U principu to je vrlo jednostavno – nabavite kritičnu masu radioaktivnog materijala, namjestite se i gledajte kako se odvija nuklearna reakcija. Ali, srećom za nas, taj prvi dio – nabaviti radioaktivni materijal – je i najveća prepreka.
Iran je jedna od država na listi za koju se sumnja da razvija nuklearno naoružanje. Evropljani smatraju da bi iranski reaktori mogli napraviti radioaktivni materijal potreban za nuklearnu bombu i traže da ih nadgledaju nuklearni insprektori.
Ne možete napraviti nuklearnu bombu bez fisionog materijala. Za prosječni termonuklearni uređaj , potreban materijal je plutonijum ili obogaćeni uranijum.
Uranijum, prirodni teški metal, se može naći kao uranijum 238 ili 235. Oba su radioaktivni i raspast će se u druge elemente, ako im se da dovoljno dugo vremena, ali samo 235 se može na silu raspasti, ako mu se jezgro pogodi neutronima. To je osnova nuklearne bombe.
Kad se atom raspadne, nastaje energija i više neutrona, koji onda mogu cijepati druge atomske jezgre. Trebate dovoljno atomskih jezgri koje se cijepaju i nastati će lančana reakcija potrebna za eksploziju bombe.
Prirodni uranijum se pretežno sastoji od izotopa 238, koji odbija sve neutrone koji ga pogode – beskoristan je za bombu. Da bi ste napravili bombu, prirodni uranijum se treba obogatiti s izotopom 235.
To je zapravo gdje se javljaju najveći problemi. Za svakih 25 000 tona uranijumske rude, samo 50 tona metala se mogu napraviti. Manje od 1 % od tog je uranijum 235. Ni jedna standardna metoda ne može odvojiti dva izotopa zbog toga što su hemijski identični.
Umjesto toga, uranijum reaguje sa florom, zagrijava se dok ne postane gas i propušta kroz nekoliko hiljada sitno poroznih prepreka. To djelomično cijepa uranijum na dva tipa, 238 i 235.
Da bi ste napravili nuklearni reaktor, uranijum treba da bude obogaćen tako da 20 % njega bude izotop 235. Za nuklerane bombe, taj iznos treba biti između 80 % i 90 %. Ako možete da napravite ili nabavite 50 kg tog obogaćenog uranijuma, onda imate bombu! S bilo koliko manje, lančana reakcija neće izazvati eksploziju.
Umjesto toga možete koristiti plutonijum. To je preferirani materijal jer se može koristiti u mnogo lakšem naoružanju.
Plutonijum nastaje kao dodatni materijal u nuklearnim reaktorima i samo oko 10kg je potrebno za bombu. Konkretno kako se to dešava možete pogledati na sljedećoj animaciji:
Prosječna nuklearna elektrana treba oko godinu dana da bi proizvela dovoljnu količinu i skupa postrojenja su potrebna da bi se plutonijum izvdojio iz goriva.
S osnovnim materijalom, život je lakši. Bomba će eksplodirati jednom kad se kritična masa uranijuma ili plutona sastavi. Da bi se poćelo potrebno je osigurati da nam bomba koju smo napravili ne eksplodira u našim rukama, pa bi bomba trebala držati metal odvojen u dva ili više dijelova. Kad je oružije spremno i spremno za lansiranje, te podkritične mase trebaju da se sudare – a to se može postići običnim eksplozivom.
Lančana reakcija, eksplozija i poznati oblak u obliku pećurke će onda se pobrinuti za sami sebe.
U principu to je vrlo jednostavno – nabavite kritičnu masu radioaktivnog materijala, namjestite se i gledajte kako se odvija nuklearna reakcija. Ali, srećom za nas, taj prvi dio – nabaviti radioaktivni materijal – je i najveća prepreka.
Iran je jedna od država na listi za koju se sumnja da razvija nuklearno naoružanje. Evropljani smatraju da bi iranski reaktori mogli napraviti radioaktivni materijal potreban za nuklearnu bombu i traže da ih nadgledaju nuklearni insprektori.
Ne možete napraviti nuklearnu bombu bez fisionog materijala. Za prosječni termonuklearni uređaj , potreban materijal je plutonijum ili obogaćeni uranijum.
Uranijum, prirodni teški metal, se može naći kao uranijum 238 ili 235. Oba su radioaktivni i raspast će se u druge elemente, ako im se da dovoljno dugo vremena, ali samo 235 se može na silu raspasti, ako mu se jezgro pogodi neutronima. To je osnova nuklearne bombe.
Kad se atom raspadne, nastaje energija i više neutrona, koji onda mogu cijepati druge atomske jezgre. Trebate dovoljno atomskih jezgri koje se cijepaju i nastati će lančana reakcija potrebna za eksploziju bombe.
Prirodni uranijum se pretežno sastoji od izotopa 238, koji odbija sve neutrone koji ga pogode – beskoristan je za bombu. Da bi ste napravili bombu, prirodni uranijum se treba obogatiti s izotopom 235.
To je zapravo gdje se javljaju najveći problemi. Za svakih 25 000 tona uranijumske rude, samo 50 tona metala se mogu napraviti. Manje od 1 % od tog je uranijum 235. Ni jedna standardna metoda ne može odvojiti dva izotopa zbog toga što su hemijski identični.
Umjesto toga, uranijum reaguje sa florom, zagrijava se dok ne postane gas i propušta kroz nekoliko hiljada sitno poroznih prepreka. To djelomično cijepa uranijum na dva tipa, 238 i 235.
Da bi ste napravili nuklearni reaktor, uranijum treba da bude obogaćen tako da 20 % njega bude izotop 235. Za nuklerane bombe, taj iznos treba biti između 80 % i 90 %. Ako možete da napravite ili nabavite 50 kg tog obogaćenog uranijuma, onda imate bombu! S bilo koliko manje, lančana reakcija neće izazvati eksploziju.
Umjesto toga možete koristiti plutonijum. To je preferirani materijal jer se može koristiti u mnogo lakšem naoružanju.
Plutonijum nastaje kao dodatni materijal u nuklearnim reaktorima i samo oko 10kg je potrebno za bombu. Konkretno kako se to dešava možete pogledati na sljedećoj animaciji:
Prosječna nuklearna elektrana treba oko godinu dana da bi proizvela dovoljnu količinu i skupa postrojenja su potrebna da bi se plutonijum izvdojio iz goriva.
S osnovnim materijalom, život je lakši. Bomba će eksplodirati jednom kad se kritična masa uranijuma ili plutona sastavi. Da bi se poćelo potrebno je osigurati da nam bomba koju smo napravili ne eksplodira u našim rukama, pa bi bomba trebala držati metal odvojen u dva ili više dijelova. Kad je oružije spremno i spremno za lansiranje, te podkritične mase trebaju da se sudare – a to se može postići običnim eksplozivom.
