Category Archives: Sva Fizika

Šta je to antimaterija?

Antimaterija
Godine 1928. britanski fizičar Paul Dirac napisao je jednadžbu koja je kombinirala kvantnu teoriju i specijalnu relativnost kako bi opisala ponašanje elektrona koji se kreće relativističkom brzinom. Jednadžba – koja je Diracu donijela Nobelovu nagradu 1933. – postavila je problem: baš kao što jednadžba

x^2 = 4

može imati dva moguća rješenja (x = 2 ili x = −2), tako Diracova jednadžba može imati dva rješenja, jedno za elektron s pozitivnom energijom i jedan za elektron s negativnom energijom. Ali klasična fizika (i zdrav razum) diktirali su da energija čestice uvijek mora biti pozitivan broj.
Dirac je protumačio jednadžbu tako da za svaku česticu postoji odgovarajuća antičestica, koja točno odgovara čestici, ali sa suprotnim nabojem. Na primjer, za elektron bi trebao postojati “antielektron”, ili “pozitron”, identičan u svakom pogledu, ali s pozitivnim električnim nabojem.

Dalji uvid je otvorio mogućnost postojanja cijelih galaksija i svemira napravljenih od antimaterije.
Ali kada materija i antimaterija dođu u kontakt, one se poništavaju – nestaju u bljesku energije. Veliki prasak je trebao stvoriti jednake količine materije i antimaterije. Pa zašto u svemiru ima daleko više materije nego antimaterije?
U CERN-u fizičari stvaraju antimateriju za proučavanje u eksperimentima. Početna točka je Antiproton Decelerator, koji usporava antiprotone kako bi fizičari mogli istražiti njihova svojstva.
#antimaterija
Zasluge: CERN

Preglasni obojeni svijet bez boje i pun velike tišine

Stvari, ljudi i događaji oko nas nastoje da se prikažu definitivnim, čvrstim i sigurnim iako su najčešće nesigurni i fluidni. Mi očekujemo da će sutra biti u nekim stvarima u potpunosti isto kao što je u prošlosti bilo, ali postoji vjerojatnost i za neke totalno nepredvidive događaje. Vjerojatnost može biti skroz mala, ali ne znači da ne postoji.

Kada pitate nekog npr. koje je nacije većina će definitivno odgovoriti da su ovo ili ono, ali često su ljudi pomiješanog identiteta, malo su ovo i malo ono. Npr. ako je neko iz mješanog braka on je možda 50 % Srbin i 50 % Hrvat. Ako je neko rođen u Jugoslaviji i smatrao se Jugoslovenom, a kasnije se raspala Jugoslavija j nastale druge države, onda je on možda i dalje u nekom procentu Jugosloven samo što je možda sada i 95 % Bošnjak ili Hrvat ili Srbin ili Slovenac..

I u fizici imamo situacije kada ne možemo definitivno reći npr. brzinu ili položaj ili čak identitet, odnosno kada su stvari pomiješane.

Istina nekad su vjerojatnosti za nešto toliko male da su zanemarljive, ali samo zato što su zanemarljive ne znači da ne postoje.

Naš svijet je prema kognitivnim naučnicima u biti bez boje, a boja je naš subjektivni doživljaj u mozgu. Isto tako ono što mi “čujemo” su zapravo mehanički procesi u zraku oko nas i u vakuumu ništa ne bi čuli.

Znači, malo je sve drugačije nego što izgleda. Ništa nije u potpunosti definitivno iako je lakše živjeti i pretvarati se kao da živimo u svijetu apsolutne sigurnosti. Stvarnost u kojoj smo navikli da živimo i koju u biti volimo je kao odjeća i prekrivač za pravu golu realnost koja je u suštini dosta drugačija od onog kako je mi doživljavamo ili volimo da doživljavamo.

Na kraju bitno je znati kada je korisno gledati na svijet kao nešto zamršeno i pomiješano, a kada kao nešto definitivno i niti možemo niti trebamo istovremeno smatrati sve defintivnim i čistim i nesigurnim i zamagljenjim. Treba znati pravu mjeru i pravi način i u pravo vrijeme na pravom mjestu ga primjenjivati.

Nema kretanja bez energije niti pameti bez informacija!

Proučavajući fiziku često sam bio impresioniran stvarima i uvidima u njoj koje su tako kristalno jasne i logične pa čak nerijetko kada se razumiju i pravo jednostavne, ali običnim razmišljanjem baziranim na svakodnevnom iskustvu prosječan čovjek nikada sam ne bi do njih došao niti bi ih otkrio.

Zašto je to tako? Zašto ne vidimo stvari pred našim nosom i zašto često ne vidimo ni ono u šta gledamo? Odgovor je možda u činjenici da glavni organ vida nisu oči nego mozak, a glavni ‘organ’ za razumijevanje i otkrivanje stvari nije baš mozak kao biofizički organ nego naš.. um!

Šta je to uopšte um i po čemu se razlikuje od onog šta nazivamo mozak 🧠? Um je u biti sve ono šta bi moglo biti preneseno na drugi isti mozak, odnosno to je skup informacija baziranih na našem iskustvu, ali i onih koje stalno primamo iz okoline.

