana Soloa, Kapetana Ameriku i Fraja iz Futurame, zašto ne bi uspjelo i za nas?

“[Za] većinu krioničara, postoje dvije stvari koje ćete pronaći. Mi smo ljubitelji naučne fantastike, očigledno. Takođe smo optimisti,” kaže Dennis Kowalski, predsjednik Instituta za krioniku, neprofitne organizacije sa sjedištem u Michiganu i jedne od nekolicine kompanija širom svijeta koje nude svoju liniju usluga.

Taj optimizam je važan, jer krionično očuvanje i reanimacija „danas 100 posto nije moguće“, kaže Kowalski. Ali, kaže on, „mi trenutno nismo u zenitu svog znanja i sigurno imamo još toga da naučimo i otkrijemo u budućnosti.” Kowalski, bivši bolničar, navodi moderne intervencije spašavanja života poput defibrilacije srca i CPR-a kao primjere kako se nauka može drastično promijeniti – tokom većeg dijela ljudske povijesti ljudi su se općenito slagali da ne postoji način da se spasi neko čije je srce stalo. „A sada je to prilično prokleta rutina“, kaže on.

Na osnovu te premise – da će nauka jednog dana pronaći rješenja za biološka oštećenja koja su nepopravljiva prema današnjim standardima – cilj krionike je održati tijela u stabilnom, očuvanom stanju dok ne stigne potrebna medicinska tehnologija. Čak i za njegove najodlučnije pristalice, krionika nije garancija; Kowalski to opisuje kao „vožnju hitnom pomoći u buduću bolnicu koja može, ali ne mora postojati“. Ali on na ovo polje gleda kao na neku Pascalovu opkladu – mi ćemo definitivno umrijeti, pa ako postoji čak i vanjska šansa da produžimo život kroz krioniku, nema se šta za izgubiti i ima potencijalno novi život da se dobije.

Kako funkcioniše krionički proces?


Kada se neko ko je napravio aranžmane da se njihovi ostaci krionski sačuvaju proglasi mrtvim, medicinski tim hladi tijelo ledenom vodom i održava tjelesna tkiva oksigeniranim pomoću CPR-a i maski za kisik. Ledeno hladno tijelo se stavlja u hermetički zatvorenu posudu i odvozi u postrojenje za krioniku. (Napomena o nomenklaturi – zamrzavanje leša je krionika, a ne kriogenika. Kriogenika je nauka i inženjering superniskih temperatura.)

U ustanovi za krioniku, tim stavlja tijelo na mašinu sličnu premosnici srce-pluća, koja cirkuliše krv i održava oksigenaciju. Oni pumpaju otopinu za vitrifikaciju koja djeluje kao antifriz kako bi spriječila da se tjelesna tkiva pretvore u kristale leda, u nadi da će minimizirati strukturna oštećenja. Zatim polako hlade tijelo na -195 C u komori s parom tečnog azota. Kada se dovoljno ohladi, tijelo se prenosi u rezervoar s tečnim azotom nalik termosici, gdje će ostati u doglednoj budućnosti. Naknade za pokrovitelje (oko 28.000 dolara po osobi) održavaju fondove instituta kako bi organizacija trajno radila.

Tijela će čekati u ovim rezervoarima dok ih medicinska tehnologija (nadamo se) ne oživi. Kowalski kaže da postoje tri izazova za ovu buduću tehnologiju koja treba savladati: morat će popraviti štetu nastalu smrzavanjem, izliječiti bilo koju bolest koja je prvobitno ubila subjekta i preokrenuti proces starenja tako da subjekt ima mlado, zdravo tijelo u kojem može uživati u njihovom drugom krugu. Niko ne zna kako bi ta tehnologija mogla izgledati; Kowalskijeva najbolja pretpostavka je inženjering tkiva i molekularna nanotehnologija koja će moći popraviti i zamijeniti oštećena tkiva.

Kowalski i njegovi kolege zagovornici krionike prepoznaju da je to težak zadatak. Ali ako većinu kriobiologa – naučnika koji proučavaju efekte smrzavanja na živa tkiva za postupke kao što su vantelesna oplodnja, terapija matičnim ćelijama i transplantacija organa – pitate o krionici, oni će samo odmahnuti glavom.

Šta bi moglo poći po zlu?


