Category Archives: Biofizika

Šta je to krvni pritisak?

Krvni pritisak

 
 
 

Živin manometar

Arterijski krvni pritisak (lat. tensio arterialis) je sila kojom cirkulišuća krv deluje na jedinicu površine krvnog suda, a koja nastaje usled kontrakcija srčane muskulature i posledičnog potiskivanja krvi kroz kardiovaskularni sistem. Sa aspekta fizike, visina krvnog pritiska (P) zavisi od udarnog volumena krvi leve komore srca (Q) i perifernog otpora u krvnim sudovima (R):

×

Pri svakom izbacivanju krvi iz leve srčane komore pritisak raste, dok isti polako opada u periodu između dve kontrakcije kada se krv uliva iz pretkomora u komore i srce priprema za novu kontrakciju. Iz tog razloga se određuju dve vrednosti: gornji (sistolni) i donji (dijastolni) krvni pritisak. Vrednosti dobijene merenjem pomoću različitih instrumenata se odnose na pritisak u krvnim sudovima na nivou srca, jer on nije isti u svim delovima tela usled hidrostatskog efekta i brojnih drugih činilaca.

Standardna jedinica kojom se izražava krvni pritisak je milimetar živinog stuba (mmHg), mada se nekad koriste i druge jedinice poput kilopaskala (kPa), centimetra vodenog stuba (cm H2O) itd.

Merenje krvnog pritiska

 

Merenje krvnog pritiska

 

Konvencionalni manometar

Za merenje krvnog pritiska se koriste različite metode, koje se mogu podeliti u dve osnovne kategorije: invanzivne i neinvanzivne. Invazivne metode su u principu znatno preciznije i pouzdanije, ali se zbog svog karaktera veoma retko primenjuju na ljudima. Uglavnom se koriste na eksperimentalnim životinjama u svrhu raznih naučnih istraživanja. Neinvazivne metode ostavljaju više prostora za pojavu greške i dobijanje „lažnih“ rezultata, ali se široko primenjuju upravo zbog jednostavnosti primene i potpuno bezbolne i bezopasne procedure merenja.

Auskultaciona metoda

U kliničkoj praksi se najčešće primenjuje auskultaciona metoda i u tu svrhu se koristi živin ili neki drugi sfigmomanometar (instrument za merenje pritiska). Kod živinog manometra vrednosti se očitavaju na skali sa živinim stubom, dok drugi sfigmomanometri koriste pokazivač sa kazaljkom ili električnim ekranom.

Manžetna se plasira na nadlakticu i zategne tako da prianja uz ruku, dok se stetoskop stavlja na pregib lakta u predelu kubitalne arterije. Pomoću pumpice se povećava pritisak u manžetni do momenta kada je krvni sud u potpunosti komprimovan i kada se više ne čuju otkucaji srca. Nakon ovoga, ventil se polako otpušta i u trenutku kada se sistolni pritisak izjednači sa pritiskom u manžetni javljaju se prvi zvukovi (tzv. Korotkovljevi tonovi). O tačnom razlogu njihovog pojavljivanja postoje brojne teorije, ali se veruje da su izazvani prilivom krvi koja naglo udara u zidove krvnog suda, izaziva turbulentni tok i proizvodi vibracije koje se prenose do stetoskopa. Sa daljim smanjivanjem pritiska, menja se i karakter Korotkovljevih tonova koji postaju sve dublji. U trenutku kada se oni u potpunosti izgube, dijastolni pritisak se izjednačio sa pritiskom u manžetni i krvna struja ponovo teče ravnomerno ne uzrokujući dalje vibracije.

Očitavanjem vrednosti na skali ili ekranu u trenutku pojavljivanja i gubitka ovih tonova, dobija se vrednost krvnog pritiska koja ne odstupa od stvarnih vrednosti za više od 10%.

Ostale metode

 

Digitalni manometar

Jedna od metoda koja se u poslednje vreme često koristi je merenje pritiska pomoću električnih (digitalnih) aparata. Oni su prilično jednostavni za upotrebu, ali ostavljaju veću mogućnost za grešku. Aparat se stavlja na ručni zglob i sam uduvava i izduvava vazduh iz manžetne. Rezultati se potom prikazuju na ekranu, a osim vrednosti krvnog pritiska dobija se i vrednost pulsa. Nezavisna udruženja za borbu protiv povišenog krvnog pritiska preporučuju samomerenje pritiska električnim aparatima zato što korišćenje ovih uređaja ne zahteva prethodnu obuku.

Vrednosti pritiska

Vrednost pritiska je promenljiva, zavisi od doba dana i podložna je uticaju spoljašnjih i unutrašnjih faktora. Te promene su posledica aktiviranja brojnih mehanizama kojima organizam pokušava da održi odgovarajući protok krvi zavisno od trenutnih potreba organizma.

Neposredno nakon rođenja sistolni pritisak obično iznosi oko 40 mmHg, a tokom prvog meseca života raste na približno 70 mmHg. Kod prosečnog zdravog mladog čoveka, u periodu mirovanja, sistolni pritisak se kreće oko 120 a dijastolni oko 80 mmHg. Ove vrednosti ostaju uglavnom nepromenjene do sredine dvadesetih godina, a onda se obično postepeno penju. Kod prosečnog šezdesetogodišnjaka sistolni pritisak iznosi oko 140, a kod prosečnog osamdesetogodišnjaka oko 160 mmHg.

Smatra se da „normalan“ krvni pritisak iznosi oko 120/80 mmHg. Ipak, ono što je normalno za jednu ne mora biti normalno za drugu osobu iste starosti. Neki pojedinci imaju nešto niže ili više vrednosti pritiska što je posledica građe njihovog tela. To je fiziološko stanje i samo po sebi ne znači bolest.

Klod Bernar (franc. Claude Bernard) je još 1872. godine istakao značaj regulacije krvnog pritiska, radi održavanja stabilnosti i sastava vanćelijske tečnosti i normalnog sadržaja i aktivnosti ćelija svih tkiva.

Srednji pritisak

Srednji arterijski pritisak je prosečna vrednost svih pritisaka merenih u kratkim vremenskim intervalima tokom određenog perioda. On nije jednak sredini između sistolnog i dijastolnog pritiska, jer krvni pritisak tokom većeg dela srčanog ciklusa ostaje bliži dijastolnom (donjem) pritisku. Srednji pritisak je obično određen 60% dijastolnim i 40% sistolnim pritiskom.

Hipertenzija

Vrednosti arterijskog krvnog pritiska preko 140/90 mmHg, kod osoba starijih od 18 godina koje ne uzimaju lekove, smatraju se povišenim. Hipertenzija je jedan od tri osnovna faktora rizika koronarnih srčanih bolesti (zajedno sa gojaznošću i pušenjem). Osim toga, u komplikacije izazvane hipertenzijom ubrajaju se i otkazivanje bubrega, moždani udar, demencija, oštećenje vida i druga sistemska oboljenja.Procenjuje se da svaki peti čovek ima povišeni krvni pritisak, a da trećina njih toga čak nije ni svesna.

Kategorizacija pacijenata na osnovu vrednosti krvnog pritiska
Kategorija Sistolni pritisak (mmHg) Dijastolni pritisak (mmHg)
Optimalan pritisak <120 <80
Normalan pritisak 120-129 80-84
Povišen pritisak 130–139 85–89
Blaga hipertenzija 140–159 90–99
Umerena hipertenzija 160–179 100–109
Teška hipertenzija ≥180 ≥110
Izolovana sistolna hipertenzija ≥140 <90

Hipotenzija

Nizak krvni pritisak se definiše kao vrednost krvnog pritiska koji je niži od normalno očekivanog za pojedinu osobu u odgovarajućim uslovima. Mišljenja stručnjaka se razlikuju – od onih koji hipotenziju ne smatraju bolešću do onih koji je smatraju potencijalno ozbiljnim, dobro definisanim stanjem koje zahteva lečenje i redovnu kontrolu.

U stručnoj literaturi se hipotenzija definiše kao stanje u kome je vrednost krvnog pritiska ispod 100/60 mmHg (izmeren više puta u ambulantnim uslovima) uz postojanje određenih simptoma (umor, poremećaj sna, vrtoglavica, nesvestice, anksioznost ili depresija, osećaj jakog lupanja srca, znojenje itd).

Izvori:

  1. Wikipedia
  2. obezbedi sloboda medija. „Osnovni podaci o krvnom pritisku”. Pristupljeno 8. 2. 2008.
  3. Arthur C. Guyton M.D, John E. Hall Ph.D: Medicinska fiziologija, IX izdanje (“Savremena administracija“ Beograd, 1999.)
  4. „Preporuke za samomerenje krvnog pritiska, Evropska liga za hipertenziju” (PDF). Pristupljeno 14. 10. 2015.

