Category Archives: Ostale nauke

Šta je to teorija evolucije svijesti?

Prema ovoj teoriji, svijest je evoluirala s vremenom, te su ljudi u prošlosti bili manje svjesni od ljudi danas. Ova teorija se temelji na nekoliko argumenata, uključujući:

  • Razvoj jezika: S razvojem jezika, ljudi su postali sposobni komunicirati na složeniji način, što je dovelo do razvoja kompleksnijih oblika svijesti.
  • Razvoj tehnologije: Razvoj tehnologije je također doprinio razvoju svijesti, jer je omogućio ljudima da istražuju svijet oko sebe na načine koji nisu bili mogući u prošlosti.
  • Razvoj društva: Razvoj društva je također doprinio razvoju svijesti, jer je omogućio ljudima da razmjenjuju ideje i iskustva na načine koji nisu bili mogući u prošlosti.

Teorija evolucije svijesti se često koristi za objašnjenje porijekla religijskih knjiga. Prema ovoj teoriji, religijske knjige su nastale u vrijeme kada su ljudi bili manje svjesni od ljudi danas. U to vrijeme, ljudi su bili skloniji vjerovanju u nadnaravne događaje i pojave.

Međutim, ova teorija je kontroverzna. Neki ljudi smatraju da je to prejednostavno objašnjenje porijekla religijskih knjiga. Oni tvrde da religijske knjige sadrže mudrost i uvide koji su univerzalni i koji nisu ograničeni na određeni stupanj svijesti.

U svakom slučaju, teorija evolucije svijesti je zanimljiva i izazovna. Ona pruža novi pogled na porijeklo religijskih knjiga i na razvoj svijesti.

Šta je to psihofizički problem?

Psihofizički problem odnosi se na pitanje kako su um i mozak povezani s fizičkim svijetom. Konkretno, tiče se odnosa između mentalnih iskustava, kao što su percepcije, misli i osjećaji, i osnovnih fizičkih procesa u mozgu i nervnom sistemu.

Problem nastaje jer se čini da mentalna iskustva imaju kvalitete koje nema u fizičkom svijetu, kao što je subjektivno iskustvo boje, zvuka i bola. U isto vrijeme, smatra se da su mentalna iskustva uzrokovana fizičkim procesima u mozgu ili su barem povezana s njima. Dakle, kako nešto što izgleda toliko drugačije od fizičkog svijeta (tj. uma) može biti povezano s nečim što je toliko različito od njega (tj. mozak)?

O ovom problemu vekovima raspravljaju filozofi i naučnici, a ne postoji konsenzus o tome kako ga rešiti. Neki filozofi i naučnici tvrde da su um i mozak odvojeni entiteti koji međusobno djeluju, dok drugi tvrde da su um i mozak različiti načini gledanja na istu stvar.

Nema kretanja bez energije niti pameti bez informacija!

Proučavajući fiziku često sam bio impresioniran stvarima i uvidima u njoj koje su tako kristalno jasne i logične pa čak nerijetko kada se razumiju i pravo jednostavne, ali običnim razmišljanjem baziranim na svakodnevnom iskustvu prosječan čovjek nikada sam ne bi do njih došao niti bi ih otkrio.

Zašto je to tako? Zašto ne vidimo stvari pred našim nosom i zašto često ne vidimo ni ono u šta gledamo? Odgovor je možda u činjenici da glavni organ vida nisu oči nego mozak, a glavni ‘organ’ za razumijevanje i otkrivanje stvari nije baš mozak kao biofizički organ nego naš.. um!

Šta je to uopšte um i po čemu se razlikuje od onog šta nazivamo mozak 🧠? Um je u biti sve ono šta bi moglo biti preneseno na drugi isti mozak, odnosno to je skup informacija baziranih na našem iskustvu, ali i onih koje stalno primamo iz okoline.

