Category Archives: Sociofizika

Demografija, Fizika "nemogućeg", Fizika sistema, Psihologija, Sociofizika, Zabava, Zanimljivost

Šta je danas potrebno za uspjeh kod nas?

Leave a comment

“Talenat… Rad… Obrazovanje… Karakter… Jezici… Pristojnost… Ili je dovoljno samo da se PRVI nalaktimo na pult, da budemo lukavi i proračunati, seljački inteligentni, da pitamo, da nas ne bude sramota da se izborimo za sebe, da nas ne interesuju drugi i kako će oni… Da ne pametujemo, već završavamo.

I razmišljam kako je privatnik tako možda prvi i stao u red kad se kralo, kad se švrcovalo, kad se potplaćivalo, dezertiralo i učlanjivalo. Lukav i prepreden, neopterećen čašću, principima, vaspitanjem i moralom, već samo brutalno motivisan kompleksima, pohlepom i zavišću…

I još tada uspio da uđe na Trajekt Imućnosti, koji danas tako lako plovi i vozi bilo gdje, gdje god On poželi, i svaka mu se luka raduje i objeručke ga prihvata…

Ko je tu u pravu, pitam se?

Da li je u sistemu okrenutom naglavačke inteligentno biti normalan, neokrenut, ukoliko se slažemo da je inteligencija sposobnost prilagođavanja i da su Neprilagođeni evolutivno osuđeni na propast od vajkada…”, dr. Vladimir Đurić

Izvor: https://n1info.ba/regija/psihijatar-posmatrao-grupu-srba-koja-putuje-na-more-i-dao-zanimljivu-dijagnozu/?fbclid=IwAR0-AusOwITurZ2Z5hElLvtEuKbEKwe3p207VjYJTjAIOYYPLET3VXIxGfg

Demografija, Fizika i ekonomija, Fizika i politika, Psihofizika, Psihologija, Sociofizika, Zabava, Zanimljivost

Koji su osnovni principi ljudskog ponašanja?

Leave a comment

Reciprocitet:

Kada nam neko učini uslugu, često se osjećamo obaveznim da mu učinimo uslugu zauzvrat.


Oskudica:

Ljudi često žele ono što ne mogu imati.


Autoritet:

Ljudi imaju tendenciju da slijede autoritet i slijede njihova naređenja.


Dosljednost:

Ljudi nastoje biti dosljedni i uravnotežiti svoje postupke i uvjerenja.

Dopadljivost:

Ljudi vole druge ljude koji su im slični ili koji im daju komplimente.


Konsenzus:

Ljudi se često orijentišu na ponašanje drugih u određenoj situaciji.

Demografija, Sociofizika, Statistička fizika, Zabava, Zanimljivost

Stranci su samo rođaci koje još niste upoznali

Leave a comment

Jesmo li ti i ja kojim slučajem povezani? Prema izvještaju Bernarda Derride iz Ecole Normale Superieure, Pariz, Francuska i kolega u Physical Review Letters [1. marta 1999.], statistička svojstva genealoških stabala sugeriraju da bismo vrlo dobro mogli dijeliti dalekog pretka.

Genealogije predstavljaju očigledan paradoks. Svako od nas je potomak dva roditelja, koji su takođe imali biološku majku i oca. To znači da imamo dva roditelja, četiri bake i djeda, osam prabaka i djedova i tako dalje. Drugim riječima, naši preci rastu eksponencijalno što dalje gledamo unazad.

Otprilike 20 generacija (oko 400 godina), svako od nas ima oko milion predaka – a nakon toga brojke postaju još gluplje. Prije četrdeset generacija (800 godina) nam daje jedan trilion predaka, a pedeset jedan kvadrilion. Ovo ne samo da je mnogo, mnogo više ljudi nego što živi na planeti danas – to je mnogo više nego što je ikada živelo.

Pa šta nije u redu sa ovom računicom? Jednostavno: genealogija će neizbježno sadržavati neke ljude više puta. Ovo se dešava kad god se dva brata i sestre pojave u vašem ličnom stablu. Tada je potreban samo jedan par, a ne dva para da bi se generisala dva brata i sestre. Drugim riječima, pojava braće i sestara duplira čitave grane stabla, jer svaki brat i sestra leži na vrhu potpuno iste ranije genealogije. Naše genealoško stablo sa astronomskim brojem pojedinaca stoga sadrži mnogo, mnogo ponavljanja – broj različitih ljudi koje sadrži mnogo je manji.

Ali zašto bi se dva brata i sestre uopšte pojavila na vašem stablu, ako pratite samo svoje roditelje, njihove roditelje i tako dalje, a ignorišete svakog od njihovih braće i sestara? Zbog parenja unutar porodice. Ako se prvi rođaci upare i daju dijete, baka i djed tog djeteta bili su braća i sestre.

Ovo razrešenje paradoksa genealogije objasnio je 1996. Susumu Ohno iz Beckman istraživačkog instituta Grada nade u Duarteu u Kaliforniji. Ono što je Derridain tim sada uradio jeste da koristi razmatranja ove vrste da pogleda statistička svojstva genealogija, a posebno da ispita šanse da vi i žena koja vam je jutros prodala kartu za voz delite zajedničkog pretka.

U modernom svijetu, s njegovom promjenjivom demografijom i široko rasprostranjenom imigracijom, na to je pitanje vrlo teško odgovoriti. Ali stvari nisu uvijek bile tako komplikovane: kada su populacije bile daleko manje pokretne, zajednice su bile fiksnije i stabilnije. Derrida i kolege su razmatrali situacije u kojima je pitanje genealogije ograničenije.