Um kažu da može biti prazan (kod bezumnih ljudi) ili može biti zatvoren (kod ljudi koji imaju fiksirana mišljenja o svemu i nisu spremni da uče) ili otvoren (kod ljudi koji su stalno spremni da nešto novo nauče). Zanimljivo je da sve ove tri vrste umova mogu imati i prednosti i mane u zavisnosti od količine i kvaliteta njihovog stanja. Nekad je bolje imati malo prazniji um nego imati um napunjen svakakvim glupostima. Isto tako bolje je imati malo zatvoren um nego biti otvoren za svakakve gluposti. Također problem je imati previše otvoren um jer kažu da kod previše otvorenog uma um može skoro da ispadne!

Znači ključ je u balansu. Želite imati tačno onoliko informacija koliko je potrebno da bi ste bili produktivni i vjerojatno taj balans je kod svake osobe pomalo različit. Vrsta i količina informacija do kojih dolazite i vrijeme 🕒 za koje ih dobijate sve utiče na to koliko će vam te informacije biti od koristi odnosno koliko ćete na kraju zaista nešto moći novo saznati ili otkriti.

Čitajući fiziku i kroz njeno bolje razumijevanje nije samo da bolje možemo razumjeti svijet koji nas okružuje nego kao da možemo da otkrijemo nove svjetove o kojima prije nismo mogli ni misliti.

Informacije su hrana našeg uma i našeg shvatanja i razumijevanja svijeta, stvari i života i njihova prava količina i kvalitet nam mogu biti od koristi ili štetiti da bi bili pametniji.

Informacije su za pamet ono šta je energija za kretanje.Informacije se moraju konzumirati na svakodnevnoj osnovi da bi bili pametniji jer se ne može biti pametan da se ne bude informisan i aktuelan. 🤔

Onaj ko sedam dana provede bez pravih informacija sličan je čovjeku koji sedam dana provede bez hrane. Informacije su za zdrav um važnije nego što možemo misliti.

Gdje god da krenemo sve nam daje neku informaciju i šta god da radimo mi svijetu dajemo neku informaciju. Postojanje je u biti razmjena informacija ili bi se moglo reći da je postojanje skup informacija koje jedne sa drugima dolaze u kontakt i utiču jedne na druge.

Kroz historiju je uvijek bilo pametnih ljudi kao i Einstein i Newton ali nisu dolazili do otkrića kao oni jer nisu imali informacije kao oni. Kako se uopšte dolazi do pravih informacija? Nekad ciljano, a često posebno na početku slučajno. Prve ključne informacije o prirodi su pojedincima dolazile skoro slučajno nakon što hiljade drugih prije njih nisu ništa otkrili ili nakon što su i oni sami uradili hiljade pokusa bez ikakvih velikih otkrića. Svaki put kada je neko uradio neki eksperiment naučio je jotu neke vrijedne informacije i tako je neko nekad negdje došao do nekog velikog otkrića. Stalno pokušavajući možda nećemo definitivno uspjeti, ali rijetko pokušavajući velika je šansa da nikad nećemo uspjeti. Dakle osim gore spomenutog balansa ključ je i u konziszenciji u nastojanju jer je svaki novi detalj informacije kao jedan dio u slagalici koje će biti neko novo otkriće ili neko novo razumijevanje svijeta i života.

Možda oni koji su propustili važne lekcije u školi iz matematike i fizike zaista i nemaju nikakvu šansu da na fizikalan način razumiju svijet oko nas i zato im ostaju jedino mitološka objašnjenja! 🙌 🔥

Znate li šta je nocebo?

Svi smo čuli za placebo. To je kada nas glava prestane boliti samo zato što mislimo da smo popili tabletu za glavu iako smo lažnu (placebo) tabletu popili koja nema ništa u sebi protiv glavobolje.

A znate li šta je nocebo?

Da biste umrli, ponekad morate samo vjerovati da ste bolesni, a kao što otkriva David Robson, možemo nesvjesno ‘uhvatiti’ takve strahove, često sa zastrašujućim posljedicama.

Odavno znamo da očekivanja od bolesti mogu biti opasna kao virus. Na isti način na koji vudu šamani mogu naškoditi svojim žrtvama snagom sugestije, pripremanje nekoga da misli da je bolestan često može proizvesti stvarne simptome bolesti. Povraćanje, vrtoglavica, glavobolja, pa čak i smrt, mogu se pokrenuti samo kroz vjeru. To se zove “nocebo efekt”.

Ali sada postaje jasno koliko se lako ta opasna vjerovanja mogu širiti tračevima i rekla-kazalama – sa snažnim učinkom. To može biti razlog zašto se pojedine kuće čine prokletim bolešću, i zašto ljudi koji žive u blizini vjetroturbina prijavljuju zagonetne vrtoglavice, nesanice i povraćanja. Ako ste se ikada osećali “fluey” nakon vakcinacije, verovali da vaš mobitel uzrokuje glavobolju ili ste pretrpeli neobjašnjivu alergiju na hranu, možda ste i postali žrtva nocebo jinx-a. “Nocebo efekat pokazuje snagu mozga,” kaže Dimos Mitsikostas, iz Atinske pomorske bolnice u Grčkoj.

“I ne možemo to u potpunosti objasniti.”

