Provokativni novi članak u “Scientific American” promovira ideju da ono što je fundamentalno realno u svemiru – njegova stvarna, bazna realnost – nisu kvarkovi, polja i kvantne pojave koje ga čine.
Umjesto toga, prema naučniku i filozofu Bernardu Kastrupu, neki počinju da sumnjaju da je materija samo iluzija – i da je jedino što je stvarno informacija.
Svemir informacija
Osnovna ideja je da fizički univerzum postoji jer ga mi percipiramo – to je neka vrsta masovne halucinacije koju koristimo da bismo shvatili matematičke odnose objekata.
Nemojte se čuditi, ovo je prilično strana ideja. Ali, prema Kastrupu, dobija zamaha u naučnom svijetu.
“Za neke fizičare, ovo ukazuje da je ono što mi zovemo “materija”, sa svojom čvrstinom i konkretnošću – iluzija; da je samo matematički aparat koji oni osmisle u svojim teorijama doista stvaran, a ne percipirani svijet koji je napravljen da bi se aparat opisao ”, napisao je Kastrup.
Napredak čovječanstva je u biti napredak automatizacije. Što smo više poslova uspjeli da zamjenemo mašinama koje su automatski izvršavale ono za šta je bilo potrebno puno ljudi i puno vremena, sve više smo tehnološki napredovali. Spomenuti ću par jednostavnih primjera:
Obični kalkulator. Danas je sam proces kalkulacije automatiziran, mi samo trebamo zadati zadatak i kalkulator sam izračuna puno brže nego bi i jedan čovjek to uradio.
Isto tako ako danas nekom poruku želimo poslati ne moramo da koristimo standardnu poštu, naša pošta klikom ode na drugi kraj svijeta u roku od manje od jedne sekunde! Automatski.
Poljoprivredne mašine su dosta automatizovale samu poljoprivredu i danas u poljoprivredi jedna mašina brže i više uradi nego što je prije stotine ili hiljade ljudi moglo da uradi.
Auto industrija je proces automatizacije dovela do vrhunca. Autokompanije zahvaljujući automatizaciji danas u toku jedne sedmice proizvode nekoliko hiljada automobila!
Saobraćaj bilo koje vrste je maksimalno automatiziran. Sve ono gdje je jako puno ljudi trebalo i jako puno vremena, tu je došlo do automatizacije.
Svakim danom sve se više i više stvari, aktivnosti i poslova automatizira i sve više i više vremena ljudi imaju da se bave drugim stvarima, od pukog fizičkog rada. Život postaje sve lagodniji, ali nekako i ubrzaniji. Automatizacija je ubrzavši naše mehaničke dosadne poslove suprotno očekivanjima ubrzala i nas. Danas zahvaljujući automatizaciji imamo više vremena za druge poslove i možemo brže puno više da obavimo. Pitanje je gdje je kraj tome svemu i ima li kraja tome svemu? Da li će ljudi u dalekoj budućnosti da žive u okruženju u kojem će roboti i mašine baš sve raditi automatski za njih, uključujući i razmišljanje? Da li ćemo uskoro svi imati ne samo pametne mobitele, nego i inteligentne, opremljene vještačkom inteligencijom? Da li će ti uređaji postati naši misaoni asistenti i da li će ubrzati, unaprijediti i automatizirati naše razmišljaje i naš proces donošenja odluka? Ako da, da li će onda svijet postati dosadan ili će da bude jako zanimljiv? Dokle zapravo želimo da idemo i možemo li stati?
Ja mislim da je automatizacija dobra i da je dosta dobra donijela čovječanstvu. Razvijene države svijeta i jesu razvijene iz razloga što su automatizirale sve šta su mogle da automatiziraju, a sama automatizacija dosadnih mehaničih poslova omogućila je da se mnogima podigne kvalitet života. Posla za ljude nije nestalo, samo je postao jednostavniji i zanimljiviji i intelektualniji. S obzirom da napredak u jednoj oblasti vodi ka napredku u drugim oblastima, automatizacija nas stvarno ubrzava, a najbrža automatizacija će da se desi kada i ako uspijemo da automatiziramo samo automatizaciju, to je san svakog ko mašta o automatizaciji. Postoji samo jedna stvar koja je za brigu, a to je šta ako izgubimo kontrolu, šta ako se sve stvoreno sruši na nas, šta ako nas automatizacija uništi? Male su šanse za to, ali nije da ne postoje.
Na osnovu onog šta će se dešavati u narednih par godina znati ćemo u kojem smjeru idemo i kojom brzinom, za sad je sve kao zatišje pred buru u tehnološkom svijetu, iako u nekim razvijenim državama je očiglednije u kojem smjeru idemo i kojom brzinom kada je automatizacija u pitanju.
