Prosječna koncentracija radona unutar kuća u SAD-u (1,25 pCi/L) je oko tri puta veća od razine koja se nalazi u vanjskom zraku, a otprilike jedna od šest kuća ima dovoljno visoke razine radona da se preporučuju napori za sanaciju kako bi se smanjila koncentracija radona. Izloženost radonu povećava rizik od dobivanja raka (osobito raka pluća), a visoke razine radona mogu biti jednako loše za zdravlje kao i pušenje kutije cigareta dnevno. Radon je broj jedan uzrok raka pluća kod nepušača i drugi vodeći uzrok raka pluća općenito. Vjeruje se da izloženost radonu uzrokuje više od 20 000 smrti u SAD-u godišnje.
Category Archives: Medicinska fizika
Lista bolesti
1.abnormalni srčani ritmovi
2.adenokarcinom jednjaka
3.adenovirus
4.adhd
5.afazija
6.afrička bolest spavanja
7.agorafobija
8.agranulocitoza
9.akutna disekcija aorte
10.akutna limfoblastna leukemija
11.akutna limfocitna leukemija
12.akutna migrena
13.akutna povreda bubrega
14.akutna retencija urina
15.akutne mijeloične leukemije
16.akutni apendicitis
17.akutni bol u grudima
18.akutni gastroenteritis
19.akutni infarkt miokarda
20.akutni ishemijski moždani udar
21.akutni koronarni sindrom
22.akutni nekomplicirani cistitis
23.akutno zatajenje bubrega
24.akutno zatajenje jetre
25.al amiloidoza
26.Alchajmerove bolesti
27.alergija
28.alergijske upale
29.alkaptonurija
30.ambliopija
31.amiotrofična lateralna skleroza
32.anafilaksija
33.anafilaktički šok
34.anemija
35.anemija
36.anemija srpastih ćelija
37.aneurizma abdominalne aorte
38.aneurizma mozga
39.angina
40.anksiozni poremećaji
41.anksioznost
42.anoreksija
43.anoreksija nervoza
44.antisocijalni poremećaj ličnosti
45.antraks
46.apatija
47.apneja u snu
48.aritmija
49.aritmogena displazija desne komore
50.arterioskleroza
51.artritis
52.asfiksija pri rođenju
53.aspergerov sindrom
54.aspergerov sindrom
55.astma
56.aterosklerotske lezije
57.ateroskleroza
58.atrijalna fibrilacija
59.autizam
60.autoimuna bolest
61.autoimune bolesti
62.autoimuni dijabetes
63.autoimuni poremećaji
64.Bardet Biedl sindrom
65.Barrettov jednjak
66.benigna hiperplazija prostate
67.benigno povećanje prostate
68.bilijarna atrezija
69.bipolarni poremećaj
70.blago kognitivno oštećenje
71.boginje
72.bol
73.bolest bubrega
74.bolest gubitka mišića
75.bolest gvinejskih glista
76.bolest hroničnog iscrpljivanja
77.bolest karotidnih arterija
78.bolest koronarne arterije
79.bolest kravljeg ludila
80.bolest masne jetre
81.bolest mokraćne bešike
82.bolest motornih neurona
83.bolest motornih neurona
84.bolest perifernih arterija
85.bolest perifernih arterija
86.bolest plavog jezika
87.bolest šapa i šapa
88.bolest spavanja
89.bolest srčanog mišića
90.bolest srpastih ćelija
91.bolest suvog oka
92.bolest urina od javorovog sirupa
93.bolest zalivskog rata
94.bolesti desni
95.borna bolest
96.bronhitis
97.bubrežna bolest
98.budnost
99.Burkittov limfom
100.celijakija
101.chagasova bolest
102.charcot-marie-tooth bolest
103.chlamydia trachomatis
104.čir na želucu
105.čirevi rožnjače
106.ciroza
107.cistična fibroza
108.creutzfeldt jakobova bolest
109.Cushingova bolest
110.debljanje
111.deformitet kostiju
112.degeneracija mišića
113.delirijum
114.delusionalna infestacija
115.demencija
116.depresija
117.depresivnih simptoma
118.difterija
119.difuzni limfom velikih b ćelija
120.dijabetes
121.dijabetes melitus
122.dijabetes melitus tipa 1
123.dijabetes tipa 1
124.dijabetes tipa 2
125.dijabetička kardiomiopatija
126.dijabetička nefropatija
127.dijabetička neuropatija
128.dijarejne bolesti
129.disfunkcija bubrega
130.disfunkcija mokrenja
131.disfunkcija štitne žlijezde
132.disleksija
133.divertikularna bolest
134.divertikulitis
135.divertikuloza
136.down sindrom
137.downov sindrom
138.duboka venska tromboza
139.Duchenneova mišićna distrofija
140.duktalni adenokarcinom pankreasa
141.duktalni karcinom
142.Edwardsov sindrom
143.ekcem
144.emfizem
145.encefalitis
146.encefalomijelitis
147.endokarditis
148.enterokolitis
149.epilepsija
150.erozija kostiju
151.esencijalni tremor
152.fibrodysplasia ossificans progressiva
153.fibromijalgija
154.fibroza
155.fibroza pluća
156.fobija
157.folikularni limfom
158.fragile x sindrom
159.frakture kuka
160.funkcija jetre
161.funkcija lakta
162.funkcionalna disfonija
163.gastroezofagealna refluksna bolest
164.gastroezofagealni refluks
165.gastrointestinalni poremećaji
166.genetski defekti
167.glaukom
168.glioblastom
169.gojaznost
170.gojaznost u detinjstvu
171.gonoreja
172.gonoreja rezistentna na više lijekova
173.gonorrhoeae
174.gorhamova bolest
175.gripa
176.gripa
177.groznica doline Rift
178.guba
179.gubitak sluha
180.gubitak vida
181.Hantingtonova bolest
182.hemofilija
183.hemolitičko-uremijski sindrom
184.hemoragija
185.hemoragijska groznica
186.hepatitis b
187.hepatitis c
188.hepatocelularni karcinom
189.herpes infekcije
190.higijena zuba
191.hipertireoza
192.hipoglikemija
193.hipoksija
194.hipotermija
195.hiv
196.HIV infekcija
197.holoprozencefalija
198.hromozomske abnormalnosti
199.hronična astma
200.hronična autoimuna bolest
201.hronična bolest bubrega
202.hronična bolest jetre
203.hronična hbv infekcija
204.hronična inflamatorna bolest
205.hronična limfocitna leukemija
206.hronična mijelogena leukemija
207.hronična mijeloična leukemija
208.hronična opstruktivna bolest pluća
209.hronične bolesti
210.hronični alkoholizam
211.hronični bol
212.hronični bol u leđima
213.hronični bronhitis
214.hronični sinusitis
215.hronično zatajenje srca
216.hsv 2
217.humani papiloma virus
218.Huntingtonova bolest
219.Hutchinson Gilford sindrom progerije
220.idiopatska infantilna hiperkalcemija
221.idiopatska plućna fibroza
222.impotencija
223.imunološko odbacivanje
224.infantilna amnezija
225.infarkt
226.infarkt miokarda
227.infekcija bešike
228.infekcija kože
229.infekcija oka
230.infekcija periprotetskog zgloba
231.infekcija trihomonasom
232.infekcije krvotoka
233.infekcije respiratornog trakta
234.infekcije sinusa
235.infekcije stafilokokom
236.infekcije urinarnog trakta
237.inflamatorna bolest creva
238.inflamatorna bolest karlice
239.inkontinencija
240.intersticijska bolest pluća
241.invaliditet
242.ishemijska bolest srca
243.ishemijski moždani udar
244.izgaranje
245.iznenadna srčana smrt
246.iznenadni senzorneuralni gubitak sluha