Jedno takvo je porodično stablo engleske kraljevske porodice, čiji je primjer Edvard Treći (1312-1377). Kraljevskim rodoslovima je moguće upravljati jer su se, posebno u prošlosti, plemićki rod udavali samo za druge plemiće. Budući da je u vrijeme Edvarda III bilo možda samo nekoliko hiljada partnera koje je trebalo birati, njegova genealogija otkriva značajno ukrštanje – što je dokazano čestim ponavljanjem pojedinaca u genealoškom stablu. (Ponavljanja, zapamtite, ukazuju na blisko porodično parenje, kao što su prvi rođaci, u prošlosti.) Neki pojedinci se pojavljuju i do šest puta u stablu Edvarda III.

Derrida i kolege pokazuju da se mogućnost ponavljanja u ovom kraljevskom porijeklu može predvidjeti modelom populacije u kojoj je svaka generacija iste veličine kao i prethodna, a svakoj osobi su nasumično dodijeljena dva roditelja iz prethodne generacije. Ovo možda zvuči kao čudan model; ali to u stvari i nije tako nerealan opis zajednice čija veličina ostaje ista, budući da se svačiji roditelji moraju naći negdje među prethodnom generacijom.

Istraživači su istraživali statistiku genealoških stabala koje je ova modelska populacija proizvela nakon mnogo generacija. Otkrili su da se oko 80 posto cjelokupne populacije zajednice pojavljuje u stablu bilo kojeg pojedinca kada se pronađe dovoljno daleko.

To znači da je šansa da dvoje ljudi iz date generacije dijele zajedničkog pretka u dalekoj prošlosti oko 64 posto. To ostaje tačno bez obzira koliko je brojna populacija, pod uslovom da njena veličina ostane ista kroz vrijeme.

Naravno, mnoge stvarne zajednice danas su prožete pojedincima čiji roditelji nisu bili dio te zajednice – tako da se ne može osloniti na model da bi se opisali ovaj slučaj. A većina stvarnih zajednica, barem ljudskih, povećava se kako vrijeme prolazi. Ali svejedno, to sugeriše da ste možda bliži nego što mislite sa onim strancima na ulici.

Izvor: Ball, P. Strangers are just relatives you haven’t met yet. Nature (1999). https://doi.org/10.1038/news990311-2

Filozofija, Fizika "nemogućeg", Fizika i ekonomija, Fizika i politika, Fizika sistema, Metafizika, Misterije u fizici, Psihofizika, Psihologija, Sociofizika, Sociologija fizike

Odakle dolazi intuicija?

Leave a comment

Ljudski um je ožičen da vidi obrasce. Mozak ne samo da obrađuje informacije onako kako dolaze, već i pohranjuje uvide iz svih vaših prošlih iskustava. Vaša se intuicija razvijala i širila sve dok ste živi. Svaka interakcija, sretna ili tužna, katalogizira se u vašem sjećanju. Iz tog dubokog pamćenja dobro se izvlači intuicija da informiše vaše odluke u budućnosti.

Drugim riječima, intuitivne odluke se na neki način temelje na podacima. Kada podsvjesno uočimo obrasce, tijelo počinje otpuštati neurohemikalije i u mozgu i u crijevima. Ovi “somatski markeri” su ono što nam daje onaj trenutni osjećaj da je nešto ispravno … ili da je pogrešno. Ovi automatizirani procesi ne samo da su brži od racionalne misli, već se vaša intuicija oslanja na desetljeća raznolikog kvalitativnog iskustva (prizori, zvukovi, interakcije itd.) – potpuno ljudske osobine koju sami veliki podaci nikada ne bi mogli ostvariti. Također je brže od racionalne misli, što znači da je intuicija potrebna vještina koja može pomoći u donošenju odluka kada je vremena malo i tradicionalna analitika možda neće biti dostupna.

Mnogi istraživači, uključujući stručnjake za mašinsko učenje i naučnike podataka, prihvataju ulogu koju slutnje igraju u revolucionarnom razmišljanju. Intuicija se sada smatra jednostavno drugom vrstom podataka – koja nije ništa manje vrijedna od tradicionalne analitike. Napokon, algoritme stvaraju ljudi i prema tome podliježu ljudskim greškama. I kako ističe stručnjak za inovacije Bernadette Jiwa, odluku ne možete donijeti bez osjećaja. Podaci nisu uvijek tačan pokazatelj ponašanja, kao što su pokazali najnoviji američki predsjednički izbori. “Podaci govore jedno, a zapravo [stvarna] priča nam je pod nosom, a mi je ignoriramo”, rekao je Jiwa u intervjuu za Heleo.

Intuitivni inovator
Pisac nauke Steven Johnson rekao je da su inovacije rezultat nagomilanih slutnji tijekom vremena: to se događa kada pustimo da se osobno iskustvo sudara sa okruženjima koja donose kreativnost. Iz ove perspektive, izumi koji se mijenjaju u svijetu – od rendgena do penicilina – samo su „sretne nesreće“ koje ilustriraju intuiciju na djelu.

Nije usamljen kada vidi važnost intuicije u inovacijama. Ko-kreator bilješke Post-it, Arthur Fry slično je ukazao na snagu nesvjesne obrade, rekavši Scientific American-u da se, kada pokušava smisliti nešto novo, „odmaknem od svjesne misli i problem prebacim na svoj nesvjesni um. Skenirat će širi spektar obrazaca i pronaći neke nove sličnosti iz drugih informacija pohranjenih u mom mozgu. ” Intuicija olakšava mentalni unakrsni trening na način na koji veliki podaci ne mogu. Ovo je ključna vještina koja omogućava većim inovatorima da zgrću svoja iskustva i oslanjaju se na zapažanja vanjskih industrija i primjenjuju ih u novom kontekstu.

