Često se može čuti da neko kaže da je sve povezano, ali se povezanost može osjetiti i nekad na nepredvidive načine. Ponekad nešto malo u daljini uzrokuje velike promjene negdje blizu nas. Kod corona virusa nešto malo je izazvalo svjetsku pandemiju i od čovjeka do čovjeka virus se raširio po cijelom svijetu. Puno je takvih primjera gdje se uočavaju veze.
Međutim, šta ako je neki sistem izolovan i po definciji nije povezan sa vanjskim svijetom? U tom slučaju stvarno bi mogli reći da taj sistem, odnosno ono u sistemu, nije povezano sa vanjskim svijetom. Međutim, uvijek postoji neka veza. Npr. samo zato što je neka zgrada izolovana od vanjskog svijeta ne znači da ju zemljotres ne može razvaliti, pa zbog toga vidimo da ni jedna izolacija nije savršena i uvijek postoji neka veza. Može se između redova u ovome svemu pročitati da zaista izgleda kao da je sve nekako povezano, ali te sve veze nisu iste, neke su direktne, neke indirektne, neke jake, neke slabe, neke vidljive, neke nevidljive.
S aspekta fizike u prirodi je sve povezano sa 4 fundamentalne interakacije: jakom, slabom, elektromagnetnom i gravitacijskom, ali se pretpostavlja da bi se sve ove 4 sile mogle svesti na jednu fundamentalnu vezu među svime.
Teorija koja bi objasnila na koji način je sve povezano se zove teorija svega. Ta teorija se intenzivno razvija, ali je pitanje da li će se ikada u potpunosti razviti, a do tada naša standardna fizika je početna verzija teorije svega prema kojoj je zaista sve povezano sa 4 fundamentalne sile i sve se dešava preko njih.
Dr Hannah Critchlow je neuroznanstvenik na Univerzitetu u Kembridžu. Njena debitantska knjiga “Nauka o sudbini” ispituje koliko je od našeg života predodređeno po rođenju i u kojoj mjeri mi kontroliramo svoju sudbinu.
Kako je spori marš naučnog istraživanja uticao na naš koncept sudbine? S jedne strane, znamo više o tome kako genetika pokreće naše živote, ali imamo i više dobrih dokaza za stvari koje možemo da uradimo kako bismo oblikovali vlastite rezultate. Ovaj koncept sudbine ima još od vremena Grka – prolazi kroz različite kulture i duboko je ukorijenjen u načinu na koji danas govorimo; na primjer, često kažemo da se bebe rađaju predodređene za veličinu.
To je zavodljiva ideja. Ako su ishodi predodređeni, to nas oslobađa krivice kada stvari krenu naopako.
Da, na neki način to je zaista dobra ideja, to je kartica za izlazak iz zatvora: mi smo ono što jesmo, tako da možemo samo počivati na lovorikama. To je prilično ohrabrujuće. Kao roditelj, smatram da je to prilično utješno za moje dijete, jer postoje milioni odluka koje moram donijeti za njega i sasvim je lijepo misliti da je dosta posla sada urađeno. Geni, osnovna neuronska kola koja su osnova za njegov život, već postoje.
Ali kako vaša knjiga objašnjava, naši mozgovi su prilično plastični … Godine 2000., značajna studija je pokazala kako su se mozgovi londonskih vozača crne kabine promijenili kako su preuzeli znanje. Hipokampus, koji se bavi navigacijom, učenjem i pamćenjem, povećan je taksistima koji su prošli test. Ova studija je privukla veliku pažnju i informisala ideju da možemo da usavršimo mozak na isti način kao i mišiće i tako promijenimo naše ukorijenjene navike, čak i da postanemo superhumani ako samo treniramo mozak na pravi način. Ali sada postoji mnogo informacija koje dolaze iz revolucije genomike, posebno proučavajući kako se neuronska kola polažu pod DNK kod beba u samo 20 nedjelja trudnoće i vidimo da je mnogo ponašanja ukorijenjeno ili kodirano od vrlo rano. Na primjer, pokazalo se da anksioznost, gojaznost, depresija i ovisničko ponašanje imaju prilično visoku nasljednu osnovu. Ali naravno, sva ova ponašanja mogu biti pojačana i smanjena odlukama naših roditelja.
Koncept sudbine se često koristi u kontekstu ljubavi i odabira partnera. U vašoj knjizi govorite o studiji koja daje naučno objašnjenje za ideju da se „suprotnosti privlače“.
Od muškaraca je zatraženo da nose nekoliko majica za nekoliko noći i dana i da im nije dozvoljeno da nose dezodorans ili jedu ništa previše smrdljivo. Majice su predstavljene nizu žena koje su tada zamoljene da njuškaju i ocjenjuju ih u smislu atraktivnosti zasnovane isključivo na mirisu. Ispostavilo se da su ženke ocjenjivale mužjake kao privlačnije ako su njihovi sistemi MHC [glavni histokompatibilnostni sustavi] različiti od njihovih, jer bi tada njihovo potomstvo imalo jači imunološki sistem, bolji raspon oružanih sredstava protiv potencijalnih infekcija. Tako su žene nekako njušile gospodina Pravog.
