Category Archives: Fizika i teologija

Zašto svako mjesto nema svoj institut za fiziku?

U 21. stoljeću mnogi su mislili da ćemo već u prvim godinama istog imati leteće aute, da ćemo imati kolonije u dalekom Svemiru i mnogo toga drugog. Danas imamo neke stvari koje niko nikad nije mogao ni predvidjeti, a na pragu smo još nevjerojatnijih otkrića i izuma prvenstveno u fizici i drugim naukama, a potom i u tehnologiji i u poboljšanju svakodnevnog života svih ljudi na Zemlji. Tako se barem čini.

Međutim, ubrzan napredak u jednoj oblasti može biti jako opasan po društvo ako se ne uskladi sa napredkom u svim drugim oblastima. Kad se u 20 stoljeću razvijala nuklearna fizika, oni koji su radili na njoj nisu ni slutili da će uskoro dva grada biti skoro sbrisani sa lica Zemlje zbog njihovih izuma. To je primjer gdje bolja tehnologija zasnovana na boljoj nauci ne vodi nužno boljem životu, nego gorem. Srećom, duhovi su se smirili i od katastrofe u Ćernobilu nismo imali ni jedan veliki incident tog tipa. Ipak, i danas se otkrića iz fizike i ostalih nauka koriste još uvijek za brže i jednostavnije.. ubijanje ljudi, uh. Dronovi su vrhunac tehnologije zasnovane na vrhunskoj fizici, ali je njihova najpoznatija današnja primjena daljinsko ubijanje “terorista”.

S druge strane, o nevjerojatnim mirnodobskim primjenama nauke i tehnologije ne moram ni govorit. Svi ih iz dana u dan sve više i više susrećemo. Moram li i spominjati mobitele, kompjutere, aute, avione, vozove, televizore, satelite itd.? Sve to ko nije koristio ne može ni znati koliko dobra mogu fizika i ostale nauke donijeti, a za nas ostale koji jesmo, šta još čekamo?

Zašto samo rijetki gradovi imaju svoje institute za fiziku, samo najveći gradovi, a ostali ju ignoriraju kao da nije bitna, kao da nikom ne treba, a svi koristimo njene blagodati? Zamislite kad bi u sportu samo veliki gradovi imali fudbalske klubove i terene. Na hiljade igrača nikad ne bi dobilo ni priliku da se profesionalno okuša u fudbalu i za hiljade njih niko nikad ne bi ni saznao. Takva je situacija s fizikom.

Da stvar bude gora, zamislite da postoje cijele države koje nemaju ni jedan jedini institut za fiziku. U Bosni i Hercegovini je prije rata postojao institut za fiziku u Sarajevu, ali šta se sa njim desilo i zašto je zatvoren to izgleda ni profesori fizike na PMF – u u Sarajevu ne znaju, ili možda znaju i šute o tome kako se ne bi zamjerili sa stranačkim ili ko zna kojim poglavicama koji vjerojatno onako bosanski ispod ruke i financiraju neka istraživanja u zamjenu za šutnju. Pitam se kome to u bosanskohercegovačkom društvu osakaćenom od zdravog razuma smeta fizika i kome to ne treba fizika? 

Za situaciju u fizici, ali i drugim naukama u BiH i na našim prostorima krive su mnoge okolnosti, ali i samo fizičari iz BiH od kojih neki vjerovali ili ne misle da je stanje odlično. Sam sam prisustvovao kad je jedna osoba fizičar, profesor fizike izjavila da durštvo ne treba više fizičara od onog broja koliko ih ima. Zamislite da u sportu, kažu, dovoljno je stotinu igrača da igraju fudbal, ostali nek sjede kući i gledaju preko tv – a i dive se ovih stotinu izabranih.

Zašto mladi ne vole fiziku i zašto ju češće ne upisuju? Razlog je pred našim očima, samo da li želimo da ga vidimo? Razlog je vrlo jednostavan, pametni ljudi nemaju gdje da se bave fizikom, nemaju nade da će moći hljeb doma zaraditi s fizikom. Logično je da nisu zainteresovani za nju. Naravno, reći ćete fizika se aktivno izučava na drugim mjestima i fakultetima gdje ona ima primjenu, poput mašinskog ili elektrotehničkog fakulteta. Istina, ali velika je razlika između fizike na tim fakultetima i one fizike kojom bi se bavili ljudi u institutu za fiziku. Ona fizika na fakultetima gdje se koristi primjenjena fizika je u glavnom suma gotovog znanja, međutim fizika na institutima je proces spoznaje, aktivno istraživanje i proširivanje spoznaje o prirodi.

Ja mislim da svako mjesto treba svoj institut za fiziku jer u svakom mjestu ima ljudi koji imaju mozak i koji vole da ga koriste, ako imaju gdje. Ono šta se radi u školama i fakultetima je samo vrh ledenog brijega od onog šta bi trebalo da bude i šta bi smo trebali da imamo.