Koji su razlozi zašto mislim da su tvrdnje teoretičara zavjere o "misterioznim" tragovima na nebu ("chemtrails") netačne i da se zapravo radi o običnim tragovima iza aviona ("contrails")?

  • Tragovi iza aviona kroz povijest
    Teoretičari tvrde: Tragovi iza aviona su se prije uvijek raspršili za najviše nekoliko sekundi ili minuta.

Ali nisu. Postoji ogromna količina dokaza (uz mnoge ljude koji se prisjećaju perzistentnih tragova iza aviona). Od 1918. godine, i nastavlja se do današnjeg dana.

  • Kemijski testovi, aluminij, barij, itd.
    Teoretičari zavjere tvrde: Kemijska ispitivanja otkrivaju da su aluminij i barij svuda naštricani

U stvarnosti testovi pokazuju normalnu razinu kemikalija. Često su se vrlo loše provodila istraživanja (testiranje tla umjesto vode, zbunjujući razinu ili pomoću pogrešnih jedinica mjerenja).

  • Fotografije i videozapisi koje koriste kemtrejli teoretičari zavjere
    Teoretičari tvrde: Fotografije i videozapisi pokazuju ravnine raspršivanja.

Stvarnost: identificirani su svi ti zrakoplovi. Većina ih ima nekontroverznu upotrebu, a ostatak su dokazive krivotvorine.

  • O Chemtrailovoj teoriji
    Teoretičari tvrde: Mnogo ljudi vjeruje u kemtrejli, a spominje se u prijedlogu vlada, stoga mora biti istina.

Stvarnost: Ne stvarno. Mnogo ljudi vjeruje u sve vrste stvari, a spominjanje u prijedlogu zakona nametnuli su neki NLO entuzijasti.

  • Opća rasprava o kemtrejlijima
    Teoretičari tvrde: Ljudi se ne sjećaju puno takvih oblika, tako da mora biti nova.

Stvarnost: Mnogi se ljudi sjećaju. Ali većina ljudi još uvijek ne obraća ikakvu pažnju na kemtrjelije. Vidite još više stvari kada ste zainteresirani za njih.

  • Količina zračnog prometa, rešetki i uzoraka
    Teoretičari tvrde: rešetke i unakrsni tragovi dokazuju da ne mogu biti contrails (obični tragovi iza aviona)

Stvarnost: rešetke i X-ovi su neizbježni rezultati zračnog prometa, vjetra i vremenskih uvjeta.

  • Kontreili informacije
    Teoretičari zavjere tvrde: “chemtrails” nisu contrails, jer contrails ne djeluju isto

Stvarnost: Contrails ponekad ostanu jako dugo na nebu i šire se, ovisi o vremenu na visini (a ne na tlu)

  • Objasnili su se neobični kontrakti
    Teoretičari tvrde: neobični oblici ispupčenja dokazuju da nisu contrails.

Stvarnost: sve se može objasniti ako radite malo istraživanja.

Izvor informacija:

http://contrailscience.com

Zašto fizika prekida debatu o slobodnoj volji?

Da li ljudi imaju slobodnu volju ili ne?

U vrijeme naglog razvoja klasične mehanike otkili su se mnogi zakoni poput Njutnovih na osnovu kojih se moglo predvidjeti sve šta će da se dogodi u prirodi.

Npr. ako je neko vozio 40 km na sat po pravcu na osnovu jednostavne formule koja povezuje pređeni put, vrijeme i udaljenost:

s = v*t

gdje je

t – vrijeme

s – udaljenost

v- brzina kretanja

mogla bi se utvrditi tačna lokacija na kojoj će se nalaziti za pola sata, a to bi bilo 20 km! Tako isto postoje mnogo drugih i komplikovanijih primjera gdje se na osnovu fizike može utvrditi šta će se sljedeće dogoditi. Postuliran je i tzv. Laplaceov demon, koji je hipotetsko biće za koje kad bi znalo poćetne uvijete u Svemiru, onda bi absolutno znalo i sve sljedeće šta će da se dogodi i kad, pa i to ko i kad će da čita ovaj članak.

Međutim, s razvojem kvantne mehanike to uvjerenje u čvrstu predodređenost i predvidljivost svega u Svemiru je poljuljano, a posebno je k tome pridonio i Heisenbergov princip neodređenosti koji kaže da se lokacija i brzina ne mogu precizno odrediti što ima implikacije i na debatu o slobodnoj volji, odnosno o tome da li je sve predodređeno ili nije. Prema jednoj od interpetacija, Heisenbergovo pravilo neodređenosti ukazuje na to da absolutno niko ne može znati sa sigurnošću šta će se sljedeće dogoditi, pa ne živimo u poptunosti u determiniranom Svemiru, već u neodređenom, a mi sami smo dio te neodređenosti, pa na neki način imamo i slobodnu volju.

O tome govori i fizičar Michio kaku sa Univerziteta u New Yorku:

Šta je to učenje i kako učiti (fiziku)?

Učenje

Učenje je složeni psihički proces promjene ponašanja na osnovi usvojenog znanja i iskustva. Obuhvaća usvajanje navika, informacija, znanja, vještina i sposobnosti. To je proces uskladištavanja podataka u skladištu pamćenja. Učenje i pamćenje su dva međusobno nadopunjujuća aspekta procesa učenja.

 

Fiziološki faktori

U fiziološke faktore spadaju:

  1. Dob – smatra se da je kapacitet pamćenja neograničen, no postoji životno razdoblje u kojem je lakše učiti (20 – 24 god.). Do 50. godine ne postoje čimbenici koji bi usporavali učenje, a iz godine u godinu, čovjekovo iskustvo se povećava te je veća mogućnost prepoznavanja važnih podataka. O tome govori i činjenica da su velika otkrića znanstvenici nalazili oko pedesete godine. Također, ljudski mozak stvara nove asocijacije na temelju poznatih, što omogućava lakše i brže učenje. Dob ne ograničuje čovjeka da uči, što je i pretpostavka cjeloživotnog učenja.
  2. Spol – smatra se da muškarci više djeluju u području prirodnih znanosti, dok su žene jače u društvenim znanostima. O tome govori i sama činjenica da studije matematike, fizike, elektrotehnike i sličnih znanosti upisuje više muških studenata, dok društvene predmete i jezike studira više studentica. To se tumači time što su muškarci i žene različiti u obrađivanju informacija, po načinima usvajanja informacija i brzini kojom usvajaju određenu vrstu informacija. “Muški” mozak lakše pamti apstraktne ideje, znakove, lakše se prostorno orijentira i predočuje nešto u prostoru. “Ženski” mozak s druge strane lakše se uživljava u stanja drugih ljudi, u osjećaje, socijalne konflikte, uspješniji je u obradi verbalnih podataka i jezične građe.
  3. Dispozicije – urođena građa i funkcija organizma također utječe na učenje. Genetski nasljeđujemo dispozicije od roditeljskog para i prijašnjih generacija. Čim naučimo nešto novo, na temelju riješavanja nekog problema, čega nema u našem iskustvu, idemo dalje u razvoju svojih dispozicija.
  4. Umor – umor je jedan od obrambenih mehanizama organizma koji nas štiti da se ne bismo previše opteretili. To je reverzibilno stanje. Postoji fizički i psihički umor. Fizički umor se javlja nakon što intenzivno, kroz dulje vrijeme opterećujemo neku mišićnu skupinu. Psihički umor sa manifestira kao monotonija i jako emocionalno opterećenje koje nastaje zbog nedostatka stimulacije, a ponekad i kao frustracija. Naime, tijekom učenja trošimo mnogo kisika i organizmu je potrebno više kisika. Kad osjetimo umor, treba se odmoriti. Već odmor od kojih pola sata do sat vremena znači brz oporavak. Za psihički odmor potrebno je nešto više vremena, no ako se previše umaramo može biti opasan i manifestirati se kao neurotičnost, depresija i razna psihosomatska oboljenja. Umor u procesu učenja preventira se pravodobnim početkom odmora. U učenju su bitni kratki odmori nakon prvih znakova umora (kad osjećamo da gubimo nit u gradivu, kad počinjemo zuriti u prazno ili kroz prozor…), jer je tada veća mogućnost obnavljanja energije. Dovoljno je prestati s učenjem na 3 do 5 minuta, prošetati i jednostavno se maknuti s mjesta učenja. Tijekom učenja bitno je i paziti na prehranu, jer dodatni stimulansi poput kave ili red bulla samo privremeno odgađaju znakove umora. Zdraviji su fiziološki stimulatori poput umivanja hladnom vodom ili hiperventilacije! Već i samo mijenjanje položaja tijela može biti stimulans. Važno je poštivati znakove umora, jer nas oni upozoravaju da se u našem tijelu odvija nešto što traži energiju, a tu energiju ćemo dobiti odmorom. Farmakološki pripravci poput tableta za “zdravo” i “bistro” učenje i “čvrstu” koncentraciju koji održavaju stanje budnosti i do 20 sati samo otklanjaju osjećaj umora, odnosno blokiraju dolazak informacije o umoru u naš mozak, ali organizam se i dalje umara – to može biti vrlo štetno.
 

