Category Archives: Fizika i teologija

Koje hipoteze postavljaju razni svjetonazori i tvrde da su istinite?

Neki kritičari religija tvrde da su religije propale ili zastarjele ili primitivne nauke. Ako bi religijske tvrdnje izrazili preko naučnih hipoteza koje bi to bile?

Evo dvije ključne tvrdnje za deset najvećih religija na svijetu, kao i za ateizam, predstavljene u obliku naučnih hipoteza:

Budizam:

  1. Ako postoji patnja, onda postoji put koji vodi do njenog prestanka.
  2. Ako se slijedi Plemeniti osmerostruki put, onda se može postići prosvjetljenje.

Kršćanstvo:

  1. Ako Isus Krist jest sin Božji, onda je njegova smrt i uskrsnuće sredstvo spasenja za čovječanstvo.
  2. Ako se vjeruje u Svetu Trojstvo, onda postoji jedan Bog u tri osobe.

Hinduizam:

  1. Ako karma djeluje, onda su djela pojedinca direktno povezana s kvalitetom njegovog budućeg života.
  2. Ako postoji ciklus reinkarnacije, onda duše prolaze kroz različite živote dok ne postignu mokšu.

Islam:

  1. Ako se slijedi Kur’an i Sunnet, onda se može postići zadovoljstvo Allaha i ulazak u raj.
  2. Ako je Muhamed posljednji prorok, onda su njegovi učenja konačni vodič za život muslimana.

Judaizam:

  1. Ako se slijede zapovijedi Tore, onda se živi u skladu s Božjom voljom.
  2. Ako se očekuje dolazak Mesije, onda će on uspostaviti Božje kraljevstvo na Zemlji.

Sikhizam:

  1. Ako se meditira na ime Boga (Waheguru), onda se može postići duhovno oslobođenje.
  2. Ako se živi po pet K-ova, onda se pokazuje posvećenost sikhizmu.

Šintoizam:

  1. Ako se poštuju kami (duhovi prirode), onda se živi u harmoniji s prirodom.
  2. Ako se prakticiraju rituali čišćenja, onda se postiže duhovna čistoća.

Taoizam:

  1. Ako se slijedi Tao (Put), onda se postiže harmonija s univerzumom.
  2. Ako se prakticira wu wei (ne-djelovanje), onda se živi u skladu s prirodnim tokom stvari.

Konfucijanizam:

  1. Ako se poštuju pet ključnih odnosa, onda se postiže društvena harmonija.
  2. Ako se prakticira ren (humanost), onda se postiže moralni razvoj pojedinca.

Zoroastrizam:

  1. Ako se bira Asha (istina i red), onda se podržava stvaranje i održavanje svijeta.
  2. Ako se odbacuje laž i zlo, onda se promiče dobrobit i napredak duše.

Ateizam:

  1. Ako bogovi ne postoje, onda je religija produkt ljudske mašte.
  2. Ako se primjenjuju racionalno razmišljanje i znanstveni metod, onda se može objasniti prirodni svijet bez potrebe za božanskim bićima.

Ove hipoteze su formulirane na temelju ključnih vjerovanja svake religije i ateizma, kako su opisani u dostupnim izvorima⁸⁹²³.

Source: Conversation with Bing, 3/16/2024
(1) World Religions – Statistics & Facts | Statista. https://www.statista.com/topics/10326/world-religions/.
(2) 5 Main World Religions and Their Basic Beliefs | YourDictionary. https://www.yourdictionary.com/articles/world-religions-beliefs.
(3) Atheism | Definition, History, Beliefs, Types, Examples, & Facts. https://www.britannica.com/topic/atheism.
(4) Atheism – Wikipedia. https://en.wikipedia.org/wiki/Atheism.
(5) undefined. https://www.linkedin.com/posts/activity-7172509956582154240-jyZ8?utm_source=share&utm_medium=member_android.
(6) Lesson 4: The Claims of Atheism | Free Sunday School Lessons. https://www.freesundayschoollessons.org/systematic-theology/atheism/lesson-4-the-claims-of-atheism/.
(7) Beliefs and philosophies of atheism | Britannica. https://www.britannica.com/summary/atheism.
(8) 2. The Sweeping Claims Of The Atheist | Bible.org. https://bible.org/seriespage/2-sweeping-claims-atheist.
(9) Atheism – Beliefs, Arguments, History | Britannica. https://www.britannica.com/topic/atheism/Comprehensive-definition-of-atheism.
(10) Commonalities And Differences Between The World’s Major Religions. https://religionsfacts.com/commonalities-and-differences-between-the-worlds-major-religions/.
(11) How Many Religions Are There in the World?. https://www.learnreligions.com/how-many-religions-are-there-in-the-world-5114658.
(12) What Is the Most Widely Practiced Religion in the World?. https://www.britannica.com/story/what-is-the-most-widely-practiced-religion-in-the-world.

Koliko bogova postoji na Zemlji?

To je veoma zanimljivo pitanje, ali nije lako odgovoriti. Različite religije, kulture i mitologije svijeta imaju različite liste božanstava1 koja obožavaju ili u koja vjeruju. Neke religije su monoteističke, što znači da vjeruju u samo jednog Boga, dok su druge politeističke, što znači da vjeruju u mnoge bogove. Neke religije su čak i ateističke, što znači da uopće ne vjeruju ni u kakve bogove.