Stručnjak za menadžment Travis Bradberry nedavno je napisao da visoko intuitivni ljudi imaju tendenciju da:

Budu pažljiviji i traže samoću
Tačno vježbaju empatiju, bliže se prilagođavajući nijansama poput govora tijela
Njeguju njihovu kreativnost kroz ljubav prema umjetnosti


Jedno istraživanje pokazalo je da ovakav način razmišljanja donosi stvarne poslovne rezultate: 81% izvršnih direktora s visokim rezultatima intuicije udvostručilo je poslovanje za pet godina. Čak i američka mornarica ulaže blizu 4 miliona dolara u pomoć mornarima i marincima da usavrše svoje šesto čulo upravo zato što intuicija može zamijeniti intelekt u situacijama visokih uloga poput bojnog polja.

Gdje intuicija može poći po zlu


Budući da se intuicija svake osobe temelji na zbirci pojedinačnih iskustava, ona je podložna mišljenju i pristranosti.

U mnogim je slučajevima gotovo nemoguće donositi odluke bez upotrebe podataka. Ako je kompanija desetljećima prikupljala podatke i oslanjala se na njih i napreduje, na primjer, nema smisla u potpunosti izbaciti staru knjigu. Veliki podaci mogu ukazati na obrasce koji su suviše suptilni da bi ih naš mozak mogao otkriti. Analitika ne mora nužno nadvladati ljudsku prosudbu, ali je može dopuniti.

Umjesto da pokušavaju cijeniti jedno preko drugog, vođe mogu kombinirati uvide iz velikih podataka i intuicije za donošenje odluka. Ovaj pristup im daje najbolje iz oba svijeta.

Izvor: qz.com

Psihofizika, Psihologija, Sociofizika, Uncategorized

5 savjeta kako uspješno prevladati prepreke i stići do cilja

Leave a comment

1. Rješavajte stvari jednu po jednu

Uspjeh je poput slagalice – sastoji se od mnogo dijelova, a kada se ti dijelovi sastave, nastane remek djelo.

Nikada se nemojte primati više stvari odjednom. Odredite prioritet i po tom načelu obavljajte ono što trebate obaviti.

Sjajno je imati ambicije, ali one se lako mogu izgubiti u moru sitnica.

2. Riješite se svega što vam skreće pozornost

Ovo se odnosi na sve – od Facebooka i Instagrama pa sve do običnog buljenja kroz prozor.

Pokušajte se distancirati od ljudi, stvari i pojava koje vam “kradu” dragocjeno vrijeme koje se svakako može bolje iskoristiti.

3. Nikada nemojte sumnjati u sebe

“Ja to mogu!” . O da, itekako možete.

Ljudi troše sulude količine vremena na preispitivanje i sumnje. Iako je to ponekad dobro, postoji opasnost da ode u neku vrstu krajnosti.

Bolje je djelovati nego plakati kako vi to ne možete. To je daleko pametniji način kako potrošiti vrijeme.

4. Budite odgovorni za vlastito vrijeme

Samo, jedino i isključivo VI ste odgovorni za potrošnju i upravljanje vlastitim vremenom.

Ako želite uspjeti, onda se tome i posvetite i to do kraja. Izgovori su samo prepreka koja dovodi do cilja i uspjeha.

Vještina “žongliranja” vremenom jedna je od ključnih osobina uspješnih ljudi. Ugledajte se na njih.

5. Koji je vaš konačni cilj?

Moć? Novac? Slava?

Dogovorite se sami sa sobom što želite postići jer je upravo ta ideja ono što će vas “držati” za vrijeme vašeg putovanje prema uspjehu.

Isto tako, ako ste svjesni što zapravo želite biti će vam lakše isto i postići.

Sami kontrolirajte koliko daleko ćete ići i kojom brzinom, bez obzira na prepreke koje život može postaviti pred vas.

Izvor: net.hr

Demografija, Fizika okoliša, Fizika sistema, Fizika u građevini, Fizika unutrašnjosti Zemlje, Fizika Zemlje, Geofizika, Inovacije, Nekategorisano, PROBLEMI, Sociofizika, Techno, Zabava, Zanimljivost

Zašto ne živimo pod zemljom?

Leave a comment

S razlogom gradimo kuće iznad zemlje i nebodere u zrak. Uglavnom je to zato što smo dizajnirani (ili evoluirali) da bismo napredovali u okruženju na vrhu. Fizičko i mentalno zdravlje stječemo od zraka sa Sunca i flore i faune s kojima dijelimo nadzemni svijet. Ako se među čovječanstvom dogodi masovni prelazak na podzemno stanovanje, u osnovi bismo izazvali evoluciju da učini sve najgore. A najgore u evoluciji generalno rezultira skupim oštećenjima vrsta – poput izumiranja, recimo.

Ljudi su dnevna stvorenja, koja trebaju biti aktivna kada sunce izlazi i noću spavati kad zađe. Zapravo imamo cirkadijalni ritam, biološki sat koji diktira naše obrasce drijemeža na osnovu ciklusa izlaska i zalaska sunca. Neraskidivo smo ovisni o Suncu.

