Antimaterija
Godine 1928. britanski fizičar Paul Dirac napisao je jednadžbu koja je kombinirala kvantnu teoriju i specijalnu relativnost kako bi opisala ponašanje elektrona koji se kreće relativističkom brzinom. Jednadžba – koja je Diracu donijela Nobelovu nagradu 1933. – postavila je problem: baš kao što jednadžba

x^2 = 4

može imati dva moguća rješenja (x = 2 ili x = −2), tako Diracova jednadžba može imati dva rješenja, jedno za elektron s pozitivnom energijom i jedan za elektron s negativnom energijom. Ali klasična fizika (i zdrav razum) diktirali su da energija čestice uvijek mora biti pozitivan broj.
Dirac je protumačio jednadžbu tako da za svaku česticu postoji odgovarajuća antičestica, koja točno odgovara čestici, ali sa suprotnim nabojem. Na primjer, za elektron bi trebao postojati “antielektron”, ili “pozitron”, identičan u svakom pogledu, ali s pozitivnim električnim nabojem.

Dalji uvid je otvorio mogućnost postojanja cijelih galaksija i svemira napravljenih od antimaterije.
Ali kada materija i antimaterija dođu u kontakt, one se poništavaju – nestaju u bljesku energije. Veliki prasak je trebao stvoriti jednake količine materije i antimaterije. Pa zašto u svemiru ima daleko više materije nego antimaterije?
U CERN-u fizičari stvaraju antimateriju za proučavanje u eksperimentima. Početna točka je Antiproton Decelerator, koji usporava antiprotone kako bi fizičari mogli istražiti njihova svojstva.
#antimaterija
Zasluge: CERN