Category Archives: Misaoni eksperimenti

Nema kretanja bez energije niti pameti bez informacija!

Proučavajući fiziku često sam bio impresioniran stvarima i uvidima u njoj koje su tako kristalno jasne i logične pa čak nerijetko kada se razumiju i pravo jednostavne, ali običnim razmišljanjem baziranim na svakodnevnom iskustvu prosječan čovjek nikada sam ne bi do njih došao niti bi ih otkrio.

Zašto je to tako? Zašto ne vidimo stvari pred našim nosom i zašto često ne vidimo ni ono u šta gledamo? Odgovor je možda u činjenici da glavni organ vida nisu oči nego mozak, a glavni ‘organ’ za razumijevanje i otkrivanje stvari nije baš mozak kao biofizički organ nego naš.. um!

Šta je to uopšte um i po čemu se razlikuje od onog šta nazivamo mozak 🧠? Um je u biti sve ono šta bi moglo biti preneseno na drugi isti mozak, odnosno to je skup informacija baziranih na našem iskustvu, ali i onih koje stalno primamo iz okoline.

Um kažu da može biti prazan (kod bezumnih ljudi) ili može biti zatvoren (kod ljudi koji imaju fiksirana mišljenja o svemu i nisu spremni da uče) ili otvoren (kod ljudi koji su stalno spremni da nešto novo nauče). Zanimljivo je da sve ove tri vrste umova mogu imati i prednosti i mane u zavisnosti od količine i kvaliteta njihovog stanja. Nekad je bolje imati malo prazniji um nego imati um napunjen svakakvim glupostima. Isto tako bolje je imati malo zatvoren um nego biti otvoren za svakakve gluposti. Također problem je imati previše otvoren um jer kažu da kod previše otvorenog uma um može skoro da ispadne!

Znači ključ je u balansu. Želite imati tačno onoliko informacija koliko je potrebno da bi ste bili produktivni i vjerojatno taj balans je kod svake osobe pomalo različit. Vrsta i količina informacija do kojih dolazite i vrijeme 🕒 za koje ih dobijate sve utiče na to koliko će vam te informacije biti od koristi odnosno koliko ćete na kraju zaista nešto moći novo saznati ili otkriti.

Čitajući fiziku i kroz njeno bolje razumijevanje nije samo da bolje možemo razumjeti svijet koji nas okružuje nego kao da možemo da otkrijemo nove svjetove o kojima prije nismo mogli ni misliti.

Informacije su hrana našeg uma i našeg shvatanja i razumijevanja svijeta, stvari i života i njihova prava količina i kvalitet nam mogu biti od koristi ili štetiti da bi bili pametniji.

Informacije su za pamet ono šta je energija za kretanje.Informacije se moraju konzumirati na svakodnevnoj osnovi da bi bili pametniji jer se ne može biti pametan da se ne bude informisan i aktuelan. 🤔

Onaj ko sedam dana provede bez pravih informacija sličan je čovjeku koji sedam dana provede bez hrane. Informacije su za zdrav um važnije nego što možemo misliti.

Gdje god da krenemo sve nam daje neku informaciju i šta god da radimo mi svijetu dajemo neku informaciju. Postojanje je u biti razmjena informacija ili bi se moglo reći da je postojanje skup informacija koje jedne sa drugima dolaze u kontakt i utiču jedne na druge.

Kroz historiju je uvijek bilo pametnih ljudi kao i Einstein i Newton ali nisu dolazili do otkrića kao oni jer nisu imali informacije kao oni. Kako se uopšte dolazi do pravih informacija? Nekad ciljano, a često posebno na početku slučajno. Prve ključne informacije o prirodi su pojedincima dolazile skoro slučajno nakon što hiljade drugih prije njih nisu ništa otkrili ili nakon što su i oni sami uradili hiljade pokusa bez ikakvih velikih otkrića. Svaki put kada je neko uradio neki eksperiment naučio je jotu neke vrijedne informacije i tako je neko nekad negdje došao do nekog velikog otkrića. Stalno pokušavajući možda nećemo definitivno uspjeti, ali rijetko pokušavajući velika je šansa da nikad nećemo uspjeti. Dakle osim gore spomenutog balansa ključ je i u konziszenciji u nastojanju jer je svaki novi detalj informacije kao jedan dio u slagalici koje će biti neko novo otkriće ili neko novo razumijevanje svijeta i života.

Možda oni koji su propustili važne lekcije u školi iz matematike i fizike zaista i nemaju nikakvu šansu da na fizikalan način razumiju svijet oko nas i zato im ostaju jedino mitološka objašnjenja! 🙌 🔥

Šta je to Aharonov–Bohmov efekt?

Aharonov–Bohmov efekt, koji se ponekad naziva i Ehrenberg–Siday–Aharonov–Bohmov efekt, kvantno je mehanički fenomen u kojem na električki nabijenu česticu djeluje elektromagnetski potencijal (φ, A), unatoč tome što je ograničen na područje u kojem oba magnetsko polje B i električno polje E su nula. Temeljni mehanizam je spajanje elektromagnetskog potencijala s kompleksnom fazom valne funkcije nabijene čestice, a Aharonov–Bohmov učinak je u skladu s tim ilustriran eksperimentima interferencije.

Najčešće opisani slučaj, koji se ponekad naziva Aharonov–Bohmov solenoidni učinak, događa se kada valna funkcija nabijene čestice koja prolazi oko dugog solenoida doživi fazni pomak kao rezultat zatvorenog magnetskog polja, unatoč tome što je magnetsko polje zanemarivo u područje kroz koje čestica prolazi i valna funkcija čestice zanemariva je unutar solenoida. Ovaj fazni pomak promatran je eksperimentalno. Također postoje magnetski Aharonov-Bohmovi učinci na vezane energije i presjeke raspršenja, ali ti slučajevi nisu eksperimentalno ispitani. Predviđen je i električni Aharonov–Bohmov fenomen, u kojem na nabijenu česticu utječu područja s različitim električnim potencijalima ali nultim električnim poljem, ali to još nema eksperimentalnu potvrdu. Odvojeni “molekularni” Aharonov-Bohmov učinak predložen je za nuklearno gibanje u višestruko povezanim regijama, ali se tvrdi da je to drugačija vrsta geometrijske faze jer nije “ni nelokalna ni topološka”, ovisno samo o lokalnim količinama duž jezgre.

Werner Ehrenberg (1901. – 1975.) i Raymond E. Siday prvi su predvidjeli učinak 1949. Yakir Aharonov i David Bohm objavili su svoju analizu 1959. Nakon objavljivanja rada iz 1959., Bohm je obaviješten o radu Ehrenberga i Sidaya, koji je bio priznat i pripisano u sljedećem radu Bohma i Aharonova iz 1961. Učinak je potvrđen eksperimentalno, s vrlo velikom pogreškom, dok je Bohm još bio živ. U trenutku kad je pogreška pala na respektabilnu vrijednost, Bohm je umro.

Nema kritičkog mišljenja bez uvažavanja i razumijevanja nekritičkog mišljenja

U krugovima koji žele biti pametni u novije vrijeme se sve više priča o kritičkom razmišljanju i zašto je ono važno, ali se premalo govori o nekritičkom razmišljanju koje treba iskorijeniti da bi se uopšte kritički moglo i početi misliti.

Nekritičko razmišljanje je često automatsko asocijativno razmišljanje koje nam prirodno dolazi i jako ga se je teško rješiti, a teško ga se je postati i svjestan.

Jednostavno to more misli koje dolaze same od sebe većini nas se čini da su naše misli i da mi to zaista mislimo,  ali kada zaista razumijemo da su nam prirodne kao i znojenje i da ih se teško rješiti i da ih je teško usmjeriti i kontrolirati, onda vidimo da imamo ogroman problem da uopšte počnemo kritički misliti.

Kritičko razmišljanje je kao statua slobode u Americi do koje da bi došli moramo preći ogromni ocean prirodnog automatskog asocijativnog divergentnog nekritičkog razmišljanja. Odatle dolazi možda i zaključak da većina ljudi nisu sposobni kritički razmišljati bez da ih se dobro istrenira da prvo ušute i ukrote automatsko nekritičko razmišljanje. Dok ima automatskog nekritičkog razmišljanja nema kritičkog i obrnuto i nešto su kao tama i mrak. Čini se da jedno bez drugog ne mogu. Nekritičko razmišljanje je često korisna “glupost” koja ovaj svijet čini zanimljivijim, a kritičko razmišljanje je nešto šta bi trebalo da unaprijedi ovaj svijet,  ali ne da ga uništi kako bi nešto bolje nastalo jer teško da može bolje i potpuno drugačije. Od ovog šta imamo možemo samo bolju formu napraviti, ali suština (mora da) ostaje ista.

Šta je to Boltzmannov mozak?

Boltzmannov argument mozga sugerira da je vjerojatnije da će se jedan mozak spontano i nakratko stvoriti u praznini (zajedno s lažnim sjećanjem da je postojao u našem svemiru) nego da je svemir nastao na način na koji moderna nauka misli da je stvarno bilo. Prvo je predložen kao reductio ad absurdum odgovor na Ludwig Boltzmannovo rano objašnjenje za stanje niske entropije našeg svemira.

U ovom misaonom eksperimentu, Boltzmannov mozak je potpuno oblikovani mozak, zajedno sa sjećanjima na puni ljudski život u našem svemiru, koji nastaje uslijed izuzetno rijetkih slučajnih fluktuacija iz stanja termodinamičke ravnoteže. Teoretski, tijekom izuzetno velikog, ali ne beskonačnog vremena, puki slučajni atomi u praznini mogli bi se spontano okupiti na takav način da sastave funkcionirajući ljudski mozak. Kao i svaki mozak u takvim okolnostima, gotovo bi odmah prestao funkcionirati i počeo bi propadati.