Um kažu da može biti prazan (kod bezumnih ljudi) ili može biti zatvoren (kod ljudi koji imaju fiksirana mišljenja o svemu i nisu spremni da uče) ili otvoren (kod ljudi koji su stalno spremni da nešto novo nauče). Zanimljivo je da sve ove tri vrste umova mogu imati i prednosti i mane u zavisnosti od količine i kvaliteta njihovog stanja. Nekad je bolje imati malo prazniji um nego imati um napunjen svakakvim glupostima. Isto tako bolje je imati malo zatvoren um nego biti otvoren za svakakve gluposti. Također problem je imati previše otvoren um jer kažu da kod previše otvorenog uma um može skoro da ispadne!

Znači ključ je u balansu. Želite imati tačno onoliko informacija koliko je potrebno da bi ste bili produktivni i vjerojatno taj balans je kod svake osobe pomalo različit. Vrsta i količina informacija do kojih dolazite i vrijeme 🕒 za koje ih dobijate sve utiče na to koliko će vam te informacije biti od koristi odnosno koliko ćete na kraju zaista nešto moći novo saznati ili otkriti.

Čitajući fiziku i kroz njeno bolje razumijevanje nije samo da bolje možemo razumjeti svijet koji nas okružuje nego kao da možemo da otkrijemo nove svjetove o kojima prije nismo mogli ni misliti.

Informacije su hrana našeg uma i našeg shvatanja i razumijevanja svijeta, stvari i života i njihova prava količina i kvalitet nam mogu biti od koristi ili štetiti da bi bili pametniji.

Informacije su za pamet ono šta je energija za kretanje.Informacije se moraju konzumirati na svakodnevnoj osnovi da bi bili pametniji jer se ne može biti pametan da se ne bude informisan i aktuelan. 🤔

Onaj ko sedam dana provede bez pravih informacija sličan je čovjeku koji sedam dana provede bez hrane. Informacije su za zdrav um važnije nego što možemo misliti.

Gdje god da krenemo sve nam daje neku informaciju i šta god da radimo mi svijetu dajemo neku informaciju. Postojanje je u biti razmjena informacija ili bi se moglo reći da je postojanje skup informacija koje jedne sa drugima dolaze u kontakt i utiču jedne na druge.

Kroz historiju je uvijek bilo pametnih ljudi kao i Einstein i Newton ali nisu dolazili do otkrića kao oni jer nisu imali informacije kao oni. Kako se uopšte dolazi do pravih informacija? Nekad ciljano, a često posebno na početku slučajno. Prve ključne informacije o prirodi su pojedincima dolazile skoro slučajno nakon što hiljade drugih prije njih nisu ništa otkrili ili nakon što su i oni sami uradili hiljade pokusa bez ikakvih velikih otkrića. Svaki put kada je neko uradio neki eksperiment naučio je jotu neke vrijedne informacije i tako je neko nekad negdje došao do nekog velikog otkrića. Stalno pokušavajući možda nećemo definitivno uspjeti, ali rijetko pokušavajući velika je šansa da nikad nećemo uspjeti. Dakle osim gore spomenutog balansa ključ je i u konziszenciji u nastojanju jer je svaki novi detalj informacije kao jedan dio u slagalici koje će biti neko novo otkriće ili neko novo razumijevanje svijeta i života.

Možda oni koji su propustili važne lekcije u školi iz matematike i fizike zaista i nemaju nikakvu šansu da na fizikalan način razumiju svijet oko nas i zato im ostaju jedino mitološka objašnjenja! 🙌 🔥

Šta je danas potrebno za uspjeh kod nas?

“Talenat… Rad… Obrazovanje… Karakter… Jezici… Pristojnost… Ili je dovoljno samo da se PRVI nalaktimo na pult, da budemo lukavi i proračunati, seljački inteligentni, da pitamo, da nas ne bude sramota da se izborimo za sebe, da nas ne interesuju drugi i kako će oni… Da ne pametujemo, već završavamo.