Šta nam još neuroznanost govori o uspješnom odnosu? Ako zamislite mozgove parova koji su dugo i dugo bili zajedno i zamolite ih da razmisle o svom partneru, njihov mozak će reagovati na isti način kao i narkomanski. Gotovo da možete reći da su ovi parovi ovisni jedni o drugima.
Kažete da je “osjećanje neurohemijski događaj” – to nije baš romantično. Valentinovo sa mnom je zabavno!
Posvetite poglavlje formiranju vjerovanja – kako naši geni, osobine i iskustva oblikuju naše poglede. Da li to znači da geni igraju ulogu u našim političkim stavovima, kažu da li smo ostavljač ili ostavljeni?
Definitivno postoje studije koje su razmatrale različite profile mozga koji su povezani sa ideologijom. Ljudi koji su veoma konzervativni izgleda imaju mnogo veći volumen i mnogo osjetljiviju amigdalu – područje mozga koje je uključeno u percepciju straha. Ljudi koji su liberalniji, izgleda da imaju veću težinu u regionu mozga koji je uključen u buduće planiranje i partnerstva više saradnje. Ne čine se osjetljivima na trenutne prijetnje; umjesto toga, oni gledaju u budućnost. Ono što vidimo u propagandi kroz stoljeća je da ako povećate nečiji odgovor straha koristeći manipulaciju okolinom, veća je vjerovatnoća da će glasati na vama željeni način.
Dakle, šta nam neuroznanost govori o tome kako biste mogli da promijenite nečiji um ili pobijedite u argumentu?
Vrlo je teško. Jednom kada izgradite percepciju svijeta, ignorišete sve informacije koje tvrde suprotno. Vaš mozak već zauzima oko 20% vaše energije, tako da mijenjanje načina na koji mislite će biti prilično kognitivno skupo. I to bi moglo biti prilično društveno skupo.
Da li ste zabrinuti da što više znamo o tome kako DNK određuje ishode, postoji sve veći interes za skrining embriona i uređivanje gena, sa ciljem da se izbjegnu osobine koje se smatraju nepoželjnim ili povećava vjerovatnoća osobina za koje se smatra da su korisne?
Došlo je do ogromnog porasta u tehnologijama koje nam omogućavaju da razumijemo mozak, razumijemo šta dovodi do našeg kompleksnog ponašanja, zajedno sa tehnologijama koje nam omogućavaju da sekvenciramo naš DNK, a zatim uredimo naš DNK, kao i promjene u IVF tehnikama i praksama. . Vrlo je blagovremeno razgovarano o sudbini gdje želimo ići kao vrsta. Neke kompanije će početi da komercijalizuju ovo, iako nauka još uvijek nije tu.
Dok više učimo o tome kako naš mozak dovodi do zapanjujuće širine različitih ponašanja, vidimo kako svaki od nas ima jedinstvenu kartografiju uma, kao kolnik koji mapira naše izbore i naše snage. Što više možemo shvatiti da smo različiti i da je to zapravo dobra stvar za cjelinu, trebamo shvatiti da ovaj neurodiverzitet ne bi trebao biti izbrisan.
Podnaslov vaše knjige je “Zašto je vaša budućnost predvidljivija više nego što mislite”; konačno, tvrdite da ne postoji takva stvar kao što je slobodna volja?
Mi samo obrađujemo informacije unutar kartografije našeg uma koja mehanički dovodi do našeg ponašanja. Dakle, odluke koje mislimo da mi svjesno odlučujemo i donosimo, zapravo je sve samo iluzija koja se može svesti na ono što nam naš mozak govori.
Da li je sve sudbina sa aspekta fizike gledano je lahko odgovoriti i odgovor je i da i ne. Da, ako pod sudbinom mislimo da postoje zakonitosti koje određuju šta će se i kad dogoditi. Te zakonitosti djeluju i upravljaju silama pa je svaki događaj predvidljiv, ali pitanje je do koje mjere.
Ako znamo početne uvjete smjer kretanja i brzinu te sile koje djeluju mi možemo predvidjeti gdje će neko tijelo završtiti. Ta naša mogućnost predviđanja i to šta nam omogućava to predviđanje je ono šta bi neki nazvali sudbinom.
Npr. ako neko dolazi iz siromašne porodice od neobrazovanih roditelja i živi daleko od škole i fakulteta predvidljivo je da neće puno uspjeti u školi iako ima tu izuzetaka, a svi ti izuzeci su objašnjivi. Postoji tačan razlog zašto je neko ili nešto izuzetak od pravila, a taj razlog je najčešće neko drugo pravilo.