Ta veza postaje jasna kroz vitamin D. Ovaj ključni sastojak za ljudsku fiziološku funkciju sprečava rahitis (nepravilan i slab razvoj kostiju) kod dijece i gubitak kostiju u starosti. Također je povezan s metaboličkim i imunološkim radom i smanjenjem hipertenzije. Dakle, potreban nam je vitamin D, a interesantno je da je to jedini vitamin koji ljudi trebaju da ne potječe iz drugih izvora poput hrane ili vitaminske vode. Zapravo proizvodimo vitamin D u svojim ćelijama fotosintezom, procesom koji je nemoguć bez ultraljubičastog zračenja (UVR) prihvaćenog od Sunca kroz našu kožu.

Takođe proizvodimo serotonin na Sunčevoj svjetlosti. Ovaj je hormon u velikoj mjeri odgovoran za naše pozitivno raspoloženje, a ljudi koji ne proizvode dovoljno zbog nedostatka izlaganja Sunčevoj svjetlosti mogu postati depresivni, što je stanje koje se naziva sezonski afektivni poremećaj (SAD).

Zrak je još jedan važan sastojak za pravilno funkcioniranje ljudskog tijela. Iznad zemlje nalazi se u asovima. Ljudska pluća su se razvila da prihvaćaju mješavinu elemenata (uglavnom dušika, nešto kisika i tragove argona i ugljičnog dioksida) pri atmosferskom pritisku koji se nalazi oko nivoa mora. Predugo prebivanje na desetine ili stotine stopa ispod nivoa mora, poput jahte na vodi, može dovesti do toga da se komponente vazduha odvoje od krvi i postanu mjehurići. To stvara životnu opasnost koja se naziva zavojima.

Isti pritisak sile gravitacije nalazi se i u Zemljinoj kori, baš kao i u okeanima. Rudari moraju koristiti istu vrstu dekompresijskog postavljanja dok se vraćaju na površinu, a nakon spašavanja zarobljeni rudari nose se u dekompresijsku komoru kako bi se prilagodili atmosferskom pritisku na nivou mora na isti način na koji to rade ronioci.

Naravno, ima se što reći za adaptaciju. Bez toga evolucija uopće ne bi postojala, a prelazak u podzemlje jednostavno bi ubrzao proces. S druge strane spektra atmosferskog pritiska, generacije ljudi koje su živjele na velikim nadmorskim visinama, poput Tibetanaca i Anda, priviknule su se na rjeđi zrak. Prilagodili su se izbacivanju više oskudnog kisika iz zraka u krvotok nego stanovnicima morskog nivoa. U podzemlje, naš kolega sisar, krtica, evoluirao je da bi proizveo i cirkulirao veću količinu krvi i hemoglobina bogatog kiseonikom od sličnih nadzemnih kolega.

Ljudi bi mogli napredovati pod zemljom koristeći naš najomiljeniji alat za prilagodbu: tehnologiju. Zašto čekati da se održe euni evolucije i riskirati čitav opstanak najsposobnijeg aspekta kada jednostavno možemo šibati u ono okruženje u koje želimo?

Upravo na to su primorani neki ljudi koji su se preselili u podzemlje. Međutim, umjesto prilagodbe, na nju se obično gleda kao na rješavanje izazova u dizajnu.

Zamišljeni koncept rase ljudi koji žive pod zemljom zapravo je star. Autohtona plemena odavno su prepoznala klimatološke i sigurnosne prednosti koje pruža život pod zemljom. Moderne verzije ovih stanova već su u izradi u nekim četvrtima. Kuće se grade ispod zemlje, kao i drugi objekti, poput podzemnog zatvora u okrugu Marin, koji je dizajnirao legendarni arhitekt Frank Lloyd Wright. U stvaranju ovih podzemnih stanova, poduzimaju se mjere kako bi se osiguralo da buduća skica čovječanstva ne prikazuje bijelo-bijela, slijepa stvorenja koja pate od rahitisa i osakaćujuće depresije i opstaju u prehrani crvima iščupanim iz zemljanih zidova. Čak i kad živimo pod zemljom, moramo pronaći načine kako iskoristiti ono najvažnije što nam je potrebno za preživljavanje.

Voda nije problem; 30 posto slatke vode na Zemlji može se naći pod zemljom u bilo kojem trenutku u obliku vodonosnih slojeva. Ovaj se izvor neprestano nadopunjuje kapljicama kiše koje prodiru kroz tlo, a koje djeluje kao pročišćivač [izvor: USGS]. Zrak ne djeluje na isti način kao voda ispod zemlje. Gustina tla otežava disanje, a ispod zemlje se nalazi manje zraka, što objašnjava zašto se gušite ubrzo nakon što ste živi zakopani.

Ovaj mali problem i potreba za sunčevom svjetlošću rješavaju se kroz dizajn atrija ili dvorišta domova zaštićenih zemljom. Te su kuće sa svih strana izgrađene pod zemljom, osim ulaza koji obično izgleda poput vrata postavljenih sa strane brda. Jedino izloženo područje strukture je središnji atrij ili dvorište, koji propušta zrak i sunčevu svjetlost u dom. U podzemnim kućama bez ikakvih izloženih područja ventilacijski sistemi i krovni prozori na osovinama služe u iste svrhe kao i atrij.

Sunčeva svjetlost strujat će u mnogo masivniju podzemnu strukturu u Japanu kroz par natkrivenih kupola, jedina karakteristika koja će otkriti podzemni grad ispod. Zbog ogromne populacije koja dijeli proporcionalno malu kopnenu masu, Japanci nisu iznenađujuće na vrhu ruba podzemne gradnje. Njihov najveći projekat je grad Alice s dvostrukom kupolom, zasnovan na oko dva središnja okna spuštena 152 metra pod zemlju. Osovine omogućavaju ulazak svjetlosti i služe kao jezgra farme mrava u uredskom prostoru, čitavim tržnim centrima i rezidencijama. Potrebe poput ventilacije, proizvodnje električne energije i otpada rješavaju se na terenu ispod zemlje.