Ideja je dobila ime po austrijskom fizičaru Ludwigu Boltzmannu (1844–1906), koji je 1896. objavio teoriju koja je pokušala objasniti činjenicu da se ljudi nalaze u svemiru koji nije toliko haotičan kao što je nadobudno područje termodinamike predviđalo. Ponudio je nekoliko objašnjenja, od kojih je jedno bilo da bi Svemir, čak i onaj koji je potpuno slučajan (ili u toplotnoj ravnoteži), spontano fluktuirao do uređenijeg (ili niskoentropijskog) stanja. Jedna od kritika ove hipoteze o “Boltzmannovom univerzumu” je da su najčešće termičke fluktuacije što je moguće bliže ravnoteži; prema tome, po bilo kojem razumnom kriterijumu, stvarni ljudi u stvarnom Svemiru bili bi mnogo manje vjerovatni od “mozgova Boltzmanna” koji sami postoje u praznom svemiru.

Boltzmannov mozak dobio je novu važnost oko 2002. godine, kada su se neki kozmolozi počeli zabrinjavati da u mnogim postojećim teorijama o Svemiru izgleda da su ljudski mozgovi u trenutnom Svemiru znatno nadmašeni od Boltzmannovih mozgova u budućem Svemiru koji, slučajno, imaju upravo iste percepcije kao i ljudi; to dovodi do zaključka da su statistički ljudi vjerovatno Boltzmannov mozak. Takav argument reductio ad absurdum ponekad se koristi za argument protiv određenih teorija Univerzuma. Kada se primjenjuju na novije teorije o multiverzumu, Boltzmannovi argumenti mozga dio su neriješenog mjernog problema kosmologije. Boltzmannovi mozgovi ostaju misaoni eksperiment; fizičari ne vjeruju da su ljudi zapravo Boltzmannovi mozgovi, već koriste misaoni eksperiment kao alat za procjenu konkurentskih naučnih teorija.

Boltzmannov svemir

  1. godine matematičar Ernst Zermelo iznio je teoriju da je drugi zakon termodinamike apsolutni, a ne statistički. Zermelo je pojačao svoju teoriju ističući da Poincaré-ova teorema ponavljanja pokazuje da statistička entropija u zatvorenom sistemu na kraju mora biti periodična funkcija; stoga drugi zakon, za koji se uvijek opaža da povećava entropiju, vjerojatno neće biti statistički. Da bi se suprotstavio Zermelovom argumentu, austrijski fizičar Ludwig Boltzmann iznio je dvije teorije. Prva teorija, za koju se sada vjeruje da je ispravna, jest da je Svemir započeo iz nepoznatog razloga u stanju niske entropije. Druga i alternativna teorija, objavljena 1896. godine, ali pripisana 1895. godine Boltzmannovom pomoćniku Ignazu Schützu, je scenarij “Boltzmannovog svemira”. U ovom scenariju, Univerzum provodi veliku većinu vječnosti u beznačajnom stanju toplotne smrti; međutim, tokom dovoljno eona, na kraju će se dogoditi vrlo rijetka toplotna fluktuacija gdje se atomi odbijaju jedni od drugih upravo na takav način da tvore podstrukturu ekvivalentnu cijelom našem posmatranom Svemiru. Boltzmann tvrdi da, iako je većina Svemira bez osobina, ljudi ne vide te regije jer su lišeni inteligentnog života; za Boltzmanna je neupadljivo da čovječanstvo gleda isključivo na unutrašnjost svog Boltzmannovog univerzuma, jer je to jedino mjesto u kojem živi inteligentan život. (Ovo je možda prva upotreba antropijskog principa u modernoj nauci).

Godine 1931. astronom Arthur Eddington istakao je da će promatrači u Boltzmannovim svemirima biti znatno nadmašeni od promatrača u manjim fluktuacijama, budući da je velika fluktuacija eksponencijalno manje vjerovatna od male fluktuacije. Fizičar Richard Feynman objavio je sličan protuargument u okviru svojih čitanih Feynmanovih predavanja iz fizike iz 1964. godine. Do 2004. fizičari su Eddingtonovo zapažanje gurnuli do svog logičnog zaključka: najbrojniji promatrači u čitavoj vječnosti toplotnih fluktuacija bili bi minimalni “Boltzmannovi mozgovi” koji bi iskakali u inače beskorisnom Svemiru.

Spontana formacija
U eventualnom stanju ergodijske „toplotne smrti“ Svemira, s obzirom na dovoljno vremena, svaka moguća struktura (uključujući svaki mogući mozak) nastaje slučajnim kolebanjem. Vremenski okvir za ovo povezan je s Poincaréovim vremenom ponavljanja. Eksperimenti u Boltzmannovom stilu usredotočuju se na strukture poput ljudskog mozga koji su vjerojatno samosvjesni promatrači. S obzirom na bilo kakve proizvoljne kriterije za ono što čini Boltzmannov mozak (ili planetu ili svemir), manje strukture koje minimalno i jedva ispunjavaju kriterije znatno su i eksponencijalno češće od većih struktura; gruba analogija je kako su izgledi za stvarnu englesku riječ koja se pojavi kada se protrese kutija slova Scrabble veći od šanse koju će stvoriti cijela engleska rečenica ili odlomak. Prosječni vremenski okvir potreban za formiranje Boltzmannovog mozga znatno je veći od trenutne starosti Svemira. U modernoj fizici, Boltzmannov mozak može nastati bilo kvantnom fluktuacijom, bilo toplotnom fluktuacijom koja obično uključuje nukleaciju.

Kvantna fluktuacija
Prema jednom proračunu, Boltzmannov mozak bi se pojavio kao kvantna fluktuacija u vakuumu nakon vremenskog intervala od 10 ^^ 10 ^^50 godina. Ova fluktuacija može se dogoditi čak i u pravom Minkovskom vakuumu (ravni prostorno-vremenski vakuum kojem nedostaje energije vakuuma). Kvantna mehanika u velikoj mjeri favorizira manje fluktuacije koje “posuđuju” najmanje energije iz vakuuma. Tipično, kvantni Boltzmannov mozak iznenada bi se pojavio iz vakuuma (zajedno s ekvivalentnom količinom virtualne antimaterije), ostao samo dovoljno dugo da ima jednu koherentnu misao ili opažanje, a zatim nestao u vakuumu onoliko iznenada koliko se pojavio. Takav mozak je potpuno samostalan i nikada ne može zračiti energiju do beskonačnosti.

Putem nukleacije
Trenutni dokazi sugeriraju da vakuum koji prožima svemir koji se može promatrati nije prostor Minkovskog, već de Sitter-ov prostor s pozitivnom kosmološkom konstantom. U de Sitter-ovom vakuumu (ali ne u Minkovskom vakuumu), Boltzmannov mozak mogu nastati nukleacijom ne-virtualnih čestica koje se postepeno slučajno sastavljaju od Hawkingovog zračenja emitiranog iz de Sitter-ovog ograničenog kosmološkog horizonta. Jedna procjena za prosječno vrijeme potrebno do nukleacije je oko 10 ^ 10 ^ 69 godina. Tipični nuklearni Boltzmannov mozak će se, nakon što završi sa aktivnošću, ohladiti na apsolutnu nulu i na kraju potpuno propasti, kao što bi to učinio svaki izolirani objekt u vakuumu svemira. Za razliku od slučaja kvantne fluktuacije, Boltzmannov mozak će zračiti energiju do beskonačnosti. U nukleaciji su najčešće fluktuacije što je moguće bliže toplotnoj ravnoteži, s obzirom na bilo koje proizvoljne kriterije za označavanje fluktuacije “Boltzmannovim mozgom”.

Teoretski, Boltzmannov mozak se takođe može formirati, iako opet sa malom vjerovatnoćom, u bilo koje vrijeme tokom ranog Svemira kojim dominira materija.

Savremene reakcije na Boltzmannov mozak
Konsenzus među kozmolozima je da se na neku tek otkrivenu grešku naslućuje iznenađujuća računica da bi Boltzmannov mozak trebao znatno nadmašiti normalni ljudski mozak. Sean Carroll izjavljuje: “Ne raspravljamo o tome da Boltzmannovi mozgovi postoje – pokušavamo ih izbjeći.” Carroll je izjavio da hipoteza da je Boltzmannov mozak rezultira “kognitivnom nestabilnošću”. Budući da, tvrdi, trebalo bi više vremena od trenutne starosti svemira da se mozak formira, a ipak smatra da uočava da postoji u mlađem svemiru, to pokazuje da bi sjećanja i procesi zaključivanja bili nepouzdani da jesu zaista Boltzmannov mozak. Seth Lloyd je izjavio “padaju na Monty Python testu: Prestanite s tim! To je previše glupo!” Novinar New Scientist rezimira da je “polazište za naše razumijevanje svemira i njegovog ponašanja da su ljudi, a ne bestjelesni mozak, tipični promatrači.”

Neki tvrde da se mozak proizveden kvantnom fluktuacijom, a možda čak i mozak proizveden nukleacijom u de Sitter-ovom vakuumu, ne računa kao promatrač. Kvantne fluktuacije je lakše isključiti nego atome s jezgrom, jer se kvantne fluktuacije mogu lakše ciljati izravnim kriterijima (kao što je njihov nedostatak interakcije sa okolinom u beskonačnosti).

Neki kozmolozi vjeruju da bolje razumijevanje stupnjeva slobode u kvantnom vakuumu holografske teorije struna može riješiti Boltzmannov mozak.

Brian Greene kaže: “Uvjeren sam da nisam Boltzmannov mozak. Međutim, želimo da se i naše teorije podudaraju s tim da mi nismo mozgovi Boltzmanna, ali do sada im se to iznenađujuće teško učinilo.”