Prema Pew Research Centeru, oko 85 posto svjetske populacije identificira se s religijskom grupom2. Pet najdominantnijih religija na globalnom nivou su kršćanstvo, judaizam, islam, budizam i hinduizam2. Ove religije imaju različite poglede na broj i prirodu bogova. Na primjer:

Kršćanstvo vjeruje u jednog Boga koji postoji u tri osobe: Ocu, Sinu i Svetom Duhu.

Judaizam vjeruje u jednog Boga koji je tvorac i vladar svemira.

Islam vjeruje u jednog Boga koji je jedini vrijedan obožavanja i nema partnera ili saradnike.

Budizam nema koncept ličnog Boga, već se fokusira na učenje Bude i postizanje prosvjetljenja.

Hinduizam vjeruje u mnoge bogove i boginje koji su manifestacije jedne vrhovne stvarnosti zvane Brahman.

Dakle, ovisno o tome koju religiju ili svjetonazor slijedite, možda ćete imati drugačiji odgovor na to koliko bogova ima na svijetu. Neko može reći da postoji samo jedan Bog, neko može reći da ima mnogo bogova, neko može reći da nema bogova, a neko može reći da je nemoguće znati sa sigurnošću.

Prema Wikipediji, postoje mnoge liste božanstava različitih religija, kultura i mitologija svijeta. Neke od ovih lista su zasnovane na klasifikaciji, kao što su božanstva kreatora, nebeska božanstva ili božanstva varalica. Neki su zasnovani na kulturnoj sferi, kao što su afrička, azijska, evropska ili indijanska božanstva. Neki su zasnovani na određenim religijama ili mitologijama, kao što su egipatska, grčka, hinduistička ili nordijska božanstva.

Jedan od načina da se procijeni broj bogova iz različitih religija je da se prebroji broj božanstava na svakoj listi i zbroji. Međutim, ova metoda možda nije baš tačna, jer se neka božanstva mogu pojaviti na više od jedne liste, neke liste mogu biti nepotpune ili zastarjele, a neka božanstva mogu biti sporna ili kontroverzna. Također, neke religije ili mitologije mogu imati više ili manje božanstava od drugih, ovisno o njihovim vjerovanjima i praksi.

Drugi način da se procijeni broj bogova iz različitih religija je da se pogleda broj religija u svijetu i pretpostavi da svaka religija ima barem jednog boga. Prema Learn Religions, danas u svijetu postoji više od četiri hiljade religija2, iako je većina njih sadržana u nekolicini velikih vjerskih grupa. Pet najdominantnijih religija u svijetu su kršćanstvo, judaizam, islam, budizam i hinduizam2. Ove religije imaju različite poglede na broj i prirodu bogova, kao što sam ranije objasnio.

Dakle, ako pretpostavimo da svaka religija ima barem jednog boga, onda možemo reći da na svijetu postoji najmanje četiri hiljade bogova iz različitih religija. Međutim, ova metoda također možda nije baš tačna, jer neke religije mogu imati više od jednog boga, neke religije uopće nemaju boga, a neke religije mogu dijeliti istog boga s drugim religijama.

Stoga vam ne mogu dati precizan broj koliko bogova iz različitih religija postoji na svijetu. Zavisi od toga kako definišete boga, kako računate boga i kako upoređujete različite bogove. To je složena i fascinantna tema koja može zahtijevati više istraživanja i istraživanja. Šta vi mislite? Imate li bolji način da procijenite broj bogova iz različitih religija?

Kada su se prvi ljudi pojavili na planeti Zemlji?

Kada je naša planeta bila stara četiri milijarde godina, uspon velikih biljaka i životinja tek je počeo. Složenost je eksplodirala otprilike u to vrijeme, jer je kombinacija višećelijske, seksualne reprodukcije i drugih genetskih napretka dovela do kambrijske eksplozije. Mnoge evolucijske promjene dogodile su se u narednih 500 miliona godina, s izumiranjem i pritiscima selekcije koji su utrli put za nastanak i razvoj novih oblika života.

Prije 65 miliona godina, katastrofalni udar asteroida zbrisao je ne samo dinosauruse, već i gotovo svaku životinju tešku preko 25 kg (osim kožnih morskih kornjača i nekih krokodila). Ovo je bilo posljednje veliko masovno izumiranje Zemlje i ostavilo je veliki broj neispunjenih niša za sobom. Sisavci su postali istaknuti nakon toga, a prvi ljudi su nastali prije manje od milion godina. Evo naše priče.

Prije 65 miliona godina, masivni asteroid prečnika između 5 i 10 kilometara udario je u našu planetu. Podigao je sloj prašine koji se taložio po cijelom svijetu, sloj koji se danas može naći u sedimentnim stijenama naše planete. Na starijoj strani tog sloja nalaze se fosili poput dinosaura, pterosaura, ihtiosaura i plesiosaura. Džinovski gmizavci, amoniti i velike klase biljaka i životinja postojale su prije tog događaja, zajedno s malim pticama koje lete i sićušnim sisavcima koji žive na kopnu.