Alice City još nije izgrađen, iako nešto manje ambiciozni projekti djeluju oko Japana. Japanci kroz poduhvate poput podzemnih ureda i tržnih centara rješavaju probleme s podzemnim životom. Televizijski studio na oko 20 m ispod tokijskog nivoa ulice pozabavio se problemom osjećaja izolacije među radnicima simulirajući vremenske prilike iznad zemlje. Požar u podzemnom tržnom centru koji je 1980. godine odnio živote 15 ljudi naučio je dizajnere da održavaju zrak razrjeđivačem kako bi smanjili dim i ulažu više u senzore požara i sisteme prskalica u podzemne građevine nego u nadzemne objekte.

Japanci takođe istrebljuju zamršenost uzgoja hrane pod zemljom kroz projekat Pasona O2. Kadrovska agencija Pasona stvorila je podzemnu farmu koja radi, u neiskorištenom trezoru banke koji se nalazio ispod ureda kompanije, na pet spratova ispod zemlje. Koristeći hidroponiku i sisteme za veštačko osvetljenje, kompanija uspešno uzgaja usjeve poput paradajza, jagoda i pirinča.

Trendovi stanovništva sugeriraju da će do 2050. godine zemaljska kugla doživjeti čak devet milijardi ljudi koji će prepuniti njene površine. S nadzemnim prostorom vrhunskog kvaliteta, podzemni život mogao bi postati više nego samo održiv, mogao bi postati neophodan.

Izvor: https://people.howstuffworks.com/live-underground.htm#:~:text=Underground%20structures%20are%20less%20susceptible,weather%2C%20they%20require%20less%20energy.

Ostale nauke, Primjenjena fizika, Psihofizika, Psihologija, Sociofizika

5 iracionalnih obrazaca razmišljanja koji bi vas mogli vući dolje – i kako ih započeti izazivati

Leave a comment

1. Sve ili ništa razmišljanje
Što je: vidite ljude i situacije u bilo kojoj / ili kategoriji (na primjer, novi kolega je nevjerojatan ili dosadan, noćni izlazak je „najbolji“ ili „najgori“), ne dopuštajući složenost. U stvarnosti se naš život odvija u nijansama sive.

Kako to izazvati: primjetite vremena kada to radite. Na primjer, možete uočiti sebe kako razmišljate: “Moram biti savršen na plesnom podijumu ili ću izgledati kao budala.” Dovedite u pitanje uzorak generirajući jednu mogućnost koja postoji između dvije mogućnosti – mogli biste pomisliti: “Volim plesati, pa ću jednostavno izaći vani i pokušati uživati ​​u sebi.” Napravite ovaj korak dalje tako što ćete stvoriti još dvije mogućnosti, poput “Možda nisam sjajan plesač, ali više nikada neću vidjeti većinu tih ljudi” ili “Izaći ću tamo zbog dvije pjesme, i ako Još uvijek se osjećam nespretno, razmislit ću o tome da sjednem. ” Pronalaženje jedne alternative može vam pomoći razbiti obrazac, a osmišljavanje još nekoliko razvija vašu vještinu uočavanja nijansi u svakoj situaciji.

  1. Pretjerivanje
    Što je: iz određenih događaja crtate opća pravila i primjenjujete ih u nepovezanim situacijama. Vaša pravila su obično negativna, a ne pozitivna. Na primjer, kada ne dobijete posao koji želite, mislite, “Ljudi me ne vole – i ja ću umrijeti sam.” Kako je izazvati: Svaki put kada neselektivno primijenite jedan prošli ishod u drugu predviđenu ili nadolazeću situaciju, nastavite sebi govoriti: “Ovaj je ishod upravo to – jedan ishod.”
  2. Diskvalificiranje pozitivnog
    Što je: Pozitivne izjave ili događaje odbacujete insistiranjem da se „ne računaju“ iz nekog ili drugog razloga. Na primjer, šef vas hvali pred kolegama. Kad vam to neko spominje kasnije, kažete: “Rekla je to zato što stojim ispred, a ona me nije mogla izbjeći.” Kako to osporiti: Kad god diskvalifikujete pozitivno, pogrešno učvršćujete negativna uvjerenja o sebi i svom svijetu. Ako vam je teško prihvatiti pohvale ili komplimente, možete početi jednostavnim, iskrenim “Hvala” ili “Zahvaljujem na tome.” Zatim, malo vremena kasnije zamislite kakav bi bio vaš život da ste vjerovali da su riječi istinite.
  3. Personalizacija ili pretjerana odgovornost
    Što je: vi sebe vidite kao uzrokom negativnog događaja za koji vjerovatno niste bili odgovorni (ili niste bili jedini odgovorni). Samooptuživanje za tuđe nesreće ili svakodnevne nesreće ili povezivanje vanjskih događaja sa sobom kada za to nema osnova, može negativno uticati na vaš svakodnevni život i na to kako vidite sebe. Ovo može biti u više oblika. Recimo da ste rezervisali online rezervaciju večere za vas i vaše prijatelje, ali kada se pojavite u restoranu, vaše ime nije na spisku. Vi sebe krivite i kažete: “Sve sam ja kriv.” Ili, na krajnjem ekstremnom primjeru, rezervirate odmor na plaži za vas i vašu porodicu, pada kiša većinu sedmice, a vi kažete: “Moja je greška, jer sam previše poželio lijepo vrijeme.” Kako ga izazivati: Personaliziranje upućuje na našu duboku želju da ga vidimo odgovornim i učinkovitim – osim što na kraju doda nepotrebni i neopravdani pritisak i naprezanje životu. U situacijama kada brzo preuzimate odgovornost za nešto što je izvan vašeg nadzora, primjetite kako ste možda doprinijeli problemu. U slučaju da nedostaje rezervacija, možda biste mogli još jednom provjeriti jeste li odabrali pravi datum i vrijeme i da niste propustili potvrdni email ili tekst iz restorana. Uz to, razmislite o svim ostalim faktorima koji su možda pridonijeli problemu – softver za rezervaciju? Računar restorana? – I ko bi drugi mogao odgovarati.
  4. „Treba“ izjave
    Što je: Vaš interni dijalog prepun je izjava koje uključuju riječi „treba“, ili „mora“. Ove riječi ubodaju – ako ih često koristite mogu rezultirati osjećajima frustracije i bijesa. Recimo da vam šef kaže da želi da predate prijedlog u ponedeljak. Kažete sebi: „Trebao bih da ovaj projekat bude dovršen do petka; inače sam lijen i neuspješan. ” Kako ga izazivati: Možda ste čuli frazu „Prestani da se vrtiš oko sebe“. „Treba“ i „mora“ su riječi ograničenja i suženja; mogu dovesti do osjećaja kao da imate malo opcija i previsoka očekivanja. Proširenje osjećaja za izbor počinje promjenom jezika koji koristite u samogovoru. Kad god uhvatite „treba” i „mora“, zamenite ga sa „može“, „izabrati“ ili „odlučite se“.