I razmišljam kako je privatnik tako možda prvi i stao u red kad se kralo, kad se švrcovalo, kad se potplaćivalo, dezertiralo i učlanjivalo. Lukav i prepreden, neopterećen čašću, principima, vaspitanjem i moralom, već samo brutalno motivisan kompleksima, pohlepom i zavišću…

I još tada uspio da uđe na Trajekt Imućnosti, koji danas tako lako plovi i vozi bilo gdje, gdje god On poželi, i svaka mu se luka raduje i objeručke ga prihvata…

Ko je tu u pravu, pitam se?

Da li je u sistemu okrenutom naglavačke inteligentno biti normalan, neokrenut, ukoliko se slažemo da je inteligencija sposobnost prilagođavanja i da su Neprilagođeni evolutivno osuđeni na propast od vajkada…”, dr. Vladimir Đurić

Izvor: https://n1info.ba/regija/psihijatar-posmatrao-grupu-srba-koja-putuje-na-more-i-dao-zanimljivu-dijagnozu/?fbclid=IwAR0-AusOwITurZ2Z5hElLvtEuKbEKwe3p207VjYJTjAIOYYPLET3VXIxGfg

Koji su osnovni principi ljudskog ponašanja?

Reciprocitet:

Kada nam neko učini uslugu, često se osjećamo obaveznim da mu učinimo uslugu zauzvrat.


Oskudica:

Ljudi često žele ono što ne mogu imati.


Autoritet:

Ljudi imaju tendenciju da slijede autoritet i slijede njihova naređenja.


Dosljednost:

Ljudi nastoje biti dosljedni i uravnotežiti svoje postupke i uvjerenja.

Dopadljivost:

Ljudi vole druge ljude koji su im slični ili koji im daju komplimente.


Konsenzus:

Ljudi se često orijentišu na ponašanje drugih u određenoj situaciji.

Kada su se prvi ljudi pojavili na planeti Zemlji?

Kada je naša planeta bila stara četiri milijarde godina, uspon velikih biljaka i životinja tek je počeo. Složenost je eksplodirala otprilike u to vrijeme, jer je kombinacija višećelijske, seksualne reprodukcije i drugih genetskih napretka dovela do kambrijske eksplozije. Mnoge evolucijske promjene dogodile su se u narednih 500 miliona godina, s izumiranjem i pritiscima selekcije koji su utrli put za nastanak i razvoj novih oblika života.

Prije 65 miliona godina, katastrofalni udar asteroida zbrisao je ne samo dinosauruse, već i gotovo svaku životinju tešku preko 25 kg (osim kožnih morskih kornjača i nekih krokodila). Ovo je bilo posljednje veliko masovno izumiranje Zemlje i ostavilo je veliki broj neispunjenih niša za sobom. Sisavci su postali istaknuti nakon toga, a prvi ljudi su nastali prije manje od milion godina. Evo naše priče.

Prije 65 miliona godina, masivni asteroid prečnika između 5 i 10 kilometara udario je u našu planetu. Podigao je sloj prašine koji se taložio po cijelom svijetu, sloj koji se danas može naći u sedimentnim stijenama naše planete. Na starijoj strani tog sloja nalaze se fosili poput dinosaura, pterosaura, ihtiosaura i plesiosaura. Džinovski gmizavci, amoniti i velike klase biljaka i životinja postojale su prije tog događaja, zajedno s malim pticama koje lete i sićušnim sisavcima koji žive na kopnu.

Nakon tog događaja, sisari su preživjeli. Bez većih grabežljivaca koji bi ih zaustavili, rasli su, diverzificirali se i doživjeli populacijsku eksploziju. Primati, glodari, lagomorfi i drugi oblici sisara, uključujući placentne sisare, tobolčare, pa čak i sisare koji leže jaja, su brojni na početku kenezojske epohe.

Gotovo odmah, primati su počeli još više da se diverzificiraju. Prije 63 miliona godina — samo 2 miliona godina nakon smrti dinosaurusa — podijelili su se u dvije grupe.