Lančana reakcija, eksplozija i poznati oblak u obliku pećurke će onda se pobrinuti za sami sebe.
Fermijevim paradoksom se naziva suprotnost između procenjene visoke verovatnoće postojanja vanzemaljskih civilizacija i nedostatka dokaza o kontaktu sa takvim civilizacijama.
Starost svemira i veliki broj zvezda nagoveštava da bi vanzemaljski život trebalo da bude uobičajena pojava. Razmatrajući ovo pitanje sa kolegama, fizičar Enriko Fermi je 1950. godine navodno upitao: „Gde su?“ (engl. “Where are they?”). Fermi je zapitao zašto ne postoje dokazi u vidu sondi, svemirskih letelica i radio talasa, ako u Mlečnom putu postoji obilje naprednih vanzemaljskih civilizacija.
Mogući odgovori na Fermijev paradoks su da vanzemaljske civilizacije postoje i da čovečanstvo nije svesno toga ili da vanzemaljske civilizacije ne postoje ili da su toliko retke, da čovečanstvo nikada neće uspostaviti kontakt sa njima.
Danas postoje mnoge naučne teorije o vanzemaljskom životu i civilizacijama, i pritom je Fermijev paradoks značajna teorijska osnova.
Osnove paradoksa
Veličina i starost svemira ukazuju na postojanje brojnih vanzemaljskih civilizacija. Međutim, ovo je nelogično budući da nema dokaza koji to potvrđuju.
Na ovo slede tri moguća odgovora:
početna izjava je netačna i vanzemaljska inteligencija je mnogo ređi fenomen nego što se pretpostavlja
naša trenutna posmatranja nisu dovoljno dobra i zato još uvek nismo otkrili druge civilizacije
naše metode su pogrešne
Prva tačka paradoksa: argument veličine je „funkcija čistih brojevnih vrednosti“. Veruje se da postoji oko 250 milijardi zvezda samo u našoj galaksiji i oko 7h1022 u vidljivom svemiru. Čak i ako se život pojavi na veoma malom broju planeta oko ovih zvezda, onda bi trebalo da postoji veliki broj civilizacija u samom Mlečnom putu. Ovaj argumenat uzima u obzir princip da Zemlja nije ni u kom slučaju posebna već sasvim uobičajena planeta koja podleže prirodnim zakonima kao i bilo koja druga planeta u svemiru. Da bi se dobio neki približan broj koristi se tzv. Drejkova jednačina, ali su parametri u ovoj jednačini sporni.
Druga tačka paradoksa se takođe svodi na igru brojevima. Ako se uzme u obzir mali broj mogućih vanzemaljskih civilizacija i pretpostavi da inteligentna bića imaju tendenciju da kolonizuju nove svetove, onda se veruje da bi napredne civilizacije kolonizovale prvo okolne planete, a zatim planetarne sisteme. Pošto nema dokaza na Zemlji ili bilo gde drugde o takvim aktivnostima u (kako se veruje) 13 milijardi godina starom svemiru, znači da je vanzemaljska inteligencija veoma retka ili da su naše pretpostavke o ponašanju inteligentnih bića pogrešne.
Nekoliko autora je pokušalo da proceni vreme potrebno da jedna civilizacija kolonizuje galaksiju. Ako se uzme u obzir da je ovo eksponencijalno progresivan proces, procene se kreću oko 5 do 50 miliona godina, što je veoma malo vremena imajući u vidu starost svemira. Iako bi kolonizacija bila teško izvodljiva ili nepoželjna (nezavisno da li je moguće putovati brže od svetlosti ili ne), još uvek je moguća želja ovih civilizacija da istraže svemir, te bi tom prilikom slali svoje letelice i instrumente bez posade. Međutim, nema dokaza da se takvo nešto ikada desilo.
Na problem Fermijevog paradoksa postoje i drugi mogući odgovori, koji su detaljno prodiskutovani na sajtu SETI instituta (Institut za potragu za vanzemaljskom inteligencijom).
Drejkova jednačina
Usko povezana sa Fermijevim paradoksom je Drejkova jednačina koju je 1960. formulisao Frenk Drejk, američki astrofizičar i osnivač SETI-ja. Drejk je pokušao da kvantifikuje veličine koje utiču na broj civilizacija sposobnih za komunikaciju, i ustanovi koji sve faktori utiču na njihovu brojnost. Opšti oblik Drejkove jednačine glasi:
Gde su:
N – broj civilizacija u našoj galaksiji sa kojima bismo mogli da komuniciramo
R – prosečna brzina nastanka zvezda u Kumovoj slami
fp – udeo zvezda koje imaju planetarni sistem
ne – prosečan broj planeta na kojima je moguće da se razvije život
fl – udeo planeta na koji se život zaista i razvije
fi – udeo planeta sa razvijenim životom na kojima se razvije inteligentan život
fc – udeo civilizacija sposobnih da ostvare međuzvezdanu komunikaciju
L – očekivani vremenski period tokom kojeg civilizacija emituje signale u svemir (odnosno tokom kog ju je moguće otkriti)
Drejk je zajedno sa svojim kolegama 1961. dao sledeće brojeve za vrednosti njegove jednačine:
R = 10 godišnje (svake godine nastane 10 zvezda)
fp = 0,5 (pola od ukupnog broja zvezda ima planetarni sistem)
ne = 2 (u svakom planetarnom sistemu biće po 2 planete na kojima je moguć život)
fl = 1 (100% – na svakoj takvoj planeti će se razviti život)
fi = 0,01 (1% planeta na kojima postoji život će iznedriti inteligentne oblike)
fc = 0,01 (1% inteligencija je u stanju da ostvari međuzvezdanu komunikaciju)
L = 10.000 godina (prosečni životni vek civilizacije sposobne za komunikaciju)
Iz ovih vrednosti parametara sledi da u svakom trenutku postoji 10 civilizacija sposobnih da ostvare kontakt sa drugim civilizacijama.
Vrednost za R je data na osnovu empirijskih podataka, vrednost za fp je manje sigurna dok su ostale vrednosti potpuno spekulativne. Zato je i sam Drejk smatrao da njegova jednačina ne može da razreši Fermijev paradoks, već samo da kvantifikuje naše neznanje.
Reference
Shostak, Seth (25. oktobar 2001). „”Our Galaxy Should Be Teeming With Civilizations, But Where Are They?””. Space.com. Space.com. Arhivirano iz originala na datum 7. 11. 2001. Pristupljeno April 08 2006.
Fermijevim paradoksom se naziva suprotnost između procenjene visoke verovatnoće postojanja vanzemaljskih civilizacija i nedostatka dokaza o kontaktu sa takvim civilizacijama.
