12-godišnji Lauren doktorski studij iz prirodnih nauka upisati će na njemačkom Institutu Max Planck.
Laurent Simons, kojeg još nazivaju Mali Einstein, rođen je u gradu Ostend, osnovnu školu je završio sa šest godina, a s devet je krenuo na studij u Belgiji. Diplomirao je s 11 godina, a ovog ljeta je s 12 završio master studij na Univerzitetu Antwerp.
Laurent je sarađivao s grupom naučnika s Instituta Max Planck na istraživanjima o laserima koji iz uzoraka krvi otkrivaju karcinom.
Najjednostavniji oblik astrofotografije bez teleskopa je pejzažna astrofotografija. Osnovno što morate imati je moderan digitalni fotoaparat, te čvrsti fotostativ. Ta oprema će vam ionako trebati za bilo kakvu kvalitetniju astrofotografiju. U ovom slučaju vam treba širokokutni objektiv, žarišne duljine 24 mm ili manje. Kraće žarišne duljine omogućiti će snimanje duljih ekspozicija, a da zvijezde ne postanu crtice zbog rotacije Zemlje oko svoje osi. Širokokutnim objektivom treba uhvatiti što veći dio noćnog neba u kombinaciji sa zanimljivim pejzažem. To mogu biti neke atraktivne građevine, ruševine, otoci u daljini ili planinski vrhovi – naravno, što dalje od umjetne rasvjete i svjetlosnog onečišćenja gradova. Sve postavke moraju biti podešene ručno, a najvažnije je pažljivo ručno izoštravanje na neku sjajnu zvijezdu koristeći “live view” na ekranu. Automatika u mrklom mraku jednostavno – ne funkcionira!
Dobre početne postavke su:
maksimalan otvor objektiva (najmanji f-broj)
vrijeme ekspozicije 15-30 sekundi (ekspozicije mogu biti dulje što je objektiv širokokutniji)
ISO 1600
obavezno spremanje fotografija u RAW formatu
Kod fotografija noćnog neba je izražen digitalni šum zbog kojeg je slika zrnata, što otežava daljnju obradu i gube se detalji. Zato se uvijek radi nekoliko uzastopnih fotografija koje se kasnije u obradi moraju registrirati (preklopiti) jedna preko druge, te uprosječiti kako bi se šum smanjio. Registracija je vrlo važna jer se položaji zvijezda na svim fotografijama moraju točno podudarati. Šum je na pojedinačnim fotografijama uvijek malo drukčiji, pa kad se uprosječi nekoliko fotografija (u slučaju pejzažne astrofotografije dovoljno ih je 10-20) dobijemo znatno “čišću” fotografiju.
Za takvu obradu pejzažnih astrofotografija najčešće se koristi besplatni program Sequator. Na gornjem primjeru (izrez fotografije na 100% veličine) možete primjetiti kako se s 30 sekundi ekspozicije i 20 mm širokokutnim objektivom već vide tragovi zbog rotacije Zemlje. To se definitivno neće vidjeti na slikama pripremljenim za internet i društvene mreže, pa čak niti fotografije izrađene na papiru većih formata se neće gledati iz tolike blizine da bi tragovi smetali ukupnom dojmu. Alternativno, ekspozicija bi se mogla smanjiti na 20 sekundi.
Kako možemo dobiti detaljnije fotke?
OK, pejzažna astrofotografija je cool, ali na njima se vide “samo” sjajnija zviježđa i Mliječni put, a vi zapravo želite detaljnije fotke maglica i galaksija? Vjerovali ili ne, za tu namjenu se i dalje mogu koristiti fotografski objektivi (ili čak mali teleskopi specijalizirani za tu namjenu!) koji će nam omogućiti detaljniji pogled u svemirska prostranstva – bez komplikacija s velikim teleskopima i teškim astronomskim montažama. Ovdje se već govori o “pravoj” astrofotografiji gdje je potrebno koristiti motoriziranu montažu koja će kompenzirati rotaciju noćnog neba, tako da na fotografiji zvijezde ne budu izdužene crtice. Takve male motorizirane montaže se nazivaju “trackeri” – kompaktne su da mogu stati u ruksak ili foto torbu i mogu se postaviti na standardne fotostative. Na trackerima se najčešće koriste objektivi žarišnih duljina od 50 do 200 mm žarišne duljine. Žarišne duljine teleskopa su najčešće od 500 mm na više.
Zvijezde se prividno gibaju kružno oko sjevernog nebeskog pola koji se nalazi u blizini Sjevernjače. Da bi trackeri mogli precizno pratiti gibanje zvijezda, mora ih se precizno i usjeveriti. U tome im pomaže polarni tražilac. Što je preciznije usjeveravanje, biti će moguće snimati dulje ekspozicije i koristiti objektive većih žarišnih duljina. Pojedinačne ekspozicije su najčešće trajanja 2-3 minute.
Prvi osnovni zakon ljudske gluposti nedvosmisleno tvrdi sledeće:
Uvek i neizbežno, svi potcenjuju broj glupana u opticaju.
Na prvi pogled tvrdnja zvuči trivijalno, nejasno i užasno nemilosrdno. Podrobnije ispitivanje otkriva realnu istinitost ove tvrdnje. Bez obzira na to koliko visoko su nečije procene ljudske gluposti, iznova se iznenađujemo činjenicama:
za neke osobe koje su svojevremeno procenjene kao racionalne i inteligentne ispostavlja se da su prilično glupave,
iz dana u dan pojedinac je maltretiran u svojim aktivnostima od strane glupana koji se pojavljuju iznenada i neočekivano, na najnezgodnijim mestima i u neverovatnim trenucima.
Prvi osnovni zakon me sprečava da definišem brojčanu vrednost udela glupavih ljudi u ukupnoj populaciji: svaka numerička procena bi se ispostavila potcenjenom. Stoga ću u daljem tekstu udeo glupavih ljudi u okviru populacije označavati simbolom σ.