Ubojita šala

Liječnici odavno znaju da uvjerenja mogu biti smrtonosna – što pokazuje prilično gadna studentska šala koja je pošla po zlu. Bečki lekar iz 18. veka, Erih Meninger fon Lerčental, opisuje kako su učenici njegove medicinske škole izabrali veoma omiljenog asistenta. Planirajući da ga nauče lekciji, oni su stavili plahtu na njega pre nego što su objavili da će mu biti odrubljena glava. Povezujući mu oči, pognuli su mu glavu na blok za seckanje, pre nego što su mu spustili mokru krpu na vrat. Uvjeren da se radi o poljupcu čelične oštrice, jadnik je “umro na licu mjesta”.

Dok ovakve anegdote obiluju, moderni istraživači su se uglavnom fokusirali na sposobnost uma da zacijeli, a ne da napravi štetu – “placebo efekt”, od latinskog za “udovoljit ću”. Svako kliničko ispitivanje sada nasumično dodjeljuje pacijentima ili pravi lijek, ili placebo u obliku inertne tablete. Pacijent ne zna šta uzima, pa čak i oni koji uzimaju inertni lijek imaju tendenciju da pokažu neko poboljšanje – zahvaljujući svojoj vjeri u liječenje.

Ipak, pored prednosti, ljudi koji uzimaju placebo često prijavljuju zagonetne nuspojave – mučninu, glavobolju ili bol – za koje je malo vjerovatno da dolaze iz inertne tablete. Problem je u tome što se ljudima u kliničkom ispitivanju daju potpuno ista zdravstvena upozorenja bilo da uzimaju pravi lijek ili placebo – a nekako, očekivanje simptoma može proizvesti fizičke manifestacije kod nekih placebo uzimača. “To je konzistentan fenomen, ali medicina se nikada nije zaista bavila time,” kaže Ted Kaptchuk sa Medicinskog fakulteta Harvard.

Tokom posljednjih 10 godina, ljekari su pokazali da je ovaj nocebo efekt – latinski za “naškoditi” – vrlo čest. Pregledujući literaturu, Mitsikostas je do sada dokumentovao snažne nocebo efekte u mnogim tretmanima za glavobolju, multiplu sklerozu i depresiju. U ispitivanjima za Parkinsonovu bolest, čak 65% prijavljuje neželjene efekte kao rezultat placeba. “Oko 1 od 10 tretiranih će odustati od suđenja zbog noceba, što je prilično visoko,” kaže on.

Iako su mnoge nuspojave donekle subjektivne – poput mučnine ili bola – nocebo reakcije se povremeno pokazuju kao osip i kožne tegobe, a ponekad se mogu otkriti i fiziološkim testovima. “Nevjerovatno – piju tablete šećera i kada mjerite enzime jetre, oni su povišeni”, kaže Mitsikostas.

A za one koji misle da su ove nuspojave na neki način “namjerno” namjerne ili zamišljene, mjere nervne aktivnosti nakon nocebo tretmana pokazale su da kičmena moždina počinje reagovati na pojačani bol prije nego što bi svjesno razmišljanje bilo moguće.

Uzmite u obzir skoro smrtonosni slučaj „Mr A“, koji je prijavio doktor Roy Reeves 2007. G. A je patio od depresije kada je popio cijelu bočicu tableta. Požalivši zbog svoje odluke, gospodin A je odjurio u Hitnu pomoć i odmah se srušio na recepciji. Izgledalo je ozbiljno; krvni pritisak mu je pao i hiperventilirao je; odmah mu je data intravenska tečnost. Ipak, krvni testovi nisu mogli pronaći tragove droge u njegovom sistemu. Četiri sata kasnije, stigao je još jedan doktor da obavesti Reevesa da je čovek bio u placebo ruci na ispitivanju droge; “predozirao se” šećernim tabletama. Nakon što je čuo vijesti, g. A koji je sa olakšanjem ozdravio ubrzo se oporavio.

Nikada ne možemo znati da li bi nocebo efekat zaista ubio gospodina A, iako Fabrizio Benedetti sa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Torinu misli da je to svakako moguće. Skenirao je mozak ispitanika dok se podvrgavaju nocebo sugestijama, što čini se da pokreće lanac aktivacije u hipotalamusu, hipofizi i nadbubrežnim žlijezdama – područjima koja se bave ekstremnim prijetnjama našem tijelu. Kad bi vaš strah i uvjerenje bili dovoljno jaki, koktel hormona bi mogao biti smrtonosan, kaže on.

Bolesne glasine

Dovoljno je zabrinjavajuća pomisao da bi vas vaš doktor mogao nehotice učiniti bolesnim. Ali nedavno je postalo jasno koliko je malo potrebno za širenje nocebo efekta. Čak i samo prolazni tračevi i priče iz druge ruke mogu pokrenuti vaš um za bolest sa snažnim efektom.

Prošle godine, na primjer, Benedetti je ponudio da odvede više od 100 učenika uz talijanske Alpe na visinu od 3000 metara (9800 stopa). Nekoliko dana ranije rekao je samo jednom od njih o mogućoj posljedici – da bi razrijeđeni zrak mogao izazvati migrenu. Do dana putovanja otkrio je da su se tračevi proširili na više od četvrtine grupe – a oni koji su čuli za tu glasinu počeli su da trpe najgore glavobolje. Štaviše, studija njihove pljuvačke pokazala je pretjeranu reakciju na uslove niske količine kisika, uključujući proliferaciju enzima koji su povezani s visinskom glavoboljom. “Biohemija mozga se promijenila kod ‘socijalno zaraženih’ pojedinaca”, kaže Benedetti.