Psihički faktori

Motivacija je sve ono što potiče na aktivnost, što tu aktivnost usmjeruje i što joj određuje intenzitet i trajanje. To je “volja za nešto”. Motivacija je bitna za učenje i za bilo koji drugi rad. Sve što radimo bez volje i s negativnim stavom s vremenom ostavlja tragove na planu ličnosti i do psihičke nestabilnosti. Načini za motiviranje su sljedeći:

  • I. Postaviti si cilj – što želim realizirati? Uz cilj, bitno si je postaviti i očekivanja – koliko mogu naučiti, do kada itd. Dobro je napraviti popis svojih zadataka koje mislimo napraviti u jednom danu i onda križati završene poslove. I to pridonosi motivaciji, sama činjenica da smo nešto s popisa uspjeli riješiti i da je popis sada manji.
  • II. Poslove razdijeliti u više manjih, jednostavnijih i lakše obavljivih ciljeva te redoslijed kojim će se ti ciljevi obavljati. Na taj način lakše raspolažemo s vremenom.

Kad postignemo neki cilj bitan je osjećaj zadovoljstva na kraju, što mora biti posljedica naše svjesne odluke da ćemo se početi mijenjati na bolje danas.

Postoji unutarnja (intrizična) i vanjska (ekstrizična) motivacija. Unutarnja motivacija je kad imamo neke pokretačke snage unutar nas samih da napredujemo i uspijevamo, za naše potrebe. Vanjska motivacija je neki vanjski motiv zbog kojeg radimo neku aktivnost (npr. ocjena, plaća, poklon itd.)

Kako se motivirati za učenje?
  1. Prilaziti poslovima s pozitivnim stavom – imati volju učiniti nešto!
  2. Postaviti si cilj – što želim ostvariti?
  3. Postaviti očekivanja – koliko mogu ostvariti?
  4. Biti određen – kako ću to ostvariti?
  5. Biti realan – postaviti takve zahtjeve koje mogu ispuniti – imati na umu svoje mogućnosti i sposobnosti.
  6. Napraviti popis što trebam obaviti – precrtavati obaljeno.
  7. Poslove razdijeliti u više manjih, jednostavnijih i lakše obavljivih ciljeva.
  8. Napraviti redoslijed obavljanja poslova – štedim na vremenu.
  9. Postaviti si nagrade za obavljen posao – ako obavim posao.
  10. Podsjetiti se na dobre strane svog rada – zašto to radim.
  11. Osjećaj zadovoljstva na kraju mora biti posljedica naše svjesne odluke da ćemo se početi mijenjati danas!
  12. Iskoristi višak energije za svoj rad!
  13. Iskoristi negativnosti – podsjeti se na posljedice ako ne obaviš zadatak!
  14. Ne prekoračiti vrijeme koje si zadaješ za neki zadatak.
  15. Drži se rokova.
  16. Napraviti jasnu razliku između “ne mogu” i “neću”.
  17. Počni odmah. Ne odugovlači!
  18. Poboljšaj svoju sposobnost samouvjeravanja!
  19. Budi optimističan – šanse za uspjeh će se povećavati!
  20. Koristi bilješke, podsjetnike, natuknice i sl.
  21. Iskoristi svaki uspjeh kao dodatnu motivaciju za daljnji rad.
  22. Prepoznaj ono što bi te moglo ometati i napravi izbor.
  23. Imaš pravo pogriješiti – nitko nije savršen.
  24. Vježbaj svoj smisao za humor – smijeh ukazuje na to da si realan!
  25. Nagradi se za ostvaren cilj – realne nagrade!

Razina aktivnosti učenja

  1. Slušanje predavanja – informacije ne ostaju dugo u pamćenju, podaci se ne stignu strukturirati, što ovisi o predznanju, o tome koliko nam je zanimljiva tema, kako predavač tumači itd.
  2. Učenje iz literature – samostalnim prolaženjem kroz literaturu možemo prekidati učenje, tražiti nove informacije, raditi svojim tempom i približiti si sadržaje.
  3. Izrada bilježaka – na predavanju primarno slušati i stvarati veze, a bilješke naknadno bilježiti i nadopunjavati sadržajima iz literature. Najbolje je koristiti veliki format papira i na jednu stranu bilježiti pojmove, ključne riječi, podjele i definicije, dok na drugoj strani ostaviti mjesta da osobno nadopunjavanje iz literature. Bilješke se rade tek kad smo prošli literaturu i znamo cjelinu, te služe samo kao pomagalo za učenje i reprodukciju sadržaja.
  4. Samostalna reprodukcija – samoprovjera koliko razumijemo gradivo. Najbolje je svoje znanje provjeriti 4 ili 5 sati nakon učenja ili drugi dan, s time da nam ne smiju biti dostupne bilješke. Bitno je formulirati cijelu rečenicu pri samostalnoj reprodukciji i ne otvarati bilješke pa viriti. Čim napravimo strukturu informacija, reprodukcija je lakša. Uvjet za daljnje učenje jest razumijevanje gradiva. Uspjeh u učenju temelji se 40% na radu s literaturom i bilješkama, te 60% na radu na reprodukciji i strukturiranju znanja.
  5. Diskusija – razgovor s više različitih osoba o njihovim razmišljanjima, idejama, znanjima i praksi o određenoj temi. Na taj način vidimo sadržaj iz više stajališta i aspekata. Svaki učesnik diskusije trebao bi predstaviti i obrazložiti svoje ideje na način da napravi odabir informacija, a ne da ponavlja iz bilježaka ili literature. Rad u grupama pri pripremanju ispita je bitan jer na taj način uviđamo što je drugima bitno gradivo, a što nama i uvijek naučimo nešto više.
  6. Rješavanje problema – najviša razina učenja u kojoj koristimo naučeno ponašanje i znanje u realnoj situaciji u svakodnevnom životu.
 

Uvjeti za učenje

Za učenje je važno da se odvija na istom mjestu, tako da već samim prilaženjem tom mjestu znamo da ćemo tu nešto naučiti i osjećati se ugodno. Za takvo mjesto idealno je imati jednu ravnu plohu, npr. radni stol koje je uvijek spremno za učenje, prazno, bez distraktora (koji odvlače pozornost), ugodnog osvjetljenja (da ne umara oči). Također je važno da u okolini nema distraktora poput televizije ili slučajnih prolaznika, što otežava koncentraciju. Stolica na kojoj sjedimo mora biti udobna, visinom usklađena s visinom stola zbog pravilnog držanja, bolje cirkulacije i boljeg disanja, a time i veće količine kisika potrebne za učenje. Prostorija mora biti dobro prozračena i ugodne temperature (ne pretopla). Na mjestu gdje učimo valja samo učiti, zato uvijek treba sjesti za stol sit i bez potrebe za vodom, kavom i sl. što nas može samo dekoncentrirati.

 

Vrste učenja

Prema namjeri

a) namjerno (intencijsko)

b) nenamjerno – promjene u ponašanju koje se ostvaruju, a nemamo namjeru ostvariti ih, nismo svjesni i možemo naknadno steći uvid u to.

Npr. subperceptivno učenje – ako neki podražaji češće djeluju na naš organizam, ulaze u naš živčani sustav kratko, slabog su intenziteta, to ulaženje se kumulira, nadograđuje i počinje svjesno djelovati na naše ponašanje. Tako su za vrijeme projekcije filma u film ubacili sličicu Coca Cole u svakoj sekundi. Većini gledatelja se javila potreba za Coca Colom nakon projekcije filma.

Npr. hipnopedija ili učenje u snu ili u stanju mirovanja kada osjetilnim kanalima stižu informacije u mozak. Na taj način lakše je učiti monotone sadržaje, poput gramatike, značenja riječi, preko slušalica. Moguće je naučiti strani jezik tom metodom, no bitno je nadoknaditi san kasnije jer se budimo umorniji.

Npr. latentna učenja – prikrivena učenja dok se ne stvori uvjet da se manifestiraju (npr. vrata koja zapinju pa ih uvijek zatvaramo jače, sve dok se ne poprave nismo svjesni načina na kojeg smo ih otvarali prije; ne znamo nabrojiti pjesme na CD-u kako idu jedna za drugom, ali znamo početak sljedeća pjesme kad čujemo kraj prijašnje).