DRUGI OSNOVNI ZAKON
Kulturni trendovi, sada moderni na Zapadu, favorizuju egalitarni pristup životu. Volimo misliti o ljudskim bićima kao savršeno projektovanim mašinama masovne proizvodnje. Genetičari i sociolozi prednjače u dokazivanju, sa impresivnom podrškom naučnih podataka i formulacija, da su svi ljudi jednaki a u slučaju da su neki jednakiji od drugih to se pripisuje odgoju a ne prirodi.
Izdvajam svoje mišljenje iz ovog opšteg gledišta. Moje čvrsto ubeđenje, podržano godinama posmatranja i eksperimentisanja, je da ljudi nisu jednaki, da su neki glupavi a da drugi nisu, te da je razlika određena prirodom a ne kulturnim faktorima. Neka osoba je glupava na isti način na koji je druga osoba crvenokosa; pojedinac pripada grupaciji glupih jednako kao što neko pripada određenoj krvnoj grupi. Glupav čovek se rađa kao glupav aktom proviđenja.
Iako tvrdim da je σ udeo ljudskih bića glupav i da je to tako usled genetskih osobina, nisam reakcionaran i nemam nameru da propagiram klasnu ili rasnu diskriminaciju: čvrsto verujem da je glupost neselektivna privilegija svih ljudskih grupa i da se ravnomerno distribuira po konstantnoj proporciji. Ova činjenica je izražena kao Drugi osnovni zakon koji tvrdi:
Verovatnoća da određena osoba bude glupava je nezavisna od bilo koje druge karakteristike te osobe.
U tom smislu priroda je izgleda zaista samu sebe nadmašila. Poznato je da priroda, prilično zagonetno, uspeva da održava konstantnom relativnu učestalost određenih prirodnih pojava. Na primer, bez obzira da li se ljudi razmnožavaju na severnom polu ili na ekvatoru, da li su odgovarajući parovi imućni ili ne, da li su crni, crveni, beli ili žuti, odnos ženske i muške novorođenčadi je konstanta. Mi ne znamo kako priroda postiže ovaj izuzetan rezultat ali znamo da pri tome priroda radi sa velikim brojevima. Najznačajnija činjenica o frekvenciji gluposti je da priroda uspeva u održanju σ udela glupavih ljudi sasvim nezavisno od veličine grupe.
Isti procenat glupavih ljudi dobijamo bez obzira da li se razmatraju brojčano velike grupe ili se bavimo veoma malim grupama ljudi. Nijedan drugi set vidljivih pojava ne nudi tako upečatljiv dokaz moći prirode.
Dokaz da obrazovanje nema nikakve veze sa σ udelom je obezbeđen eksperimentima sprovedenim na velikom broju univerziteta u pet glavnih grupa; radnika, činovnika, studenata, rukovodilaca i profesora.
Analizirajući radnike nalazio sam da je σ udeo njih bio glupav. Kako je vrednost σ bila veća nego što sam očekivao (Prvi Zakon), plaćajući danak trendovima smatrao sam da segregacija, siromaštvo, nedostatak obrazovanja trebaju biti okrivljeni. No, krećući se dalje na društvenoj lestvici, našao sam isti odnos među zaposlenim “belim okovratnicima” i među studentima. Još impresivniji rezultati su ipak bili među profesorima – bez obzira da li sam razmatrao veliki univerzitet ili manji koledž, poznatu instituciju ili neki opskurnu, našao sam da je isti σ udeo profesora glupav. Zbunjen rezultatima, proširio sam svoje istraživanje na specijalno odabranu grupu, na pravu elitu – dobitnike Nobelove nagrade. Rezultat je potvrdio vrhovnu moć prirode: σ udeo dobitnika Nobelove nagrade je glupav.
Sviđao se nekom Drugi osnovni zakon ili ne, njegove implikacije su jezive: Zakon implicira da, bez obzira da li se krećete u uglednim krugovima ili nalazite utočište među lovcima na glave sa Polinezije, da li ste se zaključali u manastir ili odlučite da provedete ostatak života u društvu lepih i raskalašnih žena, moraćete se suočiti sa istim procentom glupavih ljudi a on će uvek (u skladu sa Prvim zakonom) premašiti Vaša očekivanja.
TREĆI (ZLATNI) OSNOVNI ZAKON
Treći osnovni zakon pretpostavlja, iako ne tvrdi eksplicitno, da ljudska bića spadaju u četiri osnovne grupe I, H, S i B (slika 1). Ako Tom vrši neku radnju i trpi gubitak dok proizvodi dobit za Dika, on pripada grupi H: Tom je beznadežan slučaj. Ako Tom vrši radnju kojom sebi pribavlja dobitak dok istovremeno dobitak čini i Diku, Tom spada u grupu I: on postupa inteligentno. Ako Tom svojom akcijom sebi čini dobitak a izaziva Diku gubitak, on će spadati u oblast B: Tom se ponaša kao razbojnik. Glupost se odnosi na oblasti S. Treći osnovni zakon eksplicitno tvrdi:
Glupava osoba je osoba koja izaziva gubitke drugom licu ili grupi, sebi ne pribavljajajući nikakvu korist, čak i sama trpi gubitke.
