Nema kretanja bez energije niti pameti bez informacija!

Proučavajući fiziku često sam bio impresioniran stvarima i uvidima u njoj koje su tako kristalno jasne i logične pa čak nerijetko kada se razumiju i pravo jednostavne, ali običnim razmišljanjem baziranim na svakodnevnom iskustvu prosječan čovjek nikada sam ne bi do njih došao niti bi ih otkrio.

Zašto je to tako? Zašto ne vidimo stvari pred našim nosom i zašto često ne vidimo ni ono u šta gledamo? Odgovor je možda u činjenici da glavni organ vida nisu oči nego mozak, a glavni ‘organ’ za razumijevanje i otkrivanje stvari nije baš mozak kao biofizički organ nego naš.. um!

Šta je to uopšte um i po čemu se razlikuje od onog šta nazivamo mozak 🧠? Um je u biti sve ono šta bi moglo biti preneseno na drugi isti mozak, odnosno to je skup informacija baziranih na našem iskustvu, ali i onih koje stalno primamo iz okoline.

Um kažu da može biti prazan (kod bezumnih ljudi) ili može biti zatvoren (kod ljudi koji imaju fiksirana mišljenja o svemu i nisu spremni da uče) ili otvoren (kod ljudi koji su stalno spremni da nešto novo nauče). Zanimljivo je da sve ove tri vrste umova mogu imati i prednosti i mane u zavisnosti od količine i kvaliteta njihovog stanja. Nekad je bolje imati malo prazniji um nego imati um napunjen svakakvim glupostima. Isto tako bolje je imati malo zatvoren um nego biti otvoren za svakakve gluposti. Također problem je imati previše otvoren um jer kažu da kod previše otvorenog uma um može skoro da ispadne!

Znači ključ je u balansu. Želite imati tačno onoliko informacija koliko je potrebno da bi ste bili produktivni i vjerojatno taj balans je kod svake osobe pomalo različit. Vrsta i količina informacija do kojih dolazite i vrijeme 🕒 za koje ih dobijate sve utiče na to koliko će vam te informacije biti od koristi odnosno koliko ćete na kraju zaista nešto moći novo saznati ili otkriti.

Čitajući fiziku i kroz njeno bolje razumijevanje nije samo da bolje možemo razumjeti svijet koji nas okružuje nego kao da možemo da otkrijemo nove svjetove o kojima prije nismo mogli ni misliti.

Informacije su hrana našeg uma i našeg shvatanja i razumijevanja svijeta, stvari i života i njihova prava količina i kvalitet nam mogu biti od koristi ili štetiti da bi bili pametniji.

Informacije su za pamet ono šta je energija za kretanje.Informacije se moraju konzumirati na svakodnevnoj osnovi da bi bili pametniji jer se ne može biti pametan da se ne bude informisan i aktuelan. 🤔

Onaj ko sedam dana provede bez pravih informacija sličan je čovjeku koji sedam dana provede bez hrane. Informacije su za zdrav um važnije nego što možemo misliti.

Gdje god da krenemo sve nam daje neku informaciju i šta god da radimo mi svijetu dajemo neku informaciju. Postojanje je u biti razmjena informacija ili bi se moglo reći da je postojanje skup informacija koje jedne sa drugima dolaze u kontakt i utiču jedne na druge.

Kroz historiju je uvijek bilo pametnih ljudi kao i Einstein i Newton ali nisu dolazili do otkrića kao oni jer nisu imali informacije kao oni. Kako se uopšte dolazi do pravih informacija? Nekad ciljano, a često posebno na početku slučajno. Prve ključne informacije o prirodi su pojedincima dolazile skoro slučajno nakon što hiljade drugih prije njih nisu ništa otkrili ili nakon što su i oni sami uradili hiljade pokusa bez ikakvih velikih otkrića. Svaki put kada je neko uradio neki eksperiment naučio je jotu neke vrijedne informacije i tako je neko nekad negdje došao do nekog velikog otkrića. Stalno pokušavajući možda nećemo definitivno uspjeti, ali rijetko pokušavajući velika je šansa da nikad nećemo uspjeti. Dakle osim gore spomenutog balansa ključ je i u konziszenciji u nastojanju jer je svaki novi detalj informacije kao jedan dio u slagalici koje će biti neko novo otkriće ili neko novo razumijevanje svijeta i života.

