Category Archives: Fizika teorija zavjere

Šta je to pseudoznanost?

Pseudoznanost

 
 

Pseudoznanost, djelatnost koja se pokušava predstaviti kao znanost oponašajući njene postupke, ali ne dostiže standarde kakvi se prakticiraju u legitimnim poljima koje pokušava oponašati. Pseudoznanost ne cijeni debate i kritike i rijetko pokazuje intelektualnu čvrstoću i istinski progres. Pseudoznanstvene teorije obično se ne slažu sa dobro zasnovanim prihvaćenim znanjem i njeni vlastiti nalazi rijetko, ako ikada, izdržavaju kritičko preispitivanje od strane kompetentnih kritičara.

Najčešće se radi o slabom poznavanju prave prirode pojava (“razlog iz neznanja”) i o popunjavanju praznina za koje suvremena znanost još nije uspjela naći valjane odgovore (“Bog je u pukotinama”) što sve najbolje sažima parafraza “pseudoznanost je djelatnost koja “nije čak ni pogrešna””.

Pseudoznanost je metoda za opravdavanje, obranu i očuvanje grešaka. Znanost i pseudoznanost imaju sasvim suprotan pristup u promatranju prirode. Pseudoznanost se ponekad zove i patološka znanost, mada bi se, kada bi trebalo, među njima mogla povući jasna granica.

Termin pseudoznanost uveden je najvjerojatnije 1843. kao kombinacija grčke riječi pseudo (lažni) i riječi znanost. Naziv ima negativnu konotaciju i zbog toga ga oni na koje se to odnosi odbacuju.

Simptomi patološke znanosti

Godine 1953. uveden pojam patološke znanosti da bi se obračunao sa istraživanjima koja se provode po znanstvenoj metodi, ali koja su iskrivljena osobnim predrasudama.

Patološku znanost najlakše je prepoznati po sljedećim simptomima:

  • Najveći efekt koji je opažen proizveden je agensom čiji se intenzitet jedva može detektirati, a veličina efekta je u osnovi neovisna od intenziteta uzroka.
  • Efekt je veličine koja je uvijek na granici detekcije ili je neophodan ogroman broj mjerenja zbog vrlo malog statističkog značaja rezultata.
  • Sugeriraju se teorije van paradigme polja.
  • Od kritike se brani obašnjenjima smišljenim u datom trenutku.
  • Odnos pobornika i kritičara prvo raste, a onda postepeno pada do zaborava.

Razlike u znanstvenom i pseudoznanstvenom pristupu

Pseudoznanost:

  • ravnodušna je prema činjenicama
  • “istraživanje” je neizbježno traljavo
  • počinje hipotezom – obično emocionalno privlačnom i spektakularno nevjerojatnom – i onda traži samo dokaze koji joj idu u prilog
  • ignorira dokaze koji joj proturiječe
  • ravnodušna je prema kriterijima valjanog dokaza
  • oslanja se na subjektivno potvrđivanje
  • više ovisi o proizvoljnim socijalnim konvencijama nego o nepromenljivim pravilima prirode
  • uvijek se može svesti na apsurd ako se provodi dosljedno do kraja
  • uvijek izbjegava podvrgnuće dosljednom preispitivanju
  • često proturiječi samoj sebi, čak i unutar vlastitih okvira
  • namjerno stvara zagonetke i kada ih nema, ispuštanjem kritičnih podataka i važnih detalja
  • ne napreduje
  • pokušava biti uvjerljiva retorikom, propagandom i izvrtanjem umjesto valjanim dokazima (kojih zapravo ni nema)
  • vodi raspravu iz neznanja, dakle, iz elementarne zablude
  • vodi raspravu iz navodnih izuzetaka, grješaka, anomalija, čudnih događaja i sumnjivih tvrdnji – umjesto iz dobro poznatih zakona prirode
  • oslanja se na lažne autoritete, emocije, osjećaje ili nepovjerenje u provjerene činjenice
  • iznosi neobične tvrdnje i fantastične teorije koje proturiječe svemu što je poznato o prirodi.
  • izmišlja vlastiti rječnik u kojem mnogi pojmovi nisu jasno definirani, a neki nisu definirani uopće
  • oslanja se na znanstvenu metodologiju istovremeno osporavajući njenu ispravnost