Drugi primjer su sva kretanja tijela velike mase u fizici, a posebno kosi hitac, horizontalni hitac i vertikalni hitac kod kojih ako znamo poćetnu brzinu, ugao izbacivanja i sile koje djeluju (nakon zadavanja početne brzine najčešće samo sila gravitacije te sile otpora) onda možemo precizno odrediti gdje će tijelo završiti, te razloge zašto možemo to predvidjeti nazivamo prirodnim zakonima ili zakonima fizike ili ako hoćete sudbinom.
Ovo me navodi na pomisao da bi zakoni fizike mogi biti ne samo uzrok sudbini nego sama sudbina. Zakoni fizike određuju šta će se i kad dogoditi.
Ipak, u svijetu malih čestica koje posebno objašnjava kvantna fizika nije uvijek sve predvidljivo i tu imamo čudne zakone koji nam ne omogućavau da sve predvidimo. Npr. Heisenbergov princip neodređenosti nam ne dopušta odredimo podjednako precizno i u isto vrijeme i masu i brzinu čestice, a i činjenica da su tu čestice i talasi nam govori da je u mikrosvijetu sve razmazano i teško je reći gdje se nalazi, pa je teško reći i šta je sudbina u svijetu malih stvari.
Iako u makrosvijetu kao razultat zakonitosti koje svime upravljaju izgleda kao da stvarno sve određuje sudbina, a u mikrosvijetu je teško tačno reći šta se događa, ono što znamo jest da se ti kvantni efekti u makrosvijetu poništavaju ili su jako mali pa su neprimjetni, ali moguće je da imaju utjecaja na to kako mi doživljavamo svijet, pa je moguće da i našim mislima možemo da promijenimo našu sudbinu, jer su misli svakako jedna čudna pojava koja možda i nije lahko objašnjiva prirodnim zakonima.
Dakle, da, zakoni fizike izgledaju kao sudbina, ali nismo sigurni kako kvantni efekti djeluju na naš svakodnevni život, pa moguće da nam oni nude da izaberemo između raznih mogućnosti toga šta će se dogoditi sljedeće.
Ono što se meni čini jest da u svakom trenutku postoji cijeli spektar onog šta se može dogoditi, a šta će se dogoditi ne možemo uvijek znati, što ne znači da sa puno boljom tehnologijom ne bi mogli to sve da znamo.
Zanimljiv primjer je prognoza vremena. Nekada su ljudi mislili da Bog šalje loše vrijeme kako bi nas kaznio za naša nedjela, međutim danas se zahvaljujući satelitima i brzim računarima i istražiavnjima u meterologiji i geofzici dosta pouzdano može znati kakvo će vrijeme biti u narednih čak 10 dana! Dakle, mi 10 dana unaprijed znamo kakvo je vrijeme “suđeno”, mi 10 dana unaprijed znamo sudbinu ili mislimo da znamo. Pitanje je da je tako da niko nikad nije napravio ili pogledao prognozu da li bi ona još uvijek bila ista. Dakle, sve je na neki način sudbina, ali postoji mogućnost da ipak našim djelovanjem možemo ju promijeniti. Stotinama godina ljudima je vrijeme diktiralo usjeve, vrijeme je bilo sudbina koja je utjecala da li će usjevi uspjeti ili ne, međutim u današnje vrijeme sve se više razvijaju metode koje omogućavaju da usjevi uvijek uspjevaju, kao da mi upravljamo tom “sudbinom”.
Ako je sudbina ono šta se ne može izbjeći, onda je sudbina prirodni zakoni i zakoni fizike, ali samo zato što se nešto ne može izbjeći to ne znači da se to isto ne može dočekati na pravi način ili možda čak i preusmjeriti!
Mislite da ste srećni, pa, šta je sreća? Razmisli ponovo. Oni za koje izgleda kao da im je srećom naklonjena samo inženjerijski okreću “sreću” u njihovu korist.
Izgleda da neke osobe imaju svu sreću. Savršena karijera, savršeni partner, savršen život. Nevjerovatno je. To je dosadno.
Njihova sreća izgleda nasumično – a ovih dana, zahvaljujući društvenim medijima, čini se da svi imaju sreće, ali ne vi. Ali, ako sjedite i čekate sreću da vas pogodi kao dobronamjerna munja, mislite na sve to pogrešno. Niko nije rođen sretan.
Sreća nije nešto što se tebi desilo; to se dešava zbog tebe. Barem će to reći Tina Seelig (profesor preduzetništva na Stanfordu i autor prodaje koja je napisala sedamnaest knjiga). Sreća je nešto što možete sami da napravite i naučite da kontrolišete, kaže ona, što znači da možete zapravo naučiti sebe da postanete srećniji. Napravite nekoliko poteza prema načinu postupanja sa prilikama koje vam se javljaju u životu i vi takođe možete postati srećni.