U scenarijima sa jednim svemirom
U jednom de Sitter univerzumu sa kosmološkom konstantom, počevši od bilo kojeg konačnog prostornog dijela, broj “normalnih” posmatrača je konačan i ograničen toplotnom smrću Univerzuma. Ako Svemir traje vječno, broj nuklearnih Boltzmannovih mozgova je, u većini modela, beskonačan; kosmolozi poput Alana Gutha brinu se da bi se zbog toga činilo “beskrajno malo vjerojatnim da mi budemo normalni mozgovi”. Jedno upozorenje je da ako je Univerzum lažni vakuum koji se lokalno raspada u prostor Minkowskog ili Velikog krčenja povezan protiv de Sitter-a za manje od 20 milijardi godina, tada se izbjegava beskonačna Boltzmannova nukleacija. (Ako je prosječna lokalna stopa lažnog raspada vakuuma preko 20 milijardi godina, Boltzmannova nukleacija mozga je još uvijek beskonačna, jer se Svemir povećava veličinom brže nego što lokalni vakuumski kolaps uništava dijelove Svemira unutar budućih svjetlosnih čunjeva kolapsa). Predloženi hipotetički mehanizmi za uništavanje svemira u tom vremenskom okviru kreću se od superteških gravitinosa do težeg od uočenog gornjeg kvarka koji pokreće “Higgsovu smrt”.

Ako ne postoji kozmološka konstanta i ako je trenutno promatrana energija vakuuma iz kvintesencije koja će se na kraju potpuno raspršiti, također se izbjegava beskonačna Boltzmannova nukleacija.

U vječnoj inflaciji

Jedna klasa rješenja Boltzmannovog problema s mozgom koristi različite pristupe problemu mjere u kosmologiji: u beskonačnim multiverzumskim teorijama omjer normalnih promatrača i Boltzmannovih mozgova ovisi o tome kako se uzimaju beskonačne granice. Mogle bi se odabrati mjere kako bi se izbjegli znatni dijelovi Boltzmannovih mozgova. Za razliku od slučaja pojedinačnog univerzuma, jedan od izazova u pronalaženju globalnog rješenja u vječnoj inflaciji je taj da se svi sažeti krajolici moraju sažeti; u nekim mjerama posjedovanje čak i malog dijela univerzuma zaraženih Boltzmannovim mozgom dovodi do toga da mjerom multiverzuma u cjelini dominiraju Boltzmannovi mozgovi.

Problem merenja u kosmologiji takođe se hvata u koštac sa odnosom normalnih posmatrača i neobično ranih posmatrača. U mjerama poput odgovarajuće vremenske mjere koja pati od ekstremnog problema “mladosti”, tipični promatrač je “Boltzmannova beba” nastala rijetkim fluktuacijama u izuzetno vrućem, ranom svemiru.

Utvrđivanje da li je sam Boltzmannov promatrač
U Boltzmannovim scenarijima mozga, omjer Boltzmannovih mozgova i “normalnih promatrača” astronomski je velik. Gotovo bilo koja relevantna podskupina Boltzmannovih mozgova, poput “mozga ugrađenog u funkcionalna tijela”, “promatrača koji vjeruju da percipiraju 3 K mikrovalno pozadinsko zračenje teleskopima”, “promatrača koji imaju sjećanje na koherentna iskustva” ili “promatrača koji imaju ista serija iskustava kao i ja “, takođe znatno više od” normalnih posmatrača “. Stoga, pod većinom modela svijesti, nije jasno da se može pouzdano zaključiti da sam nije takav „Boltzmannov promatrač“, u slučaju kada Boltzmannovi mozgovi dominiraju Svemirom. Čak i pod modelima svijesti “sadržajnog eksternalizma”, Boltzmann posmatrači koji žive u konstantnim fluktuacijama veličine Zemlje fluktuacija veličine tokom proteklih nekoliko godina premašila je broj “normalnih posmatrača” koji su se pojavili prije “toplotne smrti” Svemira.

Kao što je ranije rečeno, većina Boltzmannovih mozgova ima “nenormalna” iskustva; Feynman je naglasio da, ako neko zna da je tipičan Boltzmannov mozak, ne očekuje da će se “normalna” opažanja nastaviti i u budućnosti. Drugim riječima, u svemiru kojim dominira Boltzmann, većina mozga Boltzmanna ima “nenormalna” iskustva, ali većina promatrača sa samo “normalnim” iskustvom su Boltzmannovi mozgovi, zbog ogromne prostranosti populacije Boltzmannovih mozgova u takvom svemiru.

Izvor: Wiki

Schrödingerova mačka

Schrödingerova mačka je misaoni eksperiment, ponekad opisan kao paradoks, koji je osmislio austrijski fizičar Erwin Schrödinger 1935. godine, iako je ideja potekla od Alberta Einsteina. To ilustrira ono što je vidio kao problem kopenhagenske interpretacije kvantne mehanike primijenjene na svakodnevne predmete. Scenarij predstavlja hipotetičku mačku koja može biti istovremeno i živa i mrtva, stanje poznato kao kvantna superpozicija, kao rezultat povezanosti na slučajni subatomski događaj koji se može dogoditi ili ne dogoditi.

Misaoni eksperiment je često predstavljen u teorijskim raspravama o interpretacijama kvantne mehanike, posebno u situacijama koje uključuju problem sa mjerenjem. Schrödinger je skovao termin Verschränkung (zapletenost) tokom razvijanja misaonog eksperimenta.

Schrödinger je svoj misaoni eksperiment zamislio kao diskusiju o članku EPR-a – nazvanom po svojim autorima Einstein, Podolsky i Rosen – 1935. godine. EPR članak naglasio je kontraintuitivnu prirodu kvantnih superpozicija, u kojima kvantni sistem poput atoma ili fotona može postojati kao kombinacija više stanja koja odgovaraju različitim mogućim ishodima.

Prevladavajuća teorija, nazvana interpretacijom iz Kopenhagena, kaže da kvantni sistem ostaje u superpoziciji sve dok ne djeluje na vanjski svijet ili ga ne promatra vanjski svijet. Kad se to dogodi, superpozicija se urušava u jedno ili drugo od mogućih definitivnih stanja. EPR eksperiment pokazuje da sistem s više čestica odvojenih velikim udaljenostima može biti u takvoj superpoziciji. Schrödinger i Einstein razmijenili su pisma o Einsteinovom članku o EPR-u, tokom kojeg je Einstein istaknuo da će stanje nestabilne bule baruta nakon nekog vremena sadržavati superpoziciju i eksplodiranih i neeksplodiranih stanja.

Da bi dodatno ilustrirao, Schrödinger je opisao kako se, u načelu, može stvoriti superpozicija u sistemu velikih razmjera, čineći ga ovisnim o kvantnoj čestici koja je bila u superpoziciji. Predložio je scenarij s mačkom u zaključanoj čeličnoj komori, pri čemu život ili smrt mačke ovisi o stanju radioaktivnog atoma, bilo da se raspada i emitira zračenje ili ne. Prema Schrödingeru, kopenhagenska interpretacija podrazumijeva da mačka ostaje i živa i mrtva dok ju neko ne promatra. Schrödinger nije želio promovirati ideju mrtvih i živih mačaka kao ozbiljnu mogućnost; naprotiv, namijenio je primjer da ilustrira apsurdnost postojećeg pogleda kvantne mehanike.

Međutim, od Schrödingerovog vremena fizičari su razvili i druge interpretacije matematike kvantne mehanike, od kojih neke smatraju mačkinu superpoziciju “živog i mrtvog stanja” sasvim stvarnom. Bez obzira da li se kutija, uređaj i mačka zapravo smatraju makroskopskim fizičkim objektima, razlikuje se u svrhi u kojoj se mislilo eksperiment koristi. Kada se koristi kao ilustrativni element u drugim misaonim eksperimentima, obično se smatra čisto metaforičnim sistemom da se izbjegne pitanje može li superpozicija trajati značajno u tako velikom obimu bez dekoherencije. Zamišljen kao kritika kopenhagenske interpretacije (prevladavajuća ortodoksija 1935.), Schrödingerov mačji eksperiment i dalje ostaje kamen temeljac za moderne interpretacije kvantne mehanike. Fizičari često koriste način na koji se svako tumačenje odnosi na Schrödingerovu mačku kao način ilustracije i uspoređivanja određenih osobina, snaga i slabosti svakog tumačenja.

Schrödinger je napisao / la:

Čak se mogu postaviti prilično smješni slučajevi. Mačka je stavljena u čeličnu komoru, zajedno sa sljedećim uređajem (koji mora biti zaštićen od direktne smetnje mačke): na Gegerovom brojaču nalazi se sitno malo radioaktivne tvari, tako malo, da je možda u toku sata kada se jedan od atoma raspada, ali isto tako, s jednakom verovatnoćom, možda i nijedan; ako se dogodi, brojač cijevi isprazni i putem releja pusti čekić koji razbija malu tikvicu cijanovodične kiseline. Ako je jedan cijeli sistem ostavio sebi sat vremena, rekli bi da mačka još živi ako se u međuvremenu ni nijedan atom ne raspadne. Prvo atomsko raspadanje otrovalo bi ga. Psi-funkcija čitavog sistema bi se izrazila time što bi živa i mrtva mačka bile pomiješane ili razmazane u jednakim dijelovima.

Tipično je za ove slučajeve da se neodređenost izvorno ograničena na atomsku domenu pretvara u makroskopsku neodređenost, koja se potom može riješiti izravnim promatranjem. To nas sprječava da naivno prihvatimo kao validan „zamagljeni model“ za predstavljanje stvarnosti. Sam po sebi, on ne bi utjelovio ništa nejasno ili kontradiktorno. Postoji razlika između drhtave fotografije i snimke oblaka i magle.