Razlike znanosti i pseudoznanosti

  • ZNANOST: Rezultati se objavljuju prvenstveno u znanstvenim časopisima koji se recenziraju od strane drugih eksperata i koji održavaju striktne standarde poštenja i točnosti.
  • PSEUDOZNANOST: Literatura je namijenjena širokim masama. Nema recenzije, nema provjere, nema nikakvih zahtjeva u pogledu točnosti i preciznosti.
  • ZNANOST: Zahtjevaju se plodonosni rezultati; pokusi moraju biti detaljno opisani tako da mogu biti ponovljeni ili popravljeni.
  • PSEUDOZNANOST: Ispitivanja, ako ih uopće ima, su uvijek maglovito opisana te je nemoguće utvrditi što je urađeno ili kako je to urađeno.
  • ZNANOST: Grješke se traže i detaljno ispituju jer pogrješne teorije često mogu dati ispravno predviđanje slučajno. Međutim, ispravna teorija ne pravi pogrješna predviđanja.
  • PSEUDOZNANOST: Greške se ignoriraju, opravdavaju, kriju, laže se o njima, odbacuju, objašnjavaju, racionaliziraju, zaboravljaju, ukratko izbjegavaju se po svaku cijenu. Tijekom vremena, sve se više saznaje o ispitivanom fizičkom procesu. Fizički proces se nikada ne ispituje niti traži. Tijekom vremena nema napretka i ništa konkretno ne može biti naučeno.
  • ZNANOST: Uvjerava privođenjem dokaza, argumentima zasnovanim na logičnom ili matematičkom razmatranju, najbolje što dostupni podaci dopuštaju. Kada novi dokaz proturiječi starim zamislima, one se napuštaju.
  • PSEUDOZNANOST: Uvjerava oslanjanjem na vjeru i vjerovanje. Pseudoznanost ima vrlo jak kvazi-religiozni karakter: pokušava preobratiti, a ne uvjeriti. Treba joj vjerovati usprkos činjenicama, a ne zahvaljujući njima. Prvobitna zamisao se nikada ne napušta, bez obzira na činjenice.
  • ZNANOST: Ne podržava i ne prodaje neprovjerene postupke i proizvode.
  • PSEUDOZNANOST: Najčešće glavni izvor prihoda je prodaja problematičnih proizvoda (knjige, natječaji, dijete, vitamini) i/ili pseudoznanstvene usluge (horoskopi, čitanje karaktera, duhovne poruke, proricanje sudbine).

Znakovi prepoznavanja pseudoznanosti

Date su neke karakteristične osobine za prepoznavanje pseudoznanosti:

  • Otkriće se daje na znanje direktno javnosti.
  • Pronalazač tvrdi da znanstvena hijerarhija pokušava spriječiti njegovo otkriće.
  • Znanstveni efekt je uvijek na samom pragu detekcije.
  • Dokazi za pronalazak su anegdotski.
  • Pronalazač opravdava vjerovanje zato što je ovo preživjelo stoljeća.
  • Pronalazač radi u izolaciji.
  • Pronalazač mora predložiti novi zakon prirode da objasni otkriće.

Izvor: Wikipedia

Šta je to Fermijev paradoks?

Fermijev paradoks

 

Fermijevim paradoksom se naziva suprotnost između procenjene visoke verovatnoće postojanja vanzemaljskih civilizacija i nedostatka dokaza o kontaktu sa takvim civilizacijama.

Starost svemira i veliki broj zvezda nagoveštava da bi vanzemaljski život trebalo da bude uobičajena pojava. Razmatrajući ovo pitanje sa kolegama, fizičar Enriko Fermi je 1950. godine navodno upitao: „Gde su?“ (engl. “Where are they?”). Fermi je zapitao zašto ne postoje dokazi u vidu sondi, svemirskih letelica i radio talasa, ako u Mlečnom putu postoji obilje naprednih vanzemaljskih civilizacija.

Mogući odgovori na Fermijev paradoks su da vanzemaljske civilizacije postoje i da čovečanstvo nije svesno toga ili da vanzemaljske civilizacije ne postoje ili da su toliko retke, da čovečanstvo nikada neće uspostaviti kontakt sa njima.

Danas postoje mnoge naučne teorije o vanzemaljskom životu i civilizacijama, i pritom je Fermijev paradoks značajna teorijska osnova.

Osnove paradoksa

Veličina i starost svemira ukazuju na postojanje brojnih vanzemaljskih civilizacija. Međutim, ovo je nelogično budući da nema dokaza koji to potvrđuju.

Na ovo slede tri moguća odgovora:

  1. početna izjava je netačna i vanzemaljska inteligencija je mnogo ređi fenomen nego što se pretpostavlja
  2. naša trenutna posmatranja nisu dovoljno dobra i zato još uvek nismo otkrili druge civilizacije
  3. naše metode su pogrešne

Prva tačka paradoksa: argument veličine je „funkcija čistih brojevnih vrednosti“. Veruje se da postoji oko 250 milijardi zvezda samo u našoj galaksiji i oko 7h1022 u vidljivom svemiru. Čak i ako se život pojavi na veoma malom broju planeta oko ovih zvezda, onda bi trebalo da postoji veliki broj civilizacija u samom Mlečnom putu. Ovaj argumenat uzima u obzir princip da Zemlja nije ni u kom slučaju posebna već sasvim uobičajena planeta koja podleže prirodnim zakonima kao i bilo koja druga planeta u svemiru. Da bi se dobio neki približan broj koristi se tzv. Drejkova jednačina, ali su parametri u ovoj jednačini sporni.

Druga tačka paradoksa se takođe svodi na igru brojevima. Ako se uzme u obzir mali broj mogućih vanzemaljskih civilizacija i pretpostavi da inteligentna bića imaju tendenciju da kolonizuju nove svetove, onda se veruje da bi napredne civilizacije kolonizovale prvo okolne planete, a zatim planetarne sisteme. Pošto nema dokaza na Zemlji ili bilo gde drugde o takvim aktivnostima u (kako se veruje) 13 milijardi godina starom svemiru, znači da je vanzemaljska inteligencija veoma retka ili da su naše pretpostavke o ponašanju inteligentnih bića pogrešne.