Nakon tog događaja, sisari su preživjeli. Bez većih grabežljivaca koji bi ih zaustavili, rasli su, diverzificirali se i doživjeli populacijsku eksploziju. Primati, glodari, lagomorfi i drugi oblici sisara, uključujući placentne sisare, tobolčare, pa čak i sisare koji leže jaja, su brojni na početku kenezojske epohe.

Gotovo odmah, primati su počeli još više da se diverzificiraju. Prije 63 miliona godina — samo 2 miliona godina nakon smrti dinosaurusa — podijelili su se u dvije grupe.

Primati sa suhim nosom, formalno poznati kao haplorini, koji su se razvili u moderne majmune i stare majmune.
Primati s vlažnim nosom, poznati kao strepsirrine, koji su se razvili u moderne lemure i aye-ay.

Prije 58 miliona godina dogodila se još jedna velika promjena: haplorini su doživjeli zanimljiv genetski rascjep, jer se prva nova i jedinstvena evolucijska grana razlikovala od ostalih primata suhog nosa: tarsier. Sa svojim ogromnim očima, bio je jedinstveno dobro prilagođen da vidi noću.

Niša koju je sada zauzela bila je dovoljno različita od preostalih grupa naših predaka da su od ovog trenutka dalje evoluirali drugačije od ostalih svojih rođaka. Ova vrsta evolucijskog cijepanja događa se s vremena na vrijeme i nije jedinstvena za primate.

Iako obično ne razmišljamo mnogo o našim dalekim rođacima i kako se oni razvijaju nakon što se odvoje od nas, nisu samo haplorini poput nas (i naših direktnih predaka) prošli kroz zanimljive faze evolucije. U proteklih 65 miliona godina — baš kao što je bilo prije tog vremena — razni sisari, ptice, biljke i drugi živi organizmi evoluirali su zajedno. Evolucija je vođena promjenama okoliša, a to uključuje i sve cvjetne i faunističke promjene koje se dešavaju na našoj planeti.

Prije 55 miliona godina, nagli porast stakleničkih plinova doveo je do brzog porasta globalne prosječne temperature, izbrisavši mnoge životinje i biljke u dubokom okeanu. Ova transformacija ostavila je mnoge velike, nepopunjene niše u okeanu, utirući put za razvoj kitova (velikih okeanskih sisara).

Prije 50 miliona godina, neki od sisavaca s parnim prstima počeli su evoluirati u morska bića. Artiodaktili su možda svi evoluirali od jednog zajedničkog pretka ili su evoluirali nezavisno. Životinje kao što je Indohyus, koji datira prije 48 miliona godina, možda su dovele do protocetida: sisara u plitkim vodama koji su se vratili na kopno da bi rodili.

Otprilike u to vrijeme, prije 47 miliona godina, postojao je primat Darwinius masillae, jer fosil Ida, sačuvan iz tog vremena, pruža spektakularan primjer. Iako je ovo prvobitno reklamirano kao poslovična „karika koja nedostaje“ u ljudskoj evoluciji, Ida nije haplorin kao mi, već strepsirena: primat vlažnog nosa.

Ali još 7 miliona godina kasnije — prije 40 miliona godina — dogodio se važan razvoj među primatima suhog nosa: majmuni Novog svijeta su se razgranali. Ljudi i naši preci majmuna potječu od majmuna Starog svijeta; Majmuni Novog svijeta su prvi majmuni (ili viši primati) koji su evolucijski odstupili od naše loze. Oni bi kolonizirali veći dio Južne Amerike, gdje ih i danas ima u izobilju.

Majmuni Starog svijeta nastavljaju napredovati i uspješno zauzimaju svoje niše, dok se diverzificiraju u veličini tijela i fizičkim karakteristikama. Prije 25 miliona godina evoluirali su prvi majmuni, odvojivši se od preostalih majmuna Starog svijeta u to vrijeme. Majmuni — definirani potpunim nedostatkom repa bilo koje vrste — bi potom dali povoda mnogim bliskim srodnicima ljudi koji prežive danas: i manjim i velikim majmunima.

Najraniji majmun koji se odvojio od majmuna Starog svijeta bio je Gibon, manji majmun koji se prvi put pojavio prije 18 miliona godina.

Prije negdje između 14 i 16 miliona godina pojavili su se prvi veliki čovjekoliki majmuni, a orangutani su se razgranali prije 14 miliona godina. Orangutani su se nakon toga proširili u južnu Aziju, dok su ostali veliki majmuni ostali u Africi. Najveći primat ikada, Gigantopithecus, prvi je put nastao prije nekih 9 miliona godina, a izumro je tek prije nekoliko stotina hiljada godina.

Prije 7 miliona godina, gorile su se odvojile od drugih velikih majmuna; oni ostaju najveći od svih preživjelih primata.

Veliki majmuni su se prije 6 miliona godina odvojili u dva smjera, pri čemu je jedan smjer doveo do ljudskih predaka, a drugi ogranak doveo do čimpanza i bonoba. Grana šimpanza/bonobo ostaje ujedinjena još 4 miliona godina, s našim najbližim preživjelim rođacima — čimpanzama i bonoboima — koji se razilaze jedni od drugih prije samo 2 miliona godina.