Tina Seelig u članku na portalu Medium kaže:
“SREĆA- uspjeh ili neuspeh koji su očigledno nastali slučajno, a ne kroz sopstveno djelovanje.
Većina ljudi veruje da je sreća potpuno van njihove kontrole. To jednostavno nije slučaj. Svako od nas ima dugačku listu poluga za stvaranje sreće. Međutim, čini se da je sreća slučajna jer drugi ljudi rijetko vide sve one poluge u akciji.
Poslije višegodišnjeg posmatranja i proučavanja šta ljude čini uspješnim, jasno je da sreća proizilazi iz definisane liste sitnih izbora – mikro-ponašanja – koji vam omogućavaju da iz svakog dana istisnete samo malo više sokova što povećava dugoročne šanse za uspjeh.
Nažalost, mi obično gledamo na druge koji su postigli izuzetne stvari ukazujemo na nekoliko vidljivih trenutaka koji su im otvorili prilike i gledamo na naš sopstveni život kao niz srećnih i / ili nesrećnih događaja, kao što su susret posebne osobe, pronalazak zanimljivog posla, doživljavanje nesreće ili otpusta sa posla.
Razmotrite ovaj primjer od Michael Lewis, autora mnogih vrlo uspješnih knjiga, uključujući Liar’s Poker i Money Ball. Tokom svog obraćanja u Prinstonu, on je pratio veliki uspjeh u sreći.
“Jedne noći sam bio pozvan na večeru gde sam sjedio pored žene vlasnika velike investicione banke Wall Street, Salomon Brothers. Više ili manje je prisilila svog muža da mi da posao. Ne znam ništa o Salomon Brothers. Ali Salomon Brothers je slučajno mjesto gde se ponovo pronalazi Volstrit. Kada sam stigao, dobio sam, skoro proizvoljno, najbolji posao na mjestu da posmatram rastuću ludost: pretvorili su me u stručnjaka za nekretnine. ”
Iskoristio je ovo iskustvo da inspiriše i informiše svoj bestseler iz 1989. Liar’s Poker. Nastavio je u svom govoru da bi taj uspjeh objasnio:
“Odjednom su mi ljudi govorili da sam rođeni pisac. Ovo je bilo apsurdno. Čak sam i vidio da je postojao još jedan istinski narativ, sa srećom kao temom. Kakve su šanse bile da sjedim na toj večeri pored žene iz Salomon Brothers kompanije?Da postanem radnik najbolje firme u Wall Streeta?”
Ne tako brzo…
Ne padajte na ovu jednostavnu verziju priče. Bilo je bezbrojno mnogo stvari koje je Michael Lewis trebao učiniti prije, tokom i nakon razgovora sa ženom na večeri koja mu je sredila uspjeh. Fokusiranje na taj slučajni sastanak odvlačiće nas od onoga što se zaista dogodilo. Da, imao je sreće da sjedi pored nekoga ko je bio utjecajan da mu pomogne da se zaposli u Salomon Brothers. Ali, stotine ljudi su sjedili pored te žene tokom godina i nije uvjerila njenog muža da ih angažuje; a na hiljade ljudi radilo je u Salomon Brothers-u, a niko od njih nije napisao bestseler o svom iskustvu.
Šta je učinilo da Majkl Lewis vidi i iskoristi ovu priliku?
Poznati citat čuvenog naučnika, Luja Pasteura, kaže: “Sreća se fokusira na pripremljeni um”. Ovo je apsolutno tačno … Ali, šta je tačno pripremljen um? Šta nas čini prijemčivim na slučajne događaje i sposobne da ih iskoristimo?
Postoji “fizika” sreće, jer je cijeli život stvar uzroka i posljedice.
Ovo se može uporediti sa odnosom naše genetike i našeg okruženja u određivanju toga ko ćemo postati. Kao što sada znamo, oboje su od koristi u oblikovanju nas, a oni su duboko isprepleteni – naša genetika utiče na način na koji se bavimo našim okruženjem, a naša sredina utiče na to koje su osobine izražene.
Isto važi i za sreću i ponašanje – Sreća prikuplja stvari koje nam se događaju, a naše ponašanje obuhvata stvari nad kojima imamo kontrolu. Možete raspravljati šta dolazi prije i šta je važnije , ali na kraju, oni su neumitno povezani.
Zaključani smo u neprekidan plesu sa svijetom sa kojim trgujemo ko vodi i ko prati. Kada započne ples, imamo ogromnu kontrolu nad našom srećom jer je to direktan rezultat našeg ponašanja. Sigurno ne možete kontrolisati sve što vam se dogodi, ali kontrolišete svoje odgovore.