Nekoliko autora je pokušalo da proceni vreme potrebno da jedna civilizacija kolonizuje galaksiju. Ako se uzme u obzir da je ovo eksponencijalno progresivan proces, procene se kreću oko 5 do 50 miliona godina, što je veoma malo vremena imajući u vidu starost svemira. Iako bi kolonizacija bila teško izvodljiva ili nepoželjna (nezavisno da li je moguće putovati brže od svetlosti ili ne), još uvek je moguća želja ovih civilizacija da istraže svemir, te bi tom prilikom slali svoje letelice i instrumente bez posade. Međutim, nema dokaza da se takvo nešto ikada desilo.

Na problem Fermijevog paradoksa postoje i drugi mogući odgovori, koji su detaljno prodiskutovani na sajtu SETI instituta (Institut za potragu za vanzemaljskom inteligencijom).

Drejkova jednačina

Usko povezana sa Fermijevim paradoksom je Drejkova jednačina koju je 1960. formulisao Frenk Drejk, američki astrofizičar i osnivač SETI-ja. Drejk je pokušao da kvantifikuje veličine koje utiču na broj civilizacija sposobnih za komunikaciju, i ustanovi koji sve faktori utiču na njihovu brojnost. Opšti oblik Drejkove jednačine glasi:

Gde su:

  • N – broj civilizacija u našoj galaksiji sa kojima bismo mogli da komuniciramo
  • R – prosečna brzina nastanka zvezda u Kumovoj slami
  • fp – udeo zvezda koje imaju planetarni sistem
  • ne – prosečan broj planeta na kojima je moguće da se razvije život
  • fl – udeo planeta na koji se život zaista i razvije
  • fi – udeo planeta sa razvijenim životom na kojima se razvije inteligentan život
  • fc – udeo civilizacija sposobnih da ostvare međuzvezdanu komunikaciju
  • L – očekivani vremenski period tokom kojeg civilizacija emituje signale u svemir (odnosno tokom kog ju je moguće otkriti)

Drejk je zajedno sa svojim kolegama 1961. dao sledeće brojeve za vrednosti njegove jednačine:

  • R = 10 godišnje (svake godine nastane 10 zvezda)
  • fp = 0,5 (pola od ukupnog broja zvezda ima planetarni sistem)
  • ne = 2 (u svakom planetarnom sistemu biće po 2 planete na kojima je moguć život)
  • fl = 1 (100% – na svakoj takvoj planeti će se razviti život)
  • fi = 0,01 (1% planeta na kojima postoji život će iznedriti inteligentne oblike)
  • fc = 0,01 (1% inteligencija je u stanju da ostvari međuzvezdanu komunikaciju)
  • L = 10.000 godina (prosečni životni vek civilizacije sposobne za komunikaciju)

Iz ovih vrednosti parametara sledi da u svakom trenutku postoji 10 civilizacija sposobnih da ostvare kontakt sa drugim civilizacijama.

Vrednost za R je data na osnovu empirijskih podataka, vrednost za fp je manje sigurna dok su ostale vrednosti potpuno spekulativne. Zato je i sam Drejk smatrao da njegova jednačina ne može da razreši Fermijev paradoks, već samo da kvantifikuje naše neznanje.

Reference

  1. Shostak, Seth (25. oktobar 2001). „”Our Galaxy Should Be Teeming With Civilizations, But Where Are They?””. Space.com. Space.com. Arhivirano iz originala na datum 7. 11. 2001. Pristupljeno April 08 2006.

Kako znamo da Zemlja nije ravna ploča?

Bez obzira na napredak nauke u proteklih par stoljeća, još uvijek ima mnogo onih koji su skeptični o svemu, pa ne vjeruju ništa osim ono šta vide, a mnogi jedino što vide je da Zemlja u njihovom obližnjem horizontu izgleda RAVNA.

Sad kad neko jednom fizičaru spomene ideju ravne Zemlje, i svoje uvjerenje u to, fizičaru se zavrti u glavi jer shvati kakvih sve ljudi postoji na svijetu, ljudi koji ne znaju ili ne razumiju ni osnove osnova fizike, a posebno geofizike.

Biti sumnjičav i skeptičan je dobro, ali pretjerivati u tome nigdje ne vodi. Jednostavno moramo se pouzdati u nešto ili nekog da govori istinu. U današnje vrijeme da biste se uvjerili da je Zemlja okrugla možete letjeti avionom, proučavati fiziku i koristiti za promjenu zdrav razum. Predlažem da se pouzdate u mišljenje onog koji ima veće obrazovanje od vas u datoj oblasti, a ne da lupate naokolo bez ikakvog kredibiliteta i autoriteta. Ako ništa ne znate o nećemu, onda vaše mišljenje o tome nije baš ni bitno.

S druge strane, bez obzira koliko je posebno fizičarima jasno da je Zemlja OKRUGLA ili elipsoid, ne mora nužno biti lagano to nekom dokazati. Šta vi mislite o ovoj temi? Kako bi ste vi nekom dokazali da je Zemlja okrugla?