247.iznenadni srčani zastoj
248.izvoz govedine
249.jednostrani retinoblastom
250.joubertov sindrom
251.juvenilni idiopatski artritis
252.kamen u bubregu
253.kampilobakterioza
254.kancerozni tumori
255.karcinom bubrežnih ćelija
256.karcinom endometrijuma
257.karcinom glave i vrata
258.karcinom jednjaka
259.karcinom jednjaka
260.karcinom skvamoznih ćelija
261.karcinom štitne žlezde
262.karcinom žučnih kanala
263.karcinoma
264.kardiohirurgija
265.kardiovaskularne bolesti
266.kašnjenje u razvoju
267.katarakte
268.kawasaki bolest
269.klamidija
270.koarktacija aorte
271.kognitivna disfunkcija
272.kolera
273.kolitis
274.kolorektalni karcinom
275.kongenitalna adrenalna hiperplazija
276.kongenitalna hipotireoza
277.kongestivnog zatajenja srca
278.koronarna bolest
279.koronarne bolesti srca
280.kronova bolest
281.krvava odjeća
282.kserostomija
283.kufsova bolest
284.lajmska bolest
285.legionarska bolest
286.lenjo oko
287.leukemični kožni limfom t ćelija
288.leukemija
289.leukemija
290.limfangiomatoza
291.limfom
292.limfom raka
293.linčev sindrom
294.lišmanijaza
295.listeria
296.lizozomska bolest skladištenja
297.ljudska afrička tripanosomijaza
298.Lu Gehrigova bolest
299.lupus nefritis
300.majčinska depresija
301.makularna degeneracija
302.mala porođajna težina
303.malarija
304.maligna hipertermija
305.malignih tumora mozga
306.mekelov sindrom
307.melanoma
308.meningitis
309.meningokokne bolesti
310.mentalni poremećaj
311.mentalno zdravlje
312.metabolički sindrom
313.metastatski melanom
314.metastatski rak dojke
315.metastaze
316.mezotelioma
317.miastenija gravis
318.migrena
319.mijalgična encefalopatija
320.mijelodisplastični sindrom
321.mišićna distrofija
322.mitohondrijalna disfunkcija
323.motorički nemir nogu
324.moždane aneurizme
325.moždani udar
326.mrsa
327.multipla skleroza
328.multipli mijelom
329.napad panike
330.naslijeđena intelektualna ometenost
331.nasljedna optička neuropatija
332.nealkoholni steatohepatitis
333.nedostatak gvožđa
334.nedostatak sna
335.nedostatak vitamina d
336.nedovoljno aktivna štitna žlijezda
337.ne-Hodgkinov limfom
338.ne-Hodgkinovog limfoma
339.nekroza
340.nemalih ćelija karcinoma pluća
341.nemalih ćelija karcinoma pluća
342.nemelanomski karcinom kože
343.neovaskularni glaukom
344.nepravilan srčani ritam
345.nesanica
346.neskvamozni karcinom pluća nemalih ćelija
347.nestabilna angina pektoris
348.neuroblastoma
349.neurodegeneracija
350.neurodegenerativne bolesti
351.neurološke bolesti
352.neurološki poremećaji
353.neuropatski bol
354.opsesivno kompulzivni poremećaj
355.opstruktivna apneja u snu
356.oralna higijena
357.oštećenje nerava
358.oštećenje optičkog živca
359.oštećenje pluća
360.oštećenje uha
361.osteoartritis
362.osteomijelitis
363.osteoporoza
364.osteosarkom
365.otkazivanja bubrega
366.Otkazivanje Srca
367.ozljeda jetre
368.ozljeda kičmene moždine
369.ozljeda mozga
370.ozljeda optičkog živca
371.paraliza sna
372.paranoja
373.parkinsonove bolesti
374.parodontalna bolest
375.parodontitis
376.paroksizmalna kinezigena diskinezija
377.paroksizmalna kinezigena koreoatetoza
378.patau sindrom
379.pedijatrijska gojaznost
380.pedijatrijska opstruktivna apneja za vrijeme spavanja
381.pedijatrijski
382.peludna groznica
383.periferna neuropatija
384.periferna vaskularna bolest
385.periodični poremećaj pokreta udova
386.pigmentozni retinitis
387.pleuralni mezoteliom
388.plućna arterijska hipertenzija
389.plućna fibroza
390.plućne embolije
391.policistična bolest bubrega
392.polipi debelog crijeva
393.pomagala
394.poremećaj autističnog spektra
395.poremećaj konverzije
396.poremećaj ličnosti
397.poremećaj nevoljnog kretanja
398.poremećaj pažnje i hiperaktivnost
399.poremećaj srčanog ritma
400.poremećaj višestruke ličnosti
401.poremećaji fetalnog alkoholnog spektra
402.poremećaji mentalnog zdravlja
403.poremećaji ponašanja
404.poremećaji raspoloženja
405.poremećaji spavanja
406.poremećaji spavanja
407.poremećena ishrana
408.poremećeno disanje u snu
409.postnatalna depresija
410.postporođajna depresija
411.postporođajno krvarenje
412.posttraumatski stresni poremećaj
413.posttraumatskog stresnog sindroma
414.pothranjenost
415.povreda glave
416.povreda pluća
417.povrede lakta
418.preaktivna bešika
419.prednji ukršteni ligament
420.preeklampsija
421.prekomjeran rast kose
422.prerano starenje
423.preranog starenja
424.prestanak pušenja
425.primarna nesanica
426.prionske bolesti
427.probavne bolesti
428.problemi sa alkoholom
429.progeria
430.progresivna ms
431.prolazni ishemijski napad
432.proširene vene
433.prosopagnozija
434.psihijatrijski poremećaj
435.psihopatija
436.psihotični poremećaj
437.puknuta bubna opna
438.radijaciona bolest
439.rak
440.rak bubrega
441.rak debelog crijeva
442.rak dojke
443.rak grlića maternice
444.rak jajnika
445.rak jetre
446.rak kože
447.rak krvi
448.rak mokraćne bešike
449.rak mozga
450.rak pankreasa
451.rak penisa
452.rak pluća
453.rak prostate
454.rak testisa
455.rak u djetinjstvu
456.rak usta
457.rak vrata
458.rak želuca
459.refluks kiseline
460.rekonstrukcija tkiva
461.rekurentni glioblastom
462.respiratorna insuficijencija
463.retinoblastom
464.rett sindrom
465.reumatoidni artritis
466.režimi hemoterapije
467.rotavirus
468.rotor sindrom
469.samopovređivanje
470.sarkom
471.seksualno funkcionisanje
472.senilna demencija
473.sepsa
474.Sezary sindrom
475.sezonski afektivni poremećaj
476.shizofrenija
477.sindrom dugog qt
478.sindrom hipoplastičnog lijevog srca
479.sindrom hroničnog umora
480.sindrom iritabilnog creva
481.sindrom iznenadne smrti
482.sindrom iznenadne smrti dojenčadi
483.sindrom nemirnih nogu
484.sindrom policističnih jajnika
485.sindrom sistemskog inflamatornog odgovora
486.sindrom sivih trombocita
487.sindrom slomljenog srca
488.sistemska skleroderma
489.sistemska skleroza
490.sistemski eritematozni lupus
491.sjogrenov sindrom
492.skeletne displazije
493.slinavke i šapa
494.sljepoće
495.socijalna fobija
496.spina bifida
497.spinalna mišićna atrofija
498.spolno prenosivih bolesti
499.spolno prenosivih infekcija
500.sportske povrede
501.srčana aritmija
502.srčana aritmija
503.srčana bolest
504.srčane aritmije
505.srčane aritmije
506.srčani udar
507.srčani udar
508.Staphylococcus aureus otporan na meticilin