Ali na tragu naših direktnih predaka, razvoj je bio brz i dubok. Prije 5,6 miliona godina nastao je prvi istinski dvonožni majmun, Ardipithecus. Iako je to kontroverzna tvrdnja, kosti šake u Ardipithecusu pokazuju dokaze da je to prijelazni fosil između ranijih velikih majmuna i kasnijih australopiteka.

Prije otprilike 4 miliona godina evoluirao je prvi Australopithecus: prvi članovi podplemena Hominina (taksonomska klasifikacija specifičnija od porodice, ali manje specifična od roda). Ubrzo nakon toga, pojavljuju se prvi dokazi o korištenju kamenog oruđa: trenutno prije 3,4 do 3,7 miliona godina.

Ključni evolucijski korak dogodio se prije nešto više od 2 miliona godina, kada su se naši preci hominida suočili s nestašicom hrane. Jedan evolucijski uspješan pristup bio je razvoj jačih čeljusti, što nam je dalo mogućnost da jedemo hranu (poput orašastih plodova) koja je inače bila nedostupna. Ali drugi pristup je također bio uspješan: razviti slabije čeljusti i veći mozak, što nam je omogućilo pristup hrani.

Dok su obje grupe opstale neko vrijeme, grupa sa većim mozgom bila je prilagodljivija promjenama i nastavile su preživljavati. Ovo je evolucijski put za koji mislimo da je doveo do razvoja roda Homo, koji je prvi nastao prije oko 2,5 miliona godina. Homo habilis, kolokvijalno poznat kao “ručni čovjek”, imao je veći mozak od svojih kolega Australopithecusa i pokazao je daleko rasprostranjeniju upotrebu alata.

Prije otprilike 1,9 miliona godina evoluirao je Homo erectus. Ovaj ljudski predak ne samo da je hodao potpuno uspravno, već je imao mnogo veći mozak od Homo habilisa: u prosjeku gotovo dvostruko veći. Homo erectus je postao prvi direktni ljudski predak koji je napustio Afriku i prvi koji je pokazao dokaze o korištenju vatre. Homo habilis je vjerovatno bio doveden do izumiranja prije više od milion godina, kao i posljednji Australopithecus.

Širom svijeta pojavili su se novi primjeri roda Homo, uključujući Homo antecessor u Evropi (koji može biti evoluirani habilis ili erectus, ili rani oblik heidelbergensis) prije oko 1,2 miliona godina, a zatim Homo heidelbergensis prije nekih 600.000 godina. Prije otprilike 700.000 godina, pojavljuju se najraniji dokazi o kuhanju; prije oko 500.000 godina pojavljuju se prvi dokazi o odjeći.

Prije otprilike 300.000 godina, prvi Homo sapiens — anatomski moderni ljudi — nastali su zajedno s našim drugim rođacima hominida. Nepoznato je da li smo potekli direktno od Homo erectusa, heidelbergensisa ili prethodnika, iako su neandertalci, koji su došli nešto kasnije, prije 240.000 godina, sasvim sigurno došli od Homo heidelbergensisa. Smatra se da je moderni govor nastao skoro čim se pojavio Homo sapiens.

Bilo je potrebno 13,8 milijardi godina kosmičke istorije da stignu prva ljudska bića, a mi smo to učinili relativno nedavno: prije samo 300.000 godina. U 99,998% vremena koje je prošlo od Velikog praska uopšte nije bilo ljudskih bića; cijela naša vrsta postoji samo za posljednjih 0,002% svemira. Ipak, za to kratko vrijeme uspjeli smo odgonetnuti cijelu kosmičku priču koja je dovela do našeg postojanja. Na sreću, priča se neće završiti kod nas, jer se još piše.

Izvor: https://bigthink.com/starts-with-a-bang/first-humans-on-earth/

Šta znači i odakle dolazi izraz “simbolično”?