Primati sa suhim nosom, formalno poznati kao haplorini, koji su se razvili u moderne majmune i stare majmune.
Primati s vlažnim nosom, poznati kao strepsirrine, koji su se razvili u moderne lemure i aye-ay.

Prije 58 miliona godina dogodila se još jedna velika promjena: haplorini su doživjeli zanimljiv genetski rascjep, jer se prva nova i jedinstvena evolucijska grana razlikovala od ostalih primata suhog nosa: tarsier. Sa svojim ogromnim očima, bio je jedinstveno dobro prilagođen da vidi noću.

Niša koju je sada zauzela bila je dovoljno različita od preostalih grupa naših predaka da su od ovog trenutka dalje evoluirali drugačije od ostalih svojih rođaka. Ova vrsta evolucijskog cijepanja događa se s vremena na vrijeme i nije jedinstvena za primate.

Iako obično ne razmišljamo mnogo o našim dalekim rođacima i kako se oni razvijaju nakon što se odvoje od nas, nisu samo haplorini poput nas (i naših direktnih predaka) prošli kroz zanimljive faze evolucije. U proteklih 65 miliona godina — baš kao što je bilo prije tog vremena — razni sisari, ptice, biljke i drugi živi organizmi evoluirali su zajedno. Evolucija je vođena promjenama okoliša, a to uključuje i sve cvjetne i faunističke promjene koje se dešavaju na našoj planeti.

Prije 55 miliona godina, nagli porast stakleničkih plinova doveo je do brzog porasta globalne prosječne temperature, izbrisavši mnoge životinje i biljke u dubokom okeanu. Ova transformacija ostavila je mnoge velike, nepopunjene niše u okeanu, utirući put za razvoj kitova (velikih okeanskih sisara).

Prije 50 miliona godina, neki od sisavaca s parnim prstima počeli su evoluirati u morska bića. Artiodaktili su možda svi evoluirali od jednog zajedničkog pretka ili su evoluirali nezavisno. Životinje kao što je Indohyus, koji datira prije 48 miliona godina, možda su dovele do protocetida: sisara u plitkim vodama koji su se vratili na kopno da bi rodili.

Otprilike u to vrijeme, prije 47 miliona godina, postojao je primat Darwinius masillae, jer fosil Ida, sačuvan iz tog vremena, pruža spektakularan primjer. Iako je ovo prvobitno reklamirano kao poslovična „karika koja nedostaje“ u ljudskoj evoluciji, Ida nije haplorin kao mi, već strepsirena: primat vlažnog nosa.

Ali još 7 miliona godina kasnije — prije 40 miliona godina — dogodio se važan razvoj među primatima suhog nosa: majmuni Novog svijeta su se razgranali. Ljudi i naši preci majmuna potječu od majmuna Starog svijeta; Majmuni Novog svijeta su prvi majmuni (ili viši primati) koji su evolucijski odstupili od naše loze. Oni bi kolonizirali veći dio Južne Amerike, gdje ih i danas ima u izobilju.

Majmuni Starog svijeta nastavljaju napredovati i uspješno zauzimaju svoje niše, dok se diverzificiraju u veličini tijela i fizičkim karakteristikama. Prije 25 miliona godina evoluirali su prvi majmuni, odvojivši se od preostalih majmuna Starog svijeta u to vrijeme. Majmuni — definirani potpunim nedostatkom repa bilo koje vrste — bi potom dali povoda mnogim bliskim srodnicima ljudi koji prežive danas: i manjim i velikim majmunima.

Najraniji majmun koji se odvojio od majmuna Starog svijeta bio je Gibon, manji majmun koji se prvi put pojavio prije 18 miliona godina.

Prije negdje između 14 i 16 miliona godina pojavili su se prvi veliki čovjekoliki majmuni, a orangutani su se razgranali prije 14 miliona godina. Orangutani su se nakon toga proširili u južnu Aziju, dok su ostali veliki majmuni ostali u Africi. Najveći primat ikada, Gigantopithecus, prvi je put nastao prije nekih 9 miliona godina, a izumro je tek prije nekoliko stotina hiljada godina.