Starost svemira i veliki broj zvezda nagoveštava da bi vanzemaljski život trebalo da bude uobičajena pojava. Razmatrajući ovo pitanje sa kolegama, fizičar Enriko Fermi je 1950. godine navodno upitao: „Gde su?“ (engl. “Where are they?”). Fermi je zapitao zašto ne postoje dokazi u vidu sondi, svemirskih letelica i radio talasa, ako u Mlečnom putu postoji obilje naprednih vanzemaljskih civilizacija.
Mogući odgovori na Fermijev paradoks su da vanzemaljske civilizacije postoje i da čovečanstvo nije svesno toga ili da vanzemaljske civilizacije ne postoje ili da su toliko retke, da čovečanstvo nikada neće uspostaviti kontakt sa njima.
Danas postoje mnoge naučne teorije o vanzemaljskom životu i civilizacijama, i pritom je Fermijev paradoks značajna teorijska osnova.
Osnove paradoksa
Veličina i starost svemira ukazuju na postojanje brojnih vanzemaljskih civilizacija. Međutim, ovo je nelogično budući da nema dokaza koji to potvrđuju.
Na ovo slede tri moguća odgovora:
početna izjava je netačna i vanzemaljska inteligencija je mnogo ređi fenomen nego što se pretpostavlja
naša trenutna posmatranja nisu dovoljno dobra i zato još uvek nismo otkrili druge civilizacije
naše metode su pogrešne
Prva tačka paradoksa: argument veličine je „funkcija čistih brojevnih vrednosti“. Veruje se da postoji oko 250 milijardi zvezda samo u našoj galaksiji i oko 7h1022 u vidljivom svemiru. Čak i ako se život pojavi na veoma malom broju planeta oko ovih zvezda, onda bi trebalo da postoji veliki broj civilizacija u samom Mlečnom putu. Ovaj argumenat uzima u obzir princip da Zemlja nije ni u kom slučaju posebna već sasvim uobičajena planeta koja podleže prirodnim zakonima kao i bilo koja druga planeta u svemiru. Da bi se dobio neki približan broj koristi se tzv. Drejkova jednačina, ali su parametri u ovoj jednačini sporni.
Druga tačka paradoksa se takođe svodi na igru brojevima. Ako se uzme u obzir mali broj mogućih vanzemaljskih civilizacija i pretpostavi da inteligentna bića imaju tendenciju da kolonizuju nove svetove, onda se veruje da bi napredne civilizacije kolonizovale prvo okolne planete, a zatim planetarne sisteme. Pošto nema dokaza na Zemlji ili bilo gde drugde o takvim aktivnostima u (kako se veruje) 13 milijardi godina starom svemiru, znači da je vanzemaljska inteligencija veoma retka ili da su naše pretpostavke o ponašanju inteligentnih bića pogrešne.
Nekoliko autora je pokušalo da proceni vreme potrebno da jedna civilizacija kolonizuje galaksiju. Ako se uzme u obzir da je ovo eksponencijalno progresivan proces, procene se kreću oko 5 do 50 miliona godina, što je veoma malo vremena imajući u vidu starost svemira. Iako bi kolonizacija bila teško izvodljiva ili nepoželjna (nezavisno da li je moguće putovati brže od svetlosti ili ne), još uvek je moguća želja ovih civilizacija da istraže svemir, te bi tom prilikom slali svoje letelice i instrumente bez posade. Međutim, nema dokaza da se takvo nešto ikada desilo.
Na problem Fermijevog paradoksa postoje i drugi mogući odgovori, koji su detaljno prodiskutovani na sajtu SETI instituta (Institut za potragu za vanzemaljskom inteligencijom).
Drejkova jednačina
Usko povezana sa Fermijevim paradoksom je Drejkova jednačina koju je 1960. formulisao Frenk Drejk, američki astrofizičar i osnivač SETI-ja. Drejk je pokušao da kvantifikuje veličine koje utiču na broj civilizacija sposobnih za komunikaciju, i ustanovi koji sve faktori utiču na njihovu brojnost. Opšti oblik Drejkove jednačine glasi:
Gde su:
N – broj civilizacija u našoj galaksiji sa kojima bismo mogli da komuniciramo
R – prosečna brzina nastanka zvezda u Kumovoj slami
fp – udeo zvezda koje imaju planetarni sistem
ne – prosečan broj planeta na kojima je moguće da se razvije život
fl – udeo planeta na koji se život zaista i razvije
fi – udeo planeta sa razvijenim životom na kojima se razvije inteligentan život
fc – udeo civilizacija sposobnih da ostvare međuzvezdanu komunikaciju
L – očekivani vremenski period tokom kojeg civilizacija emituje signale u svemir (odnosno tokom kog ju je moguće otkriti)
Drejk je zajedno sa svojim kolegama 1961. dao sledeće brojeve za vrednosti njegove jednačine:
R = 10 godišnje (svake godine nastane 10 zvezda)
fp = 0,5 (pola od ukupnog broja zvezda ima planetarni sistem)
ne = 2 (u svakom planetarnom sistemu biće po 2 planete na kojima je moguć život)
fl = 1 (100% – na svakoj takvoj planeti će se razviti život)
fi = 0,01 (1% planeta na kojima postoji život će iznedriti inteligentne oblike)
fc = 0,01 (1% inteligencija je u stanju da ostvari međuzvezdanu komunikaciju)
L = 10.000 godina (prosečni životni vek civilizacije sposobne za komunikaciju)
Iz ovih vrednosti parametara sledi da u svakom trenutku postoji 10 civilizacija sposobnih da ostvare kontakt sa drugim civilizacijama.
Vrednost za R je data na osnovu empirijskih podataka, vrednost za fp je manje sigurna dok su ostale vrednosti potpuno spekulativne. Zato je i sam Drejk smatrao da njegova jednačina ne može da razreši Fermijev paradoks, već samo da kvantifikuje naše neznanje.
Reference
Shostak, Seth (25. oktobar 2001). „”Our Galaxy Should Be Teeming With Civilizations, But Where Are They?””. Space.com. Space.com. Arhivirano iz originala na datum 7. 11. 2001. Pristupljeno April 08 2006.
Sve češća nevremena kao jedna od posljedica globalnog zatopljenja
Klimatske promjene su dugotrajne promjene u statističkoj raspodjeli klimatskih faktora, u vremenskom periodu od desetaka do milijuna godina. To može biti promjena u prosječnim klimatskim elementima ili promjena raspodjele klimatskih događaja s obzirom na prosječne vrijednosti, ili pojava sve više krajnjih vremenskih događaja. Klimatske promjene se mogu odnositi na određene posebne regije ili se može odnositi na cijelu Zemlju.
U zadnje vrijeme, posebno u vezi sa zaštitom prirodnog okoliša, klimatske promjene se obično odnose na današnje promjene klime. Posebno se to odnosi na sve veći ljudski utjecaj na klimatske promjene, koji je povezan s današnjim globalnim zatopljenjem.