Cilj ove stranice svafizika.org jest da automatizira nešto vezano za fiziku. Valjda je krajnji ljudski cilj da automatizira ili pojednostavi sve što može da si pojednostavi jer mu je vrijeme ograničeno i ima tako mnogo stvari koje bi želio uraditi ako uspije automatizacijom da si uštedi vremena!
Za sve one koji su probali naočale za virtualnu realnost, možda je zanimljivo znati da postoje ideje i teorije koje pretpostavljaju da je svijet u kojem živimo zapravo virtualna realnost, aka simulacija. Prema tim hipotezama, mi bukvalno živimo u kompjuteru ili u kompjuterskom programu. Nešto slično kako se opisuje u filmu Matrix ili u filmu Avatar! Na stranici gizmodo.com je sažeto 10 odnosno 5 razloga zašto najvjerojatnije živimo u virtualnoj realnosti, a ti razlozi su čisto fizikalni, odnosno ako je ispravna hipoteza da živimo u virtualnoj realnosti, samo tako se mogu objasniti neki fenomeni iz fizike, posebno kvantne fizike i astrofizike! Fenomeni koje zadovoljavajuće objašnjava hipoteza o virtualnoj realnosti, odnosno realnosti kao računarskoj simulaciji su: postojanje maksimalne brzine, relativnost vremena, zakrivljivanje prostora, fenomeni tamne energije i tamne materije te kvantna spregnutost. Ovo je prijevod tog članka, pa zaključite sami:
“Fizički realizam je gledište da je fizički svijet koji vidimo pravi i postoji sam od sebe. Većina ljudi misli da je to očigledno, ali fizički se realizam već neko vrijeme bori s činjenicama fizike. Paradoks koji je zbunjivao fiziku prošlog stoljeća i dalje ju zbunjuje, a velike nade koje se polažu u teoriju struna i supersimetriju ne vode nigdje.Nasuprot tome, kvantna teorija funkcionira, ali kvantni valovi koji se privlače, superponiraju, a zatim propadaju do točke, fizički su nemogući – moraju biti “zamišljeni”. Tako po prvi put u povijesti teorija onoga što ne postoji uspješno predviđa ono što postoji- ali kako može nestvarno predvidjeti stvarno?
Kvantni realizam je suprotan pogled – da je kvantni svijet stvaran i stvara fizički svijet kao virtualnu stvarnost. Kvantna mehanika tako predviđa fizičku mehaniku jer ju uzrokuje. Kad fizika tvrdi da kvantna stanja ne postoje to ja kao da čarobnjak iz Oza kaže Dorothyju: “Ne obraćajte pažnju na čovjeka iza zastora”.
Kvantni realizam nije Matrix, gdje je i drugi svijet koji čini naš je isto fizički. Niti je to ideja mozga spojenog na žice, budući da je ova virtualnost bila u igri davno prije nego što su ljudi došli. Niti je to što fantomski drugi svijet mijenja naš – naš fizički svijet je fantom!
Kvantni je svijet u fizikalnom realizmu nemoguć, no u kvantnom realizmu fizički je svijet nemoguć – osim ako je to virtualna stvarnost – kao što pokazuju i ovi primjeri.
5. Naš svemir ima maksimalnu brzinu
Fizički realizam: Einstein je na onsovu onog kako se naš svijet ponaša zaključio da ništa ne ide brže od svjetlosti u vakuumu, a to se kasnije nazvalo univerzalnom konstantom, ali nije jasno zašto je to slučaj. Trenutačno: “brzina svjetlosti je konstanta jer je konstantna, i zato što svjetlost nije napravljena od ničega jednostavnijeg”.
Odgovoriti “Zašto stvari ne mogu ići brže i brže?” S “jer ne mogu” je teško zadovoljavajući odgovor. Svjetlost se usporava u vodi ili staklu, a kad se kreće u vodi kažemo da je medij voda, a kad se kreće u staklu, kažemo da je medij staklo, ali kad se kreće u praznom prostor, šutimo. Kako val može ništa da vibrira? Nema fizičke osnove za kretanje svjetla u praznom prostoru, a kamoli za definiranje najbrže moguće brzine.
Kvantni realizam: Ako je fizički svijet virtualna stvarnost, to je proizvod obrade informacija. Informacije se definiraju kao izbor iz konačnih setova, tako da promjena obrade također mora biti konačna, a doista se i naš svijet osvježava s konačnom frekvencijom. Procesor superračunala osvježava se 10 kvadratnih puta u sekundi, a naš svemir se osvježava bilijun bilijuna puta brže od toga, ali načelo je isto. Kako slika zaslona ima piksele i stopu osvježavanja, tako naš svijet ima Planck dužinu i Planck vrijeme.