Prema tipu građe

a) psihomotorno (motorno)

b) misaono-verbalno (verbalno)

Prema načinu učenja

a) jednostavno

a.1) učenje uvjetovanjem

a.2) mehaničko (asocijativno)
b) složeno

b.1) instrumentalno uvjetovanje

b.2) uvid u situaciju

b.3) socijalno

b.4) po modelu

b.5) stvaralačko

b.6) kombinatorno

 

Akcelerirano učenje

Akcelerirano učenje temelji se na šest osnovnih koraka koji su potrebni za lakše i brže učenje. To su:

  1. Priprema
  2. Informacije
  3. Istraživanje
  4. Pamćenje
  5. Test
  6. Osvrt

Suvremene metode učenja uključuju i izradu mentalnih mapa te brzo čitanje.

Pojam akceleriranog učenja javio se u suvremenom ubrzanom društvu koje želi doći na brz i jednostavan način do korisnih informacija. Originalni koncept brzog učenja razvio je profesor Lozanov, a tijekom sedamdesetih godina su ga je šire objavili Ostrander i Schroeder. Oni su dokazali da učenjem u određenom ritmu i frekvencijama, sposobnost učenja i zadržavanja informacija može se uvelike poboljšati. Akcelerirano učenje temelji se na najnovijim istraživanjima ljudskog mozga. Svaki pojedinac ima svoj način učenja – način koji mu najbolje odgovara. Ako znate i koristite tehnike koje se poklapaju s vašim načinom učenja, učite prirodnije. Budući da je prirodnije, postaje i lakše. A budući da je lakše, ujedno je i brže. Stoga i samo ime akceleriranog učenja. Uklapanjem dobro istraženih tehnika pamćenja, akcelerirano učenje čini učenje ugodnim, uspješnim i zadovoljavajućim iskustvom. Profesor Gardner sa sveučilišta Harvard razvio je «Teoriju višestrukih inteligencija» koja govori da se IQ ne bi smio mjeriti kao apsolutna mjera poput visine, težine ili krvnog tlaka. Ne radi se o tome koliko si pametan, već kako si pametan. Svi mi kao ljudska bića imamo repertoar vještina za rješavanje različitih vrsta problema. Gardner definira inteligenciju kao sposobnost rješavanja problema ili oblikovanja nekog proizvoda koja se procjenjuje u jednom ili više kulturnih okvira. Mreža akceleriranog učenja je uzela Gardnerovu teoriju i stavila je u praksu. Stvorili su proizvode koji omogućuju učenicima da uče prema vlastitim mogućnostima učenja. Dodatno se bave i nizom aktivnosti učenja koje uključuju sve inteligencije, tako da svatko ima jednaku priliku za učenje. Postoji osam inteligencija, a to su:

  1. Jezična inteligencija – sposobnost čitanja, pisanja i komuniciranja pomoću riječi
  2. Logičko-matematička inteligencija – sposobnost razumijevanja i računanja, razmišljanja na logičan i sistematičan način
  3. Vizualno-prostorna inteligencija – sposobnost razmišljanja u slikama, vizualizacije budućeg ishoda, zamišljanja stvari u glavi.
  4. Glazbena inteligencija – sposobnost stvaranja ili komponiranja glazbe, dobrog pjevanja ili razumijevanje i cijenjenje glazbe, sposobnost držanja ritma.
  5. Tjelesno-kinestetička inteligencija – sposobnost vještog korištenja tijela za rješavanje problema, stvaranje proizvoda ili prezentiranje ideja i emocija.
  6. Društvena (interpersonalna) inteligencija – sposobnost učinkovitog rada s drugima, povezivanje s drugim ljudima, pokazivanja empatije i razumijevanja, primjećivanja njihovih motivacija i ciljeva.
  7. Osobna (intrapersonalna) inteligencija – sposobnost za samoanalizu i refleksiju, sposobnost samopromišljanja i samoprocjene vlasitih postignuća, samokritika vlastitog ponašanja i unutarnjih osjećaja, sposobnost planiranja i postavljanja ciljeva, mogućnost poznavanja samog sebe.
  8. Prirodna inteligencija – sposobnost prepoznavanja flore i faune, stvaranja drugih posljedičnih razlikovanja u prirodnom svijetu i produktivnog korištenja ove sposobnosti, npr. u lovu, poljodjelstvu ili biologiji.

Tradicionalno su se školski predmeti poučavali uključivanjem samo jezične i logičko-matematičke inteligencije. To znači da su učenici koji su prirodno jaki u tim područjima dobro prolazili u školskom sustavu. Danas su te inteligencije jako važne, ali postoji i šest drugih inteligencija. Tek kad dovedemo u red sve svoje inteligencije zaista počinjemo koristiti cjelokupnu moć uma!

Jedna od suvremenih tehnika koja pomaže u učenju su mentalne mape. Mentalna mapa je dijagram koji se koristi da bismo si predočili riječi, ideje, zadatke ili druge stvari međusobno povezane i poredane oko centralnog pojma ili ideje. Stavljanje različitih informacija u mentalnu mapu radijalno omogućava lakše povezivanje pojedinih informacija, a time olakšava pamćenje i učenje. Elementi mape mogu se poredati prema važnosti na grupe, grane ili područja. Elementi koji spadaju pod jednu granu mogu se obojiti jednom bojom i tako vizualno bolje prikazati. Koristi se za prikupljanje znanja ili obnavljanje starih znanja. Najpopularniji autor mnogih knjiga o mentalnim mapama, Tony Buzan, predlaže da se središnji pojam stavi na sredinu papira. U mapi se mogu koristiti sličice, simboli, šifre, i različite dimenzije. Ključne riječi pišu se velikim tiskanim slovima, a kako prelazimo u niži rodni pojam možemo ih promijeniti u mala tiskana slova. Svaka riječ ili slika mora stajati samostalno na jednoj grani. Crte moraju biti povezane počevši od centralnog pojma. Centralne crte su deblje i postaju sve tanje kako se odmiču od centra. Crte su jednake duljine kao i riječ ili slika. Na mapi se koriste boje prema vlastitom izboru odnosno šifri. Dobro je naglasiti pojedine dijelove i koristiti asocijacije diljem mape.

Postoji još niz korisnih tehnika poput mnemotehnika i novih načina učenja, ovo su samo neki od najpopularnijih i najučinkovitijih. Zahvaljujući tim modelima pojam cjeloživotnog učenja postaje ugodan i nešto čemu se treba veseliti.

Izvor: Wikipedia

 

Šta je to učenje i kako učiti (fiziku)?

Učenje

Učenje je složeni psihički proces promjene ponašanja na osnovi usvojenog znanja i iskustva. Obuhvaća usvajanje navika, informacija, znanja, vještina i sposobnosti. To je proces uskladištavanja podataka u skladištu pamćenja. Učenje i pamćenje su dva međusobno nadopunjujuća aspekta procesa učenja.

 

Fiziološki faktori

U fiziološke faktore spadaju:

  1. Dob – smatra se da je kapacitet pamćenja neograničen, no postoji životno razdoblje u kojem je lakše učiti (20 – 24 god.). Do 50. godine ne postoje čimbenici koji bi usporavali učenje, a iz godine u godinu, čovjekovo iskustvo se povećava te je veća mogućnost prepoznavanja važnih podataka. O tome govori i činjenica da su velika otkrića znanstvenici nalazili oko pedesete godine. Također, ljudski mozak stvara nove asocijacije na temelju poznatih, što omogućava lakše i brže učenje. Dob ne ograničuje čovjeka da uči, što je i pretpostavka cjeloživotnog učenja.
  2. Spol – smatra se da muškarci više djeluju u području prirodnih znanosti, dok su žene jače u društvenim znanostima. O tome govori i sama činjenica da studije matematike, fizike, elektrotehnike i sličnih znanosti upisuje više muških studenata, dok društvene predmete i jezike studira više studentica. To se tumači time što su muškarci i žene različiti u obrađivanju informacija, po načinima usvajanja informacija i brzini kojom usvajaju određenu vrstu informacija. “Muški” mozak lakše pamti apstraktne ideje, znakove, lakše se prostorno orijentira i predočuje nešto u prostoru. “Ženski” mozak s druge strane lakše se uživljava u stanja drugih ljudi, u osjećaje, socijalne konflikte, uspješniji je u obradi verbalnih podataka i jezične građe.
  3. Dispozicije – urođena građa i funkcija organizma također utječe na učenje. Genetski nasljeđujemo dispozicije od roditeljskog para i prijašnjih generacija. Čim naučimo nešto novo, na temelju riješavanja nekog problema, čega nema u našem iskustvu, idemo dalje u razvoju svojih dispozicija.
  4. Umor – umor je jedan od obrambenih mehanizama organizma koji nas štiti da se ne bismo previše opteretili. To je reverzibilno stanje. Postoji fizički i psihički umor. Fizički umor se javlja nakon što intenzivno, kroz dulje vrijeme opterećujemo neku mišićnu skupinu. Psihički umor sa manifestira kao monotonija i jako emocionalno opterećenje koje nastaje zbog nedostatka stimulacije, a ponekad i kao frustracija. Naime, tijekom učenja trošimo mnogo kisika i organizmu je potrebno više kisika. Kad osjetimo umor, treba se odmoriti. Već odmor od kojih pola sata do sat vremena znači brz oporavak. Za psihički odmor potrebno je nešto više vremena, no ako se previše umaramo može biti opasan i manifestirati se kao neurotičnost, depresija i razna psihosomatska oboljenja. Umor u procesu učenja preventira se pravodobnim početkom odmora. U učenju su bitni kratki odmori nakon prvih znakova umora (kad osjećamo da gubimo nit u gradivu, kad počinjemo zuriti u prazno ili kroz prozor…), jer je tada veća mogućnost obnavljanja energije. Dovoljno je prestati s učenjem na 3 do 5 minuta, prošetati i jednostavno se maknuti s mjesta učenja. Tijekom učenja bitno je i paziti na prehranu, jer dodatni stimulansi poput kave ili red bulla samo privremeno odgađaju znakove umora. Zdraviji su fiziološki stimulatori poput umivanja hladnom vodom ili hiperventilacije! Već i samo mijenjanje položaja tijela može biti stimulans. Važno je poštivati znakove umora, jer nas oni upozoravaju da se u našem tijelu odvija nešto što traži energiju, a tu energiju ćemo dobiti odmorom. Farmakološki pripravci poput tableta za “zdravo” i “bistro” učenje i “čvrstu” koncentraciju koji održavaju stanje budnosti i do 20 sati samo otklanjaju osjećaj umora, odnosno blokiraju dolazak informacije o umoru u naš mozak, ali organizam se i dalje umara – to može biti vrlo štetno.
 