Nazivi
Uglavnom se klimatske promjene odnose na promjene statističkih podataka klimatskog sistema, razmatrajući vrijeme od više desetaka godina i duže, s obzirom na njen uzrok. Kolebanja klime koja su kraća od nekoliko desetaka godina, kao što je pojava El Niña, se ne smatraju kao klimatske promjene.
Sam pojam klimatskih promjena se sve više odnosi na ljudski utjecaj na klimu, posebno na Zemljinu atmosferu i zato su klimatske promjene sve više vezane uz pojam globalnog zatopljenja.
Uzroci
Povećanje atmosferskog nivoa CO2
Faktori koji utječu na oblikovanje klime se nazivaju prisilna djelovanja. To uključuje takve pojave kao promjene u Sunčevom toplinskom zračenju, odstupanju od Zemljine planetarne putanje ili orbite, promjenjiva tektonika ploča i pomicanje kontinenata, te promjene u koncentraciji stakleničkih plinova. Postoji čitav niz povratnih veza klimatskih faktora, koje mogu biti pojačane ili oslabljene. Neki dijelovi klimatskog sistema, kao što su oceani i slojevi leda, odgovaraju slabije na klimatske promjene, zbog svojih ogromnih masa, tako da im treba duže vremena na odgovor, ponekad stoljeće ili duže.
Ljudski utjecaj
Međuvladin panel o klimatskim promjenama, grupa naučnika i stručnjaka za klimatske promjene tvrdi da: “Klima se mijenja i te klimatske promjene su uglavnom nastale zbog ljudskog djelovanja”. Zbog toga, sve više se raspravlja kako smanjiti ljudski utjecaj na klimu i kako se prilagoditi promjenama koje se već javljaju, te kako možemo predvidjeti buduće klimatske promjene. [3]
Najveća zabrinutost zbog ljudskog djelovanja na klimu se odnosi na povećanu koncetraciju ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi, zbog potrošnje fosilnih goriva i sve većom količinom krutih čestica u zraku. Osim toga, sve više smo zabrinuti zbog ozonskih rupa, sve većeg iskrčivanja šuma i povećanja obradivih površina, što isto utječe na klimatske faktore.
Tektonika ploča
Promjene u Sunčevom ciklusu za vrijeme nekoliko zadnjih stoljeća, na osnovu promatranja Sunčevih pjega i izotopa berilija-10
Milijunima godina, kretanje tektonskih ploča mijenja izgled kontinenata i oceana, što isto utječe na promjene klime i strujanja u oceanima i atmosferi. Položaj kontinenata određuje i oblik i smjer oceanskih struja, a time i prijenos topline i vlage duž cijele Zemlje. Noviji primjer je stvaranja Panamske prevlake, koja je nastala prije otprilike 5 milijuna godina, zatvorivši miješanje Atlanskog oceana i Tihog oceana u tom području. To je ujedno i promijenilo granične oceanske struje i utjecalo na stvaranje današnjeg oblika Golfske struje i vjerojatno je dovelo do stvaranje ledenog pokrivača na Sjevernoj polutci. Za vrijeme karbona, prije otprilike 300 do 360 milijuna godina, tektonika ploča je potakla taloženje velike količine ugljika i povećala zaleđeno područje. Geološki dokazi iz vremena postojanja superkontinenta Pangee govore na postojanje velikih i snažnih monsuna u to doba ili megamonsuna.
Sunčevo toplinsko zračenje
Sunce je glavni izvor energije na Zemlji. I dugotrajne i kratkotrajne promjenje u jačini Sunčevog toplinskog zračenja utječe na klimatske promjene. Prije 3 do 4 milijuna godina, Sunce je zračilo samo 70 % današnje snage. Ipak, u vrijeme hadija (prije 3,8 – 4,6 milijuna godina) i arhaika (prije 2,5 – 3,8 milijarde godina) je postojala voda, prema nađenim dokazima, pa ipak je došlo do “proturječja slabosti mladog Sunca”. Prema toj teoriji Zemljina atmosfera je bila potpuno drukšija, prije svega bez kisika, pa su staklenički plinovi postojali u puno većoj koncentraciji. S vremenom snaga Sunčevog zračenja se pojačala, a prije 2,4 milijarde godina se pojavio naglo kisik u atmosferi i klima je bila puno sličnija današnjoj.
Snaga Sunčevog toplinskog zračenja se mijenja isto svakih 11 godina, uslijed Sunčevog ciklusa. Postoje i promjene u nešto dužem vremenskom razmaku, pa je tako bilo i Malo ledeno doba, od 14. do 19. stoljeća. Ta priroda periodičkog ponašanja Sunca joč nije sasvim razumljiva. Dok podaci govore da je od 1750. došlo do laganog zahlađenja, u novije vrijeme sve više je podataka da dolazi do globalnog zatopljenja.
Promjena nagiba Zemljine osi između 22.1° i 24.5°.
Promjene u planetarnoj putanji
Male promjene u Zemljinoj planetarnoj putanji ili orbiti dovode do promjena snage Sunčevog zračenja kod promjena godišnjih doba, pa zato se i klima mijenja u različitim godišnjim dobima. Tri su vrste promjena Zemljine orbite: promjena ekscentričnosti, nagiba osi i precesije Zemljinih osi. Kad se mijenjaju zajedno, stvaraju Milankovićeve cikluse, koji imaju znatan utjecaj na klimu i pojavu ledenih i međuledenih doba, što se može pronaći u statigrafskim slojevima stijena ili u širenju i smanjivanju pustinja kao što je Sahara.
Vulkani
Vulkani provode materijal iz Zemljine kore i plašta do površine Zemlje. Vulkanske erupcije, gejziri i termalni izvori su primjeri vulkanskih procesa kojim se oslobađaju plinovi i krupne čestice u atmosferu.
Vulkani su dovoljno veliki da utječu na promjenu svjetske klime nekoliko puta u stoljeću, uzrokovati hlađenje (djelomičnim smanjivanjem prijenosa Sunčevog zračenja na Zemljinu površinu) i po nekoliko godina. Erupcija vulkana na planini Pinatubo 1991. na Filipinima, bila je druga erupcija po snazi u 20. stoljeću (nakon erupcije vulkana Novarupta na Aljaski 1912.) i značajno je utjecala na klimu.[16] Erupcija vulkana Tambora 1815. u Indoneziji, uzrokovala je “godinu bez ljeta”. [17]Još veće erupcije, takozvanih megavulkana, se javljaju nekoliko puta na 100 milijuna godina, uzrokuju globalno zahlađenje i masovno izumiranje nekih životinja. [18]
Vulkani su isto dio proširenog ugljikovog ciklusa. U jako dugim geološkim ciklusima, oslobađanje ugljika iz Zemljine kore i plašta se nalazi u ravnoteži s taloženjem ugljika u sedimentnim stijenama i ostalim odvodima iz ugljikovog ciklusa. Ali prema istraživanju Američkog geološkog nadzora (engl. US Geological Survey), procjenjuje se da ljudske aktivnosti stvaraju 100 – 300 puta veću količinu ugljičnog dioksida od vulkana.