509.starosna degeneracija makule
510.stenoza aortnog zalistka
511.stenoza koronarne arterije
512.stigma
513.stres
514.subarahnoidalno krvarenje
515.subduralni hematom
516.suboptimalan odgovor
517.terapeutska hipotermija
518.teška aortna stenoza
519.teška depresija
520.teška depresija
521.teška opstruktivna apneja u snu
522.tifus
523.toksoplazmoza
524.trahomatozna trihijaza
525.transplantacija jetre
526.traumatske ozljede mozga
527.trimetilaminurija
528.trombocitopenija
529.tuberkuloza
530.tumor
531.tumori pluća
532.Turnerov sindrom
533.ulcerozni kolitis
534.upala
535.upala mozga
536.upala placente
537.upala pluća
538.upala slijepog crijeva
539.urođena srčana bolest
540.urođena srčana mana
541.urođene srčane abnormalnosti
542.usher sindrom
543.vaskularna bolest
544.vaskularna demencija
545.vaskularni endotel
546.veliki depresivni poremećaj
547.veliki kašalj
548.venska tromboembolija
549.virus humane imunodeficijencije
550.virus zapadnog Nila
551.visceralna lišmanijaza
552.visok krvni pritisak
553.visokofunkcionalni autizam
554.vitiligo
555.Waldenstromova makroglobulinemija
556.weaver sindrom
557.Wilsonova bolest
558.zanemarene tropske bolesti
559.zarazne bolesti
560.zatajenje bubrega
561.zatajenje jetre
562.zatajenje koštane srži
563.zatvor
564.Zellwegerov sindrom
Maksimiziranje oporavka ruku nakon moždanog udara: kako poboljšati pokretljivost ruku i prstiju
Oporavak ruku nakon moždanog udara može biti spor proces, koji utiče na mnoge svakodnevne aktivnosti. Međutim, sada znamo da oporavak funkcije šake može nastaviti da se javlja mesecima, pa čak i godinama, nakon moždanog udara.
Šanse za oporavak ruku povećavaju se konzistentnom praksom i ponavljanjem rehabilitacionih vežbi. U ovom članku ćemo raspravljati o tehnikama za maksimiziranje oporavka nakon moždanog udara i promovisanje povratka funkcije ruke.
Osnove oporavka ruku nakon moždanog udara
Ručna funkcija je često jedna od najsporijih za povratak nakon moždanog udara. Pošto su ruke i stopala distalni do (daleko) srednje linije vašeg tela, to znači da se takođe nalaze najdalje od mozga i kičmene moždine. Ovo povećava udaljenost koju nervni signali moraju da pređu da bi komunicirali. Nakon moždanog udara, ova komunikacija se često odlaže ili inhibira, što rezultira smanjenom funkcijom šake.
Pored toga, mišići šake su mali i imaju tendenciju da se brzo umore. Inhibirana aktivacija mišića i smanjena upotreba ruke nakon moždanog udara mogu uzrokovati atrofiju mišića ili postati manji i slabiji. Ovo doprinosi smanjenoj funkciji šake i ekstremnim poteškoćama sa finim motoričkim pokretima.
Čak 80% preživelih od moždanog udara doživljava oštećenje ruku i ruku, što može dramatično uticati na obavljanje svakodnevnih
aktivnosti kao što su oblačenje, kupanje i kuvanje. Iako oporavak ruku nakon moždanog udara može biti spor i, ponekad, frustrirajući, uvijek postoji nada za vraćanje funkcije kroz konzistentnu rehabilitaciju. Da bi se maksimizirao napredak i funkcionalne performanse, evo nekoliko osnovnih aspekata lečenja za oporavak ruku:
Vježba rehabilitacije ruku
Rehabilitacione vežbe su možda najvažniji aspekt finog oporavka motora nakon moždanog udara. Vežbanje namernih pokreta ruke je od vitalnog značaja za vraćanje izgubljene funkcije i važno je početi sa vežbanjem što je pre moguće.
Fokusirajte se na vežbanje vežbi za ručnu terapiju kako biste poboljšali fine motoričke veštine i koordinaciju. U idealnom slučaju, možete da vežbate vežbe i veštine koje vaš profesionalni ili fizioterapeut sugeriše.
Dok se tradicionalno vežbanje fokusira na jačanje mišićnih grupa, glavni cilj vežbanja za odvikavanje ruku nakon moždanog udara je povezivanje mozga sa telom kroz namerno kretanje. Ovo pomaže u promovisanju motoričkog ponovnog učenja i poboljšanju performansi svakodnevnih zadataka.
Visoko ponavljanje
Nakon neuroloških povreda kao što je moždani udar, vaš mozak ponovo uči veštine kroz neuroplastičnost. Neuroplastičnost se odnosi na sposobnost mozga da prespoji nervne puteve i veze, omogućavajući drugim delovima mozga da se prilagode i nadoknade izgubljene funkcije. Ovaj proces se aktivira vežbanjem rehabilitacije i, tačnije, visokim ponavljanjem tih vežbi.
Vežbanje visokog ponavljanja određene veštine ili zadatka maksimizira motoričko ponovno učenje i neuroplastičnost. Što više vežbate vežbe rehabilitacije, to se više vaš mozak prevezuje, i više pokreta se oporavljate. To znači da ako želite da ponovo koristite ruku nakon moždanog udara, morate često da koristite ruku. Ovo će stimulisati vaš mozak i podstaći ga da poboljša kontrolu nad funkcijom ruke.
Razumijevanje oporavka ruke nakon moždanog udara
Veliki procenat preživelih od moždanog udara doživljava angažovanje ruku, što može uticati na mnoge svakodnevne zadatke i aktivnosti. Iako oporavak ruku nakon moždanog udara može biti spor ili frustrirajući, postoji nada za oporavak sveobuhvatnim programom rehabilitacije koji se fokusira na neuroplastičnost.
Neuroplastičnost je optimizovana kada oporavak uključuje tri osnovne komponente: rehabilitacione vežbe, visoko ponavljanje i konzistentnost. Pored toga, dodatne metode lečenja kao što su električna stimulacija, terapija ogledalom, mentalne slike i MusicGlove mogu poboljšati verovatnoću oporavka ruke nakon moždanog udara. Nadamo se da je ovaj članak pomogao da se pregledaju metode za oporavak ruku koje možete koristiti tokom sopstvenog rehabilitacionog putovanja.
Dosljednost
Pored visokog ponavljanja, još jedan vitalni aspekt oporavka ruku nakon moždanog udara je konzistentnost. Jedini način da se poboljša oporavak i primeti stabilno poboljšanje funkcije ruku je kroz čestu, konzistentnu praksu. Ponavljajuća praksa će biti najefikasnija kada se izvodi na dnevnoj bazi. Ova konzistentna stimulacija pomaže vašem mozgu da stvori i zadrži nove nervne puteve koje gradite kroz vežbanje.
Razgovarajte sa svojim timom za rehabilitaciju o programu rehabilitacionih vežbi koji će vam pomoći da postignete ciljeve oporavka ruku nakon moždanog udara. Važno je da pronađete vežbe sa kojima možete biti dosledni kako biste maksimizovali svoje funkcionalne rezultate. Takođe je važno da pronađete program terapije rukama u kojem uživate, jer će vam to pomoći da budete dosledniji.