Prije 7 miliona godina, gorile su se odvojile od drugih velikih majmuna; oni ostaju najveći od svih preživjelih primata.

Veliki majmuni su se prije 6 miliona godina odvojili u dva smjera, pri čemu je jedan smjer doveo do ljudskih predaka, a drugi ogranak doveo do čimpanza i bonoba. Grana šimpanza/bonobo ostaje ujedinjena još 4 miliona godina, s našim najbližim preživjelim rođacima — čimpanzama i bonoboima — koji se razilaze jedni od drugih prije samo 2 miliona godina.

Ali na tragu naših direktnih predaka, razvoj je bio brz i dubok. Prije 5,6 miliona godina nastao je prvi istinski dvonožni majmun, Ardipithecus. Iako je to kontroverzna tvrdnja, kosti šake u Ardipithecusu pokazuju dokaze da je to prijelazni fosil između ranijih velikih majmuna i kasnijih australopiteka.

Prije otprilike 4 miliona godina evoluirao je prvi Australopithecus: prvi članovi podplemena Hominina (taksonomska klasifikacija specifičnija od porodice, ali manje specifična od roda). Ubrzo nakon toga, pojavljuju se prvi dokazi o korištenju kamenog oruđa: trenutno prije 3,4 do 3,7 miliona godina.

Ključni evolucijski korak dogodio se prije nešto više od 2 miliona godina, kada su se naši preci hominida suočili s nestašicom hrane. Jedan evolucijski uspješan pristup bio je razvoj jačih čeljusti, što nam je dalo mogućnost da jedemo hranu (poput orašastih plodova) koja je inače bila nedostupna. Ali drugi pristup je također bio uspješan: razviti slabije čeljusti i veći mozak, što nam je omogućilo pristup hrani.

Dok su obje grupe opstale neko vrijeme, grupa sa većim mozgom bila je prilagodljivija promjenama i nastavile su preživljavati. Ovo je evolucijski put za koji mislimo da je doveo do razvoja roda Homo, koji je prvi nastao prije oko 2,5 miliona godina. Homo habilis, kolokvijalno poznat kao “ručni čovjek”, imao je veći mozak od svojih kolega Australopithecusa i pokazao je daleko rasprostranjeniju upotrebu alata.

Prije otprilike 1,9 miliona godina evoluirao je Homo erectus. Ovaj ljudski predak ne samo da je hodao potpuno uspravno, već je imao mnogo veći mozak od Homo habilisa: u prosjeku gotovo dvostruko veći. Homo erectus je postao prvi direktni ljudski predak koji je napustio Afriku i prvi koji je pokazao dokaze o korištenju vatre. Homo habilis je vjerovatno bio doveden do izumiranja prije više od milion godina, kao i posljednji Australopithecus.

Širom svijeta pojavili su se novi primjeri roda Homo, uključujući Homo antecessor u Evropi (koji može biti evoluirani habilis ili erectus, ili rani oblik heidelbergensis) prije oko 1,2 miliona godina, a zatim Homo heidelbergensis prije nekih 600.000 godina. Prije otprilike 700.000 godina, pojavljuju se najraniji dokazi o kuhanju; prije oko 500.000 godina pojavljuju se prvi dokazi o odjeći.

Prije otprilike 300.000 godina, prvi Homo sapiens — anatomski moderni ljudi — nastali su zajedno s našim drugim rođacima hominida. Nepoznato je da li smo potekli direktno od Homo erectusa, heidelbergensisa ili prethodnika, iako su neandertalci, koji su došli nešto kasnije, prije 240.000 godina, sasvim sigurno došli od Homo heidelbergensisa. Smatra se da je moderni govor nastao skoro čim se pojavio Homo sapiens.