Termohalinska cirkulacija: dubinski tok tamna, a površinski svijetla traka. Nije prikazana Antarktička cirkumpolarna struja
Promjenjivosti oceana
Oceani su sastavni dijelovi klimatskog sistema. Kratkotrajna kolebanja (nekoliko godina do nekoliko desetljeća) kao što je El Nino južna kolebanja, desetljetna kolebanja u Tihom oceanu, kolebanja u sjevernom Atlantiku i kolebanja u Arktiku prestavljaju više klimatska kolebanja nego klimatske promjene. Na duže vrijeme, promjene u procesima kao što je termohalinska pokretna traka igraju vrlo važnu ulogu u raspodjeli topline, noseći veoma sporo i jako duboko kretanje morske vode, i dugotrajnu raspodjelu topline po svjetskim oceanima.
Fizički dokazi klimatskih promjena
Dokazi za klimatske promjene se uzimaju iz različitih izvora, da bi se saznalo o klimi u prošlosti. Sređeno praćenje svjetskih površinskih temperatura započinje od polovine 19. stoljeća. Prije toga, većina dokaza o klimatskim promjenama se otkriva indirektno, preko raznih pokazatelja prošle klime, kao što su vegetacija (pelud), jezgre leda, datiranje preko godova debla na stablima, prošlih promjena nivoa mora i glaciologije.
Povijesni i arheološki dokazi
Klimatske promjene u prošlosti se mogu otkriti preko raznih promjena prebivališta i uzgoja raznog bilja. Arheološki dokazi, usmena predaja i povijesni dokumenti mogu isto dati uvid u klimu prošlih vremena. Klimatske promjene su bile ponekad u vezi s propašću nekih civilizacija.
Pad prosječne debljine ledenjaka širom svijeta
Ledenjaci
Ledenjaci se smatraju među najosjetljivijim pokazateljima klimatskih promjena. Njihova veličina se određuje ravnotežom masa između ulaza snijega i izlaza otopljenog leda. Kako se temperature povećavaju, tako se ledenjaci povlače, sve dok padaline snijega ne zamijene otopljeni led. Ledenjaci rastu i smanjuju zbog više razloga, tako da se njihovo pravo stanje mora pratiti i desetljećima. Popis svjetskih ledenjaka je napravljen do 1970-tih, u početku avionski snimani i kartografirani, a danas se to radi uz pomoć satelita. Taj popis obuhvaća više od 100 000 ledenjaka, koji zauzimaju više od 240 000 km2, a preostali ledeni pokrivač se procjenjuje oko 445 000 km2. Svjetska služba za praćenje ledenjaka (engl. World Glacier Monitoring Service) skuplja godišnje podatke o ravnoteži masa i o povlačenju ledenjaka. Iz tih podataka se vidi da se svjetski ledenjaci značajno povlače i smanjuju, s jakim povlačenjem 1940-tih, stabilnim i rastućim periodom 1920-tih i 1970-tih, i ponovno povlačenje koje počinje od sredine 1980-tih.
Najznačajniji klimatski procesi od sredine zadnjeg pliocena (prije oko 3 milijuna godina), su ledena i međuledena doba. Današnje međuledeno doba ili holocen, traje već oko 11 700 godina. Zbog malih promjena u planetarnoj putanji ili Milankovićevih ciklusa, dolazi do promjena u ledenom pokrivaču i razini mora. Ostale promjene kao Heinrich događaj, Dansgaard-Oeschger događaj i Mlađe ledeno doba pokazuju da do promjena količine leda može doći i bez promjene planetarne orbite.
Ledenjaci ostavljaju iza sebe morena (krhotine stijena koje ledenjaci prenose svojim kretanjem), veliku količinu materijala, ukljućujući organske tvari, kvarc i kalij, koji mogu biti datirani, da bi im se odredila starost.
analiza godova debla na stablima, da se utvrde klimatske promjene u prošlosti
Vegetacija
Promjena vrste, raspodjele i količne vegetacije, mogu dati isto podatke o klimi u prošlosti. Blaga klima je povezana s povećanim padalinama i toplijim razdobljima, što pridonosi boljem rastu biljaka i preuzimanju veće količine ugljičnog dioksida (CO2) iz zraka. Veće i oštrije promjene, izazivaju manje vegetacije i širenje pustinje.
Jezgre leda
Analiza jezgri leda, izbušenih u ledenom pokrivaču, mogu se iskoristiti da se vidi veza između temperatura i promjena nivoa mora. Zrak uhvaćen u mjehurićima iz leda, mogu isto pokazati promjene količine ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi, u prošlosti. Ta istraživanja promjena (CO2) u atmosferi zadnjih par tisuća godina, mogu pokazati razliku u atmosferi danas i u prošlosti.
Dendroklimatologija
Dendroklimatologija je analiza godova debla na stablima, da se utvrde klimatske promjene u prošlosti. Široke i debele linije pokazuju plodne i kišne godine, dok tanke i sužene linije pokazuju lošije godine.
Analiza peluda
Prednja krila kornjaša su hitinizirana, a stražnja opnasta.
Palinologija proučava današnje i fosilne palinomorfe (čestice između 5 i 500 μm), koji se mogu naći u slojevima stijena, ukljućujući i pelud. Na osnovu peluda, može se odrediti i vegetacija u prošlosti, kao i klima. Pelud može izdržati dugo vremena, a možemo ga naći i u slojevima jezera, močvara i delta rijeka. Prema peludu možemo istraživati zadnjih 2,5 milijuna godina.
Insekti
Ostaci kornjaša su uobičajeni za slatku vodu i sedimentne stijene. Različite vrste kornjaša se mogu naći ovisno o različitim klimatskim uvjetima. Kornjaši se nisu puno mijenjali kroz povijest.
Porast razine mora
Svjetski nivo mora, zadnjih stotinjak godina, se mjerio pomoću mjerača morskih mjena. Danas se koristi visinomjer, posebno sa satelita, koji je povećao točnost mjerenja. Prije mjerenja, nivo mora se može odrediti datiranjem i određivanjem starosti koraljnih grebena, obalnih sedimenata, morskih terasa, malih oblutaka, vapnenca i arheoloških ostataka uz obalu. Glavne metode određivanja starosti su datiranje ugljikom-14 i uranovim izotopima.
Poveznice
Izvori
“Glossary – Climate Change” Education Center – Arctic Climatology and Meteorology,
Appendix I – Glossary Houghton, John Theodore: “Climate change”, 2001
The National Academies Press “”Advancing the Science of Climate Change”, 2010,
Panama: Isthmus that Changed the World, 2008., NASA
“How the Isthmus of Panama Put Ice in the Arctic”, Gerald H., 2004.