U ovom scenariju, brzina svjetlosti je najbrža brzina jer mreža ne može prenijeti ništa brže od jednog piksela po ciklusu, tj. Planck duljina je podijeljena s Planck vremenom ili oko 300.000 kilometara u sekundi. Brzina svjetlosti trebala bi biti zvana brzinom prostora.
4. Naše vrijeme je relativno
Fizički realizam: U Einsteinovom paradoksu blizanaca, jedan blizanac koji putuje u raketama gotovo brzinom svjetlosti vraća se godinu dana kasnije kako bi pronašao svog brata blizanca starijeg čovjeka od 80 godina. Ni jedan blizanac nije znao da je njihovo vrijeme drugačije ni jedan nije izgubio otkucaj srca, ali je život jednog gotovo završen, a drugi tek počinje. To se čini nemogućim u objektivnoj stvarnosti, ali vrijeme se stvarno usporava za čestice u akceleratorima. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, znanstvenici su letjeli sa atomskim satovima na zrakoplovima širom svijeta kako bi dokazali da na tim visinama i pri tim brzinama rade usproeno, ali su na tlu sinkronizirani. Ali kako može vrijeme, arbitar svih promjena, biti podložno promjenama?
Kvantni realizam: Virtualna stvarnost bi bila podvrgnuta virtualnom vremenu, gdje je svaki ciklus prerade jedan “otkucaj”. Svaki igrač zna da kada je računalo prezauzeto, vrijeme promjena na zaslonu se usporava pod opterećenjem. Isto tako, vrijeme u našem svijetu usporava pri velikim brzinom ili blizu masivnih tijela, što sugerira da je virtualno. Dakle, raketni blizanac je ostario samo godinu dana, jer su to bili svi ciklusi prerade koje je sustav trebao. Ono što se promijenilo bilo je njegovo virtualno vrijeme.
3. Naš prostor se zakrivljuje
Fizički realizam: Prema Einsteinovoj teoriji relativnosti, Sunce drži Zemlju u orbiti tako što zakrivljuje prostor oko nje, ali kako se prostor može kriviti? Prostor po definiciji je ono gdje se kretanje događa, tako da bi prostor krivio mora postojati u drugom prostoru, što je beskonačna regresija. Ako materija postoji u prostoru ničega, za to ništa da se premjesti (ili krivi) nije moguće.
Kvantni realizam: “Besciljno” računalo nije stvarno prazno, ali je zauzeto jer vrti null program, a naš prostor može biti isti. U Casimirovu efektu, vakuum prostora vrši pritisak na dvije ravne ploče koje su blizu. Trenutna fizika kaže da virtualne čestice izlaze niotkuda da to uzrokuju, ali u kvantnom realizmu prazni prostor je pun procesiranja koji bi imalo isti učinak. I prostor kao procesorska mreža može predstavljati trodimenzionalnu površinu sposobnu za zakretanje.
2. Tamna energija i tamna materija
Fizički realizam: Trenutna fizika opisuje ono što vidimo, ali svemir također ima pet puta više onoga što se zove tamna materija. Može se otkriti kao halo oko crne rupe u središtu naše galaksije koja povezuje svoje zvijezde čvršće nego što to dopušta gravitacija. Tamna materija nije materija koju vidimo jer svjetlost ju ne može otkriti, nije anti-materija jer nema signala gama zračenja, a nije crna rupa jer nema gravitacijskih leća – ali bez nje Zvijezde naše galaksije bi se razletjele u kaosu.
Nema poznatih čestica koje opisuju tvarno-hipotetske čestice poznate kao slabo intereagujuće masivne čestice (WIMP), ali ni jedna nije pronađena, usprkos razgovoru o super-WIMP-ima. Osim toga, 70 posto svemira je tamna energija, a fizika to ne može objasniti. Tamna energija je svojevrsna negativna gravitacija, slabi efekt koji se širi kroz prostor koji odvlači stvari, a time povećava širenje svemira. Nije se puno promijenilo tijekom vremena, ali nešto što pluta u prostranom prostoru trebalo bi postepeno oslabiti. Ako bi to bilo svojstvo prostora, onda bi se trebalo povećati kako se prostor širi. Trenutno nitko nema pojma što je to!
Kvantni realizam: Ako je prazni prostor nulta obrada onda nije ništa, a ako se širi onda se dodaju novi prostori cijelo vrijeme. Nove točke obrade, po definiciji, primaju ulaz, ali ništa ne daju kao izlaz u svom prvom ciklusu. Zato oni apsorbiraju, ali ne emitiraju, baš kao negativni efekt koji zovemo tamnom energijom. Ako se novi prostor dodaje postojanom brzinom, učinak se neće mijenjati znatno tijekom vremena, tako da je tamna energija uzrokovana stalnim stvaranjem prostora. Model također atribuira tamnu tvar na svjetlost u orbiti oko crne rupe. To je halo jer se svjetlost preblizu crnoj rupi privlači i svjetlost koja je previše udaljena od nje može pobjeći iz orbite. Kvantni realizam očekuje da nikad neće biti otkrivene čestice koje bi objasnile tamnu energiju i tamnu materiju.