Drugim riječima, štetna uvjerenja, koja prenose bolest, mogu biti zarazna. “Negativna očekivanja mogu se prenijeti vašim prijateljima, susjedima i slično, a ona se vrlo brzo šire, proizvodeći društvene nocebo efekte u velikoj populaciji subjekata”, kaže Benedetti. Zaista, druga studija je otkrila da jednostavno vidjeti drugog pacijenta kako pati može učiniti da tretman više boli – što sugerira da se nocebo može prenijeti s osobe na osobu tihim posmatranjem. Što je još više zabrinjavajuće, možda nećete morati biti svjesni tih misli da biste bili pogođeni; nocebo se očigledno može pokrenuti podsvjesnim znakovima.

Istorija je puna misterioznih epidemija koje su se mogle pojaviti na ovaj način. Najpoznatija je smrtonosna plesna kuga iz 1518. Zatim, šezdesetih godina prošlog stoljeća, u jednoj američkoj tekstilnoj fabrici došlo je do misteriozne epidemije “junske bube”, koja je izazvala vrtoglavicu i povraćanje, uprkos činjenici da nijedan od otrovnih insekata nije smatran odgovorni bi ikada mogli biti identifikovani. Najstrašniji je bio niz misterioznih smrti unutar zajednice Hmong ljudi koji su stigli u SAD iz jugoistočne Azije 1980-ih – mladića, bez postojeće bolesti, koji su počeli umirati u snu nakon perioda noćnih mora i paralize sna; stručnjaci su nagađali da je nastao iz snažnog kulturnog vjerovanja u smrtonosne noćne duhove. Često se čini da je za to odgovoran strah od nove tehnologije: u kasnom 19. vijeku, rani korisnici telefona prijavili su vrtoglavicu i oštar bol nakon korištenja nove sprave, na primjer, dok su skandinavski radnici 1980-ih razvili iznenađujuće osip, očigledno od svojih kompjuterskih monitora.

Danas je nocebo možda najvidljiviji u takvim kontroverznim poremećajima kao što su “sindrom vjetroturbine” (bolest i nesanica od vjetroelektrana, najčešći u Kanadi) i “elektro-osjetljivost” – alergijska reakcija na signale mobilnih telefona i wi-fi. Neki oboljeli čak pribjegavaju spavanju u metalnim čahurama kako bi izbjegli stalno zujanje u ušima. Ipak, deseci eksperimenata su pokazali da će ljudi jednako vjerojatno prijaviti iste simptome kada su izloženi lažnom odašiljaču koji zapravo ne emituje nikakve elektromagnetne valove.

Ako nam rad na nocebu išta govori, to je da ne trebamo potcijeniti patnju njihovog stanja. „Ne sumnjam u svoje misli – ljudi zaista doživljavaju fizičke simptome“, kaže James Rubin sa King’s College London. Čak je i bivša šefica Svjetske zdravstvene organizacije bila pogođena: zabranila je mobilne telefone u svojoj kancelariji, jer je mislila da joj zadaju glavobolje.

Strahovi od elektrosenzitivnosti su relativno rijetki, ali postoji mnogo drugih načina na koje bi nocebo vjerovanje moglo utjecati na vaše zdravlje. Možda patite od misteriozne intolerancije na hranu, na primjer. U Engleskoj 20% ljudi tvrdi da ne može da probavi određenu hranu – ali bolnički testovi stvarne probave pokazuju da samo oko desetina od tog broja ljudi ima pravi problem. Nocebo također može objasniti zašto ljudi očigledno razviju bolest nakon inertne vakcine, i može rasvijetliti nuspojave kontraceptivnih pilula o kojima se često raspravlja – kao što su depresija, glavobolja i bol u grudima– koje naučni tragovi uglavnom nisu uspjeli potvrditi. Očekivanje bolesti također može stajati iza bolesti i naprezanja očiju koje očito stvaraju 3D televizori.

Šta se može učiniti? Poznato je da je teško neutralisati dugotrajna uvjerenja, ali odgovorno medijsko izvještavanje bi barem zaustavilo širenje otrovnih glasina. Rubin je 2013. otkrio da je jednostavno prikazivanje kratkog videa o elektro-osjetljivosti bilo dovoljno da izazove kasnije simptome – a čini se da dokazi pokazuju da izbijanja “sindroma vjetroagregata” prate izvještaje lokalnih medija. Drugim riječima, sami zdravstveni strahovi zapravo čine ljude bolesnima.

Šta je sa samim doktorima? Rebecca Wells iz Wake Forest Baptist Medical Centra u Sjevernoj Karolini ističe da je to velika dilema za modernu medicinu. Ljekari su dužni biti iskreni u vezi s nuspojavama lijeka – moraju dobiti “informirani pristanak” – ali to je nejasan koncept kada bi same informacije mogle nekoga razboljeti. “Ne postoji čvrsta istina o tome šta lijek radi”, kaže Wells. U budućnosti, ona misli da će doktori možda morati da razviju nove procedure kako bi odlučili koje činjenice će otkriti i način na koji uokviruju te informacije. Dužna pažnja je ključna u svakom slučaju – kako ističe Benedetti, zarazna priroda noceba znači da bi se nuspojave jedne osobe uskoro mogle proširiti na mnogo veću grupu.