Sreća nastaje kada znamo kada i kako da vodimo u našem plesu sa životom. Na primjer, u priči Majkla Lewisa, slučajno je sjedio pored žene na večeri i iskoristio tu priliku da je impresionira dovoljno da ga predstavi svom mužu. Bio je pratilac kada je sjeo i postao vođa kada je angažovao ženu u razgovoru, što je rezultiralo budućim prilikama da vodi i slijedi. I, možemo biti sigurni da je tokom procesa pisanja njegovih knjiga i njegovog učešća u filmovima zasnovanim na njima, bilo stotinu puta kada se preselio sa sljedbenika na vođu dok su se iznenađujući događaji dešavali na tom putu.
Ples koji radimo u životu uključuje nekoliko partnera – svijet, druge ljude i sebe. Stoga, stalno radimo nekoliko plesova. Mi reagujemo na ono šta na nas okolina baca na naše prijatelje, porodicu, kolege i strance; i brusimo sopstvene misli i osjećanja. Ovo je komplikovano jer oni takođe utiču jedni na druge. Razumijevanjem osnovne fizike ovih odnosa, spremni smo da oslobodimo mnogo sreće, i zapamtite: “Šansa je naklonjena pripremljenom umu.”
Ne uznemiravajte se načinom na koji koristimo riječ sreće u našem svakodnevnom žargonu. Često se koristi kao izgovor. Na primjer, ljudi često pripisuju svoje uspjehe sreći, rekavši da su “srećni” kako bi skromno maskirali vještine koje su mobilisali. I, drugima i sebi sebi dajemo opravdanje tako što za slabe performanse krivimo lošu sreću. Pažljiv posmatrač će pogledati iza zavjese kako bi vidio šta se zapravo desilo da bi privuklo ili odbilo sreću.
U suštini, razumjevanjem fizike sreće, mnogo smo spremni da identifikujemo i uhvatimo mogućnosti koje nas vode do željenih ciljeva, što nam omogućava da uspjevamo, a ne samo da preživimo. Matrica 2 x 2 u nastavku opisuje različite načine na koji ljudi postupaju sa svijetom.
Oni u gornjem lijevom kvadrantu vide mogućnosti, ali ne djeluju na njih, ostavljajući ih drugima. Oni su dovoljno oprezni da identifikuju mogućnosti, ali ne izvršavaju te ideje. Gledaju kako drugi uspjevaju i vjerovatno će reći: “Mogao sam to da uradim”, ili “razmišljao sam o toj ideji”.
Oni u donjem desnom kvadrantu iskoriste prilike bez obraćanja pažnje na životnu sredinu i djeluju slijepo, bez potpunog razumijevanja situacije. Na primjer, oni započinju posao bez razumijevanja stvarnih potreba njihovih kupaca. Kao rezultat toga, oni su iznenađeni i razočarani kada njihove ideje ne iskoriste ili imaju manje od optimalnih rezultata.
I oni u donjem lijevom kvadrantu – koji ne vide i ne iskoriste mogućnosti – ne obraćaju pažnju ili ne postupaju sa mogućnostima i sjede na marginama života. Oni gledaju kako drugi napreduju i zbunjuju se da ih izgleda prolaze.
Postoje načini da se preselite u gornji desni kvadrant. Ovo uključuje učenje “fizike sreće”, znajući kako efikasno pretvoriti svoju potencijalnu energiju u kinetičku energiju, kako koristiti magnetizam kako bi privukli drugu pomoć, kako promijeniti optiku loše situacije u neočekivanu prirodu, kako koristiti svoje resurse , i izgraditi zamah u vašem životu.
Naravno, svi ljudi započinju život na različitim pozicijama – neki imaju više inteligencije, više novca, više ljepote, bolje zdravlje i žive u okruženjima sa više izbora. Stvarno strašne stvari se mogu dogoditi uzput. Međutim, svi imamo mnogo više kontrole nad svojim životima nego što smo zamišljali. Mi možemo naučiti kako reagovati na ono što život pruža, i istovremeno iscjediti više sreće iz svakog dana.”
Naročito ako ste prevareni u prošlosti, jedna od najvećih dilema života može da bude kome da vjerujete – od veza do prijateljstava i porodice.
Neki ljudi svima otkrivaju sve tajne, ali drugi vole da se povjeravaju u manjim krugovima. Ali kako odlučiti šta čini nekoga vrijednim našeg povjerenja? To je zlatno pitanje koje bi mnogi ljudi sanjali da znaju odgovor.
Nedavni rad objavljen u izdanju časopisa “Journal of Personality and Social Psychology” iz septembra objavljuje rezultate serije eksperimenata, uz zaključak da je “pronalazak znakova osjećaja krivice” jedan od najjačih prediktora vjerodostojnosti.
Drugim riječima, ako se čini da će se neko osjećati krivim zbog dijeljenja vaših tajni ili da vas prevari, onda izgleda pouzdan.
U istraživanju je korištena mješavina tehnika, uključujući igre za povjerenje i ispitivanje, kako bi se izmjerila krivica, pored odgovornosti, povjerenja i drugih osobina ličnosti.
Ustanovljeno je da se, pored osjećaja krivice, ljudi koji su dali utisak da imaju veliki osjećaj odgovornosti takođe smatraju pouzdanim.