Dodatno razmišnjanje na ovu temu možete pogledati na sljedećem predavanju:

Kako mogu sateliti da lete u orbiti na temperaturi od 2000 stepeni celzijusa, a da ne izgore?

To da je temperatura tako velika ne znači da ćes se istopiti gore jer je mala gustoća čestica. Nema puno čestica, ali su jako brze, a budući da je temperatura proporcionalna srednjoj brzini kretanja čestica, onda može biti efektivno velika, ali da se osjeća kao mala. Na to kako temperatura djeluje utjeće i broj čestica, a ne samo njihova brzina (individualna temperatura). Npr. ruku ne možeš ni par sekundi držati u vodi temperature 80 celzijusa, a dugo vremena možeš provesti u sauni iste te temperature jer je vodena para manje gustoće od vode.

Dodatna stvar je da ako na satelitu imaš materijal koji dobro reflektuje energiju, onda slabo išta ostane da se absorbuje i zagrije ili sprži satelit. Npr. sigurno ste se svi susretali sa vatrostalnim staklom ili drugim materijalima koji se bez obzira na temperaturu ne kvare ili ste možda pekli nešto koristeći neku od ovih ili sličnih folija.

Šta je to hladna fuzija?

Hladna fuzija

 
 
 

Oprema za hladnu fuziju

 

Oprema za hladnu fuziju u Centru za svemirska istraživanja i pomorske vojne sustave u San Diegu (2005.)

 

“Trostruke trake” u detektoru neutrona se smatraju dokazom nastajanja neutrona iz paladijevih elektroda obogaćenih deuterijem.

Hladna fuzija i priča o njoj započela je na konferenciji za tisak u ožujku 1989. Stanley Pons i Martin Fleischmann, obojica elektrokemičari, tada na sveučilištu u Utahu u Salt Lake Cityju, izvijestili su da su otkrili nuklearnu fuziju pomoću akumulatora spojenog na elektrode od paladija, uronjene u vodenu kupelj, u kojoj je vodik bio zamijenjen njegovim izotopom deuterijem. Uz tu tvrdnju došlo se do pretpostavke da se fuzijom na stolu može proizvoditi, više ili manje ograničena, jeftina, čista energija. 

Imajući u vidu tradicionalno gledanje fizičara na nuklearnu fuziju, a to je spajanje jezgara deuterija, što zahtijeva temperature od više desetaka milijuna stupnjeva Celzija, tvrdnja da se to može učiniti pri sobnoj temperaturi s parom elektroda spojenih na akumulator, izazvala je nevjericu. Iako su neki znanstvenici izvijestili da su uspjeli ponoviti taj rezultat i to mjestimično, mnogi drugi izvijestili su o negativnim rezultatima, pa je hladna fuzija označena vrlo negativno u znanstvenim krugovima.

Uređaj Fleischmanna i Ponsa je uređaj je za elektrolizu vode, no ne obične, nego teške (D2O). Na anodi se oslobađa kisik, a na katodi od paladija, kemijskog srodnika platine, teški vodik ili deuterij. No dio elektrolizom oslobođenog deuterija ostaje zarobljen u paladiju. Tko zna bi li Fleischmann i Pons išta otkrili da elektrolizu nisu radili u kalorimetru pa su otkrili da se temperatura vode u mjernom uređaju (toplinski izoliranoj posudi) ponekad podigne s 30 na 50 °C. Kako energija i toplina ne mogu nastati ni iz čega, u kalorimetru je moralo doći do procesa kojim se oslobađa energija.

Ako platina ima moć da atom vodika približi atomu kisika (i atomima drugih molekula), na čemu se temelji njezino katalitičko djelovanje, možda paladij ima jaču moć da dva iona deuterija D+ (gole atomske jezgre) približi na tako malu udaljenost da se spoje u jezgru helija? Ako platina može katalizirati kemijske reakcije koje se bez nje odvijaju pri temperaturi od 1000 °C, može li paladij katalizirati nuklearne reakcije koje se zbivaju pri 10 000 000 °C. 

Istraživanja

U tajnosti, znanstvenici u mnogim zemljama, posebice u SAD-u, Japanu i Italiji, radili su tiho više od jednog desetljeća da bi spoznali znanstveno što stoji iza hladne fuzije. Danas oni to nazivaju nuklearnim reakcijama slabe energije ili, ponekad, kemijski potpomognutim nuklearnim reakcijama. Prvi znak da se odnos prema hladnoj fuziji možda mijenja stigla je u veljači 2002., kada je ratna mornarica SAD-a otkrila da su njezini znanstvenici u tajnosti istraživali hladnu fuziju, više ili manje neprekidno, sve otkako je započeo njezin slom. Većina tih radova obavljena je u Centru za svemirska istraživanja i pomorske vojne sustave u San Diegu, gdje se ideja stvaranja energije iz morske vode – dobrim izvorom teške vode – činila privlačnijom nego u drugim laboratorijima. Mnogi su znanstvenici u Centru radili s Fleischmannom, uvaženim elektrokemičarom, da bi ustanovili da je imao potpuno krivo, što je bilo teško povjerovati. 