Još pozitivnije, samo obrazovanje može pomoći da se smanji nocebo efekat njegove moći. Mitsikostas, na primjer, pokušava objasniti svojim pacijentima da moraju biti oprezni prema vlastitim očekivanjima. “Moramo dati pacijentu da shvati da je to unutrašnji strah protiv kojeg se oboje moramo boriti”, kaže on.

Veza uma i tijela, kaže on, je nešto što si teško možemo priuštiti da zanemarimo, uprkos našim nevjerovatnim novim medicinskim alatima. „Milenijumima je medicina u osnovi bila placebo – koristeći očekivanje, mađioničari su koristili volju za izlječenjem“, kaže on. “Nije dovoljno za prevladavanje bolesti – ali je neophodno.”

Izvor: https://www.bbc.com/future/article/20150210-can-you-think-yourself-to-death

Kako djeluje i koliko je opasan pasivni dim za čovjeka?

Rabljeni dim: Opasnosti
Pasivni dim je ono što udišete slučajno (naziva se pasivno pušenje) kada ste u blizini izvora duhanskog dima. Na primjer, na zabavama ili javnim okupljanjima možete se družiti s ljudima koji puše. Možda nećete osjetiti nikakve promjene, ali udisanje pasivnog dima može utjecati na vaše zdravlje.



Šta je pasivni dim?




Rabljeni dim je dim koji ne mislite udisati. Izloženost pasivnom dimu dolazi iz bočne struje ili uobičajenog dima. Izgaranje duhanskih proizvoda, poput cigareta ili lula, oslobađa dim iz bočne struje. Osoba koja aktivno puši u blizini izdiše uobičajeni dim. Oba izvora u zrak ispuštaju štetne hemikalije koje utječu na nepušače.

Šta pasivno pušenje čini opasnim?


Sav dim izgorelih nikotinskih proizvoda sadrži štetne hemikalije (toksine). Čak i nepušači koji udišu dim drugih ljudi udišu ove toksine. Dim bočne struje s kraja cigarete, cigare ili lule nije filtriran. Sadrži više štetnih toksina od uobičajenog dima koji neko izdiše.

Kako pasivni dim utječe na nepušače?
Rabljeni dim oštećuje tijelo na mnogo različitih načina. Odrasli izloženi pasivnom dimu mogu doživjeti:

Kardiovaskularne bolesti (srce, vene i arterije) poput visokog krvnog pritiska, ateroskleroze, srčanog ili moždanog udara.
Plućni problemi poput hroničnog opstruktivnog plućnog poremećaja (HOBP) i astme.
Povećani rizici od raka pluća i raka mozga, bešike, želuca, dojke i još mnogo toga.
Djeca izložena pasivnom pušenju vjerovatnije će doživjeti:
Česti kašalj, kihanje, otežano disanje ili drugi problemi s disanjem.
Česte upale uha.
Česti i teži napadi astme.
Respiratorne infekcije, poput bronhitisa ili upale pluća.
Oštećenje očiju (poput mrene) i zuba (poput karijesa).
Problemi s učenjem i ponašanjem.
SIDS (sindrom iznenadne smrti novorođenčadi).

Kada počinju oštećenja od polovnog dima?
Studije su pokazale da šteta od pasivnog dima nastaje za samo pet minuta:

Nakon pet minuta: Arterije postaju manje fleksibilne, baš kao i kod osobe koja puši cigaretu.
Nakon 20-30 minuta: Krv se počinje zgrušavati, a naslage masti u krvnim žilama povećavaju rizik od srčanog i moždanog udara.
Nakon dva sata: Nepravilan rad srca (aritmija) može se razviti i izazvati srčani udar ili druge ozbiljne srčane probleme.
Ko je u većem riziku od štete od pasivnog dima?
Pasivni dim utječe na one koji su u blizini opečenog ili izdahnutog duhana, ali neke grupe imaju veću izloženost dimu:

Zaposleni u uslužnoj industriji, poput poslužitelja restorana i barmena: Svi koji rade u blizini grupa pušača možda neće moći izbjeći pasivno pušenje.
Trudnice: Pasivni dim pogađa nerođenu djecu i njihove majke. Niže količine kisika dostupne bebi mogu povećati putalni ritam fetusa ili smanjiti porođajnu težinu. Žene mogu doživjeti pobačaj, mrtvorođenče, prijevremeni porod ili izvanmaterničnu trudnoću.
Dojenčad, djeca i kućni ljubimci: Mala djeca i životinje ne mogu uvijek izaći iz sobe pune dima. Stalno izlaganje povećava štetne efekte pasivnog dima.

Kako se dijagnosticira izlaganje dimu iz druge ruke?
Većina ljudi koji udišu pasivni dim nisu testirani na izloženost. Ako redovito udišete tuđi dim, liječnik vam može testirati pljuvačku, mokraću ili krv na količine inhaliranog nikotina.