Schrödingerov čuveni misaoni eksperiment postavlja pitanje, “kada kvantni sistem prestaje postojati kao superpozicija stanja i kad postaje jedno ili drugo?” (Tehnički gledano, kada stvarno kvantno stanje prestaje biti netrivijalna linearna kombinacija stanja, od kojih svako nalikuje različitim klasičnim stanjima, i umjesto toga počinje imati jedinstveni klasični opis?). Ako mačka preživi, sjeća se samo žive . Ali objašnjenja EPR eksperimenata koja su u skladu sa standardnom mikroskopskom kvantnom mehanikom zahtijevaju da makroskopski predmeti, poput mačaka i bilježnica, nemaju uvijek jedinstvene klasične opise. Misaoni eksperiment ilustrira ovaj prividni paradoks. Naša intuicija kaže da nijedan promatrač ne može biti u mješavini stanja – ali mačka, čini se iz misaonog eksperimenta, može biti takva smjesa. Da li je mački potrebno da bude promatrač ili da li njeno postojanje u jednom dobro definiranom klasičnom stanju zahtijeva drugog vanjskog promatrača? Svaka alternativa djelovala je apsurdno Einsteinu, koji je bio impresioniran sposobnošću misaonog eksperimenta da istakne ta pitanja. U pismu Schrödingeru iz 1950. godine napisao je:

Vi ste jedini savremeni fizičar, pored Laue, koji vidi da se ne može zaobići pretpostavka stvarnosti, ako je samo jedan iskren. Većina njih jednostavno ne vidi kakvu rizičnu igru igraju sa stvarnošću – stvarnost kao nešto što je nezavisno od eksperimentalno utvrđenog. Njihovu interpretaciju, međutim, najelegantnije opovrgava vaš sistem radioaktivnog atoma + pojačalo + naboj pištolja u prahu + mačka u kutiji, u kojoj psi-funkcija sustava sadrži i mačku živu i raznesenu na komade. Nitko zaista ne sumnja da je prisustvo ili odsustvo mačke nešto nezavisno od čina opažanja.

Napominjemo da se naboj baruta ne spominje u Schrödingerovoj instalaciji, koja koristi Geigerov brojač kao pojačalo, a ugljikovodični otrov umjesto baruta. Barut je spomenut u Einsteinovoj originalnoj sugestiji Schrödinger-u, a Einstein ga je prenosio naprijed u ovu raspravu.

Interpretacije eksperimenta


Od Schrödingerovog vremena predložene su druge interpretacije kvantne mehanike koje daju različite odgovore na pitanja koja postavlja Schrödingerova mačka o tome koliko dugo traju superpozicije i kada (ili da li) propadaju.

Kopenhagenska interpretacija



Ova interpretacija kvantne mehanike je interpretacija iz Kopenhagena. U interpretaciji iz Kopenhagena, sistem prestaje biti superpozicija stanja i postaje jedno ili drugo kada se dogodi promatranje. Ovaj misaoni eksperiment otkriva činjenicu da priroda mjerenja ili promatranja nije dobro definirana u ovoj interpretaciji. Eksperiment se može protumačiti tako da sustav dok je zatvoren okvir istovremeno postoji u superpoziciji stanja “raspadnutog jezgra / mrtva mačka” i “neoplođeno jezgro / živa mačka”, i to samo kad se kutija otvori i promatranjem valna funkcijan se sruši u jedno od dva stanja.

Međutim, jedan od glavnih naučnika povezanih s interpretacijom iz Kopenhagena, Niels Bohr, nikada nije imao na umu propadanje valne funkcije uzrokovano promatračem, jer on valnu funkciju nije smatrao fizički stvarnom, već statističkim alatom; prema tome, Schrödingerova mačka nije mu predstavljala nikakvu zagonetku. Mačka bi bila mrtva ili živa mnogo prije nego što je svjesni promatrač otvorio kutiju. Analizom stvarnog eksperimenta utvrđeno je da je samo mjerenje (na primjer pomoću Geigerovog brojača) dovoljno za kolaps kvantne valne funkcije prije bilo kakvog svjesnog promatranja mjerenja, iako je valjanost njihovog dizajna osporavana. (Stav da se „opažanje“ zauzima kada čestica iz jezgre udari u detektor može se razviti u objektivne teorije kolapsa. Miselni eksperiment zahtijeva detektiranje „nesvjesnog promatranja“ kako bi se dogodio kolaps valnog oblika. Nasuprot tome, pristup mnogih svjetova negira da se kolaps ikad događa.)

Tumačenje mnogih svjetova i dosljedne historije

Hugh Everett je 1957. formulisao interpretaciju kvantne mehanike u mnogim svjetovima, koja ne izdvaja promatranje kao poseban proces. U tumačenju mnogih svjetova, i živa i mrtva stanja mačke ostaju nakon otvaranja kutije, ali su međusobno ukrašena. Drugim riječima, kad se otvori kutija, posmatrač i eventualno mrtva mačka razdvajaju se u promatrača koji gleda u kutiju sa mrtvom mačkom, a promatrač koji gleda kutiju sa živom mačkom. Ali budući da su mrtva i živa stanja dekoncentrirana, nema učinkovite komunikacije ili interakcije između njih.

Prilikom otvaranja okvira promatrač se zapetljava u mačku, pa se formiraju „posmatračka stanja“ koja odgovaraju mački da je živa i mrtva; svako promatračko stanje je zapleteno ili povezano s mačkom tako da “promatranje stanja mačke” i “stanje mačke” korespondiraju jedno s drugim. Kvantna dekoherencija osigurava da različiti ishodi nemaju međusobnu interakciju. Isti mehanizam kvantne dekoherencije važan je i za interpretaciju u smislu konzistentne istorije. Samo „mrtva mačka“ ili „živa mačka“ mogu biti dio dosljedne historije u ovom tumačenju. Smatra se da dekoherencija sprječava istovremeno opažanje više stanja.

Varijantu Schrödingerovog eksperimenta, poznatu kao mašina za kvantno samoubistvo, predložio je kosmolog Max Tegmark. Ona ispituje Schrödingerov eksperiment s mačkama s gledišta mačke i tvrdi da se pomoću ovog pristupa može razlikovati kopenhaška interpretacija i ona mnogih svijetova.

Ansambl interpretacija


Interpretacija ansambla kaže da supozicije nisu ništa drugo nego podsemenici veće statističke cjeline. Vektor stanja ne bi se primjenjivao na pojedinačne eksperimente na mačkama, već samo na statistiku mnogih sličnih pripremljenih pokusa na mačkama. Zagovornici ove interpretacije tvrde da to paradoks Schrödingerove mačke čini trivijalnom materijom, ili ne-pitanjem.

Ovo tumačenje služi za odbacivanje ideje da jedan fizički sistem u kvantnoj mehanici ima matematički opis koji mu na bilo koji način odgovara.

Relacijsko tumačenje


Relacijsko tumačenje ne čini fundamentalnu razliku između ljudskog eksperimentatora, mačke ili uređaja ili između animiranih i neživih sistema; svi su kvantni sistemi kojima vladaju ista pravila evolucije talasnih funkcija i svi se mogu smatrati “promatračima”. Ali relacijsko tumačenje omogućava da različiti promatrači mogu dati različite izvještaje o istom nizu događaja, ovisno o informacijama koje imaju o sustavu. Mačka se može smatrati posmatračem aparata; u međuvremenu, eksperiment se može smatrati drugim posmatračem sistema u okviru (mačka plus uređaj). Prije nego što se kutija otvori, mačka, po prirodi da je živa ili mrtva, ima informacije o stanju aparata (atom je propadao ili nije propadao); ali eksperimentator nema informacije o stanju sadržaja kutije. Na ovaj način, dva promatrača istovremeno imaju različite izvještaje o situaciji: Mački se činilo da „talasa“ talasna funkcija aparata; eksperimentatoru, čini se da je sadržaj kutije u superpoziciji. Sve dok se okvir ne otvori, a oba promatrača imaju iste informacije o onome što se dogodilo, čini se da se oba stanja sustava “urušavaju” u isti definitivni rezultat, mačka koja je ili živa ili mrtva.

Transakcijsko tumačenje


U transakcijskoj interpretaciji aparat emitira napredni val unatrag u vremenu, koji u kombinaciji s valom koji izvor emitira naprijed u vremenu formira stojeći val. Valovi se vide kao fizički stvarni, a aparat se smatra “posmatračem”. U transakcijskoj interpretaciji kolaps valne funkcije je “atemporal” i događa se duž cijele transakcije između izvora i aparata. Mačka nikad nije u superpoziciji. Umjesto toga, mačka je samo u jednom stanju u bilo kojem trenutku, bez obzira na to kad ljudski eksperimentator gleda u kutiju. Transakcijska interpretacija rješava ovaj kvantni paradoks.

Zeno efekti


Zeno efekt zna da uzrokuje kašnjenja u bilo kakvim promjenama od početnog stanja.

S druge strane, anti-zeno efekat ubrzava promjene. Na primjer, ako često zavirite u mačji okvir, možete uzrokovati odgađanja sudbonosnog izbora ili, obrnuto, ubrzati ga. I Zeno efekat i anti-Zeno efekat su stvarni i za koje se zna da se dešavaju sa stvarnim atomima. Kvantni sistem koji se mjeri mora biti snažno povezan s okolnim okruženjem (u ovom slučaju s aparatom, eksperimentalnom prostorom … itd.) Kako bi se dobili tačniji podaci. No, iako nema informacija koje su prenesene u vanjski svijet, smatra se kvazi-mjerenjem, ali čim se informacije o dobrobiti mačke prenose u vanjski svijet (zavirivanjem u okvir) kvazi- merenje se pretvara u mjerenje. Kvazi-merenja, poput merenja, uzrokuju efekte Zenova. Zeno efekti nas uče da bi čak i bez zavirivanja u kutiju mačkina smrt bila odgođena ili ubrzana zbog svog okruženja.