Izvor: https://ideas.ted.com/5-irrational-thinking-patterns-that-could-be-dragging-you-down-and-how-to-start-challenging-them/

O fizici općenito, Sociofizika, Sociologija fizike

O hiperprodukciji citiranosti i (ne)lažnoj superiornosti jednih naučnika u odnosu na druge

Leave a comment

Na svom blogu Antonijo Šiber, fizičar iz Hrvatske, je napisao zanimljivu analizu i kritiku hiperprodukcije citata jednih naučnika u odnosu na druge gdje se vještački stvara privid superiornosti i ogromnog doprinosa nauci pojedinih naučnika u odnosu na druge. Na stranicama poput https://scholar.google.com/ se može naći za mnoge naučnike koliko su puta citirani i koliko su radova objavili, a tu se može vidjeti da što u jačim firmama radiš ili istraživačkim institutima da ti je citiuranost veća pa da i izbacuješ više naučnih članaka. Problem je u tome što to ne pravi razliku da li si sam autor članka ili si jedan od 5, 10 ili stotine onih koji su učestvovali u tome. To sve stvara pogrešnu percepciju da je onaj sa više članaka i citata nužno veći naučnik od drugih, ali to ne mora značiti. To može samo značiti da igra “igru citiranja” bolje od drugih, da se penje ljestvicama naučne reputacije preko tijela ostalih naučnika koji su objektivno često i jači i bolji od tog “igrača”. Tekst u cjelosti prenosim uz navođenje autora, pa prosudite sami šta je pisac želio da kaže i koliko moj komentar to jasno uviđa. Članak je napisan 2016. godine.

“Kad je za predsjednika Hrvatskog sabora izabran akademik Željko Reiner, mnoge je iznenadio podatak kojeg su prenosili mediji da je akademik Reiner najcitiraniji medicinar u Hrvatskoj. U nekoj normalnoj državi, s uređenom znanošću i kriterijima, taj nas podatak ne bi smio previše iznenaditi jer u takvim državama akademici većinom predstavljaju ono najbolje što znanost tih država ima. No, s obzirom na devijacije znanstvene kulture i sociologije u Hrvatskoj, mnoge je podatak o citiranosti akademika Reinera ipak iznenadio – tako sam i ja “skoknuo” do baze podataka o citiranosti znanstvenih radova da vidim što je to akademik Reiner radio u svojoj karijeri.

I saznao sam da se velika većina citata koje je akademik skupio tiče radova koji su zapravo preporuke za dijagnozu, prevenciju i tretman bolesti srca. Na velikoj većini tih radova (sa ~ 70-tak autora) autori dolaze iz organizacija koje se bave zdravstvom i bolestima srca (npr. ESC, HFA, ACCF, AHA, WHF …) i akademik Reiner tamo figurira kao jedan od predstavnika / članova tih organizacija. Već i sami naslovi najcitiranijih radova otkrivaju ovo što napisah:

  • ESC Guidelines for the diagnosis and treatment of acute and chronic heart failure 2012 The Task Force for the Diagnosis and Treatment of Acute and Chronic Heart Failure 2012 of the European Society of Cardiology. Developed in collaboration with the Heart Failure Association (HFA) of the ESC
  • European Guidelines on cardiovascular disease prevention in clinical practice (version 2012)
  • 2012 focused update of the ESC Guidelines for the management of atrial fibrillation
  • Guidelines on the management of valvular heart disease (version 2012)
  • ESC/EAS Guidelines for the management of dyslipidaemias

Zašto su ti radovi citirani, također nije teško pogoditi – tijela koja okupljaju veliki broj liječnika predložila su usuglašene preporuke i svi njihovi članovi rado te preporuke citiraju, najčešće u afirmativnom smislu. Na preporuke se, naravno, uvijek dobro osvrnuti i kad zapisujete svoju praksu i istraživanja koja se tiču područja koje preporuke strukovnih tijela pokrivaju.