Vaš lekar takođe može testirati vašu plućnu (plućnu) funkciju kako bi izmerio štetu. Testovi plućne funkcije mogu identificirati stanja povezana s opasnostima od pasivnog pušenja, poput astme.

Može li se liječiti udisanje polovnog dima?
Ne postoji tretman za disanje iz pasivnog dima. Ali postoje načini za upravljanje izloženošću i liječenje stanja povezanih s pasivnim udisanjem dima.

Ako ste redovito u blizini pasivnog pušenja, opasnost možete smanjiti na sljedeći način:

Udaljavanje od pušača i pronalazak mjesta bez pušenja.
Pazite da gosti u vašem domu znaju da ne mogu pušiti unutra.
Ne dopuštajući putnicima da puše u vašem automobilu – čak ni sa spuštenim prozorom.
Vaš zdravstveni radnik može liječiti određene simptome ili bolesti uzrokovane pasivnim izlaganjem dimu. Na primjer, možda će vam trebati lijekovi za kontrolu visokog krvnog pritiska ili inhalatori za liječenje astme ili HOBP.

Mogu li spriječiti pasivno izlaganje dimu?
Najbolji način da se izbjegne izlaganje je da se držite podalje od područja u kojima ljudi puše. To znači izbjegavanje restorana i barova u kojima je pušenje još uvijek dozvoljeno.

Otvoreni prozori i zračni filtri ne uklanjaju sav pasivni dim. Ali oni mogu malo pomoći smanjenjem nekih toksina koji se nalaze u sagorijevanju duhana. U redu je tražiti od ljudi da ne puše u vašem automobilu ili u vašem domu.

Kakvi su izgledi za ljude izložene pasivnom pušenju?
Redovno izlaganje pasivnom dimu može oštetiti vaše srce i pluća. Najbolji način da ostanete zdravi je izbjegavanje pasivnog pušenja. Mnogi gradovi i nekoliko država sada zabranjuju pušenje na javnim mjestima. Te su zabrane niže, ali ne uklanjaju rizik od pasivnog izlaganja dimu.

Kada trebam posjetiti zdravstvenog radnika?
Možda ćete htjeti posjetiti svog dobavljača ako redovito udišete pasivni dim. Možete pitati o pasivnim opasnostima od pušenja i načinima kako ostati zdrav. Ako se kod vas pojave bolesti srca ili otežano disanje zbog stalnog izlaganja dimu, obratite se svom ljekaru o opcijama upravljanja.

Šta ako neko iz moje porodice puši?
Često se pasivno izlaganje dimu dogodi jer neko iz porodice ili bliski prijatelj puši duhanske proizvode. Ako je to slučaj, predložite im da prestanu pušiti zbog svog zdravlja.

Šta se događa kada pijete alkohol?

Jednom progutan, alkohol se brzo apsorbuje u krv i prelazi u sve dijelove tijela, uključujući i nerođenu bebu.

Šta se dalje dešava – detaljno
Nakon što se piće proguta, alkohol se brzo apsorbira u krv (20% kroz želudac i 80% kroz tanko crijevo), s učincima koji se osjećaju u roku od 5 do 10 minuta nakon pijenja. Obično dostiže vrhunac u krvi nakon 30-90 minuta i prenosi se kroz sve organe tijela.

Većinu (90%) metabolizma ili razgradnje alkohola iz otrovne supstance u vodu i ugljen-dioksid vrši jetra, dok se ostatak izlučuje kroz pluća (omogućavajući alkoholne testove daha), kroz bubrege (u urin) ) i u znoj.

Jetra može razgraditi samo određenu količinu alkohola na sat, što je za prosječnu osobu oko jednog standardnog pića.

Koncentracija alkohola u krvi (BAC) raste, a osjećaj pijanstva se javlja kada se alkohol pije brže nego što ga jetra može razgraditi. Međutim, BAC ne korelira tačno sa simptomima pijanstva, a različiti ljudi imaju različite simptome čak i nakon što popiju istu količinu alkohola. Na razinu BAC-a i reakciju svakog pojedinca na alkohol utječe:

sposobnost jetre da metabolizira alkohol (koja varira zbog genetskih razlika u enzimima jetre koji razgrađuju alkohol)
prisustvo ili odsustvo hrane u želucu (hrana razrjeđuje alkohol i dramatično usporava njegovu apsorpciju u krvotok sprečavajući ga da brzo pređe u tanko crijevo)
koncentracija alkohola u napitku (visoko koncentrirani napici poput alkoholnih pića brže se apsorbiraju)
kako se brzo konzumira alkohol
tip tijela (teži i mišićaviji ljudi imaju više masti i mišića za upijanje alkohola)
dob, spol, nacionalnost (npr. žene imaju veći BAC nakon što popiju istu količinu alkohola od muškaraca zbog razlika u metabolizmu i apsorpciji – budući da muškarci u svom tijelu imaju u prosjeku više tekućine za distribuciju alkohola okolo nego žene, neke etničke grupe imaju različite nivoe enzima jetre odgovornih za razgradnju alkohola)
koliko često osoba pije alkohol (neko ko često pije može više tolerirati sedativne efekte alkohola nego neko ko redovno ne pije)
Izvor: https://www.alcohol.org.nz/alcohol-its-effects/about-alcohol/what-happens-when-you-drink-alcohol

Nobelova nagrada za fiziku 2020. godine dodijeljena za crne rupe

Nobelova nagrada za fiziku 2020. podijeljena je, polovina dodijeljena Rogeru Penroseu “za otkriće da je stvaranje crne rupe snažno predviđanje opće teorije relativnosti”, a druga polovica Reinhardu Genzelu i Andrei Ghez “za otkriće supermasivnog kompaktnog objekta u središtu naše galaksije. “

Sir Roger Penrose OM FRS je engleski matematički fizičar, matematičar i filozof nauke.