Bilo je potrebno 13,8 milijardi godina kosmičke istorije da stignu prva ljudska bića, a mi smo to učinili relativno nedavno: prije samo 300.000 godina. U 99,998% vremena koje je prošlo od Velikog praska uopšte nije bilo ljudskih bića; cijela naša vrsta postoji samo za posljednjih 0,002% svemira. Ipak, za to kratko vrijeme uspjeli smo odgonetnuti cijelu kosmičku priču koja je dovela do našeg postojanja. Na sreću, priča se neće završiti kod nas, jer se još piše.

Izvor: https://bigthink.com/starts-with-a-bang/first-humans-on-earth/

Tvoj mozak je mašina za predviđanja koja je uvijek aktivna

Mozak stalno djeluje kao mašina za predviđanje, kontinuirano uspoređujući senzorne informacije sa unutrašnjim predviđanjima.

Za svaku riječ ili zvuk, mozak daje detaljna statistička očekivanja i ispostavlja se da je izuzetno osjetljiv na stepen nepredvidivosti: reakcija mozga je jača kad god je riječ neočekivana u kontekstu.

„Samo po sebi, ovo nije mnogo iznenađujuće: na kraju krajeva, svi znaju da ponekad možete predvidjeti nadolazeći jezik. Na primjer, vaš mozak ponekad automatski ‘popuni prazninu’ i mentalno dovršava tuđe rečenice, na primjer ako počne govoriti vrlo sporo, zamuckuje ili ne može smisliti nijednu riječ. Ali ono što smo ovdje pokazali je da se to dešava kontinuirano. Naš mozak neprestano pogađa riječi; mašinerija za predviđanje je uvek uključena.”

“U stvari, naš mozak radi nešto što se može uporediti sa softverom za prepoznavanje govora. Prepoznavači govora koji koriste vještačku inteligenciju također stalno predviđaju i dopuštaju sebi da budu vođeni svojim očekivanjima, baš kao i funkcija automatskog dovršavanja na vašem telefonu.

“Ipak, primijetili smo veliku razliku: mozak ne predviđa samo riječi, već i predviđa na mnogo različitih nivoa, od apstraktnog značenja i gramatike do specifičnih zvukova.”

Izvor: https://neurosciencenews.com/prediction-brain-21183/

Nema kritičkog mišljenja bez uvažavanja i razumijevanja nekritičkog mišljenja

U krugovima koji žele biti pametni u novije vrijeme se sve više priča o kritičkom razmišljanju i zašto je ono važno, ali se premalo govori o nekritičkom razmišljanju koje treba iskorijeniti da bi se uopšte kritički moglo i početi misliti.

Nekritičko razmišljanje je često automatsko asocijativno razmišljanje koje nam prirodno dolazi i jako ga se je teško rješiti, a teško ga se je postati i svjestan.

Jednostavno to more misli koje dolaze same od sebe većini nas se čini da su naše misli i da mi to zaista mislimo,  ali kada zaista razumijemo da su nam prirodne kao i znojenje i da ih se teško rješiti i da ih je teško usmjeriti i kontrolirati, onda vidimo da imamo ogroman problem da uopšte počnemo kritički misliti.

Kritičko razmišljanje je kao statua slobode u Americi do koje da bi došli moramo preći ogromni ocean prirodnog automatskog asocijativnog divergentnog nekritičkog razmišljanja. Odatle dolazi možda i zaključak da većina ljudi nisu sposobni kritički razmišljati bez da ih se dobro istrenira da prvo ušute i ukrote automatsko nekritičko razmišljanje. Dok ima automatskog nekritičkog razmišljanja nema kritičkog i obrnuto i nešto su kao tama i mrak. Čini se da jedno bez drugog ne mogu. Nekritičko razmišljanje je često korisna “glupost” koja ovaj svijet čini zanimljivijim, a kritičko razmišljanje je nešto šta bi trebalo da unaprijedi ovaj svijet,  ali ne da ga uništi kako bi nešto bolje nastalo jer teško da može bolje i potpuno drugačije. Od ovog šta imamo možemo samo bolju formu napraviti, ali suština (mora da) ostaje ista.

Kako radi proces pretvaranja zvuka u unutrašnjosti uha?