Kada su prvi put suoče sa Trećim osnovnim zakonom, racionalni ljudi instinktivno reaguju sa osećajem skepticizma i neverice. Činjenica je da razumni ljudi imaju poteškoća u koncipiranju i razumevanju nerazumnog ponašanja. No, hajde da napustimo uzvišenu ravan teorije te da pragmatično pogledamo naš svakodnevni život. Svi se možemo prisetiti prilike u kojoj je neki pojedinac uzeo učešća u poslu koji je rezultirao njegovim gubitkom a nečijim dobitkom. Suočavamo se sa činjenicom da se radi o beznadežnom slučaju. Prisetićemo se i slučajeva u kojima pojedinac deluje na dobrobit svih učesnika: u pitanju je inteligentna osoba. Takvi slučajevi se zaista dešavaju ali priznaćete da to nisu najčešći događaji u našem svakodnevnom životu. Naš svakodnevni život je uglavnom napravljen od slučajeva u kojima gubimo novac, i/ili vreme, i/ili energiju i/ili apetit, raspoloženje i dobro zdravlje zbog delanja nekog besmislenog stvorenja koje nema šta da dobije, i zaista ne dobija ništa, proizvodeći nam sramotu, teškoće ili štetu. Niko ne zna, ne razume ili ne može da objasni zašto to besmisleno stvorenje radi to što radi. U stvari, ne postoji objašnjenje ili još bolje, postoji samo jedno objašnjenje: u pitanju je glupava osoba.
Snaga gluposti
Nije teško razumeti kako društvena, politička i institucionalna moć povećava štetne potencijale glupave osobe. No, ipak se mora objasniti i razumeti šta je to što čini glupavu osobu opasnom po druge ljude, drugim rečima šta je to što tvori moć gluposti.
U suštini, glupavi ljudi su opasni i štetni zato što razumni ljudi teško zamišljaju i shvataju nerazumno ponašanje. Inteligentna osoba može da razume logiku razbojnika – akcije razbojnika slede obrazac racionalnosti, odvratne racionalnosti, ali još uvek racionalnosti. Razbojnik želi plus na njegovom računu. Pošto on nije dovoljno inteligentan da osmisli modele dobijanja plusa i da doprinese tvom plusu, on će proizvesti svoj plus izazivanjem minusa na tvom računu. Sve ovo je loše ali je racionalno i ako si racionalan možeš to predvideti, možeš predvideti delanje razbojnika, njegove neprijatne manevre i ružne težnje i često možeš izgraditi sopstvenu odbranu.
U slučaju glupave osobe sve navedeno nije moguće, kao što je objašnjeno od strane Trećeg osnovnog zakona. Glupava osoba će te maltretirati bez razloga, bez koristi, bez ikakvog plana i programa i na najneverovatnijim mestima i vremenima. Ne postoji racionalan način prikaza koji bi rekao kada, kako i zašto glupave osobe napadaju. Kad si konfrontiran sa glupavom osobom ti si potpuno u njegovoj milosti.
S obzirom da akcije glupavih osoba nisu u skladu sa pravilima racionalnosti, sledi da:
– pojedinac je najčešće zatečen napadom glupave osobe;
– čak i kada se postaje svestan napada ne može organizovati racionalnu odbranu jer sam napad nema nikakvu racionalnu strukturu.
Činjenica da su delovanja i stavovi glupavog stvorenja apsolutno nestalni i iracionalni ne samo da čini odbranu problematičnom već svaki kontranapad čini izuzetno teškim; kao da pokušavaš da pucaš u metu koja je u stanju izvesti neverovatne i nezamislive pokrete. To je ono što su i Dikens i Šiler imali na umu kada je prvi izjavio da “uz glupost i zvuk probave čovek može mnogo napredovati” a drugi napisao da “protiv gluposti se i sami bogovi uzalud bore”.
ČETVRTI OSNOVNI ZAKON
Beznadežni slučajevi obično ne prepoznaju koliko su glupavi ljudi po njih opasni, i to uopšte nije iznenađujuće. Njihov neuspeh je samo još jedan izraz njihove nemoći. Neverovatna je činjenica da inteligenti ljudi i razbojnici često ne uspevaju da prepoznaju štetnost nerazdvojivu od gluposti. Teško je objasniti zašto se to dešava i samo se može primetiti da često, kada se suoče sa glupavim osobama, inteligentni ljudi, kao i razbojnici, prave grešku prepuštajući se osećajima samozadovoljstva i prezira umesto da odmah luče dovoljnu količinu adrenalina i izgrade odbranu.
Ljudi su pogrešno skloni verovanju da će glupav čovek nauditi samo sebi. Postoje i slučajevi u kojima je pojedinac u iskušenju da se poveže sa glupavom osobom kako bi ga iskoristio za sopstvene šeme. Takav manevar ne bi trebao ali ipak ima katastrofalne posledice zato što: a) se zasniva na potpunom nerazumevanju suštine gluposti i b) daje glupavoj osobi prostor za iskazivanje svojih mogućnosti. Manevrisanje glupavom osobom do neke tačke je zaista moguće ali, zbog nestalnog ponašanja glupana, ne mogu se predvideti sve glupave akcije i reakcije i pre ili kasnije ćete biti samleveni od nepredvidivog poteza glupavog partnera.
Ovo je jasno sažeto u Četvrtom osnovnom zakonu koji tvrdi da:
Ljudi koji nisu glupavi uvek potcenjuju štetnost glupavih osoba. Naročito, ne-glupi ljudi konstantno zaboravljaju da se saradnja sa glupavim ljudima, u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mestu i pod bilo kakvim okolnostima, uvek ispostavi kao skupa greška.
Kroz vekove i milenijume, kako u javnosti tako i u privatnom životu, nebrojeno pojedinaca nije uzelo u obzir Četvrti osnovni zakon što je za rezultat imalo neprocenjive gubitke čovečanstvu.
PETI OSNOVNI ZAKON
Umesto da uzimamo u obzir dobrobit pojedinca razmotrimo dobrobit društva, posmatrano u ovom kontekstu kao zbir pojedinačnih uslova. Potpuno razumevanje Petog osnovnog zakona je od suštinskog značaja za analizu. Uzgred, od svih osnovnih zakona, Peti osnovni zakon je svakako najpoznatiji i njegove posledice su često citirane. Peti osnovni zakon tvrdi da:
Glupava osoba je najopasniji tip osobe.