Možda oni koji su propustili važne lekcije u školi iz matematike i fizike zaista i nemaju nikakvu šansu da na fizikalan način razumiju svijet oko nas i zato im ostaju jedino mitološka objašnjenja! 🙌 🔥

Za šta u fizici koristimo integrale?

Integrali se koriste u fizici za izračunavanje širokog spektra veličina, uključujući:

Masa: Masa objekta se može izračunati integracijom njegove funkcije gustine preko zapremine objekta.

Rad: Rad koji vrši sila na udaljenosti može se izračunati integracijom funkcije sile na udaljenosti.

Energija: Energija sistema se može izračunati integracijom snage tokom vremena.

Moment: Moment čestice može se izračunati integracijom funkcije brzine preko putanje čestice.

Električni naboj: Električni naboj regije može se izračunati integracijom električnog polja preko regije.

Fluks: Tok vektorskog polja kroz površinu može se izračunati integracijom tačkastog proizvoda vektorskog polja i elementa površine preko površine.

Volumen: Zapremina čvrstog tijela može se izračunati integracijom elementa površine preko granice tijela.

Integrali se također koriste u fizici za rješavanje diferencijalnih jednadžbi, koje su jednadžbe koje povezuju izvode funkcije sa samom funkcijom. Integracijom obje strane diferencijalne jednadžbe često možemo dobiti izraz za samu funkciju.

Integrali su moćan alat za rješavanje problema iz fizike. Oni nam omogućavaju da izračunamo količine koje bi bilo teško ili nemoguće izračunati drugim metodama.

Evo nekoliko konkretnih primjera kako se integrali koriste u fizici:

U mehanici se integrali koriste za izračunavanje rada sile, kinetičke energije objekta koji se kreće i potencijalne energije objekta u gravitacionom polju.

U elektromagnetizmu se integrali koriste za izračunavanje električnog polja, magnetnog polja i fluksa električnog ili magnetskog polja kroz površinu.

U termodinamici se integrali koriste za izračunavanje toplotnog kapaciteta supstance, entropije sistema i rada gasa.

U kvantnoj mehanici, integrali se koriste za izračunavanje valne funkcije čestice, gustine vjerovatnoće pronalaženja čestice u određenom području i energetskih nivoa atoma.

Integrali su svestran alat koji se može koristiti za rješavanje širokog spektra problema u fizici. Oni su suštinski dio matematičkog alata svakog fizičara.

Izvor: Google bard

Mladi perspektivni fizičari iz BiH osvojili dvije bronzane medalje na svjetskoj olimpijadi u Japanu

Dženan Midžić (Gimnazija Bihać, 4. razred) i Muhamed Numanović (Richmond Park Međunarodna škola Tuzla, 2. razred) osvojili su bronzane medalje, dok je Miodrag Ostojić (Tehnička škola “Mihajlo Pupin” Bijeljina, 3. razred) osvojio pohvalu.

Učenici su se takmičili u izradi eksperimentalnih i teorijskih zadataka, i to tokom dva dana u trajanju po pet sati. Svaka država je imala pravo prijaviti do pet učenika.

Iz Richmond Park Međunarodne škole u Tuzli su se zahvalili svima koji su na bilo koji način pomogli, naročito sponzorima i donatorima koji su finansijski pomogli da pokriju troškove učešća tima na Olimpijadi.