Pored toga, može biti korisno da kreirate konzistentan raspored ili rutinu kako bi vaš program vežbanja postao svakodnevna navika. Davanje prioriteta vežbama rehabilitacije omogućava vam da poboljšate svoje šanse za oporavak i preuzmete kontrolu nad svojim lečenjem.
Dodatne metode za povećanje oporavka ruku nakon moždanog udara
Rehabilitacione vežbe, visoko ponavljanje i konzistentnost su tri osnovne komponente efikasnog oporavka ruku nakon moždanog udara. Ove osnove su od vitalnog značaja za promovisanje neuroplastičnosti i vraćanje funkcije ruku. Sada kada smo razgovarali o osnovnim komponentama oporavka ruke, pregledaćemo dodatne metode lečenja koje mogu poboljšati funkcionalne ishode nakon moždanog udara.
Terapija ogledalom
Terapija ogledalom je još jedna tehnika koja se može koristiti za maksimiziranje oporavka ruku nakon moždanog udara, posebno za osobe koje imaju minimalnu funkciju šake. Ovo je standardna metoda oporavka ruku za osobe sa teškom paralizom šake, a takođe je veoma efikasna za smanjenje stisnutih ruku nakon moždanog udara.
Terapija ogledalom podrazumeva postavljanje ogledala preko zahvaćene ruke tako da odražava vašu nezahvaćenu ruku. Rehabilitacione vežbe se zatim izvode nepogođenom rukom dok posmatrate odraz u ogledalu, “varajući” mozak da misli da pomerate zahvaćenu ruku.
Ova tehnika može izazvati neuroplastičnost i pomoći vam da kreirate nove nervne puteve, omogućavajući vam da povratite pokrete ili fine motoričke veštine u pogođenoj ruci. Kao i kod drugih tehnika, ponavljanje i konzistentnost su neophodni da bi terapija ogledalom bila efikasan tretman.
Električna stimulacija
Električna stimulacija podrazumeva korišćenje električnih struja putem elektroda postavljenih na koži kako bi se obezbedila stimulacija nerava i mišića. Ova tehnika terapije pojačava stimulaciju koju vaš mozak prima i može pomoći u poboljšanju neuroplastičnosti, poboljšavajući ponovno ožičenje novih motornih puteva.
Električna stimulacija je često korišćena metoda koja pomaže pacijentima da se oporave od paralize nakon moždanog udara i može se primeniti na ruke, zglobove i ruke kako bi se promovisala aktivacija i stimulacija mišića. Postoje široko rasprostranjeni dokazi koji podržavaju upotrebu električne stimulacije za oporavak ruku nakon moždanog udara. Posavetujte se sa svojim lekarom ili terapeutom pre početka ovog tretmana kako biste utvrdili da li je električna stimulacija pogodna za vas.
Važno je napomenuti da je električna stimulacija najefikasnija kada je uparena sa vežbama rehabilitacije. Ponekad se naziva funkcionalna električna stimulacija ili FES, ova specifična vrsta električne stimulacije se primenjuje na vaše mišiće kako bi se povećala kontrakcija dok obavljate niz vežbi ili zadataka. Ovo maksimizira aktivaciju mišića i poboljšava neuroplastičnost, promovišući oporavak finih motoričkih sposobnosti i izgubljenu funkciju.
Mentalna praksa
Mentalna praksa je umetnost vizualizacije sebe kako obavljate određeni pokret ili zadatak. Ova metoda lečenja može se koristiti za poboljšanje motoričke funkcije i posebno je korisna za preživele moždanog udara koji imaju ograničenu funkciju ruke. Ova tehnika se može izvoditi pre i posle redovnih vežbi za rehabilitaciju kako bi se poboljšao oporavak.
Čak i ako imate minimalnu ili nikakvu funkciju ruke nakon moždanog udara, mentalna praksa može pomoći mozgu da “vežba” i prespoji veze potrebne za izvođenje određenog pokreta. Na ovaj način, mentalna praksa može uključiti neuroplastičnost na isti način kao i fizička praksa. Ova tehnika je klinički dokazana da pojačava rezultate i čak je koriste profesionalni sportisti za vizualizaciju veština i uspešnih ishoda pre takmičenja.
Izvor: https://www.flintrehab.com/hand-recovery-after-stroke-methods/
Šta je to teorija evolucije svijesti?
Prema ovoj teoriji, svijest je evoluirala s vremenom, te su ljudi u prošlosti bili manje svjesni od ljudi danas. Ova teorija se temelji na nekoliko argumenata, uključujući:
- Razvoj jezika: S razvojem jezika, ljudi su postali sposobni komunicirati na složeniji način, što je dovelo do razvoja kompleksnijih oblika svijesti.
- Razvoj tehnologije: Razvoj tehnologije je također doprinio razvoju svijesti, jer je omogućio ljudima da istražuju svijet oko sebe na načine koji nisu bili mogući u prošlosti.
- Razvoj društva: Razvoj društva je također doprinio razvoju svijesti, jer je omogućio ljudima da razmjenjuju ideje i iskustva na načine koji nisu bili mogući u prošlosti.
Teorija evolucije svijesti se često koristi za objašnjenje porijekla religijskih knjiga. Prema ovoj teoriji, religijske knjige su nastale u vrijeme kada su ljudi bili manje svjesni od ljudi danas. U to vrijeme, ljudi su bili skloniji vjerovanju u nadnaravne događaje i pojave.
Međutim, ova teorija je kontroverzna. Neki ljudi smatraju da je to prejednostavno objašnjenje porijekla religijskih knjiga. Oni tvrde da religijske knjige sadrže mudrost i uvide koji su univerzalni i koji nisu ograničeni na određeni stupanj svijesti.
U svakom slučaju, teorija evolucije svijesti je zanimljiva i izazovna. Ona pruža novi pogled na porijeklo religijskih knjiga i na razvoj svijesti.
Šta je to ‘teorija upravljanja terorom’?
Teoriju upravljanja terorom (TMT) razvili su 1986. socijalni psiholozi Jeff Greenberg, Tom Pyszczynski i Sheldon Solomon na osnovu ideja Ernesta Beckera.
TMT tvrdi da, dok ljudi sa svim oblicima života dijele biološku predispoziciju za samoodržanje u službi reprodukcije, mi smo jedinstveni po svojoj sposobnosti za simboličko mišljenje, koje potiče samosvijest i sposobnost razmišljanja o prošlosti i razmišljanja o budućnost. Ovo dovodi do spoznaje da je smrt neizbježna i da se može dogoditi u bilo kojem trenutku iz razloga koji se ne mogu predvidjeti ili kontrolirati.
Svijest o smrti rađa potencijalno iscrpljujući teror kojim se „upravlja“ razvojem i održavanjem kulturnih svjetonazora: ljudski konstruirana vjerovanja o stvarnosti koju dijele pojedinci koja minimiziraju egzistencijalni strah dajući im značenje i vrijednost. Sve kulture pružaju osjećaj da je život smislen nudeći izvještaj o poreklu svemira, recepte za prikladno ponašanje i osiguranje besmrtnosti za one koji se ponašaju u skladu s kulturnim diktatima. Doslovnu besmrtnost pružaju duše, nebesa, zagrobni životi i reinkarnacije povezane sa svim glavnim religijama. Simbolička besmrtnost se postiže tako što ste dio velike nacije, gomilajući velika bogatstva, značajna postignuća i rađajući djecu.