Posledica zakona je da:
Glupava osoba je opasnija od razbojnika.
Rezultat delovanja savršenog razbojnika je čisto i jednostavno transfer bogatstva i/ili blagostanja. Nakon akcije savršenog razbojnika, on ima plus na njegovom računu, plus koji je upravo jednak minusu koji je izazvao drugoj osobi. Društvo u celini nije ni bolje ni gore od ovoga. Ako bi svi članovi društva bili savršeni razbojnici, društvo bi stagniralo ali ne bi bilo velikih sunovrata. Ceo biznis bi se sveo na masivni transfer bogatstva i blagostanja u korist onih koji preduzimaju akciju. Ako bi svi članovi društva preduzimali akcije u redovnim ciklusima, ne samo društvo u celini već i pojedinci bi se našli u potpuno stabilnom stanju bez promena.
Kada se glupavi ljudi uključe u posao priča je potpuno drugačija. Glupavi ljudi prouzrokuju gubitke drugim ljudima bez odgovarajućih dobitaka na sopstveni račun. Takvo društvo u celini biva osiromašeno.
Navedeno ima određene refleksije na performanse društava. Prema Drugom osnovnom zakonu, udeo glupih ljudi je konstanta σ koja nije pod uticajem vremena, prostora, rase, klase ili bilo kojeg druge društveno-kulturne ili istorijske varijable. Bila bi velika greška verovati da je broj glupavih ljudi u društvu koje je u krizi veći nego kod društva u razvoju. Oba ta društva su opterećena istim procentom glupavih ljudi. Razlika između ova dva društva je što u društvu koje loše funkcioniše:
– glupavim članovima društva je dozvoljeno od strane ostalih članova da postanu aktivni i da više delaju;
– menja se struktura ljudi koji nisu glupavi uz smanjenje njihovog udela u oblastima inteligentnih ljudi, razbojnika i bespomoćnih slučajeva sa naznakama inteligencije te srazmernim povećanjem razbojnika i bespomoćnih koji naginju ka gluposti.
U društvu koje se kreće nizbrdo udeo glupavih ljudi je još uvek jednak σ; međutim, u preostalom stanovništvu se među onima na vlasti alarmantno uvećava broj razbojnika sa elementima gluposti uz zabrinjavajući porast bespomoćnih osoba među onima koji nisu na vlasti. Takva promena u sastavu stanovništva koje nije glupavo neminovno jača destruktivnu moć σ udela glupavih i povećava neizvesnost, a zemlja klizi u sunovrat.
Carlo M. Cipolla, profesor ekonomije, UC Berkeley The Basic Laws of Human Stupidity; Whole Earth Review, 1987
Na pitanje šta prvo da uradimo kad počne da grmi, dr Vojinović sa Instituta za fiziku kaže da moramo da uradimo dve osnovne stvari – da procenimo koliko daleko udaraju munje i da se prema tome sklonimo.
– Dve stvari su osnovne, prva je da procenimo koliko je grmljavina daleko. Ako je dovoljno blizu je skloniti se u zatvoren prostor, u auto, zgradu, kuću… Procenićete na osnovu razlike između vremena koje protekne otkad vidimo bljesak, i kada čujemo zvuk grmljavine. Brojimo sekunde od bljeska, i ako prođe više od tri, četiri sekunde, onda je grmljavina daleko. Ako je proteklo manje, onda je blizu.
On je dodao da u slučaju da nismo sigurni koliko je daleko udarila munja ili je ne vidimo uđemo u zatvoren prostor.
– Može i to da se desi i onda teško može da se proceni rastojanje, moramo da je vidimo. Ako se plašimo najbolje je ući u zatvoren prostor”, rekao je dr Vojinović.
“Svi metalni predmeti privlače grom”
Na pitanje da li je istinita priča da čučanje smanjuje šanse za udar groma i da li se moramo otarasiti nekih predmeta, Vojinović kaže da je čučanje “urbana legenda”.
Čučanje je jedna urbana legenda, ne pravi neku razliku da li ste čučnuli ili i dalje stojite, ležite… Svi metalni predmeti potencijalno privlače grom, da kažemo, električno pražnjenje iz atmosfere i bilo kakav metalni predmet indukuje naelektrisanje suprotnog pola i time ga privlači. Tako da je pametno otarasiti se metalnih predmeta koje imamo kod sebe, a u to spada i mobilni telefon.
On je i objasnio da boja munje zavisi od toga do koje temperature se usijao vazduh. Najtoplije su svetloplave, karakteristične nijanse, ali svaki grom je podjednako smrtonosan ako je dovoljno blizu.
– Do tragičnih ishoda retko dovodi direktan pogodak u osobu, grom udari blizu. I kada udari u zemlju, u bilo koji predmet, okolina mesta udara se naelektriše. Ljudi beže, potrče a elektricitet želi da ide najkraćim putem, kroz najbolji provodnik. I onda kroz naelektrisano tlo, kroz noge, doživimo strujni udar. Ako stojimo na jednom mestu, to se neće dogoditi.
Neki od komentara su bili:
1. sto se udara struje tice, tu se racuna napon koraka, napon koji se javlja izmedju dve noge. ako se trci, najbolje je trcati tako da zemlju dodiruje samo jedna noga u svakom trenutku
2. Prilikom udara groma oslobađa se visoka temperatura. Vlaga u vazduhu se toliko zagreva da se momentalno pretvara u vodenu paru i ekspandira u vidu eksplozije (grmljavine). Eksplozija tom prilikom stvara pritisak koji kida unutrašnje organe životinja i ljudi koji se nađu u blizini.