U San Diegu i drugim istraživačkim centrima znanstvenici su nagomilali mnoštvo dokaza da se događa nešto neobično kada se pusti struja kroz elektrode od paladija, koje su u teškoj vodi. U kolovozu 2003., u hotelu u blizini Instituta za tehnologiju u Cambridgeu (Massachusetts), sastalo se oko 150 inženjera i znanstvenika na 10. međunarodnoj konferenciji o hladnoj fuziji. Promatrači na konferenciji bili su zapanjeni pažljivim načinom kojim se odnosilo prema različitim prijašnjim kritikama upućenim na račun istraživanja.

Tijekom godina, brojne su skupine širom svijeta reproducirale izvorni Pons-Fleischmannov učinak prekomjerne topline, dobivajući ponekad čak 250% od uložene energije. Dakako, prekomjerna energija sama po sebi nije dovoljna da bi se utvrdilo da dolazi do nuklearne fuzije. Kao dodatak energiji, kritičari će odmah naglasiti da bi fuzija jezgri deuterija trebala proizvesti i druge nusproizvode, kao što su helij i izotop vodika tricij. Dokazi o ovim nusproizvodima bili su oskudni iako su Antonella de Ninno i njezini suradnici iz talijanske Nacionalne agencije za nove tehnologije, energiju i okoliš u Rimu pronašli čvrste dokaze stvaranja helija kada se proizvodi prekomjerna toplina, a inače ne. Ostali znanstvenici napokon počinju objašnjavati zašto je teško ponoviti Pons-Fleischmannov pokus.

Mike McKubre sa SRI International u Menlo Parku, Kalifornija, uvaženi istraživač, vrlo utjecajan među onima koji se bave hladnom fuzijom, kaže da se spomenuti učinak može pouzdano ostvariti samo tada kada se elektrode paladija “omotaju” deuterijem uz omjer 100 % – jedan atom deuterija za svaki atom paladija. Njegov rad pokazuje da ako se omjer snizi za samo 10 %, na 90 %, proizvedena toplina će biti samo 1/6 od one kod omjera 100 %. Znanstvenici počinju sve bolje shvaćati kako točno dolazi do spomenutog učinka. Stanislaw Szpak sa suradnicima pri Zapovjedništvu za svemirska istraživanja i pomorske vojne sustave snimio je infracrvenim zrakama elektrode od paladija kako proizvode prekomjernu energiju. Ispada da se toplina ne proizvodi neprekidno po cijeloj elektrodi nego samo u vrućim točkama koje erumpiraju i zatim nestaju s površine elektrode. Ista je ekipa došla do dokaza o neobičnim minieksplozijama na površini elektrode.

Znanstvenici Lahey, Taleyarkhan i Nigmatulin tvrde da na taj način mogu izazvati fuziju u običnoj cijevi od Pyrex stakla koristeći deuterizirani aceton. Pomoću generatora neutrona izazivaju nastanak mjehurića u tekućini, te ih pomoću zvučnih valova implodiraju. Emisiju neutrona, koji su produkt fuzije, prate pomoću detektora neutrona. Mnogi znanstvenici su kritizirali Taleyarkhana da skriva načine na koje je izazvao sonofuziju, te nacrte aparature, zbog toga što gotovo nitko nije uspješno ponovio njegove eksperimente. On se, pak, brani da je uvijek iznosio sve potrebno da bi se pokusi uspješno obavili, te je raznim metodama pokušavao dokazati uspješnost svojih eksperimenata, no i dalje je cijelo to područje obavijeno velom tajne i intrige.

Hladna fuzija u Bologni

Dva znanstvenika sa Sveučilišta u Bologni, fizičar Sergio Focardi i inženjer Andrea Rossi, su 14. siječnja 2011. izveli pokus s hladnom fuzijom i time održali praktični prikaz rada ovog sustava pred odabranom publikom novinara, istraživača i profesora. Energetski katalizator je veličine stola. Iznos proizvedene energije je izračunat na temelju mjerenja količine vode koja isparava u jednoj sekundi. Po završetku eksperimenta, Rossi zaključuje da je potrošeno je 600 kWh, a proizvedeno 12 000 kWh. 

Izvori

  1.  “Hladna fuzija”, Daniel Posavec, 2011.
  2. “Prica s hladnom fuzijom”, Scificentar forum, 2011.
  3. “Hladna fuzija”, dr. sc. Nenad Raos, Zagreb, 2011.
  4. “Postignuta hladna fuzija”, Znanje, 2011.

Šta je to hladna fuzija?

Hladna fuzija

 
 
 

Oprema za hladnu fuziju

 

Oprema za hladnu fuziju u Centru za svemirska istraživanja i pomorske vojne sustave u San Diegu (2005.)

 

“Trostruke trake” u detektoru neutrona se smatraju dokazom nastajanja neutrona iz paladijevih elektroda obogaćenih deuterijem.

Hladna fuzija i priča o njoj započela je na konferenciji za tisak u ožujku 1989. Stanley Pons i Martin Fleischmann, obojica elektrokemičari, tada na sveučilištu u Utahu u Salt Lake Cityju, izvijestili su da su otkrili nuklearnu fuziju pomoću akumulatora spojenog na elektrode od paladija, uronjene u vodenu kupelj, u kojoj je vodik bio zamijenjen njegovim izotopom deuterijem. Uz tu tvrdnju došlo se do pretpostavke da se fuzijom na stolu može proizvoditi, više ili manje ograničena, jeftina, čista energija. 