Psihološka smirenost takođe zahteva da pojedinci sebe doživljavaju kao vredne osobe u svetu značenja. Ovo se postiže kroz društvene uloge sa pripadajućim standardima. Samopoštovanje je osjećaj ličnog značaja koji proizlazi iz ispunjavanja ili prekoračenja takvih standarda.
Tri linije istraživanja pružaju empirijsku podršku za TMT:
Funkcija samopoštovanja za ublažavanje anksioznosti utvrđena je studijama u kojima trenutačno povišeno samopoštovanje rezultira nižom anksioznošću koju su sami prijavili i fiziološkim uzbuđenjem.
Isticanje smrti tako što se traži od ljudi da razmišljaju o sebi kako umiru (ili gledaju grafičke prikaze smrti, da budu intervjuisani ispred pogrebnog salona ili subliminalno izlaganje riječi “mrtav” ili “smrt”) intenziviraju napore da brane svoje kulturne svjetonazore povećanje pozitivnih reakcija na slične druge i negativne reakcije na one koji su drugačiji.
Istraživanja potvrđuju egzistencijalnu funkciju kulturnih pogleda na svijet i samopoštovanja pokazujući da se nesvjesne misli o smrti lakše padaju na pamet kada su njegovana kulturna uvjerenja ili samopoštovanje ugroženi.
TMT je proizveo empirijska istraživanja (trenutno više od 1500 studija) koja ispituju niz drugih oblika ljudskog društvenog ponašanja, uključujući agresiju, stereotipe, potrebe za strukturom i značenjem, depresiju i psihopatologiju, političke preferencije, kreativnost, seksualnost, romantičnu i međuljudsku privrženost, samosvijest, nesvjesna spoznaja, mučeništvo, religija, grupna identifikacija, gađenje, odnosi između čovjeka i prirode, fizičko zdravlje, preuzimanje rizika i pravne presude.
Godine 2015. Greenberg, Pyszczynski i Solomon objavili su The Worm at the Core, u kojem se razmatra ovo ogromno istraživanje koje podržava Beckerovu središnju tvrdnju da je strah od smrti „glavni izvor ljudske aktivnosti“.
Znate li šta je nocebo?
Svi smo čuli za placebo. To je kada nas glava prestane boliti samo zato što mislimo da smo popili tabletu za glavu iako smo lažnu (placebo) tabletu popili koja nema ništa u sebi protiv glavobolje.
A znate li šta je nocebo?
Da biste umrli, ponekad morate samo vjerovati da ste bolesni, a kao što otkriva David Robson, možemo nesvjesno ‘uhvatiti’ takve strahove, često sa zastrašujućim posljedicama.
Odavno znamo da očekivanja od bolesti mogu biti opasna kao virus. Na isti način na koji vudu šamani mogu naškoditi svojim žrtvama snagom sugestije, pripremanje nekoga da misli da je bolestan često može proizvesti stvarne simptome bolesti. Povraćanje, vrtoglavica, glavobolja, pa čak i smrt, mogu se pokrenuti samo kroz vjeru. To se zove “nocebo efekt”.
Ali sada postaje jasno koliko se lako ta opasna vjerovanja mogu širiti tračevima i rekla-kazalama – sa snažnim učinkom. To može biti razlog zašto se pojedine kuće čine prokletim bolešću, i zašto ljudi koji žive u blizini vjetroturbina prijavljuju zagonetne vrtoglavice, nesanice i povraćanja. Ako ste se ikada osećali “fluey” nakon vakcinacije, verovali da vaš mobitel uzrokuje glavobolju ili ste pretrpeli neobjašnjivu alergiju na hranu, možda ste i postali žrtva nocebo jinx-a. “Nocebo efekat pokazuje snagu mozga,” kaže Dimos Mitsikostas, iz Atinske pomorske bolnice u Grčkoj.
“I ne možemo to u potpunosti objasniti.”
Ubojita šala
Liječnici odavno znaju da uvjerenja mogu biti smrtonosna – što pokazuje prilično gadna studentska šala koja je pošla po zlu. Bečki lekar iz 18. veka, Erih Meninger fon Lerčental, opisuje kako su učenici njegove medicinske škole izabrali veoma omiljenog asistenta. Planirajući da ga nauče lekciji, oni su stavili plahtu na njega pre nego što su objavili da će mu biti odrubljena glava. Povezujući mu oči, pognuli su mu glavu na blok za seckanje, pre nego što su mu spustili mokru krpu na vrat. Uvjeren da se radi o poljupcu čelične oštrice, jadnik je “umro na licu mjesta”.
Dok ovakve anegdote obiluju, moderni istraživači su se uglavnom fokusirali na sposobnost uma da zacijeli, a ne da napravi štetu – “placebo efekt”, od latinskog za “udovoljit ću”. Svako kliničko ispitivanje sada nasumično dodjeljuje pacijentima ili pravi lijek, ili placebo u obliku inertne tablete. Pacijent ne zna šta uzima, pa čak i oni koji uzimaju inertni lijek imaju tendenciju da pokažu neko poboljšanje – zahvaljujući svojoj vjeri u liječenje.
Ipak, pored prednosti, ljudi koji uzimaju placebo često prijavljuju zagonetne nuspojave – mučninu, glavobolju ili bol – za koje je malo vjerovatno da dolaze iz inertne tablete. Problem je u tome što se ljudima u kliničkom ispitivanju daju potpuno ista zdravstvena upozorenja bilo da uzimaju pravi lijek ili placebo – a nekako, očekivanje simptoma može proizvesti fizičke manifestacije kod nekih placebo uzimača. “To je konzistentan fenomen, ali medicina se nikada nije zaista bavila time,” kaže Ted Kaptchuk sa Medicinskog fakulteta Harvard.
Tokom posljednjih 10 godina, ljekari su pokazali da je ovaj nocebo efekt – latinski za “naškoditi” – vrlo čest. Pregledujući literaturu, Mitsikostas je do sada dokumentovao snažne nocebo efekte u mnogim tretmanima za glavobolju, multiplu sklerozu i depresiju. U ispitivanjima za Parkinsonovu bolest, čak 65% prijavljuje neželjene efekte kao rezultat placeba. “Oko 1 od 10 tretiranih će odustati od suđenja zbog noceba, što je prilično visoko,” kaže on.
Iako su mnoge nuspojave donekle subjektivne – poput mučnine ili bola – nocebo reakcije se povremeno pokazuju kao osip i kožne tegobe, a ponekad se mogu otkriti i fiziološkim testovima. “Nevjerovatno – piju tablete šećera i kada mjerite enzime jetre, oni su povišeni”, kaže Mitsikostas.
A za one koji misle da su ove nuspojave na neki način “namjerno” namjerne ili zamišljene, mjere nervne aktivnosti nakon nocebo tretmana pokazale su da kičmena moždina počinje reagovati na pojačani bol prije nego što bi svjesno razmišljanje bilo moguće.
Uzmite u obzir skoro smrtonosni slučaj „Mr A“, koji je prijavio doktor Roy Reeves 2007. G. A je patio od depresije kada je popio cijelu bočicu tableta. Požalivši zbog svoje odluke, gospodin A je odjurio u Hitnu pomoć i odmah se srušio na recepciji. Izgledalo je ozbiljno; krvni pritisak mu je pao i hiperventilirao je; odmah mu je data intravenska tečnost. Ipak, krvni testovi nisu mogli pronaći tragove droge u njegovom sistemu. Četiri sata kasnije, stigao je još jedan doktor da obavesti Reevesa da je čovek bio u placebo ruci na ispitivanju droge; “predozirao se” šećernim tabletama. Nakon što je čuo vijesti, g. A koji je sa olakšanjem ozdravio ubrzo se oporavio.