1. Kvantna sprega
Fizički realizam: Ako atom cezija oslobađa dva fotona u suprotnim smjerovima, kvantna teorija ih “zapaljuje”, tako da ako se jedan vrti prema gore, drugi će se okrenuti prema dolje. Ali ako se slučajno vrti, kako drugi trenutak zna da mora imati spin dolje, na bilo kojoj udaljenosti? Einsteinu, otkriće da mjerenje jedne fotonske centrifuge odmah definira spin druge bilo gdje u svemiru, bilo je “sablastan akcija na daljinu”. Test ovoga je bio jedan od najočitijih eksperimenata ikad učinjen, kao što je savršen test naše stvarnosti, a kvantna teorija je opet bila ispravna.
Promatranje jednog impenjiranog fotona kako uzrokuje da drugi ima suprotan spin – čak i kad je bio previše udaljen za signal koji putuje brzinom svjetlosti da ih poveže. Priroda bi mogla spasiti spin stvarajući jedan foton gore, a drugi dole, ali to je očito previše problema. Na taj način omogućuje da bilo koji spin bude slučajno okrenut, ali onda kada izmjerimo da jedan bude okrenut na jedan od načina, drugi odmah postaje suprotan, iako je to fizički nemoguće.
Kvantni realizam: U ovom se pogledu dva fotona sprežu kada se njihovi programi spajaju kako bi zajednički vodili dvije točke. Ako je jedan program spin-gore, a drugi spin-dolje, njihovo spajanje pokreće oba piksela gdje god se nalazili. Fizički događaj u bilo kojem od piksela ponovno pokreće bilo koji program slučajnim redoslijedom, ostavljajući preostali suprotni kod spina za pokretanje drugog piksela. Ovo preusmjeravanje koda zanemaruje udaljenost, jer procesor ne mora “prijeći” piksel da bi je promijenio, čak i za zaslon jednako velik kao naš svemir.
Standardni model fizike uključuje 61 osnovne čestice s parametrima za masu i punjenje podataka. Da je to stroj, trebao bi postaviti dvadeset ručica kako bi se upalio. Potrebno je i pet nevidljivih polja kako bi stvorili 14 virtualnih čestica s 16 različitih “punjenja” za rad. Očekujete cjelovitost od svega ovoga, ali standardni model ne može objasniti gravitaciju, stabilnost protona, protu-materiju, naboje kvarkova, neutrino masu ili spin, inflaciju, obiteljske generacije ili kvantne slučajnosti – sve kritične probleme. Nijedna čestica ne objašnjava tamnu energiju i tamnu materiju koje obuhvaćaju većinu svemira – i nikada neće.
Kvantni realizam reinterpretira jednadžbe kvantne teorije u smislu jedne mreže i jednog programa. Njegova pretpostavka, da je fizički svijet procesni izlaz, ne čini ga lažnim, jer još uvijek postoji pravi svijet – samo nije onaj koji vidimo. Preokrenuti inženjering fizičkog svijet sugerira da je materija evoluirala od svjetlosti, kao stojeći kvantni val, tako da kvantni realizam predviđa da se svjetlost sama u vakuumu može sudariti i stvarati materiju. Nasuprot tome, standardni model kaže da se fotoni ne mogu sudarati, pa je moguće definicno ispitivanje pretpostavke virtualne stvarnosti. Kada se svjetlost sama sudara u vakuumu kako bi stvorila materiju, model čestice zamijenit će se na temelju obrade informacija.”, (1)
Konstruktor teorija je prijedlog novog načina objašnjavanja u fundamentalnoj fizici prvi put predložen od Davida Deutscha, kvantnog fizičara sa Univerziteta u Oxfordu, 2012. godine. Konstruktor teorija fizikalne zakone izražava preko termina koje fizikalne transformacije, zadaci, su mogući, a koji nisu, i zašto. Dopuštajući takve tvrdnje u fundamentalnu fiziku, dopušta se da se novi fizikalni zakoni izraze, npr. oni iz konstruktor teorije informacija.