simbolično (franc. /lesymbolique), pojam koji je 1950-ih uveo francuski psihoanalitičar J. Lacan kako bi njime, uz imaginarno i realno, označio jedan od triju poredaka unutar kojih se ustanovljuje ljudska subjektivnost. Izgradio ga je prema koncepciji simbolične funkcije, koju je u analizi struktura bračnih i srodničkih odnosa primitivnih društava uveo C. Lévi-Strauss (Osnovne strukture srodstva, 1949). Simbolično tako već za Lévi-Straussa poprima dimenziju univerzalne i bezvremenske strukture znakova. Zakonodavni i utemeljujući optjecaj znakova simbolične funkcije nadilazi pojedinačne sudionike, tako da ona postaje uvjetom mogućnosti svih daljnjih oblika društvenosti. Lacan je u Drugom seminaru (1954–55) na toj osnovi gradio svoju koncepciju simboličnoga. Ono i u njegovu tumačenju poprima značajke poretka koji uvijek već prethodi smještanju ljudskoga subjekta u njem. Primjerice, imenovanje i krštenje utiskuju se u novorođenče prije nego ono stekne svijest o sebi i tako ga unaprijed određuju. Simbolično je dakle izvan nadzora pojedinaca koji nužno obitavaju u njegovu apriornom jezičnom univerzumu. Time ono postaje samom pretpostavkom spoznavanja, sporazumijevanja i opažanja. Takva je koncepcija omogućila Lacanu jasno razlučivanje simboličnoga poretka od poredaka imaginarnog i realnoga. Subjekt se oslobađa sputavajuće moći imaginarnoga tako što u dualni odnos između ega i zrcalne slike intervenira simbolično, koje subjekt iz vizualnoga registra premješta u registar jezičnog označitelja. Subjekt više ne može oponašati neku autentičnu cjelovitost i tako ju krivotvoriti u imaginarnom poretku, nego ju jedino može prikazati u mreži označitelja simboličnoga poretka. Budući da je tako umrežen proces prikazivanja u simboličnome podložan značenjskoj odgodi koja dokida mogućnost nekoga konačnog značenja, stalno premještanje označitelja može se privremeno zaustaviti jedino nekim povlaštenim označiteljem. Tako u Lacanovu tumačenju spolne razlike u okviru koncepcije simboličnoga ulogu povlaštenog označitelja ima falus. Ono što se otima konačnoj simbolizaciji, odn. artikulaciji u jezičnim znakovima, nije dio stvarnosti, nego postoji izvan nje u poretku realnoga. Za razliku od stvarnosti, realno izmiče i slikovnomu predočavanju imaginarnoga poretka i jezičnomu prikazivanju simboličnoga poretka. Ranija je Lacanova psihoanaliza bila usmjerena na simbolično i suverenost kojom ono ovladava imaginarnim. Takav povlašteni položaj simboličnoga bio je predmetom kritika (G. Deleuze i Félix Guattari, J. Derrida, L. Irigaray, J. Kristeva, J.-F. Lyotard). Lacan se u kasnijem razdoblju svojega naučavanja sve više usmjeravao na realno koje izmiče simbolizaciji. Na tu se etapu njegova naučavanja nastavljaju suvremena filozofija (Alain Badiou, Mikkel Borch-Jacobsen, Jean-Luc Nancy) i feministička teorija (Judith Butler).

Izvor: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=55999

„Promjena načina na koji mislite da je kognitivno skupa“, Dr Hannah Critchlow

Dr Hannah Critchlow je neuroznanstvenik na Univerzitetu u Kembridžu. Njena debitantska knjiga “Nauka o sudbini” ispituje koliko je od našeg života predodređeno po rođenju i u kojoj mjeri mi kontroliramo svoju sudbinu.

Kako je spori marš naučnog istraživanja uticao na naš koncept sudbine? S jedne strane, znamo više o tome kako genetika pokreće naše živote, ali imamo i više dobrih dokaza za stvari koje možemo da uradimo kako bismo oblikovali vlastite rezultate.
Ovaj koncept sudbine ima još od vremena Grka – prolazi kroz različite kulture i duboko je ukorijenjen u načinu na koji danas govorimo; na primjer, često kažemo da se bebe rađaju predodređene za veličinu.



To je zavodljiva ideja. Ako su ishodi predodređeni, to nas oslobađa krivice kada stvari krenu naopako.

Da, na neki način to je zaista dobra ideja, to je kartica za izlazak iz zatvora: mi smo ono što jesmo, tako da možemo samo počivati na lovorikama. To je prilično ohrabrujuće. Kao roditelj, smatram da je to prilično utješno za moje dijete, jer postoje milioni odluka koje moram donijeti za njega i sasvim je lijepo misliti da je dosta posla sada urađeno. Geni, osnovna neuronska kola koja su osnova za njegov život, već postoje.

Ali kako vaša knjiga objašnjava, naši mozgovi su prilično plastični …
Godine 2000., značajna studija je pokazala kako su se mozgovi londonskih vozača crne kabine promijenili kako su preuzeli znanje. Hipokampus, koji se bavi navigacijom, učenjem i pamćenjem, povećan je taksistima koji su prošli test. Ova studija je privukla veliku pažnju i informisala ideju da možemo da usavršimo mozak na isti način kao i mišiće i tako promijenimo naše ukorijenjene navike, čak i da postanemo superhumani ako samo treniramo mozak na pravi način. Ali sada postoji mnogo informacija koje dolaze iz revolucije genomike, posebno proučavajući kako se neuronska kola polažu pod DNK kod beba u samo 20 nedjelja trudnoće i vidimo da je mnogo ponašanja ukorijenjeno ili kodirano od vrlo rano. Na primjer, pokazalo se da anksioznost, gojaznost, depresija i ovisničko ponašanje imaju prilično visoku nasljednu osnovu. Ali naravno, sva ova ponašanja mogu biti pojačana i smanjena odlukama naših roditelja.

Koncept sudbine se često koristi u kontekstu ljubavi i odabira partnera. U vašoj knjizi govorite o studiji koja daje naučno objašnjenje za ideju da se „suprotnosti privlače“.

Od muškaraca je zatraženo da nose nekoliko majica za nekoliko noći i dana i da im nije dozvoljeno da nose dezodorans ili jedu ništa previše smrdljivo. Majice su predstavljene nizu žena koje su tada zamoljene da njuškaju i ocjenjuju ih u smislu atraktivnosti zasnovane isključivo na mirisu. Ispostavilo se da su ženke ocjenjivale mužjake kao privlačnije ako su njihovi sistemi MHC [glavni histokompatibilnostni sustavi] različiti od njihovih, jer bi tada njihovo potomstvo imalo jači imunološki sistem, bolji raspon oružanih sredstava protiv potencijalnih infekcija. Tako su žene nekako njušile gospodina Pravog.