Psihički faktori

Motivacija je sve ono što potiče na aktivnost, što tu aktivnost usmjeruje i što joj određuje intenzitet i trajanje. To je “volja za nešto”. Motivacija je bitna za učenje i za bilo koji drugi rad. Sve što radimo bez volje i s negativnim stavom s vremenom ostavlja tragove na planu ličnosti i do psihičke nestabilnosti. Načini za motiviranje su sljedeći:

  • I. Postaviti si cilj – što želim realizirati? Uz cilj, bitno si je postaviti i očekivanja – koliko mogu naučiti, do kada itd. Dobro je napraviti popis svojih zadataka koje mislimo napraviti u jednom danu i onda križati završene poslove. I to pridonosi motivaciji, sama činjenica da smo nešto s popisa uspjeli riješiti i da je popis sada manji.
  • II. Poslove razdijeliti u više manjih, jednostavnijih i lakše obavljivih ciljeva te redoslijed kojim će se ti ciljevi obavljati. Na taj način lakše raspolažemo s vremenom.

Kad postignemo neki cilj bitan je osjećaj zadovoljstva na kraju, što mora biti posljedica naše svjesne odluke da ćemo se početi mijenjati na bolje danas.

Postoji unutarnja (intrizična) i vanjska (ekstrizična) motivacija. Unutarnja motivacija je kad imamo neke pokretačke snage unutar nas samih da napredujemo i uspijevamo, za naše potrebe. Vanjska motivacija je neki vanjski motiv zbog kojeg radimo neku aktivnost (npr. ocjena, plaća, poklon itd.)

Kako se motivirati za učenje?
  1. Prilaziti poslovima s pozitivnim stavom – imati volju učiniti nešto!
  2. Postaviti si cilj – što želim ostvariti?
  3. Postaviti očekivanja – koliko mogu ostvariti?
  4. Biti određen – kako ću to ostvariti?
  5. Biti realan – postaviti takve zahtjeve koje mogu ispuniti – imati na umu svoje mogućnosti i sposobnosti.
  6. Napraviti popis što trebam obaviti – precrtavati obaljeno.
  7. Poslove razdijeliti u više manjih, jednostavnijih i lakše obavljivih ciljeva.
  8. Napraviti redoslijed obavljanja poslova – štedim na vremenu.
  9. Postaviti si nagrade za obavljen posao – ako obavim posao.
  10. Podsjetiti se na dobre strane svog rada – zašto to radim.
  11. Osjećaj zadovoljstva na kraju mora biti posljedica naše svjesne odluke da ćemo se početi mijenjati danas!
  12. Iskoristi višak energije za svoj rad!
  13. Iskoristi negativnosti – podsjeti se na posljedice ako ne obaviš zadatak!
  14. Ne prekoračiti vrijeme koje si zadaješ za neki zadatak.
  15. Drži se rokova.
  16. Napraviti jasnu razliku između “ne mogu” i “neću”.
  17. Počni odmah. Ne odugovlači!
  18. Poboljšaj svoju sposobnost samouvjeravanja!
  19. Budi optimističan – šanse za uspjeh će se povećavati!
  20. Koristi bilješke, podsjetnike, natuknice i sl.
  21. Iskoristi svaki uspjeh kao dodatnu motivaciju za daljnji rad.
  22. Prepoznaj ono što bi te moglo ometati i napravi izbor.
  23. Imaš pravo pogriješiti – nitko nije savršen.
  24. Vježbaj svoj smisao za humor – smijeh ukazuje na to da si realan!
  25. Nagradi se za ostvaren cilj – realne nagrade!

Razina aktivnosti učenja

  1. Slušanje predavanja – informacije ne ostaju dugo u pamćenju, podaci se ne stignu strukturirati, što ovisi o predznanju, o tome koliko nam je zanimljiva tema, kako predavač tumači itd.
  2. Učenje iz literature – samostalnim prolaženjem kroz literaturu možemo prekidati učenje, tražiti nove informacije, raditi svojim tempom i približiti si sadržaje.
  3. Izrada bilježaka – na predavanju primarno slušati i stvarati veze, a bilješke naknadno bilježiti i nadopunjavati sadržajima iz literature. Najbolje je koristiti veliki format papira i na jednu stranu bilježiti pojmove, ključne riječi, podjele i definicije, dok na drugoj strani ostaviti mjesta da osobno nadopunjavanje iz literature. Bilješke se rade tek kad smo prošli literaturu i znamo cjelinu, te služe samo kao pomagalo za učenje i reprodukciju sadržaja.
  4. Samostalna reprodukcija – samoprovjera koliko razumijemo gradivo. Najbolje je svoje znanje provjeriti 4 ili 5 sati nakon učenja ili drugi dan, s time da nam ne smiju biti dostupne bilješke. Bitno je formulirati cijelu rečenicu pri samostalnoj reprodukciji i ne otvarati bilješke pa viriti. Čim napravimo strukturu informacija, reprodukcija je lakša. Uvjet za daljnje učenje jest razumijevanje gradiva. Uspjeh u učenju temelji se 40% na radu s literaturom i bilješkama, te 60% na radu na reprodukciji i strukturiranju znanja.
  5. Diskusija – razgovor s više različitih osoba o njihovim razmišljanjima, idejama, znanjima i praksi o određenoj temi. Na taj način vidimo sadržaj iz više stajališta i aspekata. Svaki učesnik diskusije trebao bi predstaviti i obrazložiti svoje ideje na način da napravi odabir informacija, a ne da ponavlja iz bilježaka ili literature. Rad u grupama pri pripremanju ispita je bitan jer na taj način uviđamo što je drugima bitno gradivo, a što nama i uvijek naučimo nešto više.
  6. Rješavanje problema – najviša razina učenja u kojoj koristimo naučeno ponašanje i znanje u realnoj situaciji u svakodnevnom životu.
 

Uvjeti za učenje

Za učenje je važno da se odvija na istom mjestu, tako da već samim prilaženjem tom mjestu znamo da ćemo tu nešto naučiti i osjećati se ugodno. Za takvo mjesto idealno je imati jednu ravnu plohu, npr. radni stol koje je uvijek spremno za učenje, prazno, bez distraktora (koji odvlače pozornost), ugodnog osvjetljenja (da ne umara oči). Također je važno da u okolini nema distraktora poput televizije ili slučajnih prolaznika, što otežava koncentraciju. Stolica na kojoj sjedimo mora biti udobna, visinom usklađena s visinom stola zbog pravilnog držanja, bolje cirkulacije i boljeg disanja, a time i veće količine kisika potrebne za učenje. Prostorija mora biti dobro prozračena i ugodne temperature (ne pretopla). Na mjestu gdje učimo valja samo učiti, zato uvijek treba sjesti za stol sit i bez potrebe za vodom, kavom i sl. što nas može samo dekoncentrirati.

 

Vrste učenja

Prema namjeri

a) namjerno (intencijsko)

b) nenamjerno – promjene u ponašanju koje se ostvaruju, a nemamo namjeru ostvariti ih, nismo svjesni i možemo naknadno steći uvid u to.