On je emeritus Rouse Ball profesor matematike na Univerzitetu u Oxfordu, emeritus član Wadham College-a u Oxfordu i počasni saradnik St John’s College-a u Cambridgeu. Wikipedia
Rođen: 8. avgusta 1931. (starost 89 godina), Colchester, Ujedinjeno Kraljevstvo
Značajni studenti: Asghar Qadir, Tim Poston, Andrew Hodges, Lane P. Hughston, Richard S. Ward, itd.
Filmovi: Hawking
Nagrade: Vukova nagrada za fiziku, Nobelova nagrada za fiziku, Copleyjeva medalja, Kraljevska medalja, medalja Alberta Einsteina, više
Supruga: Joan Isabel Wedge (m. 1959.), Vanessa Thomas



Andrea Mia Ghez je američka astronomka i profesorica na Odsjeku za fiziku i astronomiju na UCLA.

Časopis Discover 2004. godine naveo je Gheza kao jednu od 20 najboljih naučnika u Sjedinjenim Državama koji su pokazali visok stepen razumijevanja u svojim oblastima.
Rođena: 16. juna 1965. (starost 55 godina), New York, New York, Sjedinjene Države
Područje: Astronomija
Poznata po: Upotrebi adaptivne optike u istraživanjima galaktičkog centra.
Knjige: Možeš biti žena astronom
Obrazovanje: Kalifornijski institut za tehnologiju (1992), Massachusetts Institute of Technology (1987)
Nagrade: Nagrada Maria Goeppert-Mayer, Bakerianska medalja Kraljevskog društva, Nobelova nagrada za fiziku



Reinhard Genzel ForMemRS je njemački astrofizičar.


Rođen: 24. marta 1952. (starost 68 godina), Bad Homburg, Njemačka
Obrazovanje: Univerzitet u Bonnu
Područje: Astrofizika
Nagrade: medalja Alberta Einsteina, medalja Karla Schwarzschilda, nagrada Tycho Brahe, Nobelova nagrada za fiziku
Knjige: Galaktički međuzvjezdani medij: Saas-Fee napredni tečaj 21. Bilješke o predavanju 1991. Švicarsko društvo za astrofiziku i astronomiju

Izvor: Nobelprize.org

Elon Musk je demonstrirao implantat mozga

Elon Musk po prvi put je pokazao sučelje mozga i računara svoje kompanije Neuralink. U najavi od 28. avgusta, Neuralink je predstavio prototipove svog uređaja i pokazao svinje s uređajima ugrađenim u mozak.

Uređaj podsjeća na novčić s izuzetno tankim žicama koji dolaze s njegove jedne strane. Dizajniran je za implantaciju u lubanju, sa žicama ugrađenim nekoliko milimetara u površinu mozga. Te žice tada mogu otkriti kada neuroni pucaju, ili emitirati vlastite električne signale kako bi neuroni pucali. Musk je pokazao video neurona koji reagiraju na elektrode.

Na kraju se nada da će ovi mali uređaji moći i čitati i pisati neuronske signale, pomažući u medicinskim problemima koji potiču iz mozga i kičme, a možda čak i omogućujući ljudima da integrišu računare u svoj mozak u dalekoj budućnosti, rekao je Musk.

Neuralink tim je otkrio tri svinje kako bi demonstrirao uređaj: prva, nazvana Joyce, nije imala implantat, a druga, nazvana Gertrude, implantat koji je nadzirao neurone u njušci. Musk je prikazao ekran na kojem su se prikazivali živi signali s Gertrudinog uređaja Neuralink dok se vrtjela okolo u nekom sijenu, nastalom kada je njuškom dodirivala hranu ili zemlju.

Trećoj svinji, zvanoj Dorothy, ugrađen je implantat, a zatim uklonjen. “Ono što Dorothy ilustrira je da možete staviti u Neuralink, ukloniti ga i biti zdrav, sretan i nerazlučiv od normalne svinje”, rekao je Musk. To će biti važno za ljudske korisnike, rekao je, jer će možda htjeti da uklone ili nadograde svoje implante.

„Izazovni deo koji su povukli je to što životinja izgleda sa zadovoljstvom i hoda okolo i ponaša se normalno, a podaci se bežično prenose“, kaže Timir Datta-Chaudhuri sa Feinstein instituta za medicinska istraživanja u Njujorku. “Drugi ljudi koji su možda učinili nešto slično, obično imaju životinju na operativnom stolu pod anestezijom sa žicama koje dolaze iz njenog mozga.”