“Isotope stratigraphy of the European Carboniferous: proxy signals for ocean chemistry, climate and tectonics” , Chemical Geology|date, 1999., Peter Bruckschen, Susanne Oesmanna, Ján Veizer
Judith T. Parrish: “Climate of the Supercontinent Pangea” 1993.,
“Water in the Early Earth”, 2006., Marty, B.
“Zircon thermometer reveals minimum melting conditions on earliest Earth.” Eb Watson, Harrison
“Surface-water influx in shallow-level Archean lode-gold deposits in Western, Australia” 1994. Hagemann, Steffen G.
Sagan C., G. Mullen: “Earth and Mars: Evolution of Atmospheres and Surface Temperatures” 1972.
“The Early Faint Sun Paradox: Organic Shielding of Ultraviolet-Labile Greenhouse Gases” 1997. Sagan, C.
Willson Richard [Secular total solar irradiance trend during solar cycles 21–23]
“Milankovitch Cycles and Glaciation”
“A Milankovitch scale for Cenomanian time” 1989., Gale, Andrew S.
“The Cataclysmic 1991 Eruption of Mount Pinatubo, Philippines” Diggles Michael, 2005.
“Climatic, environmental and human consequences of the largest known historic eruption: Tambora volcano (Indonesia) 1815” 2003., Oppenheimer Clive
“Large igneous provinces and mass extinctions” 2001., Wignall P.
“Volcanic Gases and Their Effects” 2006.
Petit J. R.:”Climate and atmospheric history of the past 420,000 years from the Vostok ice core, Antarctica” Gómez-Brenes RA, Humberto Ruiloba M., Bressani R.
Seiz G., N. Foppa “The activities of the World Glacier Monitoring Service (WGMS)” 2007.,
Zemp M., I.Roer, A.Kääb, M.Hoelzle, F.Paul, W. Haeberli: “United Nations Environment Programme – Global Glacier Changes: facts and figures” 2008.
Bachelet D.: “Climate Change Effects on Vegetation Distribution and Carbon Budget in the United States” 2001. R.Neilson,J.M.Lenihan,R.J.Drapek
Langdon PG.: “Reconstructing climate and environmental change in northern England through chironomid and pollen analyses: evidence from Talkin Tarn, Cumbria” Barber KE.,Lomas-Clarke SH.
Birks HH.: “The importance of plant macrofossils in the reconstruction of Lateglacial vegetation and climate: examples from Scotland, western Norway, and Minnesota, USA” 2003.,
Miyoshi N.: “Palynology of a 250-m core from Lake Biwa: a 430,000-year record of glacial–interglacial vegetation change in Japan” 1999.
Colin Prentice, Bartlein, Patrick J., Webb, Thompson: Vegetation and Climate Change in Eastern North America Since the Last Glacial Maximum” 1991.
Coope G.R.: “Temperature gradients in northern Europe during the last glacial—Holocene transition” 1999. | doi = 10.1002/(SICI)1099-1417(1998090)13:5<419::AID-JQS410>3.0.CO;2-D Lemdahl, G.; Lowe, J.J.; Walkling, A.
Sve češća nevremena kao jedna od posljedica globalnog zatopljenja
Klimatske promjene su dugotrajne promjene u statističkoj raspodjeli klimatskih faktora, u vremenskom periodu od desetaka do milijuna godina. To može biti promjena u prosječnim klimatskim elementima ili promjena raspodjele klimatskih događaja s obzirom na prosječne vrijednosti, ili pojava sve više krajnjih vremenskih događaja. Klimatske promjene se mogu odnositi na određene posebne regije ili se može odnositi na cijelu Zemlju.
U zadnje vrijeme, posebno u vezi sa zaštitom prirodnog okoliša, klimatske promjene se obično odnose na današnje promjene klime. Posebno se to odnosi na sve veći ljudski utjecaj na klimatske promjene, koji je povezan s današnjim globalnim zatopljenjem.
Nazivi
Uglavnom se klimatske promjene odnose na promjene statističkih podataka klimatskog sistema, razmatrajući vrijeme od više desetaka godina i duže, s obzirom na njen uzrok. Kolebanja klime koja su kraća od nekoliko desetaka godina, kao što je pojava El Niña, se ne smatraju kao klimatske promjene.
Sam pojam klimatskih promjena se sve više odnosi na ljudski utjecaj na klimu, posebno na Zemljinu atmosferu i zato su klimatske promjene sve više vezane uz pojam globalnog zatopljenja.
Uzroci
Povećanje atmosferskog nivoa CO2
Faktori koji utječu na oblikovanje klime se nazivaju prisilna djelovanja. To uključuje takve pojave kao promjene u Sunčevom toplinskom zračenju, odstupanju od Zemljine planetarne putanje ili orbite, promjenjiva tektonika ploča i pomicanje kontinenata, te promjene u koncentraciji stakleničkih plinova. Postoji čitav niz povratnih veza klimatskih faktora, koje mogu biti pojačane ili oslabljene. Neki dijelovi klimatskog sistema, kao što su oceani i slojevi leda, odgovaraju slabije na klimatske promjene, zbog svojih ogromnih masa, tako da im treba duže vremena na odgovor, ponekad stoljeće ili duže.
Ljudski utjecaj
Međuvladin panel o klimatskim promjenama, grupa naučnika i stručnjaka za klimatske promjene tvrdi da: “Klima se mijenja i te klimatske promjene su uglavnom nastale zbog ljudskog djelovanja”. Zbog toga, sve više se raspravlja kako smanjiti ljudski utjecaj na klimu i kako se prilagoditi promjenama koje se već javljaju, te kako možemo predvidjeti buduće klimatske promjene. [3]
Najveća zabrinutost zbog ljudskog djelovanja na klimu se odnosi na povećanu koncetraciju ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi, zbog potrošnje fosilnih goriva i sve većom količinom krutih čestica u zraku. Osim toga, sve više smo zabrinuti zbog ozonskih rupa, sve većeg iskrčivanja šuma i povećanja obradivih površina, što isto utječe na klimatske faktore.
Tektonika ploča
Promjene u Sunčevom ciklusu za vrijeme nekoliko zadnjih stoljeća, na osnovu promatranja Sunčevih pjega i izotopa berilija-10
Milijunima godina, kretanje tektonskih ploča mijenja izgled kontinenata i oceana, što isto utječe na promjene klime i strujanja u oceanima i atmosferi. Položaj kontinenata određuje i oblik i smjer oceanskih struja, a time i prijenos topline i vlage duž cijele Zemlje. Noviji primjer je stvaranja Panamske prevlake, koja je nastala prije otprilike 5 milijuna godina, zatvorivši miješanje Atlanskog oceana i Tihog oceana u tom području. To je ujedno i promijenilo granične oceanske struje i utjecalo na stvaranje današnjeg oblika Golfske struje i vjerojatno je dovelo do stvaranje ledenog pokrivača na Sjevernoj polutci. Za vrijeme karbona, prije otprilike 300 do 360 milijuna godina, tektonika ploča je potakla taloženje velike količine ugljika i povećala zaleđeno područje. Geološki dokazi iz vremena postojanja superkontinenta Pangee govore na postojanje velikih i snažnih monsuna u to doba ili megamonsuna.