Šta nam još neuroznanost govori o uspješnom odnosu?
Ako zamislite mozgove parova koji su dugo i dugo bili zajedno i zamolite ih da razmisle o svom partneru, njihov mozak će reagovati na isti način kao i narkomanski. Gotovo da možete reći da su ovi parovi ovisni jedni o drugima.

Kažete da je “osjećanje neurohemijski događaj” – to nije baš romantično.
Valentinovo sa mnom je zabavno!

Posvetite poglavlje formiranju vjerovanja – kako naši geni, osobine i iskustva oblikuju naše poglede. Da li to znači da geni igraju ulogu u našim političkim stavovima, kažu da li smo ostavljač ili ostavljeni?

Definitivno postoje studije koje su razmatrale različite profile mozga koji su povezani sa ideologijom. Ljudi koji su veoma konzervativni izgleda imaju mnogo veći volumen i mnogo osjetljiviju amigdalu – područje mozga koje je uključeno u percepciju straha. Ljudi koji su liberalniji, izgleda da imaju veću težinu u regionu mozga koji je uključen u buduće planiranje i partnerstva više saradnje. Ne čine se osjetljivima na trenutne prijetnje; umjesto toga, oni gledaju u budućnost. Ono što vidimo u propagandi kroz stoljeća je da ako povećate nečiji odgovor straha koristeći manipulaciju okolinom, veća je vjerovatnoća da će glasati na vama željeni način.

Dakle, šta nam neuroznanost govori o tome kako biste mogli da promijenite nečiji um ili pobijedite u argumentu?

Vrlo je teško. Jednom kada izgradite percepciju svijeta, ignorišete sve informacije koje tvrde suprotno. Vaš mozak već zauzima oko 20% vaše energije, tako da mijenjanje načina na koji mislite će biti prilično kognitivno skupo. I to bi moglo biti prilično društveno skupo.

Da li ste zabrinuti da što više znamo o tome kako DNK određuje ishode, postoji sve veći interes za skrining embriona i uređivanje gena, sa ciljem da se izbjegnu osobine koje se smatraju nepoželjnim ili povećava vjerovatnoća osobina za koje se smatra da su korisne?

Došlo je do ogromnog porasta u tehnologijama koje nam omogućavaju da razumijemo mozak, razumijemo šta dovodi do našeg kompleksnog ponašanja, zajedno sa tehnologijama koje nam omogućavaju da sekvenciramo naš DNK, a zatim uredimo naš DNK, kao i promjene u IVF tehnikama i praksama. . Vrlo je blagovremeno razgovarano o sudbini gdje želimo ići kao vrsta. Neke kompanije će početi da komercijalizuju ovo, iako nauka još uvijek nije tu.



Dok više učimo o tome kako naš mozak dovodi do zapanjujuće širine različitih ponašanja, vidimo kako svaki od nas ima jedinstvenu kartografiju uma, kao kolnik koji mapira naše izbore i naše snage. Što više možemo shvatiti da smo različiti i da je to zapravo dobra stvar za cjelinu, trebamo shvatiti da ovaj neurodiverzitet ne bi trebao biti izbrisan.

Podnaslov vaše knjige je “Zašto je vaša budućnost predvidljivija više nego što mislite”; konačno, tvrdite da ne postoji takva stvar kao što je slobodna volja?

Mi samo obrađujemo informacije unutar kartografije našeg uma koja mehanički dovodi do našeg ponašanja. Dakle, odluke koje mislimo da mi svjesno odlučujemo i donosimo, zapravo je sve samo iluzija koja se može svesti na ono što nam naš mozak govori.

Izvor: https://amp.theguardian.com/science/2019/may/11/neuroscientist-dr-hannah-critchlow-science-of-fate-interview

Besmislena priča je gora od pogrešne priče? – filozof Gilles Deleuze

“Mi ponekad smatramo da se ljudi ne mogu izraziti. Utvari, oni se uvjek izražavaju. Najstrašniji parovi su oni u kojima žena ne može biti zaokupljena ili umorna, a da muškarac ne kaže: „Šta nije u redu? Reci nešto… ”ili čovek, a da žena ne kaže… i tako dalje. Radio i televizija su proširili ovaj duh svugdje, a mi smo prožeti besmislenim pričama, ludim količinama riječi i slika.

Glupost nikada nije slijepa ili nijema.

Dakle, nije problem navesti ljude da se izraze, već pružiti male praznine u samoći i tišini u kojima bi na kraju mogli pronaći nešto za reći.



Represivne snage ne sprečavaju ljude da se izražavaju, već ih prisiljavaju da se izraze; Kakvo olakšanje što nemam šta da kažem, pravo da ne kažem ništa, jer tek tada postoji šansa da se u okviri rijetka, i još rjeđa stvar, koja bi mogla biti vrijedna izlaganja.

Ono što nas muči ovih dana nije nikakvo blokiranje komunikacije, već besmislene izjave.

Ali ono što mi zovemo značenjem izjave je njena poenta. To je jedina definicija značenja i dolazi do iste stvari kao novina izjave.

Možete slušati ljude satima, ali u čemu je svrha? . . .

Zato su argumenti takva vrsta napetosti, zbog čega nikada nema smisla raspravljati.

Ne možete samo reći nekome ono što govore da je besmisleno. Zato im kažete da je pogrešno.