3. Ne privlače samo metalni predmeti grom, već uglavnom visoki i šiljati, znači, bacite kišobran, a ne mobilni. I pravi razliku ako čučnete, onda ste niži i manja je vjerovatnoća da će vas pogoditi grom. I grom ubija direktnim udarom, jer može postojati više paralelnih grana groma.
Jedanaestogodišnji dječak iz Belgije upravo je diplomirao fiziku na sveučilištu u Antwerpenu, javlja lokalni list De Telegraaf – i to s najvećom počašću.
“Baš me briga jesam li najmlađi”, rekao je Laurent Simons za novine, u prijevodu Newsweeka. “Sve je u tome da dobijem znanje za mene.”
To je zapanjujuće postignuće – i u zaokretu za podizanje obrva, Simons kaže da planira živjeti vječno, pretvarajući se u kiborga.
Kiborg dječak
Zvuči kao da je Simons smislio svoj plan.
“Ovo je prva slagalica u mom cilju da zamijenim dijelove tijela mehaničkim dijelovima”, rekao je Simons za De Telegraaf, dodajući da je njegov cilj “besmrtnost”
“Želim da što više dijelova tijela mogu zamijeniti mehaničkim dijelovima”, dodao je. „Nacrtao sam put do tamo. Možete to vidjeti kao veliku zagonetku. “
Za početak njegove velike slagalice – daleko od onih koje su slagala druga djeca u njegovoj dobnoj skupini – Simons sljedeći put želi proučavati kvantnu fiziku.
“Dvije stvari su važne u takvoj studiji: stjecanje znanja i primjena tog znanja”, rekao je Simons za novine. “Da bih postigao drugo, želim surađivati s najboljim profesorima na svijetu, zaviriti u njihov mozak i saznati kako razmišljaju.”
Simons tek započinje sa svojim studijama.
„Ove godine je takođe pohađao neke kurseve iz master programa. Nakon ljeta, službeno će započeti magisterij ”, rekao je glasnogovornik sa Univerziteta u Antwerpenu za De Telegraaf.
Prvo slijetanje na Mjesec priča je prepuna velikih brojeva. Trebalo je osam godina, 10 misija koje su vođene u praksi, više od 400 000 inženjera, naučnika i tehničara i današnjim novcem oko 150 milijardi funti da se naprave prvi probni koraci na drugom planetarnom tijelu.
Pomičući granice najnaprednijih tehnologija toga doba, NASA je postigla nacionalni cilj predsjednika John F Kennedyja iz 1961. godine da Amerikanca pošalje na Mjesec prije kraja decenije. Ali kako su astronauti zapravo stigli tamo?
Pet dana prije stupanja na Mjesec, ujutro 16. jula 1969. godine, zapovjednik Neil Armstrong, pilot zapovjednog modula Michael Collins i pilot lunarnog modula Edwin ‘Buzz’ Aldrin još su bili ovdje na Zemlji. Radili su završne provjere u malom zapovjednom modulu Columbia. Ništa prostranija od unutrašnjosti velikog automobila, Columbia bi tokom cijelog putovanja služila kao njihov dnevni boravak.
Ovaj modul se nalazio na samom vrhu 111 metara visoke rakete Saturn V. Najmoćnija raketa koja je ikad letjela, Saturn V imao je tri faze. Svaka faza bi gorjela svoje motore dok ne ostane bez goriva, a zatim bi se odvajala od rakete. Motori na sljedećoj etapi tada bi pucali, a raketa bi nastavila u Svemir.
U 9.32 po lokalnom vremenu, prva etapa se zapalila i raketa je lansirana s rta Kennedy. Uz izazovni zadatak podizanja teške svemirske letjelice sa Zemlje, u ovoj fazi se radilo o isporuci snage. Upotrijebio je tekuću smjesu vodika i kiseonika koja nije bila nimalo ekonomična i propuštala je 18.000 kilograma goriva u sekundi. Ali bio je efikasan, proizvodeći silu od 33 miliona njutna (3,4 miliona kilograma potiska, silu od 7,5 miliona funti) za oko 2,5 minuta i pokrećući astronaute na visinu od 68 kilometara.
Kada se odvojila prva etapa, započela je druga. To je izgaralo 6 minuta, pokrećući raketu na 175 kilometara visine i ubrzavajući je do orbitalne brzine. Posljednja faza gorjela je samo 2,5 minute, a astronaute je poslala u Zemljinu orbitu s nevjerovatnih 28 000 km / h.
Plovidba do Mjeseca
Nakon što je jedan i po put zaokružio Zemlju, treća etapa ponovo je zavladala još 6 minuta da pošalje Apolo 11 na put ka Mjesecu. Zatim se odvojio, a od komandnog modula Columbia ostao je astronaut. Ali ovaj odbačeni treći stadij sadržavao je mjesečev modul Eagle koji će kasnije sletjeti na Mjesec. To je značilo da su astronauti imali izazovni zadatak spajanja mjesečevog modula Eagle u Svemir kako bi ga izvukli iz svog odjeljka.
Do trenutka kada su povezali Eagle i Columbiju, prošlo je manje od 5 sati od lansiranja. Astronauti bi morali pričekati još 3 dana prije nego što su konačno stigli na Mjesec. U to mirno vrijeme astronauti su jeli, spavali i slikali se. Takođe su provjerili da li su na kursu koristili instrumente koji su bili poznati mornarima prije stotina godina: teleskop i sekstant.
Ono što ne bi bilo poznato bili su inercijalni sistem navođenja (koji je uključivao akcelerometre koji su prepoznavali svaku promjenu brzine ili smjera svemirske letjelice) i brodski računar u koji su astronauti unosili svoja zapažanja. Prema današnjim standardima, ovaj je računar bio osnovni. Bio je manje moćan od džepnog kalkulatora i zahtijevao je od astronauta da ga opskrbljuju kodom koristeći bušilice. Ipak, bez obzira na sva ograničenja, put do Mjeseca i sa Mjeseca bio bi nemoguć bez tačnosti navigacije i kontrole koju je pružao.