Imajući u vidu tradicionalno gledanje fizičara na nuklearnu fuziju, a to je spajanje jezgara deuterija, što zahtijeva temperature od više desetaka milijuna stupnjeva Celzija, tvrdnja da se to može učiniti pri sobnoj temperaturi s parom elektroda spojenih na akumulator, izazvala je nevjericu. Iako su neki znanstvenici izvijestili da su uspjeli ponoviti taj rezultat i to mjestimično, mnogi drugi izvijestili su o negativnim rezultatima, pa je hladna fuzija označena vrlo negativno u znanstvenim krugovima.

Uređaj Fleischmanna i Ponsa je uređaj je za elektrolizu vode, no ne obične, nego teške (D2O). Na anodi se oslobađa kisik, a na katodi od paladija, kemijskog srodnika platine, teški vodik ili deuterij. No dio elektrolizom oslobođenog deuterija ostaje zarobljen u paladiju. Tko zna bi li Fleischmann i Pons išta otkrili da elektrolizu nisu radili u kalorimetru pa su otkrili da se temperatura vode u mjernom uređaju (toplinski izoliranoj posudi) ponekad podigne s 30 na 50 °C. Kako energija i toplina ne mogu nastati ni iz čega, u kalorimetru je moralo doći do procesa kojim se oslobađa energija.

Ako platina ima moć da atom vodika približi atomu kisika (i atomima drugih molekula), na čemu se temelji njezino katalitičko djelovanje, možda paladij ima jaču moć da dva iona deuterija D+ (gole atomske jezgre) približi na tako malu udaljenost da se spoje u jezgru helija? Ako platina može katalizirati kemijske reakcije koje se bez nje odvijaju pri temperaturi od 1000 °C, može li paladij katalizirati nuklearne reakcije koje se zbivaju pri 10 000 000 °C. 

Istraživanja

U tajnosti, znanstvenici u mnogim zemljama, posebice u SAD-u, Japanu i Italiji, radili su tiho više od jednog desetljeća da bi spoznali znanstveno što stoji iza hladne fuzije. Danas oni to nazivaju nuklearnim reakcijama slabe energije ili, ponekad, kemijski potpomognutim nuklearnim reakcijama. Prvi znak da se odnos prema hladnoj fuziji možda mijenja stigla je u veljači 2002., kada je ratna mornarica SAD-a otkrila da su njezini znanstvenici u tajnosti istraživali hladnu fuziju, više ili manje neprekidno, sve otkako je započeo njezin slom. Većina tih radova obavljena je u Centru za svemirska istraživanja i pomorske vojne sustave u San Diegu, gdje se ideja stvaranja energije iz morske vode – dobrim izvorom teške vode – činila privlačnijom nego u drugim laboratorijima. Mnogi su znanstvenici u Centru radili s Fleischmannom, uvaženim elektrokemičarom, da bi ustanovili da je imao potpuno krivo, što je bilo teško povjerovati. 

U San Diegu i drugim istraživačkim centrima znanstvenici su nagomilali mnoštvo dokaza da se događa nešto neobično kada se pusti struja kroz elektrode od paladija, koje su u teškoj vodi. U kolovozu 2003., u hotelu u blizini Instituta za tehnologiju u Cambridgeu (Massachusetts), sastalo se oko 150 inženjera i znanstvenika na 10. međunarodnoj konferenciji o hladnoj fuziji. Promatrači na konferenciji bili su zapanjeni pažljivim načinom kojim se odnosilo prema različitim prijašnjim kritikama upućenim na račun istraživanja.

Tijekom godina, brojne su skupine širom svijeta reproducirale izvorni Pons-Fleischmannov učinak prekomjerne topline, dobivajući ponekad čak 250% od uložene energije. Dakako, prekomjerna energija sama po sebi nije dovoljna da bi se utvrdilo da dolazi do nuklearne fuzije. Kao dodatak energiji, kritičari će odmah naglasiti da bi fuzija jezgri deuterija trebala proizvesti i druge nusproizvode, kao što su helij i izotop vodika tricij. Dokazi o ovim nusproizvodima bili su oskudni iako su Antonella de Ninno i njezini suradnici iz talijanske Nacionalne agencije za nove tehnologije, energiju i okoliš u Rimu pronašli čvrste dokaze stvaranja helija kada se proizvodi prekomjerna toplina, a inače ne. Ostali znanstvenici napokon počinju objašnjavati zašto je teško ponoviti Pons-Fleischmannov pokus.