Npr. subperceptivno učenje – ako neki podražaji češće djeluju na naš organizam, ulaze u naš živčani sustav kratko, slabog su intenziteta, to ulaženje se kumulira, nadograđuje i počinje svjesno djelovati na naše ponašanje. Tako su za vrijeme projekcije filma u film ubacili sličicu Coca Cole u svakoj sekundi. Većini gledatelja se javila potreba za Coca Colom nakon projekcije filma.

Npr. hipnopedija ili učenje u snu ili u stanju mirovanja kada osjetilnim kanalima stižu informacije u mozak. Na taj način lakše je učiti monotone sadržaje, poput gramatike, značenja riječi, preko slušalica. Moguće je naučiti strani jezik tom metodom, no bitno je nadoknaditi san kasnije jer se budimo umorniji.

Npr. latentna učenja – prikrivena učenja dok se ne stvori uvjet da se manifestiraju (npr. vrata koja zapinju pa ih uvijek zatvaramo jače, sve dok se ne poprave nismo svjesni načina na kojeg smo ih otvarali prije; ne znamo nabrojiti pjesme na CD-u kako idu jedna za drugom, ali znamo početak sljedeća pjesme kad čujemo kraj prijašnje).

Prema tipu građe

a) psihomotorno (motorno)

b) misaono-verbalno (verbalno)

Prema načinu učenja

a) jednostavno

a.1) učenje uvjetovanjem

a.2) mehaničko (asocijativno)
b) složeno

b.1) instrumentalno uvjetovanje

b.2) uvid u situaciju

b.3) socijalno

b.4) po modelu

b.5) stvaralačko

b.6) kombinatorno

 

Akcelerirano učenje

Akcelerirano učenje temelji se na šest osnovnih koraka koji su potrebni za lakše i brže učenje. To su:

  1. Priprema
  2. Informacije
  3. Istraživanje
  4. Pamćenje
  5. Test
  6. Osvrt

Suvremene metode učenja uključuju i izradu mentalnih mapa te brzo čitanje.

Pojam akceleriranog učenja javio se u suvremenom ubrzanom društvu koje želi doći na brz i jednostavan način do korisnih informacija. Originalni koncept brzog učenja razvio je profesor Lozanov, a tijekom sedamdesetih godina su ga je šire objavili Ostrander i Schroeder. Oni su dokazali da učenjem u određenom ritmu i frekvencijama, sposobnost učenja i zadržavanja informacija može se uvelike poboljšati. Akcelerirano učenje temelji se na najnovijim istraživanjima ljudskog mozga. Svaki pojedinac ima svoj način učenja – način koji mu najbolje odgovara. Ako znate i koristite tehnike koje se poklapaju s vašim načinom učenja, učite prirodnije. Budući da je prirodnije, postaje i lakše. A budući da je lakše, ujedno je i brže. Stoga i samo ime akceleriranog učenja. Uklapanjem dobro istraženih tehnika pamćenja, akcelerirano učenje čini učenje ugodnim, uspješnim i zadovoljavajućim iskustvom. Profesor Gardner sa sveučilišta Harvard razvio je «Teoriju višestrukih inteligencija» koja govori da se IQ ne bi smio mjeriti kao apsolutna mjera poput visine, težine ili krvnog tlaka. Ne radi se o tome koliko si pametan, već kako si pametan. Svi mi kao ljudska bića imamo repertoar vještina za rješavanje različitih vrsta problema. Gardner definira inteligenciju kao sposobnost rješavanja problema ili oblikovanja nekog proizvoda koja se procjenjuje u jednom ili više kulturnih okvira. Mreža akceleriranog učenja je uzela Gardnerovu teoriju i stavila je u praksu. Stvorili su proizvode koji omogućuju učenicima da uče prema vlastitim mogućnostima učenja. Dodatno se bave i nizom aktivnosti učenja koje uključuju sve inteligencije, tako da svatko ima jednaku priliku za učenje. Postoji osam inteligencija, a to su:

  1. Jezična inteligencija – sposobnost čitanja, pisanja i komuniciranja pomoću riječi
  2. Logičko-matematička inteligencija – sposobnost razumijevanja i računanja, razmišljanja na logičan i sistematičan način
  3. Vizualno-prostorna inteligencija – sposobnost razmišljanja u slikama, vizualizacije budućeg ishoda, zamišljanja stvari u glavi.
  4. Glazbena inteligencija – sposobnost stvaranja ili komponiranja glazbe, dobrog pjevanja ili razumijevanje i cijenjenje glazbe, sposobnost držanja ritma.
  5. Tjelesno-kinestetička inteligencija – sposobnost vještog korištenja tijela za rješavanje problema, stvaranje proizvoda ili prezentiranje ideja i emocija.
  6. Društvena (interpersonalna) inteligencija – sposobnost učinkovitog rada s drugima, povezivanje s drugim ljudima, pokazivanja empatije i razumijevanja, primjećivanja njihovih motivacija i ciljeva.
  7. Osobna (intrapersonalna) inteligencija – sposobnost za samoanalizu i refleksiju, sposobnost samopromišljanja i samoprocjene vlasitih postignuća, samokritika vlastitog ponašanja i unutarnjih osjećaja, sposobnost planiranja i postavljanja ciljeva, mogućnost poznavanja samog sebe.
  8. Prirodna inteligencija – sposobnost prepoznavanja flore i faune, stvaranja drugih posljedičnih razlikovanja u prirodnom svijetu i produktivnog korištenja ove sposobnosti, npr. u lovu, poljodjelstvu ili biologiji.

Tradicionalno su se školski predmeti poučavali uključivanjem samo jezične i logičko-matematičke inteligencije. To znači da su učenici koji su prirodno jaki u tim područjima dobro prolazili u školskom sustavu. Danas su te inteligencije jako važne, ali postoji i šest drugih inteligencija. Tek kad dovedemo u red sve svoje inteligencije zaista počinjemo koristiti cjelokupnu moć uma!

Jedna od suvremenih tehnika koja pomaže u učenju su mentalne mape. Mentalna mapa je dijagram koji se koristi da bismo si predočili riječi, ideje, zadatke ili druge stvari međusobno povezane i poredane oko centralnog pojma ili ideje. Stavljanje različitih informacija u mentalnu mapu radijalno omogućava lakše povezivanje pojedinih informacija, a time olakšava pamćenje i učenje. Elementi mape mogu se poredati prema važnosti na grupe, grane ili područja. Elementi koji spadaju pod jednu granu mogu se obojiti jednom bojom i tako vizualno bolje prikazati. Koristi se za prikupljanje znanja ili obnavljanje starih znanja. Najpopularniji autor mnogih knjiga o mentalnim mapama, Tony Buzan, predlaže da se središnji pojam stavi na sredinu papira. U mapi se mogu koristiti sličice, simboli, šifre, i različite dimenzije. Ključne riječi pišu se velikim tiskanim slovima, a kako prelazimo u niži rodni pojam možemo ih promijeniti u mala tiskana slova. Svaka riječ ili slika mora stajati samostalno na jednoj grani. Crte moraju biti povezane počevši od centralnog pojma. Centralne crte su deblje i postaju sve tanje kako se odmiču od centra. Crte su jednake duljine kao i riječ ili slika. Na mapi se koriste boje prema vlastitom izboru odnosno šifri. Dobro je naglasiti pojedine dijelove i koristiti asocijacije diljem mape.

Postoji još niz korisnih tehnika poput mnemotehnika i novih načina učenja, ovo su samo neki od najpopularnijih i najučinkovitijih. Zahvaljujući tim modelima pojam cjeloživotnog učenja postaje ugodan i nešto čemu se treba veseliti.

Izvor: Wikipedia

 

Zašto fizika prekida debatu o slobodnoj volji?

Da li ljudi imaju slobodnu volju ili ne?

U vrijeme naglog razvoja klasične mehanike otkili su se mnogi zakoni poput Njutnovih na osnovu kojih se moglo predvidjeti sve šta će da se dogodi u prirodi.

Npr. ako je neko vozio 40 km na sat po pravcu na osnovu jednostavne formule koja povezuje pređeni put, vrijeme i udaljenost:

s = v*t

gdje je

t – vrijeme

s – udaljenost

v- brzina kretanja

mogla bi se utvrditi tačna lokacija na kojoj će se nalaziti za pola sata, a to bi bilo 20 km! Tako isto postoje mnogo drugih i komplikovanijih primjera gdje se na osnovu fizike može utvrditi šta će se sljedeće dogoditi. Postuliran je i tzv. Laplaceov demon, koji je hipotetsko biće za koje kad bi znalo poćetne uvijete u Svemiru, onda bi absolutno znalo i sve sljedeće šta će da se dogodi i kad, pa i to ko i kad će da čita ovaj članak.