Objektivne teorije kolapsa


Prema objektivnim teorijama kolapsa, superpozicije se uništavaju spontano (bez obzira na vanjsko promatranje), kad se dostigne neki objektivni fizički prag (vremena, mase, temperature, nepovratnosti itd.). Tako bi se očekivalo da bi se mačka doselila u određeno stanje puno prije otvaranja kutije. To bi se moglo lagano izraziti kao “mačka promatra sebe” ili “okolina promatra mačku”.

Objektivne teorije kolapsa zahtijevaju modifikaciju standardne kvantne mehanike kako bi se omogućilo uništavanje superpozicija procesom evolucije vremena.

Prijave i testovi



Schrödingerova mačja kvantna superpozicija stanja i utjecaja okoline kroz dekoherenciju
Opisani eksperiment je čisto teorijski i nije poznato da je predloženi stroj konstruiran. Međutim, uspješni eksperimenti koji uključuju slične principe, npr. izvršena su superpozicije relativno velikih (po standardima kvantne fizike) objekata. Ovi eksperimenti ne pokazuju da se objekt veličine mačke može nanositi, ali već ih je gornja granica “stanja mačaka” pomaknula prema gore. U mnogim slučajevima stanje je kratkotrajno, čak i kada se ohladi na gotovo apsolutnu nulu.


Eksperiment koji uključuje superprevodni uređaj za kvantnu interferenciju (“SQUID”) povezan je s temom misaonog eksperimenta: “Stanje superpozicije ne odgovara milijardi elektrona koji teku jednim smjerom i milijardi drugih koji teče drugim putem. Superprevodni elektroni se kreću masovno. Svi supravodljivi elektroni u SQUID struji oba puta oko petlje odjednom kada su u Schrödingerovom mačjem stanju.
Izgrađen je piezoelektrični “tuning vilica”, koji se može staviti u superpoziciju vibrirajućeg i ne vibrirajućeg stanja. Rezonator sadrži oko 10 biliona atoma.
Predložen je eksperiment koji uključuje virus gripa.
Predložen je eksperiment koji uključuje bakteriju i elektromehanički oscilator.
U kvantnom računanju izraz “mačje stanje” ponekad se odnosi na stanje GHZ, pri čemu je nekoliko kubita u jednakom superpoziciji od svih 0 i svi su 1; npr.


Prema barem jednom prijedlogu, moguće je utvrditi stanje mačke prije nego što je promatrate.

Proširenja


Wignerov prijatelj varijanta eksperimenta sa dva ljudska promatrača: prvi vrši promatranje vidi li bljesak svjetlosti, a zatim svoje promatranje prosljeđuje drugom promatraču. Ovdje je pitanje: da li se valna funkcija “kolabira” kada prvi promatrač pogleda eksperiment, ili tek kad drugi promatrač bude obaviješten o opažanjima prvog promatrača?

U drugom su dodatku ugledni fizičari otišli toliko daleko da su sugerisali da su astronomi koji su 1998. promatrali tamnu energiju u svemiru možda “smanjili životni vijek” kroz pseudo-Schrödinger-ov scenarij za mačke, iako je to kontroverzno stajalište.

Dobitnik Nobelove nagrade za fiziku koji je otkrio prvu egzoplanetu kaže da ljudi NIKADA neće migrirati u svijet izvan našeg solarnog sistema, nazivajući ideju ‘potpuno ludom’

Dok mnogi naučnici traže egzoplanete koje bi mogle biti naseljene, jedan stručnjak smatra da je ideja ‘potpuno luda’.

Švicarski nobelovac Michael Mayor rekao je da ljudi nikada neće migrirati na planetu izvan Zemljinog solarnog sistema jer bi bilo potrebno stotine miliona dana da dođu do tih dalekih svjetova.

Umjesto toga, dobitnik Nobelove nagrade sugerirao je da je Zemlja još uvijek dobra za život, sve dok ljudi ulažu napore da se brinu o njoj.

Mayor je zajedno s kolegom dobio Nobelovu nagradu za fiziku za otkrivanje prve egzoplanete 1995. godine.



“Ako govorimo o egzoplanetima, stvari bi trebale biti jasne: tamo nećemo migrirati”, rekao je Mayor AFP-u u blizini Madrida na sporednim crtama konferencije na pitanje o mogućnosti da se ljudi presele na druge planete.

‘Te su planete mnogo, mnogo predaleko.

Čak i u vrlo optimističnom slučaju pokretne planete koja nije predaleko, recimo nekoliko desetina svjetlosnih godina, što nije mnogo, nalazi se u susjedstvu, vrijeme za odlazak tamo je poprilično. ‘

Iako je on zajedno sa Didijerom Quelozom otkrio prvu egzoplanetu, Mayer smatra da je važno ‘ubiti sve izjave koje govore’ OK, mi ćemo ići na drugu planetu ako jednog dana život na Zemlji ne bude moguć ‘.

Potpuno je ludo ‘, dodao je.

‘Govorimo o stotinama miliona dana koristeći sredstva koja danas imamo na raspolaganju. Moramo se pobrinuti za našu planetu, ona je vrlo lijepa i još uvijek apsolutno živa. ”

51 Pegasi b je plinovita kugla slična Jupiteru, a otkrili su je profesori u opservatoriju Haute-Provence na jugu Francuske 1995. godine.

“Bilo je to vrlo staro pitanje o kojem su raspravljali filozofi: postoje li druge planete u Univerzumu”, rekao je Mayer.

‘Tražimo planete koje su nam najbliže (koji bi mogle nalikovati Zemlji. Zajedno s kolegom započeli smo pretragu planeta, pokazali smo da ih je moguće proučavati. ‘

Mayer je rekao da je na “sljedećoj generaciji” odgovoriti na pitanje postoji li život na drugim planetima.

‘Ne znamo! Jedini način da to učinimo je razviti tehnike koje bi nam omogućile otkrivanje života na daljinu “, rekao je.



Od otkrića je tada pronađeno preko 4.000 egzoplaneta – od kojih je 1.900 potvrđeno.

Otkriće profesora Queloza i profesora Mayera sada se smatra središnjim trenutkom astronomije koji je promijenio naše razumijevanje našeg mjesta u svemiru. Nikada prije nije pronađena nijedna planeta osim one u našem solarnom sistemu.

Izvor: AMP

Da li su svi naši umovi povezani?

Da li je moguće da naše misli stvaraju polja informacija koja ulaze u globalni um koji dijelimo? Da li je moguće da naše misli stvore “polja misli” koja mogu da stupaju u interakciju sa drugim misaonim poljima?

U nauci postoji fascinantan fenomen poznat kao “efekt višestrukosti”. Višestruki efekti su ako više ljudi geografski izolovani jedni od drugih dođu do istog otkrića u istom trenutku. Do 1922. bilo je 148 glavnih naučnih otkrića za koja je identifikovano da su otkrivena na takav način. Evo samo nekoliko primjera:

  • Evolucija (Darwin i Wallace)
  • Infitezimalni račun (Newton i Leibniz)
  • Decimalne frakcije – 3 osobe
  • Sunčane pjege – 4 osobe 1611. godine
  • Zakon o očuvanju energije – 4 osobe 1847. godine
  • Parobrod – 4 osobe
  • Teleskop – 9 osoba
  • Termometar – 6 osoba


Da li je zaista moguće da se svih 148 velikih otkrića desilo u isto vreme i slučajno od strane ljudi koji nisu međusobno dijelili svoje ideje? Zamislite da su dvije osobe potpuno geografski izolovane jedna od druge koje rade na istom problemu u isto vreme.

Svaka od njih naporno radi na istoj tačnoj dilemi, dok njihove misli lebde okolo u polju svijesti koje energično komuniciraju jedne s druguma. To je kao iskustvo koje svi imamo sa našim prijateljima, gde znamo šta će reći prije nego što to kažu. Svijest je ne-lokalna?


Ispod je slika piramida izgrađenih u tri odvojene drevne kulture, geografski izolovane jedna od druge. Nema šanse da bi te kulture mogle da komuniciraju jedna sa drugom, ali piramide koje oni grade su potpuno iste. Da li je to čista slučajnost?

Vaše misli su više od bioloških funkcija i čak su više od talasa vibracija. To su i talasi informacija, zbog čega ljudi koji pokušavaju da dovrše zagonetke, testove, pa čak i ukrštene zagonetke, uvijek imaju mnogo veće rezultate nakon što su problemi već razrađeni i pitanja odgovorena od mnogo ljudi ranije. To je zato što su misli ljudi koji su radili na tome prije vas već stavljene u ovu globalnu bazu podataka informacija u polju svijesti koje svi dijelimo?

Izvor: https://www.wakingtimes.com/2014/07/07/multiples-effect-proof-minds-connected/

Novi papir objašnjava zašto je Svemir završio sa tri dimenzije

Termodinamika radi u bilo kojem broju dimenzija. Radi, naravno, u našem 3D Svemiru, ali bi radila i u dvije prostorne dimenzije, gdje su jedini mogući pravci kretanja bili lijevo-desno i gore-dolje. U dvodimenzionalnom Svemiru bilo bi fizički nemoguće kretati se unazad ili naprijed, jer taj pravac jednostavno ne bi postojao.

Ali, kako objašnjavaju autori ovog novog rada, objavljenog u Europhysics Letters, univerzum može imati i četiri dimenzije: lijevo-desno, gore-dolje, unatrag-naprijed i flirp-flarp – ili kako god želite nazvati novi smjer.

U tom univerzumu, bilo bi moguće putovati u pravcu koji je potpuno nemoguć u našem Univerzumu. I, slično tome, u takvom Univerzumu, zakoni termodinamike mogu da rade savršeno dobro.



Imajući ovo na umu, znamo da se energija može kretati s jednog mjesta na drugo, ali ipak bi bilo nemoguće da sistem koristi više energije nego što je na raspolaganju. Isto važi i za pet ili šest ili 30 dimenzija.