Mike McKubre sa SRI International u Menlo Parku, Kalifornija, uvaženi istraživač, vrlo utjecajan među onima koji se bave hladnom fuzijom, kaže da se spomenuti učinak može pouzdano ostvariti samo tada kada se elektrode paladija “omotaju” deuterijem uz omjer 100 % – jedan atom deuterija za svaki atom paladija. Njegov rad pokazuje da ako se omjer snizi za samo 10 %, na 90 %, proizvedena toplina će biti samo 1/6 od one kod omjera 100 %. Znanstvenici počinju sve bolje shvaćati kako točno dolazi do spomenutog učinka. Stanislaw Szpak sa suradnicima pri Zapovjedništvu za svemirska istraživanja i pomorske vojne sustave snimio je infracrvenim zrakama elektrode od paladija kako proizvode prekomjernu energiju. Ispada da se toplina ne proizvodi neprekidno po cijeloj elektrodi nego samo u vrućim točkama koje erumpiraju i zatim nestaju s površine elektrode. Ista je ekipa došla do dokaza o neobičnim minieksplozijama na površini elektrode.

Znanstvenici Lahey, Taleyarkhan i Nigmatulin tvrde da na taj način mogu izazvati fuziju u običnoj cijevi od Pyrex stakla koristeći deuterizirani aceton. Pomoću generatora neutrona izazivaju nastanak mjehurića u tekućini, te ih pomoću zvučnih valova implodiraju. Emisiju neutrona, koji su produkt fuzije, prate pomoću detektora neutrona. Mnogi znanstvenici su kritizirali Taleyarkhana da skriva načine na koje je izazvao sonofuziju, te nacrte aparature, zbog toga što gotovo nitko nije uspješno ponovio njegove eksperimente. On se, pak, brani da je uvijek iznosio sve potrebno da bi se pokusi uspješno obavili, te je raznim metodama pokušavao dokazati uspješnost svojih eksperimenata, no i dalje je cijelo to područje obavijeno velom tajne i intrige.

Hladna fuzija u Bologni

Dva znanstvenika sa Sveučilišta u Bologni, fizičar Sergio Focardi i inženjer Andrea Rossi, su 14. siječnja 2011. izveli pokus s hladnom fuzijom i time održali praktični prikaz rada ovog sustava pred odabranom publikom novinara, istraživača i profesora. Energetski katalizator je veličine stola. Iznos proizvedene energije je izračunat na temelju mjerenja količine vode koja isparava u jednoj sekundi. Po završetku eksperimenta, Rossi zaključuje da je potrošeno je 600 kWh, a proizvedeno 12 000 kWh. 

Izvori

  1.  “Hladna fuzija”, Daniel Posavec, 2011.
  2. “Prica s hladnom fuzijom”, Scificentar forum, 2011.
  3. “Hladna fuzija”, dr. sc. Nenad Raos, Zagreb, 2011.
  4. “Postignuta hladna fuzija”, Znanje, 2011.

Kako mogu sateliti da lete u orbiti na temperaturi od 2000 stepeni celzijusa, a da ne izgore?

To da je temperatura tako velika ne znači da ćes se istopiti gore jer je mala gustoća čestica. Nema puno čestica, ali su jako brze, a budući da je temperatura proporcionalna srednjoj brzini kretanja čestica, onda može biti efektivno velika, ali da se osjeća kao mala. Na to kako temperatura djeluje utjeće i broj čestica, a ne samo njihova brzina (individualna temperatura). Npr. ruku ne možeš ni par sekundi držati u vodi temperature 80 celzijusa, a dugo vremena možeš provesti u sauni iste te temperature jer je vodena para manje gustoće od vode.

Dodatna stvar je da ako na satelitu imaš materijal koji dobro reflektuje energiju, onda slabo išta ostane da se absorbuje i zagrije ili sprži satelit. Npr. sigurno ste se svi susretali sa vatrostalnim staklom ili drugim materijalima koji se bez obzira na temperaturu ne kvare ili ste možda pekli nešto koristeći neku od ovih ili sličnih folija.

Kako znamo da Zemlja nije ravna ploča?

Bez obzira na napredak nauke u proteklih par stoljeća, još uvijek ima mnogo onih koji su skeptični o svemu, pa ne vjeruju ništa osim ono šta vide, a mnogi jedino što vide je da Zemlja u njihovom obližnjem horizontu izgleda RAVNA.

Sad kad neko jednom fizičaru spomene ideju ravne Zemlje, i svoje uvjerenje u to, fizičaru se zavrti u glavi jer shvati kakvih sve ljudi postoji na svijetu, ljudi koji ne znaju ili ne razumiju ni osnove osnova fizike, a posebno geofizike.

Biti sumnjičav i skeptičan je dobro, ali pretjerivati u tome nigdje ne vodi. Jednostavno moramo se pouzdati u nešto ili nekog da govori istinu. U današnje vrijeme da biste se uvjerili da je Zemlja okrugla možete letjeti avionom, proučavati fiziku i koristiti za promjenu zdrav razum. Predlažem da se pouzdate u mišljenje onog koji ima veće obrazovanje od vas u datoj oblasti, a ne da lupate naokolo bez ikakvog kredibiliteta i autoriteta. Ako ništa ne znate o nećemu, onda vaše mišljenje o tome nije baš ni bitno.

S druge strane, bez obzira koliko je posebno fizičarima jasno da je Zemlja OKRUGLA ili elipsoid, ne mora nužno biti lagano to nekom dokazati. Šta vi mislite o ovoj temi? Kako bi ste vi nekom dokazali da je Zemlja okrugla?

Dodatno razmišnjanje na ovu temu možete pogledati na sljedećem predavanju:

Šta je to Laplaceov demon?