Fundamentalni elementi teorije su zadaci, apstrakte specifikacije transformacija u terminima input/output parova atributa. Zadatak je nemoguć, ako postoji zakon fizike koji zabranjuje da se on izvede s određenom preciznošću, i moguć u suprotnom slučaju. Kad je zadatak moguć, onda konstruktor za njega se može izgraditi, opet sa određenom tačnošću i pouzdanošću. Konstruktor je entitet koji može uzrokovati da se zadatak izvede zadržavajući mogućnost da taj zadatk izvede ponovo. Primjeri konstruktora su toplotna mašina (termodinamički konstruktor), katalizator (hemijski konstruktor) ili kompjuterski program koji kontroliše automatiziranu fabriku (primjer programibilnog konstruktora).
Teorija je razvijena od fizičara David Deutscha i Chiara Marletto. Ova teorija donosi zajedno ideje iz raznih područja fizike uključujući termodinamiku, statističku mehaniku, teoriju informacija i kvantne kompjutacije.
Kvantna mehanika i sve druge fizikalne teorije bi prema ovoj teoriji bile pod teorije konstruktor teorije, a kvantna informacija bi bila poseban slučaj superinformacije.
Chiara Marletto konstruktor teorija života ja građena na osnovu konstruktor teorije.
Motivi za ovu teoriju
Prema Deutsch-u, sadašnje teorije iz fizike bazirane na kvantnoj mehanici ne objašanjavju na adekvatan način zašto neke transformacije između stanja su moguće, a neke nisu. Npr. kap boje se može raspasti u vodu, ali termodinamika pokazuje da je obrnuti proces nemoguć. Mi ne znamo na kvantnoj razini zašto to mora biti tako. Konstruktor teorija daje okvir za objašnjavanje izgrađen na samim transformacijama, umjesto na komponentama.
Informacija ima osobinu da data izjava može da kaže nešto drugo, i jedna od tih alternativa ne bi bila tačna. Neistinita alternativa se kaže da je protučinjenična. Konvencionalne fizikalne teorije ne modeliraju takve protučinjenice. Ipak veza između informacija i takvih fizikalnih ideja kao što su entropija u termodinamičkim sistemima je tako jaka da se ponekad poistovjećuju. Npr. površina horizonta događanja crne rupe je mjera i entropije rupe i informacija koje ona sadrži. Konstruktor teorija je pokušaj da se premosti taj jaz, dajući fizikalni model koji može izraziti protučinjenice, dopuštajući da se zakoni informacija i kompjutacija gledaju kao zakoni fizike.
Sažetak
U konstrukor teoriji, transformacija ili promjena se opisuju kao zadatak. Konstruktor je fizikalni entitet koji može da izvodi određeni zadatak. Zadatak je jedino moguć ako postoji kontruktor koji ga može izvesti, u suprotnom je nemoguć. U konstruktor teoriji sve se izražava preko zadataka. Osobine informacije se onda izražavaju kao veze između mogućih i nemogućih zadataka. Protučinjenice su onda fundamentalne tvrdnje i osobine informacija se mogu izraziti preko fizikalnih zakona. Ako sistem ima set atributa, set permutacija nad tim atributima se gleda kao set zadataka. Medij za kompjutaciju je sistem čiji se atributi mijenjaju da bi uvijek proizveli mogući zadatak. Set permutacija, pa time i zadataka, je kompjtacioni set. Ako je moguće da se kopiraju atributi u setu kompjutacija, kompjutacioni medij je i informacioni medij.
Informacija, ili dati zadatak, ne oslanjaju se na specifični kontruktor. Svaki odgovarajući konstuktor može poslužiti. Ta osobina informacije da ju razni fizikalni sistemi mogu nositi u sebi se opisuje interoperabilnošću, i proizlazi iz principa da kombinacija dva informaciona medija je također informacioni medij. Mediji koji mogu da prenose kvantne kompjutacije se nazivaju superinformacioni mediji, i karakterizirani su odgovarajućim osobinama. Određeni zadaci na njihova stanja su nemogući zadaci. To se tvrdi da daje sve poznate razlike između kvantne i klasične informacije.
Heaven, Douglas (6 November 2012). “Theory of everything says universe is a transformer”. New Scientist. Reed Business Information. Retrieved 11 January 2016.
Merali, Zeeya (26 May 2014). “A Meta-Law to Rule Them All: Physicists Devise a “Theory of Everything””. Scientific American. Nature Publishing Group. Retrieved 11 January 2016.
Deutsch D.; Marletto C. (17 December 2014). “Constructor theory of information”. Proc. R. Soc. 471: 20140540. doi:10.1098/rspa.2014.0540. Retrieved 11 January 2016.
Deutsch, D.; Marletto, C. (24 May 2014). “Why we need to reconstruct the universe”. New Scientist. pp. 30–31.
“CONSTRUCTOR THEORY: A Conversation with David Deutsch”. Edge. 22 October 2012. Retrieved 20 July 2014.