Dakle, to je to, ljudi, sada nema opravdanja za povjerenje pogrešnim ljudima. Tako nekako.
Ne postoji mjerilo za mjerenje ljubavi. Ne možete ju odmjeriti, niti odrediti njene dimenzije. Nema mjerne jedinice. Ne može se kvantifikovati u džulima, molovima po litru, centrimetrima u sekundi na kvadrat.
Zato što se ne može mjeriti, reći “volim te više” poziva konkurenciju. To tvrdi da znate subjektivno iskustvo vašeg partnera i da je kvantitativno inferiorno u odnosu na vaše.
Čak i kada namjeravate biti srdačni ili se šaliti, to može potkopati vjeru vašeg partnera u ljubav prema vama … i to je put koji ne ide na dobro. Podtekst je “nedovoljno me voliš”, a to je put koji ne ide na dobro.
I na kraju, u osnovi je nepošteno. Možete da znate da volite nekoga, ali ne možete da znate da volite nekoga više nego što vas voli. To je sklono subjektivnoj pristrasnosti.
Kada su naučnici ispitali ljude zašto su radili neke stvari oko 60 % je reklo da je razlog što su imali neke potrebe, pa su pokušali da ispune te potrebe.
A ostalih 40%? Oni su rekli nešto sjajniju priču. Za njih, ono šta su radili nije nešto što su “odlučili” da rade, kao što bi neko mogao pomisliti; već je to nešto što se “jednostavno dogodilo”.
Naučnici su razvili i potvrdili novu metodu da identifikuju koji su ljudi narcisoidni: samo ih pitajte.
Sažetak:
Naučnici su razvili i potvrdili novu metodu da identifikuju koji su ljudi narcisoidni: samo ih pitajte. U seriji od 11 eksperimenata u kojima je učestvovalo više od 2.200 ljudi svih godina, istraživači su otkrili da mogu pouzdano identifikovati narcisoidne ljude postavljajući im jedno pitanje.
U seriji od 11 eksperimenata koji su uključivali više od 2.200 ljudi svih uzrasta, istraživači su otkrili da mogu pouzdano identifikovati narcisoidne ljude pitajući im ovo tačno pitanje (uključujući i napomenu):
Koliko se slažete sa ovom izjavom: “Ja sam narcisista.” (Napomena: Reč “narcisoid” znači egotistički, samo-fokusirani.)
Učesnici su se ocijenili na skali od 1 (ne tačno za mene) do 7 (vrlo tačno za mene).
Rezultati su pokazali da je ljudski odgovor na ovo pitanje vrlo u skladu sa nekoliko drugih potvrđenih mera narcizma, uključujući i široko korišćenu Inventariju narcističkih ličnosti.
Razlika je u tome što ovo novo istraživanje – koje istraživači nazivaju Scale Narcissism Single Item (SINS) – ima jedno pitanje, dok NPI ima 40 pitanja za odgovor.
“Ljudi koji su spremni priznati da su narcističniji od drugih verovatno ustvari jesu narcističniji”, rekao je Bred Bushman, koautor studije i profesor komunikacije i psihologije na Državnom univerzitetu u Ohaju.
“Ljudi koji su narcisoidi skoro su ponosni na tu činjenicu. Možete ih pitati direktno zato što ne vide narcizizam kao negativan kvalitet – veruju da su superiorniji od drugih ljudi i dobro je to što to govore javno”.
Bushman je sproveo studiju sa Sara Konrath iz Indiana Univerziteta Lilly Family School of Philanthropy (bivši Univerzitet u Michiganu) i Brian Meier sa Gettysburg College. Njihovi rezultati se pojavljuju u časopisu PLOS ONE.
Razumevanje narcizma ima mnoge implikacije za društvo koje proširuju uticaj na život individualnih narcisista, rekao je Konrath.
“Na primjer, narcisoidni ljudi imaju nisku empatiju, a empatija je jedan od ključnih motivatora filantropskog ponašanja, poput doniranja novca ili vremena organizacijama.”
“Sve u svemu, narcizam je problematičan i za pojedinca i za društvo, oni koji misle da su već sjajni ne pokušavaju da se poboljšaju”, rekao je Bushman.
“A narcizam je loš za društvo, jer ljudi koji samo razmišljaju o sebi i sopstvenim interesima su manje korisni drugima.”
Bušman je naglasio da se SINS ne smije smatrati zamjenom dugotrajnih upitnika za narcizam. NPI i drugi instrumenti mogu pružiti više informacija istraživačima, kao što je to kakav oblik narcisoidnosti ima neko.
“Ali naša skala sa jednim pitanjem može biti korisna za duga istraživanja u kojima su istraživači zabrinuti za ljude koji su umorni ili ometani dok odgovaraju na pitanja i eventualno čak i ispadaju pre nego što se završe”, rekao je Bushman.