„Apsolutno ne postoji trenutni način, niti jedan dokazan naučni način, da se cijeli čovjek zamrzne na tu temperaturu, a da se potpuno ne uništi – a mislim i obliterira – tkivo“, kaže Shannon Tessier, kriobiolog sa Univerziteta Harvard i Opšte bolnice Massachusetts. Kada naučnici pokušaju da zamrznu uzorak živog ljudskog tkiva, poput kriške jetre, „tkivo je potpuno uništeno, ćelijska membrana je potpuno uništena. Dakle, zapravo nema dokaza da išta čuvate, a to je zato što nauka jednostavno još nije tu.”

Postoje životinje koje mogu preživjeti smrzavanje i odmrzavanje, poput kanadskih drvenih žaba, ali ovi organizmi su evoluirali posebno da podnose pritiske niskih temperatura na način na koji naša tijela jednostavno nisu. Tessier kaže da je teško zamisliti kako bi naša tkiva uopće mogla izdržati proces ponovnog zagrijavanja, čak i uz korist nekoliko stoljeća naučnog napretka. “Napravili smo eksperiment u laboratoriji prije nekoliko godina. Pokušali smo ostaknuti svinjsko srce, cijelo svinjsko srce. I, naravno, trenutno ne postoji tehnologija koja bi dovoljno brzo zagrijala srce i, doslovno, cijelo srce je puklo na pola.”

Sposobnost naših tkiva da fizički izdrže smrzavanje i odmrzavanje je samo početak, kaže John Baust, kriobiolog sa Univerziteta Binghamton, SUNY. Kada se naša tkiva ohlade, dio koji se smrzava je uglavnom čista voda – ćelije, soli i organski materijali koji čine naše tekućine su isključeni. Ćelije lijevo iza su podvrgnute ozbiljnom molekularnom stresu. „Postoje genetske promjene koje se dešavaju“, kaže Baust, „koje ćeliji govore: ‘Umri’.“ Ove upute za ćelijsku smrt, koje se nazivaju apoptoza, počinju mnogo prije nego što se dostignu niske temperature.

„Za one od nas koji rade u oblasti zamrzavanja bioloških materijala — ćelija sisara, tkiva, probali smo organe i tako dalje — postoje samo nepremostivi problemi“, kaže Baust.

Krioničari poput Kowalskog dobro su svjesni ovih kritika. On tvrdi da iako su ovi problemi za nas danas nepremostivi, oni bi mogli biti rješivi u budućnosti. To je tačka koju je definitivno nemoguće isključiti – gotovo kao da se definitivno dokaže da ne postoji takva stvar kao što su jednorozi. „Mislim da niko zaista ne može poreći šta bi budućnost mogla da nosi“, kaže Baust. “Nemam sve odgovore. Ali mislim da je skepticizam vrlo razuman.”

‘Ništa za izgubiti’


Izvan argumenata o tome šta je moguće, ili bi moglo biti moguće u budućnosti, ostaje još jedno pitanje: čak i kada biste mogli da budete vraćeni, da li biste to uopšte želeli? Na kraju krajeva, bili biste nasukani u čudnom svijetu, odvojeni od svega što je vaš život uopće činilo vrijednim življenja.

Anders Sandberg, filozof sa Instituta za budućnost čovječanstva Univerziteta u Oksfordu, upoređuje izglede za preporod sa „privremenim izbjeglicama – ne možete preživjeti u sadašnjosti, jedina vam je šansa da na neki način izbjegnete u stranu zemlju“. Ali za Sandberga, zagovornika krionike koji svaki dan nosi medaljon na kojem su ispisane njegove krioničke upute: „Život je vrijedan življenja. Zaista uživam što sam živ. Sve dok je to istina, želim da pokušam da se zadržim. Ali to je naravno kockanje.”

„Nemate šta da izgubite, sve da dobijete. Osim nekog novca od životnog osiguranja. A za mene je vrijedno toga. To mi daje mir“, kaže Kowalski, koji je zajedno sa suprugom i sinovima prijavljen za krionsku konzervaciju. „Čak i ako ne radi, mi i dalje unapređujemo nauku, otkrivamo šta ne funkcioniše. A ako uspije, o moj Bože, upravo smo naišli na lijek za smrt, barem privremeno.”

Izvor: discovermagazine.com