Orao je sletio
Jednom kada je Apolo 11 stigao do Mjeseca, letjelica je skliznula u orbitu. U svom trećem krugu, Collins na brodu Columbia gledao je kako se Armstrong i Aldrin otkačuju i započinju njihov spust na Mjesec na Orlu. Mesečev modul Eagle imao je raketni motor za spuštanje kako bi ga usporio, spustio u nižu orbitu i zatim lebdio iznad površine. Vođen radarom za sletanje, Armstrong je poluautomatski pilotirao Orla, koristeći četiri grozda raketa, da bi se konačno sletio u More spokoja 20. jula 1969. Četiri sata kasnije, Armstrong je činio „jedan mali korak za čovjeka, jedan ogroman skok za čovječanstvo ”.
Eagle – Armstrongov i Aldrin dom 21,5 sati na površini Mjeseca – dizajniran je da se nikad ne vrati na Zemlju. Sastojalo se iz dva dijela. ‘Faza spuštanja’ bio je zlatno-crni donji dio. Sadržao je raketni motor, gorivo, naučnu i istraživačku opremu i ljestve kako bi astronauti mogli napraviti prve korake na Mjesecu.
Srebrno-crni gornji dio, nazvan etapom uspona, bio je najvažniji za preživljavanje astronauta. U njemu se nalazio pretinac pod pritiskom i otvor za otvaranje, elektronske komponente i glavna raketa i manje raketne grupe potrebne za lansiranje s lunarne površine i ponovno pristajanje uz Kolumbiju. Ovaj se odjeljak odvojio od faze silaska kada je lansirao, ostavljajući polovinu Orao zauvijek nasukanom na Mjesecu.
Brzi povratak
Druga polovina Orla pristala je uz Kolumbiju na svojoj 27. Mjesečevoj orbiti. Ovo je ponovo spojilo Armstronga i Aldrina sa Collinsom na brodu Columbia. Astronauti su potom izbacili fazu uspona, ostavljajući je u orbiti sve dok se na kraju nije srušio u Mjesec na nepoznatom mjestu.
Samo 2,5 minuta ispaljivanja rakete Columbia bilo je dovoljno da astronaute pošalju natrag na Zemlju. I samo 44 sata kasnije, počeli su se pripremati za ponovni ulazak. Prvo su izveli opekotinu bez smetnji kako bi se Kolumbija počela spuštati natrag na Zemlju. Zatim su se odvojili od rakete, ostavivši samo 3,23 metra x 3,91 metra dio konusa u kojem su sjedili astronauti. Nakon okretanja modula okolo tako da je toplotni štit bio okrenut prema Zemlji, konačno su pogodili atmosferu. Nekoliko sekundi kasnije, toplotni štit je odletio i padobrani su se postavili. Apollo 11 pljusnuo je u Tihi ocean u 12.50 sati 24. jula 1969.
Prvo slijetanje na Mjesec priča je prepuna velikih brojeva. Trebalo je osam godina, 10 misija koje su vođene u praksi, više od 400 000 inženjera, naučnika i tehničara i današnjim novcem oko 150 milijardi funti da se naprave prvi probni koraci na drugom planetarnom tijelu.
Pomičući granice najnaprednijih tehnologija toga doba, NASA je postigla nacionalni cilj predsjednika John F Kennedyja iz 1961. godine da Amerikanca pošalje na Mjesec prije kraja decenije. Ali kako su astronauti zapravo stigli tamo?
Pet dana prije stupanja na Mjesec, ujutro 16. jula 1969. godine, zapovjednik Neil Armstrong, pilot zapovjednog modula Michael Collins i pilot lunarnog modula Edwin ‘Buzz’ Aldrin još su bili ovdje na Zemlji. Radili su završne provjere u malom zapovjednom modulu Columbia. Ništa prostranija od unutrašnjosti velikog automobila, Columbia bi tokom cijelog putovanja služila kao njihov dnevni boravak.
Ovaj modul se nalazio na samom vrhu 111 metara visoke rakete Saturn V. Najmoćnija raketa koja je ikad letjela, Saturn V imao je tri faze. Svaka faza bi gorjela svoje motore dok ne ostane bez goriva, a zatim bi se odvajala od rakete. Motori na sljedećoj etapi tada bi pucali, a raketa bi nastavila u Svemir.
U 9.32 po lokalnom vremenu, prva etapa se zapalila i raketa je lansirana s rta Kennedy. Uz izazovni zadatak podizanja teške svemirske letjelice sa Zemlje, u ovoj fazi se radilo o isporuci snage. Upotrijebio je tekuću smjesu vodika i kiseonika koja nije bila nimalo ekonomična i propuštala je 18.000 kilograma goriva u sekundi. Ali bio je efikasan, proizvodeći silu od 33 miliona njutna (3,4 miliona kilograma potiska, silu od 7,5 miliona funti) za oko 2,5 minuta i pokrećući astronaute na visinu od 68 kilometara.
Kada se odvojila prva etapa, započela je druga. To je izgaralo 6 minuta, pokrećući raketu na 175 kilometara visine i ubrzavajući je do orbitalne brzine. Posljednja faza gorjela je samo 2,5 minute, a astronaute je poslala u Zemljinu orbitu s nevjerovatnih 28 000 km / h.
Plovidba do Mjeseca
Nakon što je jedan i po put zaokružio Zemlju, treća etapa ponovo je zavladala još 6 minuta da pošalje Apolo 11 na put ka Mjesecu. Zatim se odvojio, a od komandnog modula Columbia ostao je astronaut. Ali ovaj odbačeni treći stadij sadržavao je mjesečev modul Eagle koji će kasnije sletjeti na Mjesec. To je značilo da su astronauti imali izazovni zadatak spajanja mjesečevog modula Eagle u Svemir kako bi ga izvukli iz svog odjeljka.