Sunčevo toplinsko zračenje
Sunce je glavni izvor energije na Zemlji. I dugotrajne i kratkotrajne promjenje u jačini Sunčevog toplinskog zračenja utječe na klimatske promjene. Prije 3 do 4 milijuna godina, Sunce je zračilo samo 70 % današnje snage. Ipak, u vrijeme hadija (prije 3,8 – 4,6 milijuna godina) i arhaika (prije 2,5 – 3,8 milijarde godina) je postojala voda, prema nađenim dokazima, pa ipak je došlo do “proturječja slabosti mladog Sunca”. Prema toj teoriji Zemljina atmosfera je bila potpuno drukšija, prije svega bez kisika, pa su staklenički plinovi postojali u puno većoj koncentraciji. S vremenom snaga Sunčevog zračenja se pojačala, a prije 2,4 milijarde godina se pojavio naglo kisik u atmosferi i klima je bila puno sličnija današnjoj.
Snaga Sunčevog toplinskog zračenja se mijenja isto svakih 11 godina, uslijed Sunčevog ciklusa. Postoje i promjene u nešto dužem vremenskom razmaku, pa je tako bilo i Malo ledeno doba, od 14. do 19. stoljeća. Ta priroda periodičkog ponašanja Sunca joč nije sasvim razumljiva. Dok podaci govore da je od 1750. došlo do laganog zahlađenja, u novije vrijeme sve više je podataka da dolazi do globalnog zatopljenja.
Promjena nagiba Zemljine osi između 22.1° i 24.5°.
Promjene u planetarnoj putanji
Male promjene u Zemljinoj planetarnoj putanji ili orbiti dovode do promjena snage Sunčevog zračenja kod promjena godišnjih doba, pa zato se i klima mijenja u različitim godišnjim dobima. Tri su vrste promjena Zemljine orbite: promjena ekscentričnosti, nagiba osi i precesije Zemljinih osi. Kad se mijenjaju zajedno, stvaraju Milankovićeve cikluse, koji imaju znatan utjecaj na klimu i pojavu ledenih i međuledenih doba, što se može pronaći u statigrafskim slojevima stijena ili u širenju i smanjivanju pustinja kao što je Sahara.
Vulkani
Vulkani provode materijal iz Zemljine kore i plašta do površine Zemlje. Vulkanske erupcije, gejziri i termalni izvori su primjeri vulkanskih procesa kojim se oslobađaju plinovi i krupne čestice u atmosferu.
Vulkani su dovoljno veliki da utječu na promjenu svjetske klime nekoliko puta u stoljeću, uzrokovati hlađenje (djelomičnim smanjivanjem prijenosa Sunčevog zračenja na Zemljinu površinu) i po nekoliko godina. Erupcija vulkana na planini Pinatubo 1991. na Filipinima, bila je druga erupcija po snazi u 20. stoljeću (nakon erupcije vulkana Novarupta na Aljaski 1912.) i značajno je utjecala na klimu.[16] Erupcija vulkana Tambora 1815. u Indoneziji, uzrokovala je “godinu bez ljeta”. [17]Još veće erupcije, takozvanih megavulkana, se javljaju nekoliko puta na 100 milijuna godina, uzrokuju globalno zahlađenje i masovno izumiranje nekih životinja. [18]
Vulkani su isto dio proširenog ugljikovog ciklusa. U jako dugim geološkim ciklusima, oslobađanje ugljika iz Zemljine kore i plašta se nalazi u ravnoteži s taloženjem ugljika u sedimentnim stijenama i ostalim odvodima iz ugljikovog ciklusa. Ali prema istraživanju Američkog geološkog nadzora (engl. US Geological Survey), procjenjuje se da ljudske aktivnosti stvaraju 100 – 300 puta veću količinu ugljičnog dioksida od vulkana.
Termohalinska cirkulacija: dubinski tok tamna, a površinski svijetla traka. Nije prikazana Antarktička cirkumpolarna struja
Promjenjivosti oceana
Oceani su sastavni dijelovi klimatskog sistema. Kratkotrajna kolebanja (nekoliko godina do nekoliko desetljeća) kao što je El Nino južna kolebanja, desetljetna kolebanja u Tihom oceanu, kolebanja u sjevernom Atlantiku i kolebanja u Arktiku prestavljaju više klimatska kolebanja nego klimatske promjene. Na duže vrijeme, promjene u procesima kao što je termohalinska pokretna traka igraju vrlo važnu ulogu u raspodjeli topline, noseći veoma sporo i jako duboko kretanje morske vode, i dugotrajnu raspodjelu topline po svjetskim oceanima.
Fizički dokazi klimatskih promjena
Dokazi za klimatske promjene se uzimaju iz različitih izvora, da bi se saznalo o klimi u prošlosti. Sređeno praćenje svjetskih površinskih temperatura započinje od polovine 19. stoljeća. Prije toga, većina dokaza o klimatskim promjenama se otkriva indirektno, preko raznih pokazatelja prošle klime, kao što su vegetacija (pelud), jezgre leda, datiranje preko godova debla na stablima, prošlih promjena nivoa mora i glaciologije.
Povijesni i arheološki dokazi
Klimatske promjene u prošlosti se mogu otkriti preko raznih promjena prebivališta i uzgoja raznog bilja. Arheološki dokazi, usmena predaja i povijesni dokumenti mogu isto dati uvid u klimu prošlih vremena. Klimatske promjene su bile ponekad u vezi s propašću nekih civilizacija.
Pad prosječne debljine ledenjaka širom svijeta
Ledenjaci
Ledenjaci se smatraju među najosjetljivijim pokazateljima klimatskih promjena. Njihova veličina se određuje ravnotežom masa između ulaza snijega i izlaza otopljenog leda. Kako se temperature povećavaju, tako se ledenjaci povlače, sve dok padaline snijega ne zamijene otopljeni led. Ledenjaci rastu i smanjuju zbog više razloga, tako da se njihovo pravo stanje mora pratiti i desetljećima. Popis svjetskih ledenjaka je napravljen do 1970-tih, u početku avionski snimani i kartografirani, a danas se to radi uz pomoć satelita. Taj popis obuhvaća više od 100 000 ledenjaka, koji zauzimaju više od 240 000 km2, a preostali ledeni pokrivač se procjenjuje oko 445 000 km2. Svjetska služba za praćenje ledenjaka (engl. World Glacier Monitoring Service) skuplja godišnje podatke o ravnoteži masa i o povlačenju ledenjaka. Iz tih podataka se vidi da se svjetski ledenjaci značajno povlače i smanjuju, s jakim povlačenjem 1940-tih, stabilnim i rastućim periodom 1920-tih i 1970-tih, i ponovno povlačenje koje počinje od sredine 1980-tih.