Marletto C. (14 January 2015). “Constructor Theory of Life”. Royal Society Interface. 12 (104): 20141226. arXiv:1407.0681v2. doi:10.1098/rsif.2014.1226. Retrieved 11 January 2016.
Marletto, Chiara (2015-07-16). “Life without design”. Aeon. Aeon Media Pty Ltd. Retrieved 2016-05-23. Constructor theory is a new vision of physics, but it helps to answer a very old question: why is life possible at all?
Procesna fizika je spekulativna fizikalna teorija koja pretpostavlja radikalnu reviziju osnovnih pojmova na kojima se temelji fizika. Njen je utemeljitelj, australski fizičar Reginald Cahill zamislio novu znanstvenu paradigmu koja rabi pojam «procesa» mjesto «predmeta» kao izvor svekolike stvarnosti. Cahillova je tvrdnja da je sva dosadašnja fizika (kao i ostale prirodne znanosti) polazila od statičkih predodžbi objekata koje bivaju podvrgnuti fizikalnim zakonima ili promjenama, dok je njegova vizura stvarnosti produžetak i proširenje svjetonazora grčkoga filozofa Heraklita, kao i američkih i britanskih filozofa poput Charlesa Sandersa Piercea i Alfreda Northa Whiteheada. U tom poimanju svijeta, temeljni supstrat zbilje je mijena ili proces (Cahill je nazvao Heraklita prvim «procesnim fizičarem»-naravno, nazivak «fizičar» treba shvatiti u starijem smislu «filozofa prirode»). Shvaćanje je procesne fizike da su prostor i vrijeme sekundarna ili derivativna zbilja, te da je izvor stvarnosti u pocesima koji se ne opisuju u geometrijskim, niti fizikalnim- nego logičkim kategorijama. Ili, procesna fizika je svjetonazor koji u srce opisa stvarnosti stavlja logičke strukture iz kojih izvire univerzum kasnije opisivan geometrijskim i fizikalnim predodžbama i pojmovima.
Fundamentalni skup pojmova u procesnoj fizici je ne-geometrijski semantički («značenjski») informacijski sustav koji, uslijed imanentnih značajki (sustav je stohastičan i aksiomatski je postavljena samo-ustrojbena kritičnost (SOC-self-organizing criticality), prolazi kroz iteracijski proces koji stvara geometrijsku strukturu koja je opisana kao lijepljenje ili stapanje ge-bitova, ili najmanjih geometrijskih jedinica (terminološki, izraz potječe od računalnih bitova ili qu-bitova kvantne interferometrije, u oba slučaja označujući najmanje i nedjeljive jedinice pojedinoga sustava). Slijepljeni gebitovi generiraju prostor koji je opisan kao kvantna pjena, a topološki defekti u prostoru/kvantnoj pjeni su izjednačeni s kvantnom tvari ili materijom. Cahill je okrenuo naglavce tradicionalni pristup fizici, koji polazi od prostora (i to metričkoga- jedan od rijetkih poznatih izuzetaka je Ashtekar-Smolin-Rovellijeva teorija «petljaste gravitacije»/loop gravity), dok procesna fizika počinje apstraktnim pojmovima stohastičnih živčevnih/neuralnih mreža i susljednih semantičkih polja, kao i inherentnih logičkih aksioma- dajući u procesu iteracije ne samo prostor i materiju, nego i ostale fizikalne karakteristike koje opisuju stvarnost: inerciju, vremensku dilataciju, princip ekvivalencije, ekspandirajući svemir, kozmološku stalnicu, crne jame i strjelicu vremena.