Nikad više nije bilo potrebe za fizikom jer danas ne samo da smo postali svjesniji problema nego smo ih otkrili puno više nego smo mogli i zamisliti da ih ima. U mnogim oblastima suštinski nismo daleko odmakli ni od vremena Aristotela i Platona od prije oko 2000 godina, samo se forma promjenila.

Ako želimo suštinske promjene, suštinski ćemo morati da sebe i druge stvari promjenimo. Ako ne, onda ćemo morati čekati još dugi niz godina prije nego izađemo iz modernog srednjeg vijeka za fiziku, koji postoji vjerovali ili ne posebno u najnerazvijenijim društvima svijeta. Da li je nerazvijenost uzrok nezainteresovanosti društva za fiziku ili je obrnuto suštinski je nebitno. Bitno je samo da je razvijenost društva vezana za fiziku i druge nauke, a o tome šta nam je raditi zaključite sami. Za početak mogli smo osnovati prvi online institut za fiziku, a to bi mogla biti ova stranica. Postoje ljudi koji se stalno žale na probleme, a postoje oni koji nude rješenja. Fizičari su ljudi opsjednuti rješenjima, samo mnogi ih vole držati samo za sebe i u tome je problem.

Priču sam poćeo sa tim kako se otkrića iz fizike mogu zloupotrijebiti ako društvo moralno ne sazrije, a završiti ću je jednom jednostavnom konstatacijom: Ignoriranje fizike od strane društva i onih koji su na poziciji je isto pokazatelj moralnog pada društva i tih ljudi.

Zbog lošeg morala u društvu fizika je morala da se povuće u sjenu i u stranu i da iz tog ugla bude samo lopta za dobacivanjem poglavicama koji znaju da svima drže predavanja kako je za rješavanje problema najbolje ići hodži, popu i svešteniku od kojih mnogi za razliku od onih iz srednjeg vijeka ne znaju rješiti ni najobičniji sistem jednadžbi.

Ako nismo u srednjem vijeku kad je fizika u pitanju, onda smo možda i u starijem periodu od tog.

Šta je to teorija igara?

Teorija igara

Teorija igara se može definisati ili kao grana primenjene matematike koja se služi modelima za proučavanje međusobnog uticaja i dejstva formalnih impulsivnih struktura (“igre”) ili kao grana ekonomske teorije koja se bavi analizom procesa odlučivanja manjeg broja aktera.

Najopštije, igru može da igra i jedan igrač (poput slagalice), ali njena veza sa matematičkom teorijom nastupa kada su u igru uključena najmanje dva igrača, i kada su oni sukobljeni. Svaki od igrača izabira strategiju koja će mu doneti najveću dobit odnosno kojom će nadigrati drugog igrača.

Ono što povezuje ovu matematičku teoriju sa drugim oblastima, posebno politikom, jeste priroda čoveka da najradije projektuje i planira svoju dobit kroz gubitak drugog igrača (da kažemo preciznije: mnogi slučajevi u stvarnosti mogu da se svedu na nekooperativne igre).

Teoretičari igara definišu same igre, proučavaju i predviđaju ponašanje igrača, učesnika u igri, kao i adekvatne strategije. Naočigled različiti pristupi igri mogu proizvesti slične događaje i rezultate u okviru jedne igre.

Istorija teorije igara

Džon fon Nojman i Oskar Morgenštern prvi su se bavili ovim predmetom u svojoj knjizi “Teorija igara i ekonomsko ponašanje” iz 1944. godine. Sledeći fundamentalan doprinos dao je Džon Neš definišući optimalne strategije za igre sa više igrača i pojam ravnoteže. NJena najtesnija veza sa ekonomijom je na polju istraživanja i pronalaženja racionalnih strategija u situacijama kada rezultat zavisi ne samo od sopstvene strategije i “uslova na tržištu”, već i od strategije koju su odabrali i drugi učesnici sa istim ciljevima.

Teorija se najviše razvila primenom u vojnoj strategiji. Konkretno, Nojman i Neš, su prvu primenu teorije radili za američku vojsku.

Primene teorije igara

Teorija je primenljiva u mnogim oblastima, poput ekonomije, međunarodnih odnosa, evolucionoj biologiji, političkim naukama i vojnoj strategiji. Teorija ima primenu i u operacionim istraživanjima, kolektivnom ponašanju, psihologiji.

Igre mogu biti:

  • kooperativne, kada akteri sarađuju u zajedničkom interesu, i nekooperativne, oponentske, kada akteri pokušavaju da nadigraju jedni druge i zanemaruju ukupnu dobit igre;
  • na igre sa fiksnom sumom, koja se deli među igračima, i sa promenljivom sumom, čija visina zavisi od odabranih strategija,
  • na statičke igre, kada se sve odluke donose istovremeno, i na dinamičke, ili sekvencijalne, kada se odluke donose tokom vremena,
  • na igre sa potpunim i nepotpunim informacijama itd.