U 19. stoljeću postojao je jedan zaista važan fiziološki uvid njemačkog naučnika Hermanna von Hemholtza koji traje i danas. Prepoznao je da je pužnica – prijemni organ uha – u suštini obrnuti klavir. U klaviru svaka žica predstavlja jedan ton, a izlaz se miješa u skladnu cjelinu.

Uho u osnovi poništava taj rad. Ona zauzima skladnu cjelinu, odvaja pojedine tonove i predstavlja svaki od njih na različitom položaju duž spiralne pužnice. Svaka od 16.000 ćelija dlake koje oblažu pužnicu je receptor koji reagira na određenu frekvenciju. I te ćelije za kosu su u sistematičnom redoslijedu, baš kao i žice za klavir.

Zajednička valuta nervnog sistema je električna. To su akcijski potencijali – tokovi 1 i 0, zapravo – slično onima u računaru. Ali valuta vanjskog osjetilnog svijeta je vrlo različita. Imamo fotone – to je vid. Imamo pritisak – to je dodir. Imamo molekule – to je miris ili okus. I na kraju imamo vibracije u zraku – to je suština zvuka. Svaka od tih različitih vrsta fizičkog podražaja mora se na neki način pretvoriti u električne signale koje mozak tada može interpretirati. To je proces transdukcije.

Sistem nije samo pasivni pretvarač. Zvuk koji ulazi u uho ne izaziva jednostavno odgovor. Umjesto toga, uho ima takozvani aktivni proces. Uho ima ugrađeno pojačalo, a to pojačalo nije poput bilo kojeg drugog našeg čula. Bilo bi kao da svjetlost koja ulazi u oko proizvodi više svjetla unutar oka, ili miris koji ulazi u nos proizvodi više molekula mirisa. U slučaju naših ušiju, zvuk koji ulazi u uho zapravo mehanički pojačava uho, a pojačanje je između 100 i 1.000 puta. To je prilično duboko. Aktivan proces također izoštrava podešavanje sluha, tako da možemo razlikovati frekvencije koje su udaljene samo oko 0,1 posto. Za usporedbu, dva ključa na klaviru međusobno su udaljena 6 posto.

Ultra bijela boja bi mogla smanjiti potrebu za klima uređajima

USA Today piše da su naučnici s Univerziteta Purdue razvili ultra bijelu boju koja reflektira 98,1 posto sunčevih zraka dok emitira infracrveno zračenje. Zbog toga površina ostaje hladnija u odnosu na okolinu te bi nova ultra bijela boja mogla efikasno zamijeniti klima uređaje u nekim slučajevima. Ova bijela boja je dobila Guinnessov certifikat zbog svoje “rekordne bjeline”, a mnogo je efikasnija od obične boje koja zapravo zagrijava površine. Krov površine 93 kvadratna metra obojen novom bijelom bojom bi dao snagu hlađenja od 10 kW snage hlađenja, što je više u odnosu na klima uređaje koji se koriste za većinu kuća.

Danas već postoje boje koje reflektiraju toplotu, ali reflekcija sunčevih zraka ne prelazi 90 posto te ove boje ne hlade površine.

Trik je u korištenju visokog omjera barij sulfata, spoja koji se često koristi za kozmetiku i foto papir, i to u česticama različitih veličina. Širi raspon veličina čestica pomaže u raspršivanju više svjetlosnog spektra, čime se reflektira više sunčevih zraka.

Kada će se nova bijela boja pojaviti u prodaji, zasad nije poznato, ali ta namjera postoji. Patenti su već registrovani, a bijela boja bi trebala postati novo “oružje” u borbi protiv klimatskih promjena. Mogla bi eliminisati potrebu za klima uređajima u nekim domovima, posebno u toplim regijama s dosta sunčeve svjetlosti. Također, mogla bi pomoći u smanjenju emisije gasova i potrošnji energije te uštedjeti novac tokom toplih ljetnih dana.

Izvor: klix.ba