Opći ustroj procesne fizike može biti predočen na sljedeći način:
Samoorganizirajuće semantičko informacijsko polje (Goedel, Turing i Chaitin,..). Ključni pojmovi: stohastične živčevne/neuralne mreže (SNN), slučajnost, nasumičnost,.. Semantička informacija se stvara i prepoznaje unutar samoga sustava-za razliku od ostalih pristupa koji su samo sintaktički, no ne i semantički
Inherentni samopobudni (bootstrap) mehanizam karakterističan za SNN, semantika generirana semantičkim sjemenima koja se pojavljuju u iteracijskom procesu u SNN
Proces iteracije dovodi do pojave ge-bitova, geometrijskih jedinica koje se sljepljuju i tako tvore geometrijsku strukturu prostora izjednačenog s kvantnom pjenom. Topološki defekti koji se pojavljuju u rastućem trodimenzionalnome fraktalnom prostoru (ljepljivi ge-bitovi se spajaju u prostor- kvantnu pjenu koja je ustrojena od aktivnih čvorišta/noda i ugrađenih topoloških defekata) generiraju kvantnu materiju, tj. kroz matematički formalizam se dobiju i prostor i tvar. Modeliranje vremena nije obavljeno na kvazi-geometrijski način kao u slučaju prostora
Gubitak relacijske informacije tijekom utoka iz kvantne pjene u tvar je jednak gravitaciji. Budući da je utjecanje turbulentno, ono zahtijeva pojavu gravitacijskih valova, te objašnjava anomaliju u rotacijskoj brzini spiralnih galaktika koja se pokušavala objasniti nazočnošću tamne tvari (procesna fizika odbacuje pojam i potrebu za uporabom pojma tamne tvari) Kvantna homotopijska teorija polja, koja opisuje dinamiku topoloških defekata, daje kao rezultat običnu kvantnu teoriju polja i ostatak kvantne fizike i relativnosti, iako drugačije protumačene
Ili, u još sažetijem prikazu: logički sustav koji karakteriziraju nasumičnost i aksiomi Goedela, Turinga i Chaitina, najbolje reprezentiran stohastičnim neuralnim mrežama (SNN) u kojima samopobudni mehanizam (bootstrapping) generira niz nelinearnih iteracija—uslijed iteracija dolazi do tvorbe ge-bita ili geometrijskih jedinica koje se sljepljuju u prostor određene geometrijske strukture, a koji je identičan kvantnoj pjeni. Topološki defekti u kvantnoj pjeni izvorom su kvantne tvari—utok iz kvantne pjene u kvantnu tvar, koja djeluje kao uvir, čini gravitaciju koja je od početka opisana kao kvantna. Kvantna homotopijska teorija polja opisuje dinamiku topoloških defekata, tj. kvantne tvari, a susljedni izračuni daju opis zbilje koji operira pojmovljem suvremene fizike i kozmologije: Schroedingerova jednadžba, kvantna polja, vremenska dilatacija, rastući univerzum, crne jame,…..
Druge bi se značajke modela procesne fizike mogle prikazati na sljedeći način: nasuprot prevladavajućem mišljenju, Cahill drži da u pokusi Dayton Millera i drugih znanstvenika referenciranih u njegovim radovima, nesporno dokazali postojanje apsolutnoga gibanja-što je u protivno općeprihvaćenim stavovima suvremene fizike. Apsolutna brzina je vrijednosti između 300 km/s i 600 km/s, specijalna teorija relativnosti (SR) u Einsteinovoj formulaciji netočna je, dok je ispravno tumačenje koje je još prije dao Lorentz. Poopćenje u općoj ili generalnoj teoriji relativnosti (GR) Einsteina i Hilberta također je neaekvatno, jer konkretan račun (koji inače rabi uobičajeni formalizam iz tenzorskoga računa uglavnom transformiran u hidrodinamičke jednadžbe) u razvoju daje dodatne članove kojih nema u slučaju Hilbert-Einsteinovoga pristupa, a koje omogućuju postavljanje sljedećih tvrdnji: moguće je postizanje brzine veće od c (brzine svjetlosti u vakuumu); svi pokusi poput Michelson-Morleyjeva nisu testirali validnost GR nasuprot staroj Newtonovoj teoriji gravitacije, nego samo oblik gravitacije u sferno-simetričnim sustavima. Po Cahillu, anomalije zamijećene u spiralnim galaktikama, a koje se ne mogu objasniti ni Newtonovom ni Einstein-Hilbertovom teorijom gravitacije, prirodno proistječu iz računa procesne fizike, bez potrebe za pojmom tamne tvari koja nikako ne biva otkrivenom u dovoljnoj mjeri, a koja po autoru ni ne postoji, nego je samo očajnički pokušaj vladajućega konvencionalnog fizičarskoga načina mišljenja da se spasi što se spasiti može- slično uvedbi epicikla s nakanom spašavanja Ptolomejskog geocentričnoga sustava. Privlačnost procesne fizike je u tom što ona spaja suvremene paradigme iz više područja (logika, neuralna znanost, biologija, fizika, nelinearna znanost) ostavljajući pritom snažan dojam jedinstva stvarnosti, jer postupak modeliranja u jezgrenoj zbilji logičkoga sustava kreće od neuralnih mreža, dajući u daljnjim fazama «fiziku» (i sve ostalo građeno na njoj), kao i «teoriju svega» (TOE) koja inkorporira širi spektar pojmova iz svekolikoga korpusa znanja od ostalih ponuđenih modela. Također, de-geometrizacija fizike je atraktivna i onima koji smatraju da fundamentalni opis stvarnosti mora poći od apstraktnih struktura koje nisu geometrijske naravi (jedan od primjeta takva pristupa je i Ashtekar-Smolinova teorija petljaste gravitacije).
No, nemali je i broj potencijalnih zamjerki.