Teorija igara ima sve veći uticaj i sve važniju ulogu u logici i kompjuterskim naukama. Nekoliko logičkih teorija zasnovane su na semantici igara. U kompjuterskim naukama koriste se igre kao interaktivni modeli iznalaženja rešenja. (Computability logic attempts to develop a comprehensive formal theory (logic) of interactive computational tasks and resources, formalising these entities as games between a computing agent and its environment.)*

Ova teorija može se primeniti kako na najpopularnije društvene i zabavne igre tako i na značajne oblike društvene interakcije. Zatvorenikova nedoumica (The prisoner’s dilemma), koju je popularisao matematičar Albert Taker, predstavlja primer primene teorije u stvarnom životu; obuhvatajući prirodu ljudske saradnje, čak je postala osnova i za TV igru “Friend or Foe?”.

Biolozi koriste teoriju igara u procesu razumevanja i predviđanja određenih ishoda evolucije, poput koncepta o evoluciono stabilnoj strategiji koji su postavili Džon Mejnerd Smit i Džordž Prajs u časopisu Nejčer.

Analitičari igara često koriste druge grane matematike, posebno verovatnoću, statistiku i linearno programiranje, u sadejstvu sa teorijom igara.

Za svoj rad na teoriji igara nobelove nagrade za ekonomiju dobili su:

  • Džon Neš, Rajnhard Zelten i Džon Haršanji u 1994. godini i
  • Robert Auman i Tomas Šeling u 2005. godini.

Literatura

  • Božo Stojanović – Teorija igara: elementi i primena (Službeni glasnik i Institut za evropske studije, 2005)

Izvor: Wikipedia

Da li se vjera i nauka miješaju?

Ovo je priievod kratkog odgovora fizičara Lawrence Kraussa na pitanje da li se Bog i nauka miješaju za youtube kanal ‘Closer to truth’. Laurence Krauss je u internet zajednici poznat kao neko ko ne vjeruje u Boga, međutim u ovom intervijuu on na dobar način opisuje kako nauka ima ograničenja i ne može puno reći o pitanjima vjere.

   Lawrence Krauss:



“Mnogi veliki naučnici ne vjeruju u Boga. To je malo pretjerana tvrdnja. Mislim da većina naučnika ne misle dovoljno o Bogu da bi znali da li on postoji ili ne. Za naučna pitanja to je irelevantno. Nema dokaza da trebamo išta osim zakona fizike i drugih naučnih zakona da bi objasnili sve što vidimo. Fizika je bila tako uspješna u opisivanju Svemira, da neki pretjeruju pa kažu da je nauka sve. U zadnjih par godina shvatio sam da nauka nije sve. Sad smo licem u lice s pitanjima kao što su zašto postoji materija uopšte, šta se dogodilo u prvom bilionitom dijelu sekunde poslije Velikog praska. Zbog tih moćnih otkrića iz fizike neki bi rekli da sve razumijemo. Međutim nauka je samo jedan od načina spoznaje. Mnogi ljudi osjećaju duhovnu potrebu, ali nauka se ne bavi time. Neki naučnici bi rekli zbog toga što se nauka tim ne bavi da je to besmisleno i nebitno, da su vjernici  zaluđeni. To bi moglo biti i tačno, ali ako se nešto ne može testirati onda to nije nauka i postoji mnogo stvari koje ne možete testirati. Vrlo je važno zapaziti da nauka ne čini nemogućim da se vjeruje u Boga, ali čini mogućim da se ne vjeruje. To je vrlo važno primjetiti jer do razvoja nauke sve je bilo čudo, međutim nauka je riješila misteriju mnogih stvari. Prvi uzrok je možda divan uzrok, ali je čini se prirodni uzrok. Bio sam u Vatikanu gdje sam držao predavanje nekim teolozima kojima sam rekao da oni mene trebaju, a ja njih ne. Svaka ozbiljna teologija mora ozbiljno shvatiti nauku, međutim nauka se ne bavi teološkim pitanjima. Ja ne moram ništa znati o konačnoj svrsi svemira da bi znao kako svemir funkcioniše. Međutim postoje stvari o kojima nauka ništa ne može reći, a to su one koje su u nekom smislu u domeni vjere, onog šta vi vjerujete uprkos nedostatku dokaza za to. Uvijek izbjegavam da nešto tvrdim sa 100 % sigurnošću, ali kako više i više upoznajemo Svemir, mogli bi doći do toga da se bavimo pitanjima koja su tradicionalno bila teološka.



Važno je shvatiti šta su ograničenja nauke u ovom trenutku. Mislim da je bilo mnogo interesa za vezu nauke i religije, a ja smatram to čudnim.”

Izvor: https://youtu.be/25VRX6HBws0