“Očekujemo da će naš tim stići na Međunarodni aerodrom u Sarajevu u utorak u 11.00 sati. Uprava škole čestita Društvu fizičara FBiH na čelu sa prof. Benjaminom Fetić, te svim učenicima na odličnom plasmanu, a posebno čestitamo našem učeniku Muhamedu Numanoviću koji je našu državu, kanton, grad i školu učinio ponovo ponosnim. Zahvaljujemo se i Vladi TK na podršci za Muhamedov odlazak na olimpijadu”, saopštili su.

Najbolje rezultate su postigli tradicionalno učenici iz Kine, Južne Koreje, Rusije, Rumunije, SAD-a i Indije.

Izvor: klix.ba

Svemir je star 26,7 milijardi godina?

Novo istraživanje tvrdi da je svemir mnogo stariji nego što se mislilo. Prema članku koji je objavljen u uglednom časopisu Monthly Notices of the Royal Astronomical Society prošlog tjedna, svemir ima 26,7 milijardi godina, a ne 13,7 milijardi godina kako je ranije izračunato.

Glavni autor studije, prof. Rajendra Gupta, rekao je da je njegov novi model produžio vrijeme nastanka galaksije za nekoliko milijardi godina. On je koristio drugačiji model od onog koji se obično koristi u kozmologiji, zvanog Lambda-CDM, koji je napravljen prije dvije godine.

Za procjenu starosti svemira astrofizičari su mjerili vrijeme koje je prošlo od Velikog praska i tražili najstarije zvijezde i galaksije koje su vidljive na velikim udaljenostima. Međutim, otkrili su da postoje zvijezde i galaksije koje su starije od procijenjenog doba svemira, što je proturječno. Ova otkrića su omogućena zahvaljujući svemirskom teleskopu James Webb.

U svojoj studiji istraživači su koristili hibridne modele koji kombiniraju ideju o umornoj svjetlosti u proširenom svemiru, koju je prvi predložio švicarski astronom Fritz Zwicky u 20. stoljeću. Ova ideja kaže da je svjetlost koja dolazi iz drugih galaksija posljedica gubitka energije fotona na kozmičkim udaljenostima. Gupta je otkrio da je crveni pomak hibridni fenomen. Nadalje, Zwicky je također uveo koncept spregnutih konstanti, koje upravljaju interakcijom između čestica i njihovom evolucijom u obliku ranih galaksija koje je teleskop promatrao na velikim crvenim pomacima i koji se mogu produžiti na nekoliko milijardi godina, za razliku od nekoliko stotina miliona godina.

Kako preživjeti na temperaturama poviš 40 stepeni Celzijusa?

Nekoliko savjeta kako preživjeti.

  1. Nosite kapu ili šešir i pokrijte uši i lice kada je temperatura iznad 45 stepeni. Ne oblačite se u polušorc i bez rukava što znači da izlažete veći dio tijela vrućem zraku i to će brže zagrijati vaše tijelo.
  2. Popijte puno vode. Uzmite ORS ili bilo koju drugu izotoničnu tečnost da nadoknadite gubitak soli. Piće napravljeno od kuvanog sirovog manga i mente pod nazivom aam panna smatra se korisnim u severnoj Indiji za sprečavanje toplotnog udara.
  3. Nemojte ići vani praznog želudaca.
  4. Kada izađete iz zatvorenog prostora ili iz klima-uređaja, pričekajte nekoliko minuta u zasjenjenom području da vam temperatura tijela polako poraste i pustite da vaše znojne žlijezde počnu raditi.
  5. Nosite tamne nijanse (uređivanje: sunčane naočale)
  6. Ne izlazite van osim ako nije potrebno.
  7. Alkoholna pića poput hladnog piva ili otmjenih koktela izgledaju dobro samo na slikama odmarališta na plaži, Alkohol je diuretik i može vas zapravo dehidrirati pa ih treba izbjegavati u stvarno vrućim danima.

Šta je danas potrebno za uspjeh kod nas?