Fizičari su odlučili da vide šta će se desiti ako pokrenete univerzum sa potpuno nedefinisanim brojem dimenzija – univerzum u kome nije jasno koliko se pravaca možete kretati. Kako Lisa Zyga izvještava za Phys.org, pronašli su nešto zanimljivo.

U našem nevjerovatno ranom Svemiru, milioniti dio trilijunske trilionite od trilionte trilionte sekunde poslije Velikog praska – sve je bilo stvarno, stvarno vruće, i bilo je ogromnih količina energije u svakom malom dijelu prostora. Bilo koji broj dimenzija mogao je raditi jednako dobro u ovom trenutku; nije bilo nikakvog načina da se kaže razlika između Univerzuma sa jednom dimenzijom i Univerzuma sa sedam.

Ali vrlo brzo nakon toga, dok se energija širila, Univerzum je bio uhvaćen u nekoj vrsti kolotraga i nije imao dovoljno energije svuda da izađe. I zapamtite: jednom kada Univerzum nema dovoljno energije da se izvuče iz nekog mjesta, nikada neće.

Kolut koji je svuda u svemiru naselio bio je onaj sa tri prostorne dimenzije – tačno Univerzum koji danas vidimo, kaže tim. U tekstu se jasno vidi da je među svim mogućim brojevima dimenzija, naše niske tri da su bile neizbježne.



Uzgred, istraživači takođe predlažu da je, u teoriji, moguće spakovati dovoljno energije u malom prostoru koja bi u tom jednom trenutku – Univerzum trenutno proširila na ostale dimenzije. Možda bi trebalo da se koristi akcelerator čestica veličine Sunčevog sistema, ali u principu, to je izvodljivo.

Izvor: https://www.sciencealert.com/new-paper-explains-why-the-universe-is-in-three-dimensions?&tb_cb=1

Kako razumjeti Svemir kada ste zaglavljeni u njemu? – interviju sa fizičarom Lee Smolinom

Univerzum je vrsta nemogućeg objekta. Ima unutrašnjost, ali ne i spoljašnjost; To je jednostrani novčić. Ova Möbiusova arhitektura predstavlja jedinstven izazov za kosmologe, koji se nalaze u nezgodnoj poziciji da budu zaglavljeni u samom sistemu koji pokušavaju da shvate.

To je situacija o kojoj Lee Smolin razmišlja većinu svoje karijere. Fizičar na Perimetričnom institutu za teorijsku fiziku u Vaterluu, Kanada, Smolin radi na čvorastom presjeku kvantne mehanike, relativnosti i kosmologije. Ne dozvolite da vas njegov tihi glas i tiho držanje zavaraju – on je poznat kao buntovni mislilac i uvijek je sledio svoj put. 1960-ih je napustio srednju školu i svirao u rok bendu Ideoplastos.



Želeći da izgradi geodetske kupole kao što je R. Buckminster Fuller, Smolin je sam naučio naprednu matematiku – istu vrstu matematike, ispostavilo se s kojom se morate igrati sa Ajnštajnovim jednadžbama opće relativnosti. Onog trenutka kada je shvatio da je to bio trenutak kada je postao fizičar. Studirao je na Univerzitetu Harvard i zaposlio se na Institutu za napredne studije u Prinstonu u Nju Džerziju, da bi na kraju postao profesor na Institutu Perimeter.

“Perimetar” je, u stvari, savršena riječ za opisivanje Smolinovog mjesta u blizini granice fizike glavne struje. Kada je većina fizičara pala u teoriju struna, Smolin je odigrao ključnu ulogu u razradi konkurentske teorije kvantne gravitacije petlje. Kada je većina fizičara rekla da su zakoni fizike nepromjenjivi, on je rekao da se razvijaju prema nekoj vrsti kosmičkog darvinizma. Kada je većina fizičara rekla da je vrijeme iluzija, Smolin je insistirao da je ono stvarno.

Smolin se često nadahnjuje razgovorima sa biolozima, ekonomistima, vajarima, dramatičarima, muzičarima i političkim teoretičarima. Ali najveću inspiraciju pronalazi u filozofiji – posebno u radu njemačkog filozofa Gotfrida Lajbnica, koji je bio aktivan u 17. i 18. veku, koji je zajedno sa Isakom Njutnom izmislio infitezimalni račun.

Leibniz je tvrdio (protiv Newtona) da ne postoji fiksna pozadina za univerzum, da nema “stvari” prostora; Prostor je samo zgodan način opisivanja odnosa. Ovaj relacijski okvir zaokuplja Smolinovu maštu, kao Leibnizov zagonetni tekst Monadologija, u kojem Leibniz predlaže da je svjetski osnovni sastojak “monada”, vrsta atoma stvarnosti, sa svakim monadama koje predstavljaju jedinstven pogled na cijeli univerzum. To je koncept koji informiše Smolinov najnoviji rad dok pokušava da izgradi stvarnost iz vidokruga, od kojih je svaka djelimična perspektiva na dinamički evoluirajući univerzum. Univerzum koji se vidi iznutra.



Magazin “Quanta” razgovarao je sa Smolinom o njegovom pristupu kosmologiji i kvantnoj mehanici, koju detaljno opisuje u svojoj nedavnoj knjizi, Ajnštajnovoj nedovršenoj revoluciji. Intervju je skraćen i uređen radi jasnoće.

Imate slogan: “Prvi princip kosmologije mora biti: ne postoji ništa izvan univerzuma.”
U različitim formulama zakona fizike, kao što su Newtonova mehanika ili kvantna mehanika, postoji pozadinska struktura – struktura koja mora biti specificirana i fiksirana. Ne podliježe evoluciji, nije pod uticajem bilo čega što se dešava.

Struktura izvan sistema se modelira. To je okvir na kojem posmatramo posmatrače, sat i tako dalje. Izjava da ne postoji ništa izvan Svemira – nema posmatrača izvan svemira – implicira da nam je potrebna formulacija fizike bez pozadinske strukture. Sve teorije fizike koje smo, na ovaj ili onaj način, primenjuju samo na podsisteme Univerzuma. Oni se ne primjenjuju na univerzum kao cjelinu, jer zahtijevaju ovu pozadinsku strukturu.

Ako želimo da napravimo kosmološku teoriju, da shvatimo šta smo filozof Roberto Unger i ja nazvali “kosmološkom zabludom”, pogrešno vjerovanje da možemo uzeti teorije koje se primenjuju na podsisteme i da ih primjenimo sve do univerzuma u celini. Potrebna nam je formulacija dinamike koja se ne odnosi na posmatrača ili instrument za mjerenje ili bilo šta izvan sistema. To znači da nam je potrebna drugačija vrsta teorije.

Nedavno ste predložili takvu teoriju – onu u kojoj, kao što ste rekli, “istorija univerzuma se sastoji od različitih pogleda na sebe.” Šta to znači?



To je teorija o procesima, o sekvencama i uzročnim vezama između stvari koje se dešavaju, a ne inherentne osobine stvari koje su. Osnovni sastojak je ono što mi zovemo “događaj”. Događaji su stvari koje se događaju na jednom mjestu i vremenu; na svakom događaju ima određenog momenta, energije, naboja ili druge različite fizičke veličine koja je mjerljiva.

Događaj ima veze sa ostatkom Univerzuma, i taj skup odnosa čini njegov “pogled” na univerzum. Umjesto da opisujemo izolovani sistem u smislu stvari koje se mjere spolja, mi uzimamo Univerzum koji je konstituisan od odnosa između događaja. Ideja je da se pokuša reformulirati fizika u smislu ovih pogleda iznutra, kako izgleda iznutra u Svemiru.

Kako to radite?

Ima mnogo pogleda, i svaki ima samo djelimične informacije o ostatku Univerzuma. Kao princip dinamike predlažemo da svaki pogled bude jedinstven. Ta ideja dolazi iz Leibnizovog principa o identitetu nevidljivih. Dva događaja čiji su pogledi precizno mapirani jedni na druge su isti događaj, po definiciji.

Dakle, svaki pogled je jedinstven, i možete odrediti koliko je različit od drugog tako što ćete odrediti količinu koja se zove “raznolikost”. Ako mislite na čvor na grafikonu, možete ići jedan korak, dva koraka, tri koraka. Svaki korak vam daje susjedstvo – susjedstvo u jednom koraku, susjedstvo u dva koraka, susjedstvo u tri koraka.

Dakle, za sva dva događaja možete pitati: Koliko koraka morate da uradite dok se njihovi pogledi ne razilaze? U kom su komšiluku različiti? Što više koraka morate ići, to su različitiji pogledi jedni od drugih. Ideja u ovoj teoriji je da zakoni fizike – dinamika sistema – rade kako bi se povećala raznolikost. Taj princip – da priroda želi da maksimizira raznolikost – zapravo, u okviru koji sam opisivao, vodi do Schrödingerove jednačine, a time i do oporavka, u odgovarajućoj granici, kvantne mehanike.

Znam iz vaše knjige da ste realista u srcu – i vi, kao Einstein, mislite da je kvantna mehanika nepotpuna. Da li ova teorija pogleda pomaže da kompletira ono što mislite da nedostaje u kvantnoj teoriji?
Ajnštajn – kao i neko ko se zove Leslie Ballentine – zagovarao je “ansamblnu interpretaciju” valne funkcije [matematički objekt koji predstavlja kvantni sistem].

Ideja je bila da valna funkcija opisuje skup mogućih stanja. Ali jednog dana sam sjedio u kafiću i odjednom sam pomislio: Što ako je ansambl stvaran? Šta ako, kada imate valnu funkciju koja opisuje jedan molekul vode, to zapravo opisuje skupinu svakog molekula vode u Univerzumu?



Dakle, dok je normalno da bi pomislio da postoji jedna molekula vode, ali nesigurnost stanja, vi kažete da je nesigurnost stanja zapravo ansambl svih molekula vode u svemiru?