Napomenuo je da, ako za osobu od 20 sekundi odgovori na jedno pitanje u merilima SINS-a, trebalo bi mu 13,3 minuta da odgovori na NPI od 40 pitanja.
“To je velika razlika ako radite studiju u kojoj učesnici moraju popuniti nekoliko različitih instrumenata istraživanja i odgovoriti na dugačku listu drugih pitanja”, rekao je on.
11 različitih eksperimenata uzelo je niz različitih pristupa za određivanje validnosti SINS-a. Neki su koristili dodiplomske studente, dok su drugi uključivali online panele američkih odraslih.
Jedan eksperiment otkrio je da je SINS pozitivno povezan sa svakom od sedam podkalija NPI-a koji mjeri različite komponente narcizma (suština, egzibicionizam, eksploatativnost, autoritet, superiornost, samodovoljnost i pravo).
Druga studija pokazala je da su učesnici imali slične rezultate na SINS-u kada su testirani 11 dana. Jedan eksperiment ponovio je prošle radove koji su pokazali da su ljudi koji su postigli veliki porast narcizma bili više verovatni da se angažuju u rizičnim seksualnim ponašanjima i da su imali poteškoće u održavanju dugoročno vezanih romantičnih odnosa.
Ljudi koji su postigli više na narcisoizmu na SINS-u imali su i pozitivne i negativne ishode, rekao je Bushman. Prijavili su više pozitivnih osećanja, više ekstraversije i marginalno manje depresije.
Ali, takođe su prijavili manje usaglašenosti, i više besa, sramote, krivice i straha. Pored toga, ljudi koji su visoko procenili SINS pokazali su negativne međuljudske ishode, kao što su slabe veze sa drugima i manje prosocialno ponašanje kada je njihov ego ugrožen.
Prednost SINS-a u poređenju sa drugim merama, rekao je Bushman, je da omogućava istraživačima da vrlo lako identifikuju narcise.
“Ne mislimo da je SINS zamena za ostale inventare narcisa u svim situacijama, ali ima vremena i mjesta”, rekao je on.
Istraživanje je podržano donacijama fondacije John Templeton.
Zakon privlačenja kaže da mi privlačimo u svoj život ono šta jesmo, ono šta radimo i ono šta mislimo. Ako mislimo o negativnim stvarima u svoj život ćemo privući negativno, ako radimo loše stvari, stići će nas loše: kazna, zatvor isl.
Sad da li je to u skladu sa fizikom ili je kako kažu pseudonauka, nešto šta nije naučno dokazano niti se može naučno dokazati? Kao i skoro sve drugo i zakon privlačenja kao i njegove interpretacije imaju više oblika. U jednom od njegovih oblika ili u jednoj od njegovih interpretacija on je više nego tačan i potvrđen fizikom. Naime, zakon privlačenja je u biti treći Njutnov zakon zajedno sa prvim, drugim i četvrtim Njutnovim zakonom u izmjenjenoj formi, uzeti kao principi koji na određeni način važe u svemu, a ne samo u interakciji neživih tvari.
Npr. prvi Njunutnov zakon kaže da svako tijelo zadržava stanje mirovanja ili ravnomjernog pravolinijskog kretanja sve dok neka rezultujuća sila ne djeluje na njega i dovede do promjene tog stanja. Dakle, taj nam zakon govori da mi isto nastojimo da ostanemo u stanju u kojem se nalazimo, osim ako mi svjesno ne dovedemo do promjene tog stanja ili ako neko drugi sa strane ne djeluje na nas. Tu nastupaju drugi i treći Njutnov zakon. Naime, da bi neko djelovao na nas, da bi Svemir, ako želite, utjecao pozitivno na nas, mi prvo moramo djelovati pozitivno na njega, s tim da moramo paziti da Svemir nije samo ono vanjsko, nego i ono unutrašnje. Ako čitamo prave knjige, mislimo prave stvari, slušamo pravu muziku, družimo se sa pravim ljudima, jednostavno mi kao magnet u svoj život privlaćimo prave stvari. Pa i ako se desi nešto loše mi ćemo naći način da na pravi način mislimo o tome, pa ni to loše neće biti toliko loše.
Treći Njutnov zakon kaže da je sila akcije jednaka sili reakcije, istog su pravca i suprotnog smjera, ako sile djeluju po pravcu. Ovaj princip važi u izmjenjenom obliku i u svemu što se u životu događa. Svemir, drugi ljudi, priroda uvijek reaguju na naše akcije i na ono što smo mi. Te reakcije su često suprotne, posebno ako pretjerujemo u našem djelovanju. Ako smo previše fini, ljudi će to iskorištavati i Svemir i priroda nas neće nagraditi za to. S druge strane ako smo umjereni, ako radimo sve onako kako bi trebali raditi, ni manje ni više, dobiti ćemo pozitivnu reakciju, to je zagarantovano. Bitna je mjera. Razlika da li dobijamo pozitivnu ili negativnu reakciju zavisi od mjere, od tempa i od takta.