Međutim, s razvojem kvantne mehanike to uvjerenje u čvrstu predodređenost i predvidljivost svega u Svemiru je poljuljano, a posebno je k tome pridonio i Heisenbergov princip neodređenosti koji kaže da se lokacija i brzina ne mogu precizno odrediti što ima implikacije i na debatu o slobodnoj volji, odnosno o tome da li je sve predodređeno ili nije. Prema jednoj od interpetacija, Heisenbergovo pravilo neodređenosti ukazuje na to da absolutno niko ne može znati sa sigurnošću šta će se sljedeće dogoditi, pa ne živimo u poptunosti u determiniranom Svemiru, već u neodređenom, a mi sami smo dio te neodređenosti, pa na neki način imamo i slobodnu volju.

O tome govori i fizičar Michio kaku sa Univerziteta u New Yorku:

Šta je to psihofizika?

psihofizika (grč.), naziv za istraživanja graničnih područja psihologije i fizike (dijelom i fiziologije), a cilj im je utvrditi pravilnosti u odnosima između fiz. fenomena kao podražaja i psih. doživljaja kao reakcija na te podražaje. Ugl. je usmjerena na osjetne doživljaje. Prvi tragovi p. mogu se nazreti u nekim fotometrijskim istraživanjima P. Bouguera (1698–1758). Njegov nastavljač E. H. Weber (1795–1878) utvrđuje 1834. na području težinskih osjeta zakon o pravilnom odnosu između rasta intenziteta osjeta i podražaja (Weberov zakon). Osnivačem p. drži se G. Th. Fechner (1801–1887), koji je u istraživanju raznih područja osjeta donio poznati Fechnerov zakon: aritmetičkoj progresiji intenziteta osjeta odgovara geometrijska progresija jačine podražaja.

Izvor: http://proleksis.lzmk.hr/42898/

Šta je to psihofizika?

psihofizika (grč.), naziv za istraživanja graničnih područja psihologije i fizike (dijelom i fiziologije), a cilj im je utvrditi pravilnosti u odnosima između fiz. fenomena kao podražaja i psih. doživljaja kao reakcija na te podražaje. Ugl. je usmjerena na osjetne doživljaje. Prvi tragovi p. mogu se nazreti u nekim fotometrijskim istraživanjima P. Bouguera (1698–1758). Njegov nastavljač E. H. Weber (1795–1878) utvrđuje 1834. na području težinskih osjeta zakon o pravilnom odnosu između rasta intenziteta osjeta i podražaja (Weberov zakon). Osnivačem p. drži se G. Th. Fechner (1801–1887), koji je u istraživanju raznih područja osjeta donio poznati Fechnerov zakon: aritmetičkoj progresiji intenziteta osjeta odgovara geometrijska progresija jačine podražaja.

Izvor: http://proleksis.lzmk.hr/42898/

Šta je to fizika i kemija zračenja u terapiji raka teškim ionima?

Teški ioni, kao što su ioni ugljika i kisika, ubrajaju se u zračenje visokog linearnog prijenosa energije (LET) i prolaskom kroz tkivo stvaraju karakterističnu raspodjelu deponirane energije (doze) po dubini prodiranja koja se bitno razlikuje od raspodjele doze koju stvara zračenje niskog LET-a (γ-zrake, x-zrake, elektroni). Teški ioni gube manji dio energije pri ulasku u ozračeni biološki sustav, a zatim gube gotovo svu energiju u vrlo malom volumenu. Područje maksimalne deponirane energije naziva se Braggov vrh, koji ovisi o vrsti i energiji primijenjenog iona. Koristeći svojstvo Braggovog vrha, moguće je ozračiti samo područje tumora na nekoj dubini unutar tkiva, a istodobno izbjeći (štetno i nepotrebno) ozračenje okolnog zdravog tkiva. Postojanje Braggovog vrha nije jedina prednost teških iona pred zračenjem niskog LET-a – teški ioni naime pokazuju manji omjer pojačanja zbog prisustva kisika (OER) i veću relativnu biološku učinkovitost (RBE). Smatra se da je središnje područje dubinskog tumora slabo prokrvljeno te da je količina kisika u tom području stoga smanjena. Istraživanja su pokazala (slika 1) da je biološki učinak zračenja niskog LET-a znatno veći (OER = 3) u uvjetima dobre oksidacije tkiva, dok je razlika biološkog učinka zračenja
visokog LET-a znatno manja (OER = 1,6, slika 1), pa su dakle teški ioni znatno učinkovitiji u uništavanju dubinskih slabo oksidiranih tumora. RBE je definiran kao omjer doze referentnog zračenja (x-zrake energije 200 keV) i doze danog zračenja potrebne za postizanje istog biološkog učinka. Viša vrijednost RBE znači da se manjom dozom postiže isti biološki učinak, te se tako postiže i bolji omjer korisnosti i rizika radioterapije. RBE ovisi o LET (slika 2), a za različite ione koji se primjenjuju u radioterapiji postiže maksimum na različitim vrijednostima LET-a. Slika 3 prikazuje raspodjelu deponirane energije po dubini u tkivu za protone i ugljikove ione kao primjer zračenja visokog LET-a. Karakterističan Braggov vrh postiže se na većim dubinama primjenom viših ionskih energija, a kombinacijom snopova iona bliskih, ali različitih energija može se postići prošireni Braggov vrh (SOBP), te se tako može jednoliko ozračiti cjelokupni volumen dubinskog tumora. Za usporedbu prikazana je i raspodjela doze po dubini za fotone, koja dosiže maksimum na maloj dubini ispod površine kože (zbog stvaranja sekundarnih elektrona), nakon čega slijedi gotovo eksponencijalni pad doze s dubinom. Omjer doze primljene u području tumora i doze izvan tumora znatno je manji nego u slučaju protona ili ugljikovih iona.

Na osnovi tih činjenica može se zaključiti da je područje Braggovog vrha područje u kojem je učinak terapije tumora teškim ionima najveći. Za bolje planiranje tretmana i postizanje boljih kliničkih rezultata potrebno je stoga detaljno poznavanje fizikalnih i kemijskih procesa koji se odvijaju u tkivu nakon ozračenosti teškim ionima energije oko 300 MeV/amu. Nakon ulaska u tkivo takvi ioni gube kinetičku energiju u elastičnim sudarima s molekulama. Kad energija padne na nekoliko stotina keV, prevladavaju procesi elektronskog pobuđenja i ionizacije uzrokujući nagli gubitak velike količine energije, i to je područje Braggovog vrha. Kad je energija iona pala u područje keV ili čak eV, a to je područje pri kraju Braggovog vrha, događaju se i drugi procesi, kao prijenos naboja, rotacijska i vibracijska pobuđenja, uhvat elektrona, razna raspršenja. Molekularni ioni nastali u tim procesima, kao i neki drugi produkti reakcija, vrlo su često nestabilni i brzo se raspadaju. Fragmentacijom nastaju različiti radikali i ioni koji mogu imati dovoljno energije da prijeđu značajnu udaljenost od mjesta svog nastanka i na udaljenom mjestu reagiraju s biomolekulama i izazivaju oštećenja. Međutim, ne zna se mnogo o detaljima svih ovih nabrojanih procesa koji čine
ukupnost djelovanja zračenja visokog LET-a u području Braggovog vrha, ali i neposredno iza njega. Posebno je potrebno istražiti ulogu radikala i iona koji su nastali međudjelovanjem zračenja i vode, koja čini značajnu komponentu svakog biološkog sustava, te njihovo djelovanje na DNA.

Osnovni princip radioterapije je pronaći način da se predviđena doza preda području tkiva u kojem se nalazi tumor, dok je dozu u okolnom tkivu potrebno što više smanjiti. Slika 4 prikazuje vjerojatnosti kontrole tumora i komplikacija u zdravom tkivu u ovisnosti o dozi, te područje doza u kojem se postiže najbolji terapijski učinak bez komplikacija zdravog tkiva (terapijski prozor). Kako bi se ostvario najbolji mogući učinak radioterapije, potrebno je dakle poznavati i mjeriti dozu predanu tkivu, što je zadatak dozimetrije. Mjerenja se uglavnom zasnivanju na mjerenju elektrona koji nastaju međudjelovanjem svih vrsta zračenja i tvari. Nepouzdanost mjerenih doza ovisi o nepouzdanosti osnovnih fizičkih veličina, kao što su moć zaustavljanja i ukupni broj stvorenih elektrona. Broj elektrona najčešće se izražava pomoću veličine W, srednje energije potrebne za stvaranje ionskog para, koja se definira kao prosječna energija koju je upadna ionizirajuća čestica
energije E utrošila na stvaranje jednog para elektron – pozitivni ion nakon što je čestica potpuno zaustavljena.Wovisi o vrsti i energiji zračenja te o ozračenoj tvari. Za čestice vrlo visokih energija, koje samo dio energije ostave u tkivu, koristi se diferencijalna srednja energija stvaranja ionskog para, w. Za dovoljno visoke energije vrijedi aproksimacija w =W. Dostupni podaci oWili w u literaturi su nažalost nepotpuni i nesustavni, što pogotovo vrijedi za teške ione. Većina podataka odnosi se na relativno niske energije, kao što pokazuje primjer W za ugljikove ione u raznim plinovima (slika 5). Vrijednosti w za ione viših energija prikazani su u tablici 1, a za usporedbu dane su i vrijednosti W za druge vrste ionizirajućeg zračenja. Za potrebe radioterapije potrebna su nova mjerenja W ili w za ione visokih energija u tkivu ili tkivu ekvivalentnim smjesama.