“Talenat… Rad… Obrazovanje… Karakter… Jezici… Pristojnost… Ili je dovoljno samo da se PRVI nalaktimo na pult, da budemo lukavi i proračunati, seljački inteligentni, da pitamo, da nas ne bude sramota da se izborimo za sebe, da nas ne interesuju drugi i kako će oni… Da ne pametujemo, već završavamo.

I razmišljam kako je privatnik tako možda prvi i stao u red kad se kralo, kad se švrcovalo, kad se potplaćivalo, dezertiralo i učlanjivalo. Lukav i prepreden, neopterećen čašću, principima, vaspitanjem i moralom, već samo brutalno motivisan kompleksima, pohlepom i zavišću…

I još tada uspio da uđe na Trajekt Imućnosti, koji danas tako lako plovi i vozi bilo gdje, gdje god On poželi, i svaka mu se luka raduje i objeručke ga prihvata…

Ko je tu u pravu, pitam se?

Da li je u sistemu okrenutom naglavačke inteligentno biti normalan, neokrenut, ukoliko se slažemo da je inteligencija sposobnost prilagođavanja i da su Neprilagođeni evolutivno osuđeni na propast od vajkada…”, dr. Vladimir Đurić

Izvor: https://n1info.ba/regija/psihijatar-posmatrao-grupu-srba-koja-putuje-na-more-i-dao-zanimljivu-dijagnozu/?fbclid=IwAR0-AusOwITurZ2Z5hElLvtEuKbEKwe3p207VjYJTjAIOYYPLET3VXIxGfg

Šta je to ‘teorija upravljanja terorom’?

Teoriju upravljanja terorom (TMT) razvili su 1986. socijalni psiholozi Jeff Greenberg, Tom Pyszczynski i Sheldon Solomon na osnovu ideja Ernesta Beckera.

TMT tvrdi da, dok ljudi sa svim oblicima života dijele biološku predispoziciju za samoodržanje u službi reprodukcije, mi smo jedinstveni po svojoj sposobnosti za simboličko mišljenje, koje potiče samosvijest i sposobnost razmišljanja o prošlosti i razmišljanja o budućnost. Ovo dovodi do spoznaje da je smrt neizbježna i da se može dogoditi u bilo kojem trenutku iz razloga koji se ne mogu predvidjeti ili kontrolirati.

Svijest o smrti rađa potencijalno iscrpljujući teror kojim se „upravlja“ razvojem i održavanjem kulturnih svjetonazora: ljudski konstruirana vjerovanja o stvarnosti koju dijele pojedinci koja minimiziraju egzistencijalni strah dajući im značenje i vrijednost. Sve kulture pružaju osjećaj da je život smislen nudeći izvještaj o poreklu svemira, recepte za prikladno ponašanje i osiguranje besmrtnosti za one koji se ponašaju u skladu s kulturnim diktatima. Doslovnu besmrtnost pružaju duše, nebesa, zagrobni životi i reinkarnacije povezane sa svim glavnim religijama. Simbolička besmrtnost se postiže tako što ste dio velike nacije, gomilajući velika bogatstva, značajna postignuća i rađajući djecu.

Psihološka smirenost takođe zahteva da pojedinci sebe doživljavaju kao vredne osobe u svetu značenja. Ovo se postiže kroz društvene uloge sa pripadajućim standardima. Samopoštovanje je osjećaj ličnog značaja koji proizlazi iz ispunjavanja ili prekoračenja takvih standarda.

Tri linije istraživanja pružaju empirijsku podršku za TMT:

Funkcija samopoštovanja za ublažavanje anksioznosti utvrđena je studijama u kojima trenutačno povišeno samopoštovanje rezultira nižom anksioznošću koju su sami prijavili i fiziološkim uzbuđenjem.

