Stvari, ljudi i događaji oko nas nastoje da se prikažu definitivnim, čvrstim i sigurnim iako su najčešće nesigurni i fluidni. Mi očekujemo da će sutra biti u nekim stvarima u potpunosti isto kao što je u prošlosti bilo, ali postoji vjerojatnost i za neke totalno nepredvidive događaje. Vjerojatnost može biti skroz mala, ali ne znači da ne postoji.
Kada pitate nekog npr. koje je nacije većina će definitivno odgovoriti da su ovo ili ono, ali često su ljudi pomiješanog identiteta, malo su ovo i malo ono. Npr. ako je neko iz mješanog braka on je možda 50 % Srbin i 50 % Hrvat. Ako je neko rođen u Jugoslaviji i smatrao se Jugoslovenom, a kasnije se raspala Jugoslavija j nastale druge države, onda je on možda i dalje u nekom procentu Jugosloven samo što je možda sada i 95 % Bošnjak ili Hrvat ili Srbin ili Slovenac..
I u fizici imamo situacije kada ne možemo definitivno reći npr. brzinu ili položaj ili čak identitet, odnosno kada su stvari pomiješane.
Istina nekad su vjerojatnosti za nešto toliko male da su zanemarljive, ali samo zato što su zanemarljive ne znači da ne postoje.
Naš svijet je prema kognitivnim naučnicima u biti bez boje, a boja je naš subjektivni doživljaj u mozgu. Isto tako ono što mi “čujemo” su zapravo mehanički procesi u zraku oko nas i u vakuumu ništa ne bi čuli.
Znači, malo je sve drugačije nego što izgleda. Ništa nije u potpunosti definitivno iako je lakše živjeti i pretvarati se kao da živimo u svijetu apsolutne sigurnosti. Stvarnost u kojoj smo navikli da živimo i koju u biti volimo je kao odjeća i prekrivač za pravu golu realnost koja je u suštini dosta drugačija od onog kako je mi doživljavamo ili volimo da doživljavamo.
Na kraju bitno je znati kada je korisno gledati na svijet kao nešto zamršeno i pomiješano, a kada kao nešto definitivno i niti možemo niti trebamo istovremeno smatrati sve defintivnim i čistim i nesigurnim i zamagljenjim. Treba znati pravu mjeru i pravi način i u pravo vrijeme na pravom mjestu ga primjenjivati.