Da. One formiraju ansambl zato što imaju vrlo slične poglede. Svi oni međusobno komuniciraju, jer je vjerovatnoća interakcije određena sličnošću pogleda, a ne nužno njihovom blizinom u prostoru.

Stvari ne moraju biti blizu jedna drugoj da bi bile u interakciji?

U ovoj teoriji, sličnost pogleda je fundamentalnija od prostora. Često, dva događaja imaju slične poglede jer su blizu u prostoru. Ako dvoje ljudi stoje jedan pored drugog, oni imaju veoma slične, preklapajuće poglede na Univerzum. Ali dva atoma imaju manje relacionih svojstava od velikih, složenih objekata kao što su ljudi.

Dakle, dva atoma udaljena u prostoru još uvijek mogu imati vrlo slične poglede. To znači da na najmanjem mjerilu treba postojati visoko nelokalne interakcije, a to je upravo ono što dobivate s uplitanjem u kvantnu mehaniku. Odatle dolazi kvantna mehanika, prema formulaciji realnog ansambla.

Podsjeća me na mnogo posla koji se sada dešava u fizici, a to je iznenadna veza između zamršenosti i geometrije prostor-vremena.



Mislim da je mnogo toga zanimljivo. Hipoteza koja ga motiviše je da je preplitanje fundamentalno u kvantnoj mehanici, a geometrija prostorvremena nastaje iz struktura zapletenosti. To je veoma pozitivan razvoj.

Za daljnje čitanje posjetite:

https://www.quantamagazine.org/were-stuck-inside-the-universe-lee-smolin-has-an-idea-for-how-to-study-it-anyway-20190627/

Evolucijski argument protiv stvarnosti

Kognitivni naučnik Donald Hofman koristi evolucionističku teoriju igara kako bi pokazao da naše percepcije nezavisne stvarnosti moraju biti iluzije

Dok prolazimo kroz naš svakodnevni život, pretpostavljamo da su naše percepcije – prizori, zvukovi, teksture, ukusi – tačan prikaz stvarnog svijeta. Naravno, kada se zaustavimo i razmislimo o tome – ili kada se nađemo zavarani percepcijskom iluzijom – shvatamo sa trzajem da ono što percipiramo nikada nije svijet direktno, već da naš mozak najbolje pretpostavlja kakav je taj svijet, vrsta unutrašnje simulacije spoljne realnosti. Ipak, mi se oslanjamo na činjenicu da je naša simulacija prilično pristojna. Da nije, evolucija bi nas do sada uklonila? Prava stvarnost bi mogla biti zauvijek izvan našeg dosega, ali zasigurno naša osjetila daju nam barem naznaku o tome kako je to stvarno.

Ne tako, kaže Donald D. Hoffman, profesor kognitivne nauke na Univerzitetu Kalifornija, Irvine. Hofman je protekle tri decenije proveo proučavajući percepciju, vještačku inteligenciju, evolucionu teoriju igara i mozak, a njegov zaključak je dramatičan: svijet koji nam predstavljaju naše percepcije nije ništa slično stvarnosti. Štaviše, kaže on, sama evolucija treba da se zahvali za ovu veličanstvenu iluziju, jer maksimizira evolucijsku sposobnost vožnje istinom do istrebljenja.

Postizanje pitanja o prirodi stvarnosti, i odvajanje posmatrača od posmatranog, je poduhvat koji zaokružuje granice neuroznanosti i fundamentalne fizike. Na jednoj strani ćete naći istraživače koji češu svoje brade surovim pokušavajući da shvate kako gruda sive mase od tri kilograma, koja ne poštuje ništa više od običnih zakona fizike, može dovesti do svjesnog iskustva prvog lica. Ovo je prikladno nazvan “teški problem”.

S druge strane su kvantni fizičari, čudeći se čudnoj činjenici da kvantni sistemi ne izgledaju kao određeni objekti lokalizirani u svemiru sve dok ih ne promatramo – bilo da smo svjesni ljudi ili neživih mjernih uređaja. Eksperiment nakon eksperimenta je pokazao – prkoseći zdravom razumu – da ako pretpostavimo da čestice koje sačinjavaju obične objekte imaju objektivno postojanje, nezavisno od posmatrača, dobijamo pogrešne odgovore. Centralna lekcija kvantne fizike je jasna: ne postoje javni objekti koji stoje tamo u nekom već postojećem prostoru. Kao što je fizičar John Wheeler rekao: “Korisno je, kao što je to uobičajenim okolnostima reći da svijet postoji” tamo negdje “neovisno od nas, to stajalište više ne može biti podržano.”

Dakle, dok se neuroznanstvenici bore da shvate kako takva stvar može postojati kao stvarnost u prvom licu, kvantni fizičari moraju da se uhvate u koštac sa misterijom kako može postojati bilo šta osim stvarnosti u prvom licu. Ukratko, svi putevi vode nazad do posmatrača. I tu možete naći Hofmana – koji graniči sa granicama, pokušavajući napraviti matematički model posmatrača, pokušavajući doći do stvarnosti iza iluzije. Quanta Magazine ga je intervijusao da sazna više. Slijedi uređena i sažeta verzija razgovora.

QUANTA MAGAZINE: Ljudi često koriste Darwinovu evoluciju kao argument da naše percepcije tačno odražavaju stvarnost. Kažu: „Očigledno moramo na neki način da se uhvatimo za realnost, jer bi inače bili odavno izbrisani. Ako mislim da vidim palmu, ali je to stvarno tigar, u nevolji sam.

Evolucija nas je oblikovala percepcijama koje nam omogućavaju da preživimo. Ali dio toga uključuje skrivanje od nas stvari koje ne trebamo znati. A to je gotovo sva stvarnost, bez obzira na stvarnost.

DONALD HOFFMAN: U redu. Klasičan argument je da su naši preci koji su tačnije gledali imali konkurentsku prednost u odnosu na one koji su manje precizno gledali i zato su vjerovatnije prenijeli svoje gene koji su kodirani za one točnije percepcije, tako da nakon tisuća generacija možemo biti sasvim sigurni smo da smo potomci onih koji su videli tačno, i tako vidimo tačno. To zvuči vrlo uvjerljivo. Ali mislim da je to potpuno pogrešno. To pogrešno shvata osnovnu činjenicu o evoluciji, a to je da se radi o funkcijama fitnesa – matematičkim funkcijama koje opisuju koliko dobro određena strategija postiže ciljeve opstanka i reprodukcije. Matematički fizičar Chetan Prakash dokazao je teoremu koju sam osmislio i koja kaže: Prema evoluciji prirodnom selekcijom, organizam koji vidi stvarnost onakvu kakva je, nikada neće biti prikladnija od organizma jednake složenosti koji ne vidi ništa od stvarnosti, već je samo podešen na fitness. Nikad.


Napravili ste računarske simulacije da biste to pokazali. Možete li dati primjer?
Pretpostavimo da u stvarnosti postoji resurs, kao što je voda, i možete kvantificirati koliko ga ima u objektivnom poretku – vrlo malo vode, srednje količine vode, puno vode. Pretpostavimo da je vaša fitnes funkcija linearna, tako da vam malo vode daje malo kondicije, srednja voda vam daje srednju kondiciju, a puno vode vam daje puno kondicije – u tom slučaju, organizam koji vidi istinu o vodi u svijet može pobijediti, ali samo zato što se funkcija fitnesa podudara s istinskom strukturom u stvarnosti. Generalno, u stvarnom svijetu to nikada neće biti slučaj. Nešto mnogo prirodnije je zvono – recimo, premalo vode umirete od žeđi, ali previše vode vas udavljuje, a samo negdje između je dobro za opstanak. Funkcija fitnesa ne odgovara strukturi u stvarnom svijetu. I to je dovoljno da se istina izruči. Na primer, organizam podešen na fitnes može da vidi male i velike količine nekog resursa kao, recimo, crveno, da bi ukazao na nisku fizičku sposobnost, dok bi mogli da vide srednje količine kao zelene, što ukazuje na visoku sposobnost. Njegove percepcije će biti prilagođene fitnesu, ali ne istini. To neće vidjeti nikakvu razliku između malog i velikog – on samo vidi crveno – iako takva razlika postoji u stvarnosti.

Ali kako gledanje lažne stvarnosti može biti korisno za opstanak organizma?
Postoji metafora koja nam je dostupna samo u proteklih 30 ili 40 godina, a to je interfejs za radnu površinu. Pretpostavimo da postoji plava pravougaona ikona u donjem desnom uglu radne površine vašeg računara – da li to znači da je sama datoteka plava i pravougaona i da živi u donjem desnom uglu vašeg računara? Naravno da ne. Ali to su jedine stvari koje se mogu tvrditi o bilo čemu na radnoj površini – to je boja, položaj i oblik. To su jedine kategorije koje su vam dostupne, a ipak nijedna od njih nije istinita u vezi same datoteke ili bilo čega u računaru. Nisu mogli biti istiniti. To je zanimljiva stvar. Niste mogli da napravite pravi opis unutrašnjih djelova računara ako je vaš celokupan pogled na stvarnost bio ograničen na radnu površinu. Pa ipak, radna površina je korisna. Ta plava pravougaona ikona vodi moje ponašanje i krije kompleksnu stvarnost koju ne moram znati. To je ključna ideja. Evolucija nas je oblikovala percepcijama koje nam omogućavaju da preživimo. Oni usmjeravaju adaptivno ponašanje. Ali dio toga uključuje skrivanje od nas stvari koje ne trebamo znati. A to je gotovo sva stvarnost, bez obzira na stvarnost. Ako biste morali da provedete svo to vrijeme dok ste to shvatili, tigar bi vas pojeo.