Laplaceov demon

Francuski prosvjetitelj, Pierre-Simon Laplace, formulirao je misaoni eksperiment koji će u povijesti ostati zapamćen kao Laplaceov demon.

U povijesti znanosti, Laplaceov demon se smatra prvom objavljenom artikulacijom kauzalnog ili znanstvenog determinizma, a konstruirao ga je Pierre-Simon Laplace 1814. godine. Prema kauzalnom determinizmu, ako bi postojao netko tko bi znao preciznu lokaciju i moment sile svakog atoma u svemiru, znao bi njihove prošle i buduće vrijednosti u bilo kojem vremenskom trenutku. Vrijednosti se mogu izračunati pomoću zakona klasične mehanike.

Misaoni eksperiment je verbaliziran na sljedeći način:

Trenutno stanje svemira možemo promatrati kao posljedicu njegove prošlosti i uzrok njegove budućnosti. Intelekt koji bi u danom trenutku poznavao sve sile koje pokreću prirodu i sve položaje svih stvari od kojih je priroda sačinjena, još ako bi taj Intelekt bio toliko osebujan da analizira sve te podatke, mogao bi u jednoj formuli objedniti kretanja kako najvećih objekata u svemiru tako i ona najsitnijeg atoma; za takav Intelekt, ništa ne bi bilo neodređeno, a budućnost bi, kao i prošlost, bila pred njegovim očima.

Pierre Simon Laplace, Filozofski esej o vjerojatnostima

Taj Intelekt se danas najčešće naziva Laplaceovim demonom (mada ga je Hans Reichenbach nazvao i Laplaceovim nadčovjekom). Sam Laplace, doduše, nije koristio naziv “demon”, koji je nastao tek kasnije. Termin kojeg u izvornom tekstu koristi Laplace je – Une intelligence.

Zanimljivost

  • U sklopu Digimon franšize, Digimon po imenu AncientWisemon posjeduje napad po imenu Laplace no Ma, što u prijevodu s japanskog znači Laplaceov demon. Pomoću tog napada, AncientWisemon precizno izračuna koordinate spiritualnog svijeta i svog protivnika vječno zatvori u taj svijet.

Reference

    1. Hawking, Stephen. “Does God Play Dice?”. Public Lectures.
    2. Pierre-Simon Laplace, “A Philosophical Essay on Probabilities” (full text).
    3. Laplace, Pierre Simon, A Philosophical Essay on Probabilities, translated into English from the original French 6th ed. by Truscott,F.W. and Emory,F.L., Dover Publications (New York, 1951) p.4

Šta je to Laplaceov demon?

Laplaceov demon

Francuski prosvjetitelj, Pierre-Simon Laplace, formulirao je misaoni eksperiment koji će u povijesti ostati zapamćen kao Laplaceov demon.

U povijesti znanosti, Laplaceov demon se smatra prvom objavljenom artikulacijom kauzalnog ili znanstvenog determinizma, a konstruirao ga je Pierre-Simon Laplace 1814. godine. Prema kauzalnom determinizmu, ako bi postojao netko tko bi znao preciznu lokaciju i moment sile svakog atoma u svemiru, znao bi njihove prošle i buduće vrijednosti u bilo kojem vremenskom trenutku. Vrijednosti se mogu izračunati pomoću zakona klasične mehanike.

Misaoni eksperiment je verbaliziran na sljedeći način:

Trenutno stanje svemira možemo promatrati kao posljedicu njegove prošlosti i uzrok njegove budućnosti. Intelekt koji bi u danom trenutku poznavao sve sile koje pokreću prirodu i sve položaje svih stvari od kojih je priroda sačinjena, još ako bi taj Intelekt bio toliko osebujan da analizira sve te podatke, mogao bi u jednoj formuli objedniti kretanja kako najvećih objekata u svemiru tako i ona najsitnijeg atoma; za takav Intelekt, ništa ne bi bilo neodređeno, a budućnost bi, kao i prošlost, bila pred njegovim očima.

Pierre Simon Laplace, Filozofski esej o vjerojatnostima

Taj Intelekt se danas najčešće naziva Laplaceovim demonom (mada ga je Hans Reichenbach nazvao i Laplaceovim nadčovjekom). Sam Laplace, doduše, nije koristio naziv “demon”, koji je nastao tek kasnije. Termin kojeg u izvornom tekstu koristi Laplace je – Une intelligence.

Zanimljivost

  • U sklopu Digimon franšize, Digimon po imenu AncientWisemon posjeduje napad po imenu Laplace no Ma, što u prijevodu s japanskog znači Laplaceov demon. Pomoću tog napada, AncientWisemon precizno izračuna koordinate spiritualnog svijeta i svog protivnika vječno zatvori u taj svijet.

Reference

    1. Hawking, Stephen. “Does God Play Dice?”. Public Lectures.
    2. Pierre-Simon Laplace, “A Philosophical Essay on Probabilities” (full text).
    3. Laplace, Pierre Simon, A Philosophical Essay on Probabilities, translated into English from the original French 6th ed. by Truscott,F.W. and Emory,F.L., Dover Publications (New York, 1951) p.4