Nikada ne možemo znati da li bi nocebo efekat zaista ubio gospodina A, iako Fabrizio Benedetti sa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Torinu misli da je to svakako moguće. Skenirao je mozak ispitanika dok se podvrgavaju nocebo sugestijama, što čini se da pokreće lanac aktivacije u hipotalamusu, hipofizi i nadbubrežnim žlijezdama – područjima koja se bave ekstremnim prijetnjama našem tijelu. Kad bi vaš strah i uvjerenje bili dovoljno jaki, koktel hormona bi mogao biti smrtonosan, kaže on.
Bolesne glasine
Dovoljno je zabrinjavajuća pomisao da bi vas vaš doktor mogao nehotice učiniti bolesnim. Ali nedavno je postalo jasno koliko je malo potrebno za širenje nocebo efekta. Čak i samo prolazni tračevi i priče iz druge ruke mogu pokrenuti vaš um za bolest sa snažnim efektom.
Prošle godine, na primjer, Benedetti je ponudio da odvede više od 100 učenika uz talijanske Alpe na visinu od 3000 metara (9800 stopa). Nekoliko dana ranije rekao je samo jednom od njih o mogućoj posljedici – da bi razrijeđeni zrak mogao izazvati migrenu. Do dana putovanja otkrio je da su se tračevi proširili na više od četvrtine grupe – a oni koji su čuli za tu glasinu počeli su da trpe najgore glavobolje. Štaviše, studija njihove pljuvačke pokazala je pretjeranu reakciju na uslove niske količine kisika, uključujući proliferaciju enzima koji su povezani s visinskom glavoboljom. “Biohemija mozga se promijenila kod ‘socijalno zaraženih’ pojedinaca”, kaže Benedetti.
Drugim riječima, štetna uvjerenja, koja prenose bolest, mogu biti zarazna. “Negativna očekivanja mogu se prenijeti vašim prijateljima, susjedima i slično, a ona se vrlo brzo šire, proizvodeći društvene nocebo efekte u velikoj populaciji subjekata”, kaže Benedetti. Zaista, druga studija je otkrila da jednostavno vidjeti drugog pacijenta kako pati može učiniti da tretman više boli – što sugerira da se nocebo može prenijeti s osobe na osobu tihim posmatranjem. Što je još više zabrinjavajuće, možda nećete morati biti svjesni tih misli da biste bili pogođeni; nocebo se očigledno može pokrenuti podsvjesnim znakovima.
Istorija je puna misterioznih epidemija koje su se mogle pojaviti na ovaj način. Najpoznatija je smrtonosna plesna kuga iz 1518. Zatim, šezdesetih godina prošlog stoljeća, u jednoj američkoj tekstilnoj fabrici došlo je do misteriozne epidemije “junske bube”, koja je izazvala vrtoglavicu i povraćanje, uprkos činjenici da nijedan od otrovnih insekata nije smatran odgovorni bi ikada mogli biti identifikovani. Najstrašniji je bio niz misterioznih smrti unutar zajednice Hmong ljudi koji su stigli u SAD iz jugoistočne Azije 1980-ih – mladića, bez postojeće bolesti, koji su počeli umirati u snu nakon perioda noćnih mora i paralize sna; stručnjaci su nagađali da je nastao iz snažnog kulturnog vjerovanja u smrtonosne noćne duhove. Često se čini da je za to odgovoran strah od nove tehnologije: u kasnom 19. vijeku, rani korisnici telefona prijavili su vrtoglavicu i oštar bol nakon korištenja nove sprave, na primjer, dok su skandinavski radnici 1980-ih razvili iznenađujuće osip, očigledno od svojih kompjuterskih monitora.
Danas je nocebo možda najvidljiviji u takvim kontroverznim poremećajima kao što su “sindrom vjetroturbine” (bolest i nesanica od vjetroelektrana, najčešći u Kanadi) i “elektro-osjetljivost” – alergijska reakcija na signale mobilnih telefona i wi-fi. Neki oboljeli čak pribjegavaju spavanju u metalnim čahurama kako bi izbjegli stalno zujanje u ušima. Ipak, deseci eksperimenata su pokazali da će ljudi jednako vjerojatno prijaviti iste simptome kada su izloženi lažnom odašiljaču koji zapravo ne emituje nikakve elektromagnetne valove.
Ako nam rad na nocebu išta govori, to je da ne trebamo potcijeniti patnju njihovog stanja. „Ne sumnjam u svoje misli – ljudi zaista doživljavaju fizičke simptome“, kaže James Rubin sa King’s College London. Čak je i bivša šefica Svjetske zdravstvene organizacije bila pogođena: zabranila je mobilne telefone u svojoj kancelariji, jer je mislila da joj zadaju glavobolje.
Strahovi od elektrosenzitivnosti su relativno rijetki, ali postoji mnogo drugih načina na koje bi nocebo vjerovanje moglo utjecati na vaše zdravlje. Možda patite od misteriozne intolerancije na hranu, na primjer. U Engleskoj 20% ljudi tvrdi da ne može da probavi određenu hranu – ali bolnički testovi stvarne probave pokazuju da samo oko desetina od tog broja ljudi ima pravi problem. Nocebo također može objasniti zašto ljudi očigledno razviju bolest nakon inertne vakcine, i može rasvijetliti nuspojave kontraceptivnih pilula o kojima se često raspravlja – kao što su depresija, glavobolja i bol u grudima– koje naučni tragovi uglavnom nisu uspjeli potvrditi. Očekivanje bolesti također može stajati iza bolesti i naprezanja očiju koje očito stvaraju 3D televizori.
Šta se može učiniti? Poznato je da je teško neutralisati dugotrajna uvjerenja, ali odgovorno medijsko izvještavanje bi barem zaustavilo širenje otrovnih glasina. Rubin je 2013. otkrio da je jednostavno prikazivanje kratkog videa o elektro-osjetljivosti bilo dovoljno da izazove kasnije simptome – a čini se da dokazi pokazuju da izbijanja “sindroma vjetroagregata” prate izvještaje lokalnih medija. Drugim riječima, sami zdravstveni strahovi zapravo čine ljude bolesnima.
Šta je sa samim doktorima? Rebecca Wells iz Wake Forest Baptist Medical Centra u Sjevernoj Karolini ističe da je to velika dilema za modernu medicinu. Ljekari su dužni biti iskreni u vezi s nuspojavama lijeka – moraju dobiti “informirani pristanak” – ali to je nejasan koncept kada bi same informacije mogle nekoga razboljeti. “Ne postoji čvrsta istina o tome šta lijek radi”, kaže Wells. U budućnosti, ona misli da će doktori možda morati da razviju nove procedure kako bi odlučili koje činjenice će otkriti i način na koji uokviruju te informacije. Dužna pažnja je ključna u svakom slučaju – kako ističe Benedetti, zarazna priroda noceba znači da bi se nuspojave jedne osobe uskoro mogle proširiti na mnogo veću grupu.
Još pozitivnije, samo obrazovanje može pomoći da se smanji nocebo efekat njegove moći. Mitsikostas, na primjer, pokušava objasniti svojim pacijentima da moraju biti oprezni prema vlastitim očekivanjima. “Moramo dati pacijentu da shvati da je to unutrašnji strah protiv kojeg se oboje moramo boriti”, kaže on.