Ali ono što neko kaže da nikada nije pogrešno, problem nije u tome što su neke stvari pogrešne, već da su glupe ili nevažne.



Da je već rečeno hiljadu puta.

Pojmovi relevantnosti, nužnosti, smisla nečega, hiljadu puta su značajniji od pojma istine. Ne kao zamjenu za istinu, već kao mjera istine onoga što govorim.

U matematici je isto: Poincaré je govorio da su mnoge matematičke teorije potpuno nevažne, besmislene; On nije rekao da nisu u pravu – to ne bi bilo tako loše.”
Gilles Deleuze, Negotiations, 1972-1990

Neki fizičari počinju sumnjati u fizičku stvarnost

Provokativni novi članak u “Scientific American” promovira ideju da ono što je fundamentalno realno u svemiru – njegova stvarna, bazna realnost – nisu kvarkovi, polja i kvantne pojave koje ga čine.

Umjesto toga, prema naučniku i filozofu Bernardu Kastrupu, neki počinju da sumnjaju da je materija samo iluzija – i da je jedino što je stvarno informacija.


Svemir informacija

Osnovna ideja je da fizički univerzum postoji jer ga mi percipiramo – to je neka vrsta masovne halucinacije koju koristimo da bismo shvatili matematičke odnose objekata.

Nemojte se čuditi, ovo je prilično strana ideja. Ali, prema Kastrupu, dobija zamaha u naučnom svijetu.


“Za neke fizičare, ovo ukazuje da je ono što mi zovemo “materija”, sa svojom čvrstinom i konkretnošću – iluzija; da je samo matematički aparat koji oni osmisle u svojim teorijama doista stvaran, a ne percipirani svijet koji je napravljen da bi se aparat opisao ”, napisao je Kastrup.

Izvor: https://futurism.com/the-byte/physicists-suspect-reality-illusion?fbclid=IwAR1eQ98FoOKXd2uYFcY7HYYsT27C5ZO7sbfRpA8cKUq7ArMFZOsiV58P44Y

Može li fizika biti korisna za razumijevanje društvenih pojava?

Fizika je način razmišljanja i skup modela koji se koriste ili mogu koristiti da se opiše bilo koja prirodna, a možda i društvena pojava.

Na neki način fiziku zanima sve šta je dio prirode, ali na jedan specijalan način. Fiziku zanimaju principi i zakoni na osnovu čega se sve dešava.



Kad fizika razmišlja o politici onda razmišlja o političkim silama. Svaka stranka je vrsta sile. Kad fizika razmišlja o ekonomiji onda razmišlja o energiji i principima na osnovu kojih se dešavaju ekonomska kretanja.
Kad fizika razmišlja o religiji, razmišlja o društvenim silama koje su dovele do njenog nastanka kao i promjenu koja nastaje u društvu pod uticajem religije kao vrste društvene sile.



Naravno, primarni fokus fizike je mrtva priroda, ali oduzeti joj pravo da kaže svoje mišljenje i o drugim pojavama pa i onim društvenim je isto kao imati najboljeg fudbalera u državi i ne dati mu da igra za reprezentaciju.



Jordan Peterson zašto trebate očistiti vašu sobu

Ponekad su osnove doista važne.
Jordan Peterson vjeruje da samo uz brigu o neposrednom okruženju možete krenuti na veće izazove.
Ideja proizlazi od mnogih ljudi koji žele promijeniti kapitalističke ekonomske strukture iako se mogu široko primjenjivati.
U rastresenoj dobi naša nesposobnost da obratimo pozornost na našu okolinu dovodi do povećane stope anksioznosti i depresije.

Osim specifičnosti njegovog argumenta, općenitost je sažeta u jednoj rečenici:

“Ako ne možeš čak ni očistiti svoju sobu, tko si ti, dovraga, da savjetuješ svijet?”


Obrazlažeći ideju, on nastavlja:

“Moj je osjećaj da ako želite promijeniti svijet, počnite od sebe i radite prema van, jer tako gradite svoju kompetenciju. Ne znam kako možete izaći i prosvjedovati protiv strukture cjelokupnog ekonomskog sustava ako ne možete ni vašu sobu držati čistom.

Peterson predlaže prikazivanje vlastite kompetencije na lokalnoj razini, upravljanje onim što zapravo možete kontrolirati, prije nego što zagovarate veće uzroke koji su uglavnom izvan dosega. Ovo je ponizno, nastavlja on, jer niste “prekoračili svoju nadležnost”.

Samo-kompetencija je temeljna teorija u njegovoj posljednjoj knjizi, 12 Pravila za život. Na primjer, Pravilo # 2: Priuštite si sebe kao nekoga tko je odgovoran za pomoć, drugi način izražavanja maksime o tome kako želite da drugi čine vama činite i vi njima. Ne brinući se o sebi “s pažnjom i vještinom”, piše on, utire put prema “samozatajnosti, preziru, sramoti i samosvijesti”.

Puno sebe, što je deo problema. Intenzivan fokus na pojedinca je motivirajući faktor iza porasta populizma: obespravljeni odbijaju razlog da vrište “šta je sa mnom”. Izgradnja zajednice i učešće su moćne metode za ublažavanje anksioznosti i depresije koje postaju emocionalno oporezive kada se osjećate izolovano. Problem je u tome što naši mediji za izražavanje, naime društveni mediji, samo odjekuju. Čišćenje Twitter feed-a može biti još jedan neophodan korak u ovom procesu.