Do trenutka kada su povezali Eagle i Columbiju, prošlo je manje od 5 sati od lansiranja. Astronauti bi morali pričekati još 3 dana prije nego što su konačno stigli na Mjesec. U to mirno vrijeme astronauti su jeli, spavali i slikali se. Takođe su provjerili da li su na kursu koristili instrumente koji su bili poznati mornarima prije stotina godina: teleskop i sekstant.
Ono što ne bi bilo poznato bili su inercijalni sistem navođenja (koji je uključivao akcelerometre koji su prepoznavali svaku promjenu brzine ili smjera svemirske letjelice) i brodski računar u koji su astronauti unosili svoja zapažanja. Prema današnjim standardima, ovaj je računar bio osnovni. Bio je manje moćan od džepnog kalkulatora i zahtijevao je od astronauta da ga opskrbljuju kodom koristeći bušilice. Ipak, bez obzira na sva ograničenja, put do Mjeseca i sa Mjeseca bio bi nemoguć bez tačnosti navigacije i kontrole koju je pružao.
Orao je sletio
Jednom kada je Apolo 11 stigao do Mjeseca, letjelica je skliznula u orbitu. U svom trećem krugu, Collins na brodu Columbia gledao je kako se Armstrong i Aldrin otkačuju i započinju njihov spust na Mjesec na Orlu. Mesečev modul Eagle imao je raketni motor za spuštanje kako bi ga usporio, spustio u nižu orbitu i zatim lebdio iznad površine. Vođen radarom za sletanje, Armstrong je poluautomatski pilotirao Orla, koristeći četiri grozda raketa, da bi se konačno sletio u More spokoja 20. jula 1969. Četiri sata kasnije, Armstrong je činio „jedan mali korak za čovjeka, jedan ogroman skok za čovječanstvo ”.
Eagle – Armstrongov i Aldrin dom 21,5 sati na površini Mjeseca – dizajniran je da se nikad ne vrati na Zemlju. Sastojalo se iz dva dijela. ‘Faza spuštanja’ bio je zlatno-crni donji dio. Sadržao je raketni motor, gorivo, naučnu i istraživačku opremu i ljestve kako bi astronauti mogli napraviti prve korake na Mjesecu.
Srebrno-crni gornji dio, nazvan etapom uspona, bio je najvažniji za preživljavanje astronauta. U njemu se nalazio pretinac pod pritiskom i otvor za otvaranje, elektronske komponente i glavna raketa i manje raketne grupe potrebne za lansiranje s lunarne površine i ponovno pristajanje uz Kolumbiju. Ovaj se odjeljak odvojio od faze silaska kada je lansirao, ostavljajući polovinu Orao zauvijek nasukanom na Mjesecu.
Brzi povratak
Druga polovina Orla pristala je uz Kolumbiju na svojoj 27. Mjesečevoj orbiti. Ovo je ponovo spojilo Armstronga i Aldrina sa Collinsom na brodu Columbia. Astronauti su potom izbacili fazu uspona, ostavljajući je u orbiti sve dok se na kraju nije srušio u Mjesec na nepoznatom mjestu.
Samo 2,5 minuta ispaljivanja rakete Columbia bilo je dovoljno da astronaute pošalju natrag na Zemlju. I samo 44 sata kasnije, počeli su se pripremati za ponovni ulazak. Prvo su izveli opekotinu bez smetnji kako bi se Kolumbija počela spuštati natrag na Zemlju. Zatim su se odvojili od rakete, ostavivši samo 3,23 metra x 3,91 metra dio konusa u kojem su sjedili astronauti. Nakon okretanja modula okolo tako da je toplotni štit bio okrenut prema Zemlji, konačno su pogodili atmosferu. Nekoliko sekundi kasnije, toplotni štit je odletio i padobrani su se postavili. Apollo 11 pljusnuo je u Tihi ocean u 12.50 sati 24. jula 1969.
Je li istina da se pravi snijeg ne topi pod vatrom ili ako ga pokušate zagrijati upaljačem? Svake zime pada snijeg i internet preplavljuju videozapisi “sprženog snijega” ili takozvanih dokaza o “lažnom snijegu”. Stvarnost je da se pravi snijeg ne topi puno pod normalnim upaljačem ili plamenom svijeće. Ali to nije zato što je snijeg kontaminiran ili lažan. To je samo zbog svojstava snijega i vode.
Razlozi zašto se stvarni snijeg ne topi pod vatrom:
1. Snijeg se topi pod vatrom. Ali, zbog nekih svojstava snijega vjerojatnije je da kaplje nego kocka leda.
Vazdušni prostor daje vodi negdje pored prostor koje može ići. Snijeg i grude snijega sastoje se od pahuljica i puno zraka. Kada zagrijavate snijeg svijećom ili upaljačem, pahuljice se tope u vodu. Gravitacija povlači tekućinu, ali nije dovoljna da prvih nekoliko kapljica vode kapne. Voda ispunjava prostore između pahuljica. Kapilarno djelovanje crpi vodu kroz kanale između kristala leda. Visoka kohezija molekula vode pomaže im da se drže zajedno.
2. Zrak izolira snijeg od vatre. Toplina svijeće ili upaljač plamena ne utječe na većinu gruda snijega. Zrak između pahuljica izolira led, jednako kao što izolira ljude unutar iglua. Topiti kocku leda lakše je od topljenja grude snijega, jer nema toliko zraka. Čak i tada, velika toplinska sposobnost vode otežava plamenu topljenje značajne količine leda.
3. Nema puno vode u snijegu. Oko trinaest centimetara snijega jednako je centimetru kiše. Ako se potrudite otopiti pregršt snijega ili čak grudvu snijega, vidjet ćete da zaista ne sadrži toliko vode. Dakle, kad topite snijeg vatrom, ne dobivate puno tekućine.