Veza uma i tijela, kaže on, je nešto što si teško možemo priuštiti da zanemarimo, uprkos našim nevjerovatnim novim medicinskim alatima. „Milenijumima je medicina u osnovi bila placebo – koristeći očekivanje, mađioničari su koristili volju za izlječenjem“, kaže on. “Nije dovoljno za prevladavanje bolesti – ali je neophodno.”
Izvor: https://www.bbc.com/future/article/20150210-can-you-think-yourself-to-death
Da li je hidžama štetna ili korisna?
Unatoč brojnim tegobama za koje praktičari tvrde da je terapija stavljanjem čaša(hidžama) korisna, nema dovoljno dokaza da ona ima bilo kakve zdravstvene koristi, a postoje i određeni rizici od štete, posebno od mokrih čašica i vatrenih čašica. Modrice i promjena boje kože su među štetnim efektima uzimanja čaša i ponekad se smatraju zlostavljanjem djece. U rijetkim slučajevima, prisustvo ovih znakova na djeci dovodilo je do sudskih postupaka protiv roditelja kojima su djeca primala terapiju čašama (hidžamu).
Naučna evaluacija
American Cancer Society napominje da “dostupni naučni dokazi ne podržavaju tvrdnje da uzimanje čaša(hidžama) ima bilo kakve zdravstvene koristi” i da tretman nosi mali rizik od opekotina. Pregledom literature iz 2011. godine utvrđeno je da “efikasnost hidžame trenutno nije dobro dokumentovana za većinu stanja”, te da su sistematski pregledi koji pokazuju efikasnost u liječenju bola “uglavnom zasnovani na primarnim studijama lošeg kvaliteta”. Ovo je dodatno potkrijepljeno pregledom iz 2014. koji je pokazao da su prethodni dokazi koji podržavaju hidžamu rezultat “nerazumnog dizajna i lošeg kvaliteta istraživanja”. Nedostaju dokazi koji podržavaju upotrebu hidžama terapije za akne. Uz to, hidžama se često prakticira zajedno s drugim akupunkturnim terapijama i stoga ne može isključivo uzeti u obzir rezultirajuće pozitivne koristi. Mnoge recenzije ukazuju na to da nema dovoljno naučnih dokaza koji bi podržali upotrebu tehnika hidžame u borbi protiv relevantnih bolesti i hroničnog bola. Hidžama je okarakterizirana kao nadriliječništvo.
O nedostatku očiglednih prednosti tretmana hidžamon raspravljaju Simon Singh i Edzard Ernst u svojoj knjizi Trick or Treatment iz 2008.
Kao pseudonaučni ritual detoksikacije, zagovornici hidžame lažno tvrde da može ukloniti nespecificirane toksine iz tijela. Zagovornici također lažno tvrde da hidžama “poboljšava protok krvi” kako bi se pomoglo bolnim mišićima. James Hamblin napominje da je modrica uzrokovana hidžamom “ipak krvni ugrušak, a zgrušana krv definitivno ne teče.”
Kritičari alternativne medicine su se izjasnili protiv hidžame. Harriet Hall i Mark Crislip okarakterisali su hidžamu kao “pseudonaučnu glupost”, “hir slavnih” i “besmislicu” i primijetili su da nema dokaza da hidžama djeluje bolje od placeba. Farmakolog David Colquhoun piše da je hidžama “smiješna… i potpuno nevjerojatna”. Praktični hirurg David Gorski primjećuje da je “sve to rizik bez koristi. Tome nema mjesta u modernoj medicini, ili barem ne bi trebalo.”
Medicinski fizičari neophodni u liječenju najtežih pacijenata, a bez statusa zdravstvenih radnika?
U lečenju onkoloških pacijenata, medicinski fizičari značajna su karika, oni prave planove zračenja, kontrolišu uređaje tokom zračenja tumora u osetljivim regijama, a greška od jednog milimetra koju naprave može da ostavi trajne posledice teško obolelim pacijentima, ali oni još uvek nemaju rešeno pitanje statusa medicinskih radnika.
Medicinski fizičari su od životne važnosti za pacijenta, a za sistem su nevidljivi. Nose beli mantil, ali nisu priznati kao zdravstveni radnici – nemaju ista prava kao na primer lekari i medicinske sestre.
Izvor: https://insajder.net/teme/medicinski-fizicari-neophodni-u-lecenju-najtezih-pacijenata-a-bez-statusa-zdravstvenih-radnika-video
Tvoj mozak je mašina za predviđanja koja je uvijek aktivna
Mozak stalno djeluje kao mašina za predviđanje, kontinuirano uspoređujući senzorne informacije sa unutrašnjim predviđanjima.
Za svaku riječ ili zvuk, mozak daje detaljna statistička očekivanja i ispostavlja se da je izuzetno osjetljiv na stepen nepredvidivosti: reakcija mozga je jača kad god je riječ neočekivana u kontekstu.
„Samo po sebi, ovo nije mnogo iznenađujuće: na kraju krajeva, svi znaju da ponekad možete predvidjeti nadolazeći jezik. Na primjer, vaš mozak ponekad automatski ‘popuni prazninu’ i mentalno dovršava tuđe rečenice, na primjer ako počne govoriti vrlo sporo, zamuckuje ili ne može smisliti nijednu riječ. Ali ono što smo ovdje pokazali je da se to dešava kontinuirano. Naš mozak neprestano pogađa riječi; mašinerija za predviđanje je uvek uključena.”
“U stvari, naš mozak radi nešto što se može uporediti sa softverom za prepoznavanje govora. Prepoznavači govora koji koriste vještačku inteligenciju također stalno predviđaju i dopuštaju sebi da budu vođeni svojim očekivanjima, baš kao i funkcija automatskog dovršavanja na vašem telefonu.
“Ipak, primijetili smo veliku razliku: mozak ne predviđa samo riječi, već i predviđa na mnogo različitih nivoa, od apstraktnog značenja i gramatike do specifičnih zvukova.”
Izvor: https://neurosciencenews.com/prediction-brain-21183/
Hoće li krionično smrznuta tijela ikada biti vraćena u život?
Krioničari se nadaju da će ih moderna tehnologija jednog dana vratiti iz mrtvih. Ali koliko je realan drugi život nakon dubokog zamrzavanja?
Kaže se da je jedna od stvari koja nas čini ljudima naša svijest o vlastitoj smrtnosti, i skoro dokle god znamo da ćemo jednog dana umrijeti, pitali smo se o mogućnosti da se ponovo probudimo. Priče o uskrsnuću i besmrtnosti nalaze se u nebrojenim religijama i mitovima, a posljednjih godina mnoge od ovih priča su se temeljile na ideji krioničkog očuvanja: zamrzavanje tijela i zatim reanimiranje u budućnosti. Ako je upalilo za Hana Soloa, Kapetana Ameriku i Fraja iz Futurame, zašto ne bi uspjelo i za nas?
“[Za] većinu krioničara, postoje dvije stvari koje ćete pronaći. Mi smo ljubitelji naučne fantastike, očigledno. Takođe smo optimisti,” kaže Dennis Kowalski, predsjednik Instituta za krioniku, neprofitne organizacije sa sjedištem u Michiganu i jedne od nekolicine kompanija širom svijeta koje nude svoju liniju usluga.
Taj optimizam je važan, jer krionično očuvanje i reanimacija „danas 100 posto nije moguće“, kaže Kowalski. Ali, kaže on, „mi trenutno nismo u zenitu svog znanja i sigurno imamo još toga da naučimo i otkrijemo u budućnosti.” Kowalski, bivši bolničar, navodi moderne intervencije spašavanja života poput defibrilacije srca i CPR-a kao primjere kako se nauka može drastično promijeniti – tokom većeg dijela ljudske povijesti ljudi su se općenito slagali da ne postoji način da se spasi neko čije je srce stalo. „A sada je to prilično prokleta rutina“, kaže on.