Ovdje je bitan i fizikalni pojam momenta sile koji u biti kaže da kad se radi o kružnom kretanju ili zakretanju, nije bitno samo djelovati silom nego je bitno njom djelovati na pravo mjesto, na pravi način. Npr. vrata je puno lakše otvoriti ili zatvoriti ako na njih djelujemo silom tamo gdje je ručka od vrata, nego ako djelujemo tamo gdje je njihovo okretište. Bitan je krak sile. Bitno je znati gdje i kako djelovati, šta i kako misliti. Kada to znamo i radimo, onda ćemo u svoj život privući kao magnet stvari koje želimo. Npr. ne možemo očekivati uspjeh, a duboko u sebi vjerovati da mi ne možemo uspjeti, da nismo vrijedni uspjeha isl. Kad iskreno vjerujemo da možemo uspjeti i radimo u skladu s tim na pravi način u pravo vrijeme onda ćemo kao magnet u svoj život privući uspjeh. Ne može biti drugačije, može, ali najčešće nije.
Tu dolazimo do još dva važna pojma, a to je statistika i slučajnost. S obzirom da mi nismo jedini u ovom životu i Svemiru i da postoje hiljade, milioni i milijarde drugih ljudi, ne mogu želje od svih biti ispunjene u istom trenutku i na isti način. Često je potrebno vrijeme i strpljenje. Našim ispravnim djelovanjem eksponencijalno povećavamo našu šansu za uspjeh, a i najmanjim greškama i sumnjama ju isto tako smanjujemo. Zato je bitno biti konzistentan i uporan. Prije nego dobijemo ono šta očekujemo mi da bi to privukli u svoj život moramo djelovati i misliti kao da je to već tu.
Da se ne držimo samo klasične mehanike, još je fizikalnih zakona, ako ne cijela fizika bitna za temu. U prirodi nisu samo magneti ti koji djeluju prvilačno ili odbojno. Imamo i gravitaciju, koja je privlačna sila. Elektična sila može biti privlačna ili odbojna. Tako isto i naše akcije, naše misli, naše razmišljanje mogu biti privlačni ili odbojni. Npr. onaj ko želi da bude bogat prvo mora da počne da razmišlja i da djeluje onako kako bogati ljudi djeluju. Ne možete sav svoj novac i svo svoje imanje trošiti na svoje sitne željice i kupovati si u izobilju svaki novi gađet koji izađe, nikad ništa ne investirati i očekivati da vam Svemir pokloni bogatstvo. Ne, upravo ide suprotno. Morate se odreći svog novca u korist investiranja u prave stvari. Morate investirati, davati novac za određene stvar koje vam neće u tom istom trenutku donijeti dobit. Za pravu dobit treba vrijeme i strpljenje. Da bi ste poput magneta privukli bogatsvo u svoj život morate utjeloviti neke od sljedećih vrijednosti koje pošteno postale bogataše krase:
razmišljajte dugoročno
štedite više nego što trošite
pametno investirajte pola svega što uštedite
kupujte jeftino, prodajite skupo
učite na vlastitim greškama
učite od svih ljudi šta se može naučiti
poštujte druge ako želite da vas drugi poštuju
…
Lista stvari koje trebate misliti, naučiti i raditi da bi ste postigli ono što želite je jako duga i nije dovoljno samo da duboko u sebi vjerujete da vi to možete. To je samo prvi korak. Ako ste prvi korak napravili kako treba, svi drugi koraci će doći sami od sebe i poput magneta u svoj život ćete privući to šta želite i tražite.
Da, zakon privlačenja djeluje, ali ne podnosi laži i neiskrenost i nedosljednost, a fizikalni principi imaju svoju primjenu i njegov su u biti uzrok, ako se shvate na pravi način, kontekstualno. Mislite o tome svemu ovako: Koliko god vjerovali da možete da stignete od A do B, ako to fizički na kraju ne uradite, ipak ćete ostati u tački A. Što želim da kažem jest da zakon privlačenja djeluje, ali kad se sve razjasni izgleda ipak djeluje kroz fiziku iako to mi ne moramo znati, moramo samo misliti i raditi prave stvari, ostalo će se samo srediti.
Mogao bih knjigu napisati od nekoliko stotina strana o vezi fizike i zakona privlačenja, ali za sad toliko. Bitno je da svaki princip fizike, svaki zakon ima i neku primjenu na naše živote, ako se uslovno shvati i kontekstualno primjeni, ovaj put na živi svijet, a ne samo na neživi.
Zakon privlačenja nije zakon fizike nego je posljedica svih zakona fizike, kao vjerojatno i sve drugo.
Za kraj evo jedan koristan citat, a iz njega zaključite nešto:
“Teško je pobijediti osobu koja nikad ne odustaje.”, Babe Ruth