Iako je ovo impresivno, kaže Datta-Chaudhuri, to još uvijek nije sasvim dovoljno da se dokaže da su uređaji sigurni. Musk je rekao da se implantacija može izvršiti uz relativno malo krvarenja u mozgu. “Nekako mislite da ako nešto ubodete žicom sigurno će iskrvariti, ali zapravo u vrlo malim razmjerima neće”, rekao je.

Umanjili su potencijalnu štetu na mozgu, ali ta šteta ponekad nije lako uočljiva čak ni kod ljudi, a kamoli kod svinja “, kaže Datta-Chaudhuri. “Ne znate da li svinja sada ima ljagu ili se druge svinje zapravo ne druže s njom jer to djeluje čudno.”

Tokom najave, članovi Neuralink tima izrazili su svoje dugoročne nade za uređaj, počevši od vraćanja vida osobama s ozljedama oka i ograničavanjem bola, do snimanja sjećanja i telepatije.

Neki od ovih ciljeva su realniji od drugih, kaže Datta-Chaudhuri. Na primjer, Musk je govorio o zaobilaženju ozljeda kičme kako bi se vratio pokret paraliziranim osobama, što će, kako je rekao, biti u fokusu prvih kliničkih ispitivanja kompanije na ljudima, koja počinju uskoro. Uređaji slični Neuralinku to su postigli, pa nije neobično očekivati ​​da i Neuralink to učini.

S druge strane, za podvig poput čitanja sjećanja ili misli bilo bi potrebno detaljno razumijevanje mozga kojeg jednostavno još nemamo, s naprednom tehnologijom koja bi se mogla podudarati, kaže Datta-Chaudhuri.

“Osjećam da još puno toga moraju naučiti i bit će to teška bitka za njih”, kaže on. “Ali ova snježna kugla mogla bi se zakotrljati i pretvoriti u nešto veće, jednostavno zbog prednosti brenda i što je Elon Musk vezan za njega, taj društveni reflektor.”

Izvor: New Scientist

Šta je to Grahamov broj?

Grahamov broj je strahovito velik konačni broj koji je dokazano gornja granica rješenja određenog problema u Ramseyjevoj teoriji. Ime je dobio po matematičaru Ronaldu Grahamu koji je taj broj koristio kao pojednostavljeno objašnjenje gornjih granica problema na kojem je radio u razgovorima sa popularnim piscem nauke Martinom Gardnerom. Broj je objavljen u Guinnessovoj knjizi svjetskih rekorda iz 1980. godine, što je povećalo zanimanje za taj broj. Grahamov broj je mnogo veći od bilo kojeg drugog broja koji možete zamisliti. Toliko je velik da je svemir koji se može uočiti daleko premali da bi sadržavao običan digitalni prikaz Grahamovog broja, pretpostavljajući da svaka cifra zauzima jedan Planckov volumen koji je jednak oko

Čak su i kule moći u obliku

nedovoljne za ovu svrhu, iako se mogu opisati rekurzivnim formulama koristeći Knuthovu notaciju sa strelicom prema gore.



Iako je prevelika da bi se mogla u potpunosti izračunati, mnoge se posljednje znamenke Grahamovog broja mogu dobiti pomoću jednostavnih algoritama.

Posljednje cifre su:

38814483140652526168785095552646051071172000997092912495443788874960628829117250630013036229349160802545946149457887142783235082924210209182589675356043086993801689249889268099510169055919951195027887178308370183402364745488822221615732280101329745092734459450434330090109692802535275183328988446150894042482650181938515625357963996189939679054966380032223487239670184851864390591045756272624641953873881448314065252616878509555264605107117200099709291249544378887496062882911725063001303622934916080254594614945788714278323508292421020918258967535604308699380168924988926809951016905591995119502788717830837018340236474548882222161573228010132974509273445945043433009010969280253527518332898844615089404248265018193851562535796399618993967905496638003222348723967018485186439059104575627262464195387

Specifični cijeli brojevi za koje je poznato da su daleko veći od Grahamovog broja pojavili su se u mnogim ozbiljnim matematičkim dokazima, na primjer, u vezi s različitim konačnim oblicima Kruskalove teoreme Harveyja Friedmana.

Zašto u mnogim formulama u fizici koristimo množenje umjesto sabiranja?

Množenje je operacija koja generalizira zbrajanje.

Ako imate operaciju koja povećava broj 2 za 2: 2 + 2, a to radite više puta, recimo 57 puta, tada možete uštedjeti vrijeme ne pišući 2 + 2 + 2 +… + 2+ 2 + 2 + 2 +… + 2 nego možete jednostavno napisati 2 × 57.

Mnoge promatrane pojave u stvarnom svijetu ponašaju se tako. Pretpostavimo da na masu primijenimo silu F i ona ubrzava na ubrzanje a. Newtonov drugi zakon kaže da ako želite udvostručiti ubrzanje mase m, tada se potrebna sila za postizanje toga također udvostručuje. To je jednostavno nešto šta opažamo u eksperimentima.

Pored toga, ako želite povećati ubrzanje mase za iznos a, također biste trebali povećati silu za isti početni iznos.

Dakle, množenje ili sabiranje ili bilo koja druga operacija je jednostavno eksperimentalna činjenica, odnosno način na koji priroda funkcionira. Sila u drugom Njutnovom zakonu eksperimentalno je utvrđeno nije jednaka zbiru mase i ubrzanje nego njihovom proizvodu.