Baš kao što je online bezbrižnost uobičajena pojava, sličan scenarij odvija se šetajući kroz svlačionicu teretane. Konzumirani kao što smo mi u uređaju u našim rukama, gubimo svjesnost o prostoru. Neko drugi će očistiti taj peškir ili obrisati kremu za brijanje (ili pokupiti one izrezane nokte – da, i to).

Kada se ne možete orijentisati prostorno, vaše neznanje o drugima je zagarantovano. Jedan od osnovnih primjera ne mogu ni da verujem da moram da pišem, ali da sam ga proživio desetine puta, vrijedi spomenuti.

U joga studijima nema cipela. Brojni članovi nose flip-flops oko teretane (ili oko života, kao Los Angeles). Umesto da ostavljaju sandale u stalku za cipele, oni jednostavno izlaze i ostavljaju ih na vratima, prisiljavajući druge članove da stanu (ili putuju) preko njih dok ulaze u sobu. Polica je udaljena manje od 4 metra. Da li je to privilegija ili nedostatak samosvijesti (ili oboje, kao što su dvojica idu ruku pod ruku) otvoreno je za diskusiju. Rezultat je uvijek neuredna soba.

Petersonov argument potiče od tinejdžera i ekonomskih sistema, ali evo još jednog očiglednog primjera: klimatske promjene. Ljudi su najrazornija vrsta u historiji planete. Naša sposobnost da manipulišemo prirodnim resursima u plastiku, hemiju i tone beskorisnih proizvoda koji sada plutaju oko okeana je glavni uzrok emisija ugljenika. Umjesto da se probudimo da očistimo svoju sobu, zakopamo glave u telefone.


Kondo “može biti buzzword (i dosadan Instagram hashtag), ali shinto principi koji se nalaze u pozadini su vrijedni istraživanja. Zapadnjaci bi dobro proučavali više japanske kulture, posebno fokus na kolektivizam i filozofiju klanjanja – u osnovi, de-naglasavanje” mene ” “.

Kondova platforma je ukorijenjena u jednostavnosti i eleganciji: tretirajte sve kao da je sveto. Stavite svoju pažnju u okruženje, a ne samo da se vaša okolina poboljša, kao i vi. U preteranoj i preopterećenoj kulturi veći naglasak na objekte direktno pred našim očima učinio bi da se naš kolektivni nervni sistem čudi. Što je teška poruka da se pređe u zemlju fragmentirane svijesti.

Objašnjavajući zašto je napisao 12 pravila za živit u uvodu knjige, Peterson nudi pregled našeg kolektivnog uspjeha:

Svako mora usvojiti što više odgovornosti za individualni život, društvo i svijet. Svako mora reći istinu i popraviti ono što je u lošem stanju i razbiti i ponovo stvoriti staro i zastarjelo. Na taj način možemo i moramo smanjiti patnju koja truje svijet. Mnogo traži. Traži sve.

Da li imamo volju za “sve”? Ideja da će “neko drugi to uraditi” smanjuje ekonomske klase, nacionalnosti i polove. Iako se ne slažem sa Petersonom da milenijalci ne znaju ništa o ekonomiji – oni nasljeđuju budućnost koju stvaramo i treba joj biti dopušten glas u tom pitanju – on je u pravu u vezi s osnovnim principom koji se može zamisliti: očistite svoju sobu i očistite sebe.

Izvor: https://bigthink.com/personal-growth/jordan-peterson-clean-your-room

Zašto je odgovor na šta je odgovor na svako pitanje zašto neki princip?

U principu, na svako pitanje zašto konačan odgovor je neki princip. Mi ne znamo ništa dalje od principa odgovoriti, principi su jedino što znamo, ali ne znamo zašto su principi tu. Principi jednostavno jesu.

Kao što postoje razne sile, postoje i razni principi, ali svi se svode na par osnovnih. Nekoliko osnovnih principa u fizici su:

  • Princip inercije: Sve nastoji da zadrži svoje stanje.
  • Princip sile: što je veća sila koja djeluje veća će da bude promjena.
  • Princip akcije i reakcija: Svaka akcija izaziva jednaku i suprotnu rekaciju.
  • Princip minimuma energije: Sve nastoji da utroši što je manje energije.
  • Princip spontanog prelaza: Spontano energija uvijek prelazi sa tijela koje je ima više na tijelo koje ju ima manje.



U svakom trenutku sve se dešava na način da manje ili više zadovolji jedan ili više gornjih principa, a pri tome u kratkom vremenu i na užem prostoru vjerojatno može doći do odstupanja, ali dugoročno to se odstupanje vjerojatno nadoknađuje, a neki to zovu “karma”.

Gornji principi važe prvenstveno za prirodni svijet, ali i čovjek im se više ili manje pokorava jer je i sam dio prirode.

Pitanje zašto se nešto dešava je na neki način lahko za odgovoriti: Zbog principa. Teže pitanje je zbog kojih tačno principa, a još teže zašto uopšte postoje ti principi. A možda je i sve tako da sve principe u svakom trenutku zadovoljava.