Dakle, sve što vidimo je jedna velika iluzija?
Mi smo oblikovani tako da imamo percepcije koje nas održavaju na životu, tako da ih moramo shvatiti ozbiljno. Ako vidim nešto što smatram zmijom, neću je pokupiti. Ako vidim voz, ne ulazim ispred njega. Razvio sam ove simbole da bi me održao u životu, tako da ih moram shvatiti ozbiljno. Ali logično je da smatramo da ako moramo ozbiljno shvatiti, moramo to shvatiti i doslovno.

Ako zmije nisu zmije i vozovi nisu vlakovi, šta su oni?
Zmije i vlakovi, kao i čestice fizike, nemaju objektivne karakteristike koje su nezavisne od posmatrača. Zmija koju vidim je opis stvoren od strane mog senzornog sistema da bi me informisao o zdravstvenim posljedicama mojih postupaka. Evolucija oblikuje prihvatljiva rješenja, a ne optimalna. Zmija je prihvatljivo rješenje problema da mi kažeš kako da se ponašam u situaciji. Moje zmije i vlakovi su moje mentalne reprezentacije; vaše zmije i vlakovi su vaše mentalne reprezentacije.

Kako ste se prvi put zainteresovali za ove ideje?
Kao tinejdžer, bio sam veoma zainteresovan za pitanje “Da li smo mi mašine?” Moje čitanje nauke je sugerisalo da jesmo. Ali moj tata je bio sveštenik, au crkvi su govorili da nismo. Tako da sam odlučio da moram to sam da shvatim. To je svojevrsno osobno pitanje – ako sam mašina, htio bih to otkriti! A ako nisam, volio bih da znam, koja je to posebna magija izvan stroja? Tako sam na kraju 1980-ih otišao u laboratoriju za vještačku inteligenciju u MIT-u i radio na percepciji mašine. Istraživačko polje vida uživalo je novi uspeh u razvoju matematičkih modela za specifične vizuelne sposobnosti. Primijetio sam da dijele zajedničku matematičku strukturu, pa sam pomislio da bi bilo moguće zapisati formalnu strukturu za promatranje koja je obuhvatila sve njih, možda sve moguće načine promatranja. Delimično me je inspirisao Alan Turing. Kada je izumio Turingovu mašinu, pokušavao je da smisli izračunavanje, i umesto da stavi zvona i zviždaljke na njega, rekao je: Hajde da uzmemo najjednostavniji, najslabiji matematički opis koji bi mogao da funkcioniše. I taj jednostavan formalizam je osnova za nauku računanja. Zato sam se zapitao, da li mogu da obezbjedim sličnu jednostavnu formalnu osnovu za nauku posmatranja?

Matematički model svijesti.
Tako je. Moja intuicija je bila, postoje svjesna iskustva. Imam bolove, ukuse, mirise, sva moja čulna iskustva, raspoloženja, emocije i tako dalje. Zato ću samo reći: Jedan dio ove strukture svijesti je skup svih mogućih iskustava. Kada imam iskustvo, na osnovu tog iskustva, možda želim da promjenim ono što radim. Zato moram da imam kolekciju mogućih akcija koje mogu da preduzmem i strategiju odlučivanja koja, s obzirom na moja iskustva, omogućava mi da promjenim način na koji se ponašam. To je osnovna ideja cijele stvari. Imam prostor X iskustava, prostor G akcija, i algoritam D koji mi omogućava da izaberem novu akciju s obzirom na moja iskustva. Tada sam postavio W za svijet, koji je takođe prostor vjerovatnoće. Nekako svijet utiče na moje percepcije, tako da postoji percepcija P od svijeta do mojih iskustava, a kada se ponašam, mijenjam svijet, tako da postoji mapa A iz prostora djelovanja prema svijetu. To je cijela struktura. Šest elemenata. Tvrdnja je: Ovo je struktura svijesti. Stavio sam to tamo da ljudi imaju nešto da kritikuju.

Ali ako postoji W, kažete da postoji spoljni svijet?

Evo u pitanju je upečatljiva stvar. Mogu izvući W iz modela i staviti svjestan agent na njegovo mjesto i dobiti krug svjesnih agenata. U stvari, možete imati čitave mreže proizvoljne složenosti. I to je svijet.


Svijet su samo drugi svjesni agenti?

Ja to zovem svjesni realizam: Objektivna realnost su samo svjesni agenti, samo tačke gledišta. Zanimljivo, mogu uzeti dva svjesna agenta i dati im interakciju, a matematička struktura te interakcije također zadovoljava definiciju svjesnog agenta. Ova matematika mi nešto govori. Mogu uzeti dva uma, i oni mogu stvoriti novi, jedinstveni um. Evo konkretnog primjera. Imamo dvije hemisfere u našem mozgu. Ali kada radite operaciju podjeljenog mozga, kompletnu sekciju korpusa kalosuma, dobijate jasne dokaze o dvije odvojene svjesti. Prije nego što se to dogodilo, činilo se da postoji jedna jedinstvena svijest. Dakle, nije nevjerovatno da postoji jedan svjesni agent. Pa ipak, postoji i slučaj da tamo postoje dva svjesna agenta i to možete vidjeti kada se razdvoje. Nisam to očekivao, matematika me je prisilila da to prepoznam. To sugeriše da mogu uzeti odvojene posmatrače, sastaviti ih i stvoriti nove posmatrače, i nastaviti to raditi beskonačno. Jedino što postoji su svjesni agenti.

Ako su svjesni agenti skroz dole, sva gledišta prvog lica, šta se dešava sa naukom? Nauka je oduvijek bila opis trećeg lica sveta

.
Ideja da ono što radimo mjeri javno dostupne objekte, ideju da objektivnost proizlazi iz činjenice da vi i ja možemo da izmjerimo isti objekat u istoj situaciji i dobijemo iste rezultate – od kvantne mehanike je sasvim jasno da to ideja mora ići. Fizika nam govori da ne postoje javni fizički objekti. Pa šta se dešava? Evo kako ja mislim o tome. Mogu da razgovaram sa vama o glavobolji i vjerujem da efikasno komuniciram sa vama, jer ste imali svoje glavobolje. Ista stvar je istinita kao i za jabuke i Mesec i Sunce i Univerzum. Baš kao što imate svoju glavobolju, imate svoj mjesec. Ali pretpostavljam da je relevantno slično mojoj. To je pretpostavka koja može biti lažna, ali to je izvor moje komunikacije, i to je najbolje što možemo učiniti u smislu javnih fizičkih objekata i objektivne nauke.

Ne izgleda kao da mnogi ljudi iz neuroznanosti ili filozofije uma razmišljaju o fundamentalnoj fizici. Mislite li da je to bio kamen spoticanja za one koji pokušavaju da shvate svijest?
Mislim da jeste. Ne samo da ignorišu napredak u fundamentalnoj fizici, oni su često eksplicitni o tome. Oni će otvoreno reći da kvantna fizika nije relevantna za aspekte funkcije mozga koji su uzročno uključeni u svijest. Oni su sigurni da to moraju biti klasična svojstva neuronske aktivnosti, koja postoje nezavisno od bilo kojeg posmatrača – stope pikovanja, jačine veze na sinapsama, možda i dinamička svojstva. Sve su to vrlo klasični pojmovi pod Njutnovom fizikom, gdje je vrijeme apsolutno i objekti apsolutno postoje. A onda su [neuroznanstvenici] misteriozni zašto ne napreduju. Oni se ne koriste nevjerovatnim uvidima i otkrićima koje je fizika napravila. Ti uvidi su tu da bismo ih koristili, a ipak moje polje kaže: “Držaćemo se Njutna, hvala vam. Ostat ćemo 300 godina iza naše fizike.”


Pretpostavljam da reaguju na stvari kao što su Roger Penrose i model Stuarta Hameroffa, gdje još uvijek imate fizički mozak, još uvijek je u svemiru, ali navodno je to neki kvantni podvig. Nasuprot tome, vi kažete: “Gledajte, kvantna mehanika nam govori da moramo preispitati same pojmove“ fizičkih stvari ”koje se nalaze u“ prostoru ”.

Mislim da je to apsolutno tačno. Neuroznanstvenici kažu: “Ne moramo da se pozivamo na takve kvantne procese, ne treba nam kvantne talasne funkcije koje se urušavaju unutar neurona, već možemo koristiti klasičnu fiziku da opišemo procese u mozgu.” veća lekcija kvantne mehanike: Neuroni, mozgovi, prostor … ovo su samo simboli koje koristimo, oni nisu stvarni. Nije da postoji klasičan mozak koji radi neku kvantnu magiju. To je da nema mozga! Kvantna mehanika kaže da klasični objekti – uključujući mozak – ne postoje. Dakle, ovo je daleko radikalnija tvrdnja o prirodi stvarnosti i ne uključuje povlačenje mozga iz nekih lukavih kvantnih proračuna. Dakle, čak ni Penrose nije to dovoljno shvatio. Ali većina nas, znate, rođeni smo realisti. Mi smo rođeni fizičari. Ovo je stvarno, stvarno kontraintuitivno.

Da se vratimo na pitanje koje ste počeli kao tinejdžer, da li smo mi mašine?
Formalna teorija o svjesnim agentima koju sam razvijao je računski univerzalna – u tom smislu, to je teorija mašina. I zato što je teorija računski univerzalna, mogu da dobijem  sve kognitivne nauke i neuronske mreže iz nje. Ipak, za sada ne mislim da smo mašine – djelom zato što razlikujem matematički prikaz i stvar koja se predstavlja. Kao svjesni realist, postuliram svjesna iskustva kao ontološke primitive, najosnovnije sastojke svijeta. Tvrdim da su iskustva pravi novac carstva. Iskustva svakodnevnog života – moj pravi osjećaj glavobolje, moj pravi okus čokolade – to je zaista krajnja priroda stvarnosti.

Izvor: https://www.quantamagazine.org/the-evolutionary-argument-against-reality-20160421/