Među inim: zašto bi proces iteracije uopće započeo ? Cahillov je odgovor da se radi o samopobudnom mehanizmu ugrađenom u samu sintaktičku strukturu logičkoga polja, no to objašnjenje je ipak podložno kritici jer je sam formalizam «okidača» samopobude (bootstrapping) tako podešen (u matričnom računu i pretpostavkama iteracijskoga procesa) da ostavlja dojam naknadnoga usklađivanja s ciljem e da bi se postigli željeni rezultati. Autor je, nadalje, upotrijebio popularne paradigme poput fraktalne dinamike, živčevnih/neuralnih mreža i računalne simulacije-no, opet se postavlja pitanje nije li to samo danak vremenu i privlačnosti tih pristupa koji nisu u fizikalnoj znanosti dovele ni do kakve konceptualne revolucije.
Iako se Cahill brani da procesna fizike nije jednostavno «računanje stvarnosti» (poput u dobroj mjeri diskreditiranoga pokušaja Stephena Wolframa, osnivača i vlasnika softverskoga projekta «Mathematica», da u golemoj knjižurini naslova «Jedna nova vrst znanosti» predloži redukciju cjelokupne fizike na kompjutorsku simulaciju temeljenu na celularnim automatima- pristup besmislen već po tom što fizika objašnjava preko opisivanja zbilje i pronalazi zakonitosti ponašanja, dok se Wolframov model svodi na tvorbu situacija koje samo simulacijski približno opisuju strukture koje nalazimo u zbilji. Ili, ukratko: približan opis struktura nije otkrivanje zakona po kojima se strukture ponašaju)- teško je povjerovati toj njegovoj tvrdnji. Iako procesna fizika daje izračun u nekoliko područja (npr. gravitaciji), Cahill nije uspio uvjerljivo pokazati da prevladava jaz između kvantne teorije i relativnosti, glavnu boljku suvremene fizike. Sama tvrdnja da je njegov pristup ispočetka oslobođen toga jaza ne znači puno: on nije dao nove jednadžbe koje bi potkrijepile tu tezu. Uglavnom je, uz značajne modifikacije, reproducirao neke već postojeće jednadžbe, no, radikalna revizija za koju tvrdi da ju je proveo u djelu nije dala nešto bitno novo u samom ustroju opisa zbilje. To bi bilo kao da je Maxwell umjesto istinski novih jednadžbi elektromagnetizma i pojma polja (iako definiranoga prema svjetlonosnom eteru) samo prilagodio jednadžbe mehanike Newtona ili Lagrangea za opis elektromagnetizma. Glede samoga pristupa primarnoj stvarnosti- Cahill je krenuo od vizure koja naglašava nasumičnost i ograničenost, tj. esencijalno naše «neznanje». Kao i u slučaju teorije kaosa, čovjek se može zapitati: nije li to ipak, u svojoj biti, samo-razarajući pristup jer po svojim središnjim postavima nužno završava u ignoranciji, kako god bila suptilno definirana ?Nije li teorija temeljena na inherentnoj ograničenosti i nasumičnosti (mjeri neznanja) osuđena da, u konačnici, ipak tvori samo parcijalne uvide, a ne proširuje horizonte znanja ? Ako se gleda praksa, Cahill je dobio obični 3-dimenzionalni prostor (iako veli da operira s univerzumom od više svjetova, no to je samo u procesnom prostoru, a ne fizikalnom), što je i manje od teorije Kaluze i Kleina. Ako mu kompaktifikacija nije problem, nedostatak višedimenzionalnosti je obično pokazatelj ograničenosti dosega spekulativnih fizikalnih teorija. I, na koncu: ima li pojam «teorije svega» (TOE) uopće smisla ?Nije li pristup zbilji u kojoj bi jedna, sveobuhvatna teorija u konačnoj savršenosti opisivala cjelokupnu fundamentalnu stvarnost-ipak naivna projekcija situacija u kojoj je, u povijesti znanosti, neka znanstvena paradigma bivala zamijenjena novijom i «boljom»-no ipak, jednom ? Naravno, taj se prigovor može uputiti ne samo procesnoj fizici, nego i svim spekulativnim teorijama koje smjeraju konačnom, jedinstvenom i, esencijalno, statičkom pristupu stvarnosti. Mogućnost da je složenost zbilje takva da možda po svojoj naravi ne dopušta jednu teoriju, nego samo skup ili mrežu teorija koje bi se nadopunjavale po opsegu eksplikatornoga dosega i različitim pojmovnim aparatom (nešto slično, bar na rudimentarnoj razini, vidimo u više interpretacija kvantne mehanike), nije prisutna u modernim fundamentalnim teorijama, pa ni dosta spekulativnima poput procesne fizike.