Strogo govoreći, pogrešno bi bilo za gore navedene radove reći da su znanstveni – radi se o preporukama na temelju prakse i istraživanja, ali same preporuke, naravno, nisu novo znanstveno otkriće. Veliki broj citata u ovom slučaju nisu posljedica nekog znanstvenog otkrića, nego znanstvene sociologije – postoje tijela, odbori, task forces i “naši ljudi” koji “nas” u tim tijelima predstavljaju. Akademik Reiner se pobrinuo da se u tim tijelima i nađe pa je njegova citiranost naglo poskočila – skoro 4000 citata u 2015. godini koje treba usporediti sa sveukupno 6 citata u 2006. godini (prema WoS). Ovdje se, dakle, radi o organizaciji i sociologiji medicinske struke, a ne o znanosti.

Postoje slični fenomeni i u prirodnim znanostima. U fizici, naprimjer, imamo eksperimentalnu fiziku čestica koja je danas potpuno grupni pothvat. Navoditi pojedine autore iz npr. ATLAS, ALICE ili CMS kolaboracija nema nikakvog smisla, osim onih desetak imena koja nose kolaboracije. Tko zna imena 5154 autora na članku Aad, G. et al. (ATLAS Collaboration, CMS Collaboration) Phys. Rev. Lett. 114, 191803 (2015) ?! Možete li uopće zamisliti 5154 ljudi na jednom mjestu? A možete li sad zamisliti da svakome od njih znate ime? Ja ne mogu. Oni zapravo ni nemaju svoje ime, oni postoje samo kao dio mase.

Koliki je doprinos svakog pojedinog znanstvenika takvim člancima? Zna li znanstvenik (hrvatski u ovom primjeru) koji godišnje objavi više od 100 članaka u takvim kolaboracijama što uopće u njima piše?! Ja sam siguran da ne zna. On zna samo da je u kolaboracijama koje proizvode članke.

U hrvatskom kontekstu je zanimljivo da upravo takvi znanstvenici, zapravo slabo prepoznatljivi po bilo čemu osim po pripadanju kolaboracijama, uporno pokušavaju davati tempo znanosti. Tako se od njih čuje da je jedina prava znanost znanost grupe, da pojedinci u današnjem svijetu istraživanja nemaju šta tražiti (o tome sam već pisao u tekstu >> Vi ste anarhist !). Ovo je naravno fundamentalno pogrešno, ali njima takva podmetanja služe samo da učvrste svoje znanstveno-političke pozicije koje često proizlaze isključivo iz zaleđa i mase grupe. Dodatno, uvjeti za napredovanje i vrednovanje znanosti koje oni, nažalost, imaju prilike definirati kroz pozicije koje su stekli u sustavu, često odgovaraju isključivo grupnoj znanosti, a to ide redovito na štetu prepoznatljivog individualnog znanstvenog djelovanja – ovo je dugoročno iznimno nepovoljno za hrvatsku znanost.

Naši znanstvenici u kolaboracijama traže, a u tome često i uspijevaju, da Hrvatska financira njihova sudjelovanja u tim kolaboracijama. Zapitajte se kakve točno koristi ima Hrvatska što dva od 5154 autora na nekom članku imaju hrvatske adrese i što su ti radovi citirani nekoliko tisuća puta? Mogu li uopće ti ljudi usaditi neku znanost i obrazovanje u našu sredinu, a da nije isključivo vezana uz položaj koji imaju u tim grupama? Kakve kadrove oni uopće mogu obrazovati i imaju li oni, na kraju, dovoljno autonomnog istraživačkog iskustva da bilo koga obrazuju? Što će se dogoditi kad te kolaboracije prestanu s djelovanjem? Hoće li mladi ljudi koji su kod njih doktorirali išta nakon toga znati ili će samo besciljno lutati kao izgubljena telad kad im krdo jednom padne u provaliju? Ili su ta krda već toliko narasla da pad u provaliju uopće nije opcija?

Ali tu smo gdje smo, Hrvatska je provincijalna po razumijevanju znanosti u javnosti i sudjelovanje dvojice “naših” u gigantskim kolaboracijama kod nas je velika vijest. “MI smo otkrili Higgsov bozon” (baš …), “MI smo na samoj fronti istraživanja”, “I MI konja za trku imamo”.

A i “naši” znanstvenici se brzo ufuraju u svoju veličinu i “svojih” desetine tisuća citata pa se ono mi znanstvenici začas pretvori u ja znanstvenik.

Za kraj, >> nudim članak s jednim jedinim autorom koji zna gdje i zašto stoji svaka riječ u članku. Članak nije, doduše, citiran tisuće puta, ali je garantirano isključiva umotvorina njegovog autora. Čisto da se zna gdje autor ovog teksta stoji.”, Antonio Šiber, http://www.antoniosiber.org/mi_znanstvenici_ja_znanstvenik.html?fbclid=IwAR1lYSyrshgfTurGWqFKK2r24qt3Mm5L0fLNvhPKfj1HJAVSmGubHRhJdSs

AI - vještačka inteligencija, Fizika "nemogućeg", fizika nemogućega, Fizika sistema, Inovacije, Primjenjena fizika, Sociofizika, Techno, Technology, Tehnika i tehnologija, Zanimljivost

Da li će korona virus ubrzati robotizaciju i automatizaciju?

Leave a comment

“Roboti polako mijenjaju sve više ljudi na njihovim radnim mjestima, a analitičari tvrde da pandemije ubrzava taj proces.

“Ljudi obično kažu da žele imati ljudski element u svojim interakcijama, ali je koronavirus to promijenio. On će nastaviti mijenjati preference potošača te zaista otvoriti nove prilike na automatizaciju”, izjavio je Martin Ford koji je ranije pisao o tome kako će roboti biti integrisani u ekonomiju u narednim desetljećima.