Najznačajniji klimatski procesi od sredine zadnjeg pliocena (prije oko 3 milijuna godina), su ledena i međuledena doba. Današnje međuledeno doba ili holocen, traje već oko 11 700 godina. Zbog malih promjena u planetarnoj putanji ili Milankovićevih ciklusa, dolazi do promjena u ledenom pokrivaču i razini mora. Ostale promjene kao Heinrich događaj, Dansgaard-Oeschger događaj i Mlađe ledeno doba pokazuju da do promjena količine leda može doći i bez promjene planetarne orbite.
Ledenjaci ostavljaju iza sebe morena (krhotine stijena koje ledenjaci prenose svojim kretanjem), veliku količinu materijala, ukljućujući organske tvari, kvarc i kalij, koji mogu biti datirani, da bi im se odredila starost.
analiza godova debla na stablima, da se utvrde klimatske promjene u prošlosti
Vegetacija
Promjena vrste, raspodjele i količne vegetacije, mogu dati isto podatke o klimi u prošlosti. Blaga klima je povezana s povećanim padalinama i toplijim razdobljima, što pridonosi boljem rastu biljaka i preuzimanju veće količine ugljičnog dioksida (CO2) iz zraka. Veće i oštrije promjene, izazivaju manje vegetacije i širenje pustinje.
Jezgre leda
Analiza jezgri leda, izbušenih u ledenom pokrivaču, mogu se iskoristiti da se vidi veza između temperatura i promjena nivoa mora. Zrak uhvaćen u mjehurićima iz leda, mogu isto pokazati promjene količine ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi, u prošlosti. Ta istraživanja promjena (CO2) u atmosferi zadnjih par tisuća godina, mogu pokazati razliku u atmosferi danas i u prošlosti.
Dendroklimatologija
Dendroklimatologija je analiza godova debla na stablima, da se utvrde klimatske promjene u prošlosti. Široke i debele linije pokazuju plodne i kišne godine, dok tanke i sužene linije pokazuju lošije godine.
Analiza peluda
Prednja krila kornjaša su hitinizirana, a stražnja opnasta.
Palinologija proučava današnje i fosilne palinomorfe (čestice između 5 i 500 μm), koji se mogu naći u slojevima stijena, ukljućujući i pelud. Na osnovu peluda, može se odrediti i vegetacija u prošlosti, kao i klima. Pelud može izdržati dugo vremena, a možemo ga naći i u slojevima jezera, močvara i delta rijeka. Prema peludu možemo istraživati zadnjih 2,5 milijuna godina.
Insekti
Ostaci kornjaša su uobičajeni za slatku vodu i sedimentne stijene. Različite vrste kornjaša se mogu naći ovisno o različitim klimatskim uvjetima. Kornjaši se nisu puno mijenjali kroz povijest.
Porast razine mora
Svjetski nivo mora, zadnjih stotinjak godina, se mjerio pomoću mjerača morskih mjena. Danas se koristi visinomjer, posebno sa satelita, koji je povećao točnost mjerenja. Prije mjerenja, nivo mora se može odrediti datiranjem i određivanjem starosti koraljnih grebena, obalnih sedimenata, morskih terasa, malih oblutaka, vapnenca i arheoloških ostataka uz obalu. Glavne metode određivanja starosti su datiranje ugljikom-14 i uranovim izotopima.
Poveznice
Izvori
“Glossary – Climate Change” Education Center – Arctic Climatology and Meteorology,
Appendix I – Glossary Houghton, John Theodore: “Climate change”, 2001
The National Academies Press “”Advancing the Science of Climate Change”, 2010,
Panama: Isthmus that Changed the World, 2008., NASA
“How the Isthmus of Panama Put Ice in the Arctic”, Gerald H., 2004.
“Isotope stratigraphy of the European Carboniferous: proxy signals for ocean chemistry, climate and tectonics” , Chemical Geology|date, 1999., Peter Bruckschen, Susanne Oesmanna, Ján Veizer
Judith T. Parrish: “Climate of the Supercontinent Pangea” 1993.,
“Water in the Early Earth”, 2006., Marty, B.
“Zircon thermometer reveals minimum melting conditions on earliest Earth.” Eb Watson, Harrison
“Surface-water influx in shallow-level Archean lode-gold deposits in Western, Australia” 1994. Hagemann, Steffen G.
Sagan C., G. Mullen: “Earth and Mars: Evolution of Atmospheres and Surface Temperatures” 1972.
“The Early Faint Sun Paradox: Organic Shielding of Ultraviolet-Labile Greenhouse Gases” 1997. Sagan, C.
Willson Richard [Secular total solar irradiance trend during solar cycles 21–23]
“Milankovitch Cycles and Glaciation”
“A Milankovitch scale for Cenomanian time” 1989., Gale, Andrew S.
“The Cataclysmic 1991 Eruption of Mount Pinatubo, Philippines” Diggles Michael, 2005.
“Climatic, environmental and human consequences of the largest known historic eruption: Tambora volcano (Indonesia) 1815” 2003., Oppenheimer Clive
“Large igneous provinces and mass extinctions” 2001., Wignall P.
“Volcanic Gases and Their Effects” 2006.
Petit J. R.:”Climate and atmospheric history of the past 420,000 years from the Vostok ice core, Antarctica” Gómez-Brenes RA, Humberto Ruiloba M., Bressani R.
Seiz G., N. Foppa “The activities of the World Glacier Monitoring Service (WGMS)” 2007.,
Zemp M., I.Roer, A.Kääb, M.Hoelzle, F.Paul, W. Haeberli: “United Nations Environment Programme – Global Glacier Changes: facts and figures” 2008.
Bachelet D.: “Climate Change Effects on Vegetation Distribution and Carbon Budget in the United States” 2001. R.Neilson,J.M.Lenihan,R.J.Drapek
Langdon PG.: “Reconstructing climate and environmental change in northern England through chironomid and pollen analyses: evidence from Talkin Tarn, Cumbria” Barber KE.,Lomas-Clarke SH.
Birks HH.: “The importance of plant macrofossils in the reconstruction of Lateglacial vegetation and climate: examples from Scotland, western Norway, and Minnesota, USA” 2003.,
Miyoshi N.: “Palynology of a 250-m core from Lake Biwa: a 430,000-year record of glacial–interglacial vegetation change in Japan” 1999.
Colin Prentice, Bartlein, Patrick J., Webb, Thompson: Vegetation and Climate Change in Eastern North America Since the Last Glacial Maximum” 1991.
Coope G.R.: “Temperature gradients in northern Europe during the last glacial—Holocene transition” 1999. | doi = 10.1002/(SICI)1099-1417(1998090)13:5<419::AID-JQS410>3.0.CO;2-D Lemdahl, G.; Lowe, J.J.; Walkling, A.