Na osnovu te premise – da će nauka jednog dana pronaći rješenja za biološka oštećenja koja su nepopravljiva prema današnjim standardima – cilj krionike je održati tijela u stabilnom, očuvanom stanju dok ne stigne potrebna medicinska tehnologija. Čak i za njegove najodlučnije pristalice, krionika nije garancija; Kowalski to opisuje kao „vožnju hitnom pomoći u buduću bolnicu koja može, ali ne mora postojati“. Ali on na ovo polje gleda kao na neku Pascalovu opkladu – mi ćemo definitivno umrijeti, pa ako postoji čak i vanjska šansa da produžimo život kroz krioniku, nema se šta za izgubiti i ima potencijalno novi život da se dobije.
Kako funkcioniše krionički proces?
Kada se neko ko je napravio aranžmane da se njihovi ostaci krionski sačuvaju proglasi mrtvim, medicinski tim hladi tijelo ledenom vodom i održava tjelesna tkiva oksigeniranim pomoću CPR-a i maski za kisik. Ledeno hladno tijelo se stavlja u hermetički zatvorenu posudu i odvozi u postrojenje za krioniku. (Napomena o nomenklaturi – zamrzavanje leša je krionika, a ne kriogenika. Kriogenika je nauka i inženjering superniskih temperatura.)
U ustanovi za krioniku, tim stavlja tijelo na mašinu sličnu premosnici srce-pluća, koja cirkuliše krv i održava oksigenaciju. Oni pumpaju otopinu za vitrifikaciju koja djeluje kao antifriz kako bi spriječila da se tjelesna tkiva pretvore u kristale leda, u nadi da će minimizirati strukturna oštećenja. Zatim polako hlade tijelo na -195 C u komori s parom tečnog azota. Kada se dovoljno ohladi, tijelo se prenosi u rezervoar s tečnim azotom nalik termosici, gdje će ostati u doglednoj budućnosti. Naknade za pokrovitelje (oko 28.000 dolara po osobi) održavaju fondove instituta kako bi organizacija trajno radila.
Tijela će čekati u ovim rezervoarima dok ih medicinska tehnologija (nadamo se) ne oživi. Kowalski kaže da postoje tri izazova za ovu buduću tehnologiju koja treba savladati: morat će popraviti štetu nastalu smrzavanjem, izliječiti bilo koju bolest koja je prvobitno ubila subjekta i preokrenuti proces starenja tako da subjekt ima mlado, zdravo tijelo u kojem može uživati u njihovom drugom krugu. Niko ne zna kako bi ta tehnologija mogla izgledati; Kowalskijeva najbolja pretpostavka je inženjering tkiva i molekularna nanotehnologija koja će moći popraviti i zamijeniti oštećena tkiva.
Kowalski i njegovi kolege zagovornici krionike prepoznaju da je to težak zadatak. Ali ako većinu kriobiologa – naučnika koji proučavaju efekte smrzavanja na živa tkiva za postupke kao što su vantelesna oplodnja, terapija matičnim ćelijama i transplantacija organa – pitate o krionici, oni će samo odmahnuti glavom.
Šta bi moglo poći po zlu?
„Apsolutno ne postoji trenutni način, niti jedan dokazan naučni način, da se cijeli čovjek zamrzne na tu temperaturu, a da se potpuno ne uništi – a mislim i obliterira – tkivo“, kaže Shannon Tessier, kriobiolog sa Univerziteta Harvard i Opšte bolnice Massachusetts. Kada naučnici pokušaju da zamrznu uzorak živog ljudskog tkiva, poput kriške jetre, „tkivo je potpuno uništeno, ćelijska membrana je potpuno uništena. Dakle, zapravo nema dokaza da išta čuvate, a to je zato što nauka jednostavno još nije tu.”
Postoje životinje koje mogu preživjeti smrzavanje i odmrzavanje, poput kanadskih drvenih žaba, ali ovi organizmi su evoluirali posebno da podnose pritiske niskih temperatura na način na koji naša tijela jednostavno nisu. Tessier kaže da je teško zamisliti kako bi naša tkiva uopće mogla izdržati proces ponovnog zagrijavanja, čak i uz korist nekoliko stoljeća naučnog napretka. “Napravili smo eksperiment u laboratoriji prije nekoliko godina. Pokušali smo ostaknuti svinjsko srce, cijelo svinjsko srce. I, naravno, trenutno ne postoji tehnologija koja bi dovoljno brzo zagrijala srce i, doslovno, cijelo srce je puklo na pola.”
Sposobnost naših tkiva da fizički izdrže smrzavanje i odmrzavanje je samo početak, kaže John Baust, kriobiolog sa Univerziteta Binghamton, SUNY. Kada se naša tkiva ohlade, dio koji se smrzava je uglavnom čista voda – ćelije, soli i organski materijali koji čine naše tekućine su isključeni. Ćelije lijevo iza su podvrgnute ozbiljnom molekularnom stresu. „Postoje genetske promjene koje se dešavaju“, kaže Baust, „koje ćeliji govore: ‘Umri’.“ Ove upute za ćelijsku smrt, koje se nazivaju apoptoza, počinju mnogo prije nego što se dostignu niske temperature.
„Za one od nas koji rade u oblasti zamrzavanja bioloških materijala — ćelija sisara, tkiva, probali smo organe i tako dalje — postoje samo nepremostivi problemi“, kaže Baust.
Krioničari poput Kowalskog dobro su svjesni ovih kritika. On tvrdi da iako su ovi problemi za nas danas nepremostivi, oni bi mogli biti rješivi u budućnosti. To je tačka koju je definitivno nemoguće isključiti – gotovo kao da se definitivno dokaže da ne postoji takva stvar kao što su jednorozi. „Mislim da niko zaista ne može poreći šta bi budućnost mogla da nosi“, kaže Baust. “Nemam sve odgovore. Ali mislim da je skepticizam vrlo razuman.”
‘Ništa za izgubiti’
Izvan argumenata o tome šta je moguće, ili bi moglo biti moguće u budućnosti, ostaje još jedno pitanje: čak i kada biste mogli da budete vraćeni, da li biste to uopšte želeli? Na kraju krajeva, bili biste nasukani u čudnom svijetu, odvojeni od svega što je vaš život uopće činilo vrijednim življenja.
Anders Sandberg, filozof sa Instituta za budućnost čovječanstva Univerziteta u Oksfordu, upoređuje izglede za preporod sa „privremenim izbjeglicama – ne možete preživjeti u sadašnjosti, jedina vam je šansa da na neki način izbjegnete u stranu zemlju“. Ali za Sandberga, zagovornika krionike koji svaki dan nosi medaljon na kojem su ispisane njegove krioničke upute: „Život je vrijedan življenja. Zaista uživam što sam živ. Sve dok je to istina, želim da pokušam da se zadržim. Ali to je naravno kockanje.”
„Nemate šta da izgubite, sve da dobijete. Osim nekog novca od životnog osiguranja. A za mene je vrijedno toga. To mi daje mir“, kaže Kowalski, koji je zajedno sa suprugom i sinovima prijavljen za krionsku konzervaciju. „Čak i ako ne radi, mi i dalje unapređujemo nauku, otkrivamo šta ne funkcioniše. A ako uspije, o moj Bože, upravo smo naišli na lijek za smrt, barem privremeno.”
Izvor: discovermagazine.com