Zašto snijeg pocrni ako ga spalite?
Svijeće i upaljači ne sagorijevaju savršeno svoje gorivo. Njihov plamen primjeri su nepotpunog izgaranja, što rezultira čađom i ostalim proizvodima izgaranja. Zagrijavanje grude snijega, kocke leda ili čak komada metala taloži te kemikalije na površinu. Zbog toga površina postaje crna i miriše na plamenu plastiku. Učinak je veći ako objekt zagrijete odozdo, jer se vrućim zrakom čestice izvlače prema gore. To nije znak da gori snijeg, led ili bilo koji drugi predmet.
Je li istina da se pravi snijeg ne topi pod vatrom ili ako ga pokušate zagrijati upaljačem? Svake zime pada snijeg i internet preplavljuju videozapisi “sprženog snijega” ili takozvanih dokaza o “lažnom snijegu”. Stvarnost je da se pravi snijeg ne topi puno pod normalnim upaljačem ili plamenom svijeće. Ali to nije zato što je snijeg kontaminiran ili lažan. To je samo zbog svojstava snijega i vode.
Razlozi zašto se stvarni snijeg ne topi pod vatrom:
1. Snijeg se topi pod vatrom. Ali, zbog nekih svojstava snijega vjerojatnije je da kaplje nego kocka leda.
Vazdušni prostor daje vodi negdje pored prostor koje može ići. Snijeg i grude snijega sastoje se od pahuljica i puno zraka. Kada zagrijavate snijeg svijećom ili upaljačem, pahuljice se tope u vodu. Gravitacija povlači tekućinu, ali nije dovoljna da prvih nekoliko kapljica vode kapne. Voda ispunjava prostore između pahuljica. Kapilarno djelovanje crpi vodu kroz kanale između kristala leda. Visoka kohezija molekula vode pomaže im da se drže zajedno.
2. Zrak izolira snijeg od vatre. Toplina svijeće ili upaljač plamena ne utječe na većinu gruda snijega. Zrak između pahuljica izolira led, jednako kao što izolira ljude unutar iglua. Topiti kocku leda lakše je od topljenja grude snijega, jer nema toliko zraka. Čak i tada, velika toplinska sposobnost vode otežava plamenu topljenje značajne količine leda.
3. Nema puno vode u snijegu. Oko trinaest centimetara snijega jednako je centimetru kiše. Ako se potrudite otopiti pregršt snijega ili čak grudvu snijega, vidjet ćete da zaista ne sadrži toliko vode. Dakle, kad topite snijeg vatrom, ne dobivate puno tekućine.
Zašto snijeg pocrni ako ga spalite?
Svijeće i upaljači ne sagorijevaju savršeno svoje gorivo. Njihov plamen primjeri su nepotpunog izgaranja, što rezultira čađom i ostalim proizvodima izgaranja. Zagrijavanje grude snijega, kocke leda ili čak komada metala taloži te kemikalije na površinu. Zbog toga površina postaje crna i miriše na plamenu plastiku. Učinak je veći ako objekt zagrijete odozdo, jer se vrućim zrakom čestice izvlače prema gore. To nije znak da gori snijeg, led ili bilo koji drugi predmet.
Je li istina da se pravi snijeg ne topi pod vatrom ili ako ga pokušate zagrijati upaljačem? Svake zime pada snijeg i internet preplavljuju videozapisi “sprženog snijega” ili takozvanih dokaza o “lažnom snijegu”. Stvarnost je da se pravi snijeg ne topi puno pod normalnim upaljačem ili plamenom svijeće. Ali to nije zato što je snijeg kontaminiran ili lažan. To je samo zbog svojstava snijega i vode.
Razlozi zašto se stvarni snijeg ne topi pod vatrom:
1. Snijeg se topi pod vatrom. Ali, zbog nekih svojstava snijega vjerojatnije je da kaplje nego kocka leda.
Vazdušni prostor daje vodi negdje pored prostor koje može ići. Snijeg i grude snijega sastoje se od pahuljica i puno zraka. Kada zagrijavate snijeg svijećom ili upaljačem, pahuljice se tope u vodu. Gravitacija povlači tekućinu, ali nije dovoljna da prvih nekoliko kapljica vode kapne. Voda ispunjava prostore između pahuljica. Kapilarno djelovanje crpi vodu kroz kanale između kristala leda. Visoka kohezija molekula vode pomaže im da se drže zajedno.
2. Zrak izolira snijeg od vatre. Toplina svijeće ili upaljač plamena ne utječe na većinu gruda snijega. Zrak između pahuljica izolira led, jednako kao što izolira ljude unutar iglua. Topiti kocku leda lakše je od topljenja grude snijega, jer nema toliko zraka. Čak i tada, velika toplinska sposobnost vode otežava plamenu topljenje značajne količine leda.
3. Nema puno vode u snijegu. Oko trinaest centimetara snijega jednako je centimetru kiše. Ako se potrudite otopiti pregršt snijega ili čak grudvu snijega, vidjet ćete da zaista ne sadrži toliko vode. Dakle, kad topite snijeg vatrom, ne dobivate puno tekućine.
Zašto snijeg pocrni ako ga spalite?
Svijeće i upaljači ne sagorijevaju savršeno svoje gorivo. Njihov plamen primjeri su nepotpunog izgaranja, što rezultira čađom i ostalim proizvodima izgaranja. Zagrijavanje grude snijega, kocke leda ili čak komada metala taloži te kemikalije na površinu. Zbog toga površina postaje crna i miriše na plamenu plastiku. Učinak je veći ako objekt zagrijete odozdo, jer se vrućim zrakom čestice izvlače prema gore. To nije znak da gori snijeg, led ili bilo koji drugi predmet.