Medicinska primjena ugljikovih iona u radioterapiji tumora počela je u Japanu i Njemačkoj 1994. godine i od tada je više od 2400 pacijenata podvrgnuto radioterapiji teškim ionima.

Prvi klinički I. KRAJCAR BRONIĆ, M. KIMURA: Radiation Physics and Chemistry in Heavy-ion Cancer Therapy, Kem. Ind. 56 (12) 643-654 (2007) 653 rezultati pokazuju

Izvor: http://hrcak.srce.hr/18055

Šta je to fizika i kemija zračenja u terapiji raka teškim ionima?

Teški ioni, kao što su ioni ugljika i kisika, ubrajaju se u zračenje visokog linearnog prijenosa energije (LET) i prolaskom kroz tkivo stvaraju karakterističnu raspodjelu deponirane energije (doze) po dubini prodiranja koja se bitno razlikuje od raspodjele doze koju stvara zračenje niskog LET-a (γ-zrake, x-zrake, elektroni). Teški ioni gube manji dio energije pri ulasku u ozračeni biološki sustav, a zatim gube gotovo svu energiju u vrlo malom volumenu. Područje maksimalne deponirane energije naziva se Braggov vrh, koji ovisi o vrsti i energiji primijenjenog iona. Koristeći svojstvo Braggovog vrha, moguće je ozračiti samo područje tumora na nekoj dubini unutar tkiva, a istodobno izbjeći (štetno i nepotrebno) ozračenje okolnog zdravog tkiva. Postojanje Braggovog vrha nije jedina prednost teških iona pred zračenjem niskog LET-a – teški ioni naime pokazuju manji omjer pojačanja zbog prisustva kisika (OER) i veću relativnu biološku učinkovitost (RBE). Smatra se da je središnje područje dubinskog tumora slabo prokrvljeno te da je količina kisika u tom području stoga smanjena. Istraživanja su pokazala (slika 1) da je biološki učinak zračenja niskog LET-a znatno veći (OER = 3) u uvjetima dobre oksidacije tkiva, dok je razlika biološkog učinka zračenja
visokog LET-a znatno manja (OER = 1,6, slika 1), pa su dakle teški ioni znatno učinkovitiji u uništavanju dubinskih slabo oksidiranih tumora. RBE je definiran kao omjer doze referentnog zračenja (x-zrake energije 200 keV) i doze danog zračenja potrebne za postizanje istog biološkog učinka. Viša vrijednost RBE znači da se manjom dozom postiže isti biološki učinak, te se tako postiže i bolji omjer korisnosti i rizika radioterapije. RBE ovisi o LET (slika 2), a za različite ione koji se primjenjuju u radioterapiji postiže maksimum na različitim vrijednostima LET-a. Slika 3 prikazuje raspodjelu deponirane energije po dubini u tkivu za protone i ugljikove ione kao primjer zračenja visokog LET-a. Karakterističan Braggov vrh postiže se na većim dubinama primjenom viših ionskih energija, a kombinacijom snopova iona bliskih, ali različitih energija može se postići prošireni Braggov vrh (SOBP), te se tako može jednoliko ozračiti cjelokupni volumen dubinskog tumora. Za usporedbu prikazana je i raspodjela doze po dubini za fotone, koja dosiže maksimum na maloj dubini ispod površine kože (zbog stvaranja sekundarnih elektrona), nakon čega slijedi gotovo eksponencijalni pad doze s dubinom. Omjer doze primljene u području tumora i doze izvan tumora znatno je manji nego u slučaju protona ili ugljikovih iona.

Na osnovi tih činjenica može se zaključiti da je područje Braggovog vrha područje u kojem je učinak terapije tumora teškim ionima najveći. Za bolje planiranje tretmana i postizanje boljih kliničkih rezultata potrebno je stoga detaljno poznavanje fizikalnih i kemijskih procesa koji se odvijaju u tkivu nakon ozračenosti teškim ionima energije oko 300 MeV/amu. Nakon ulaska u tkivo takvi ioni gube kinetičku energiju u elastičnim sudarima s molekulama. Kad energija padne na nekoliko stotina keV, prevladavaju procesi elektronskog pobuđenja i ionizacije uzrokujući nagli gubitak velike količine energije, i to je područje Braggovog vrha. Kad je energija iona pala u područje keV ili čak eV, a to je područje pri kraju Braggovog vrha, događaju se i drugi procesi, kao prijenos naboja, rotacijska i vibracijska pobuđenja, uhvat elektrona, razna raspršenja. Molekularni ioni nastali u tim procesima, kao i neki drugi produkti reakcija, vrlo su često nestabilni i brzo se raspadaju. Fragmentacijom nastaju različiti radikali i ioni koji mogu imati dovoljno energije da prijeđu značajnu udaljenost od mjesta svog nastanka i na udaljenom mjestu reagiraju s biomolekulama i izazivaju oštećenja. Međutim, ne zna se mnogo o detaljima svih ovih nabrojanih procesa koji čine
ukupnost djelovanja zračenja visokog LET-a u području Braggovog vrha, ali i neposredno iza njega. Posebno je potrebno istražiti ulogu radikala i iona koji su nastali međudjelovanjem zračenja i vode, koja čini značajnu komponentu svakog biološkog sustava, te njihovo djelovanje na DNA.

Osnovni princip radioterapije je pronaći način da se predviđena doza preda području tkiva u kojem se nalazi tumor, dok je dozu u okolnom tkivu potrebno što više smanjiti. Slika 4 prikazuje vjerojatnosti kontrole tumora i komplikacija u zdravom tkivu u ovisnosti o dozi, te područje doza u kojem se postiže najbolji terapijski učinak bez komplikacija zdravog tkiva (terapijski prozor). Kako bi se ostvario najbolji mogući učinak radioterapije, potrebno je dakle poznavati i mjeriti dozu predanu tkivu, što je zadatak dozimetrije. Mjerenja se uglavnom zasnivanju na mjerenju elektrona koji nastaju međudjelovanjem svih vrsta zračenja i tvari. Nepouzdanost mjerenih doza ovisi o nepouzdanosti osnovnih fizičkih veličina, kao što su moć zaustavljanja i ukupni broj stvorenih elektrona. Broj elektrona najčešće se izražava pomoću veličine W, srednje energije potrebne za stvaranje ionskog para, koja se definira kao prosječna energija koju je upadna ionizirajuća čestica
energije E utrošila na stvaranje jednog para elektron – pozitivni ion nakon što je čestica potpuno zaustavljena.Wovisi o vrsti i energiji zračenja te o ozračenoj tvari. Za čestice vrlo visokih energija, koje samo dio energije ostave u tkivu, koristi se diferencijalna srednja energija stvaranja ionskog para, w. Za dovoljno visoke energije vrijedi aproksimacija w =W. Dostupni podaci oWili w u literaturi su nažalost nepotpuni i nesustavni, što pogotovo vrijedi za teške ione. Većina podataka odnosi se na relativno niske energije, kao što pokazuje primjer W za ugljikove ione u raznim plinovima (slika 5). Vrijednosti w za ione viših energija prikazani su u tablici 1, a za usporedbu dane su i vrijednosti W za druge vrste ionizirajućeg zračenja. Za potrebe radioterapije potrebna su nova mjerenja W ili w za ione visokih energija u tkivu ili tkivu ekvivalentnim smjesama.

Medicinska primjena ugljikovih iona u radioterapiji tumora počela je u Japanu i Njemačkoj 1994. godine i od tada je više od 2400 pacijenata podvrgnuto radioterapiji teškim ionima.

Prvi klinički I. KRAJCAR BRONIĆ, M. KIMURA: Radiation Physics and Chemistry in Heavy-ion Cancer Therapy, Kem. Ind. 56 (12) 643-654 (2007) 653 rezultati pokazuju

Izvor: http://hrcak.srce.hr/18055

Stranica o prirodi i svemu vezanom za prirodu.

Exit mobile version