Velike i male kompanije koje se šire danas koriste robote kako bi se poštovalo društveno distanciranje i smanjio broj radnika koji fizički moraju biti prisutni na radnom mjestu. Roboti se koriste i za obavljanje poslova radnika koji svoj posao ne mogu raditi od kuće. Walmart, najveći lanac prodavnica u Americi, koristi robote za čišćenje podova. Roboti u Južnoj Koreji se koriste za mjerenje temperature pacijentima i raspodjelu sredstva za dezinfekciju ruku.

Dok eksperti upozoravaju da mjere društvenog distanciranja moraju biti na snazi i sljedeće godine, roboti bi mogli postati sve traženiji. Kompanije koje proizvode sredstva za čišćenje i dezinfekciju imaju sve više posla. UVD Robots, danska kompanija koja proizvodi robote za dezinfekciju UV svjetlošću, prodala je stotine robota bolnicama u Kini i Evropi.

Prodavnice i restorani koji nude hranu za ponijeti sve više koriste robote. Esperti kažu da će se roboti sve više upotrebljavati kako se budu pokretali zaustavljeni biznisi. Roboti bi mogli čistiti škole i urede.

Ipak, još uvijek ima ograničenja, jer automatske kase u prodanicama moraju biti nadzirane s obzirom da mnogi od tih sistema ne rade sasvim dobro ili se kvare, tako da ih kupci nerijetko izbjegavaju.

Industrija hrane je također pogodna za korištenje robota zbog zabrinutosti za zdravlje. Restorani brze hrane poput McDonald’sa već testiraju robote na funkciji huhara i posluge.

Skladišta poput Amazonovih i Walmartovih već imaju robote koji povećavaju efikasnost, a koronavirus bi mogao utjecati na njihovo povećanje kako bi radili na zadacima sortiranja, pakovanja i isporuke. To bi moglo pomoći radnicima koji se tranutno žale da na poslu ne mogu poštovati društveno distanciranje, ali bi s druge strane mogli ostati bez posla zbog robota. Jednom kada kompanija zamijeni radnika robotom, teško da će ga ponovo vratiti na posao. Istina je da je proizvodnja i integracija robota skupa, ali kad počnu raditi, obično su jeftiniji od ljudske radne snage.

Vještačka inteligencija se razvija kako bi zamijenila učitelje, fitness trenere i finansijske savjetnike. Facebook i Google se oslanjaju na vještačku inteligenciju kako bi se uklanjali neumjesni komentari, objavio je BBC.”

Izvor: KLIX

Ostale nauke, Primjenjena fizika, Psihofizika, Psihologija, Sociofizika

Šta je to halo efekat?

Leave a comment

Fenomen u socijalnoj psihologiji poznat kao halo efekat ili efekat prvog utiska zasnovan je na pretpostavci da ukupan utisak čoveka o nekoj osobi može da bude zasnovan na malo podataka ili čak samo jednom podatku koji ima o njoj. Ovaj fenomen je izražen i kroz narodne mudrosti “Prvi utisak je najvažniji“ i “Ne sudi o knjizi po njenim koricama“.

Naziv fenomena halo efekat potiče od engleske reči halo, što u prevodu na srpski jezik znači oreol. Ova reč, pre svega ilustruje sklonost ljudi da veoma brzo opisuju oreol oko nečije glave i stvaraju mišljenje o njemu.

Halo efekat je tip kognitivne pristrasnosti u kojoj na naš opšti utisak o osobi utiče to kako je mi doživljavamo i mislimo o njenom karakteru. Poznat je kao fizička privlačnost stereotipa i stavu “ono što je lepo je dobro“. Na uopštenom nivou odnosi se na uobičajenu tendenciju ljudi da ocene osobine ličnosti ili karakteristike atraktivne osobe povoljnije od onih koji su manje atraktivni. Zato se često smatra da osobe koje prijatno izgledaju, ili su lepo obučene, imaju dobar karakter. Takođe, pošto se slavne ličnosti doživljavaju kao atraktivne, uspešne i često dopadljive, mi takođe imamo tendenciju da ih vidimo i kao inteligentne, ljubazne i zabavne. U širem smislu halo efekat se koristi da opiše globalni uticaj dopadljive ličnosti ili neke njene specifične željene osobine, na stvaranje pristrasnog suda o određenoj osobi li njenoj bilo kojoj karakteristici.

Američki psiholog Edvard Torndajk je prvi put opisao halo efekat 1920. godine u izveštaju o istraživanju, u kome su starešine imale zadatak da procene svoje vojnike na osnovu njihovih fizičkih osobina, kao što su urednost, energičnost i stas i mentalnih, emotivnih i socijalnih kvaliteta, kao što su intelekt, liderstvo i odgovornost. Torndajk je utvrdio da, ukoliko je jedan od vojnika visoko ocenjen na osnovu određenih osobina, drugi kvaliteti imaju tendenciju da se rangiraju visoko i obrnuto. Ako je vojnik ocenjen kao inteligentan, on je takođe ocenjen kao uredan i dobar lider, dok je vojnik koji je ocenjen kao neodgovoran imao tendenciju da dobije niske ocene o urednosti i energičnosti. Torndajk je zaključio da su korelacije bile previsoke i previše čak i da je samo slučajnost, i nazvao ih je “halo greška“, zbog toga što je opšta percepcija pojedinca stvorila halo pozitivnu ili negativnu reakciju oko osobe koja je zamaglila njegove pojedinačne karakteristike.

Izvor: Halo efekat – efekat prvog utiska (artnit.net)