Isticanje smrti tako što se traži od ljudi da razmišljaju o sebi kako umiru (ili gledaju grafičke prikaze smrti, da budu intervjuisani ispred pogrebnog salona ili subliminalno izlaganje riječi “mrtav” ili “smrt”) intenziviraju napore da brane svoje kulturne svjetonazore povećanje pozitivnih reakcija na slične druge i negativne reakcije na one koji su drugačiji.

Istraživanja potvrđuju egzistencijalnu funkciju kulturnih pogleda na svijet i samopoštovanja pokazujući da se nesvjesne misli o smrti lakše padaju na pamet kada su njegovana kulturna uvjerenja ili samopoštovanje ugroženi.

TMT je proizveo empirijska istraživanja (trenutno više od 1500 studija) koja ispituju niz drugih oblika ljudskog društvenog ponašanja, uključujući agresiju, stereotipe, potrebe za strukturom i značenjem, depresiju i psihopatologiju, političke preferencije, kreativnost, seksualnost, romantičnu i međuljudsku privrženost, samosvijest, nesvjesna spoznaja, mučeništvo, religija, grupna identifikacija, gađenje, odnosi između čovjeka i prirode, fizičko zdravlje, preuzimanje rizika i pravne presude.

Godine 2015. Greenberg, Pyszczynski i Solomon objavili su The Worm at the Core, u kojem se razmatra ovo ogromno istraživanje koje podržava Beckerovu središnju tvrdnju da je strah od smrti „glavni izvor ljudske aktivnosti“.

Znate li šta je nocebo?

Svi smo čuli za placebo. To je kada nas glava prestane boliti samo zato što mislimo da smo popili tabletu za glavu iako smo lažnu (placebo) tabletu popili koja nema ništa u sebi protiv glavobolje.

A znate li šta je nocebo?

Da biste umrli, ponekad morate samo vjerovati da ste bolesni, a kao što otkriva David Robson, možemo nesvjesno ‘uhvatiti’ takve strahove, često sa zastrašujućim posljedicama.

Odavno znamo da očekivanja od bolesti mogu biti opasna kao virus. Na isti način na koji vudu šamani mogu naškoditi svojim žrtvama snagom sugestije, pripremanje nekoga da misli da je bolestan često može proizvesti stvarne simptome bolesti. Povraćanje, vrtoglavica, glavobolja, pa čak i smrt, mogu se pokrenuti samo kroz vjeru. To se zove “nocebo efekt”.

Ali sada postaje jasno koliko se lako ta opasna vjerovanja mogu širiti tračevima i rekla-kazalama – sa snažnim učinkom. To može biti razlog zašto se pojedine kuće čine prokletim bolešću, i zašto ljudi koji žive u blizini vjetroturbina prijavljuju zagonetne vrtoglavice, nesanice i povraćanja. Ako ste se ikada osećali “fluey” nakon vakcinacije, verovali da vaš mobitel uzrokuje glavobolju ili ste pretrpeli neobjašnjivu alergiju na hranu, možda ste i postali žrtva nocebo jinx-a. “Nocebo efekat pokazuje snagu mozga,” kaže Dimos Mitsikostas, iz Atinske pomorske bolnice u Grčkoj.

“I ne možemo to u potpunosti objasniti.”

Ubojita šala

Liječnici odavno znaju da uvjerenja mogu biti smrtonosna – što pokazuje prilično gadna studentska šala koja je pošla po zlu. Bečki lekar iz 18. veka, Erih Meninger fon Lerčental, opisuje kako su učenici njegove medicinske škole izabrali veoma omiljenog asistenta. Planirajući da ga nauče lekciji, oni su stavili plahtu na njega pre nego što su objavili da će mu biti odrubljena glava. Povezujući mu oči, pognuli su mu glavu na blok za seckanje, pre nego što su mu spustili mokru krpu na vrat. Uvjeren da se radi o poljupcu čelične oštrice, jadnik je “umro na licu mjesta”.

Dok ovakve anegdote obiluju, moderni istraživači su se uglavnom fokusirali na sposobnost uma da zacijeli, a ne da napravi štetu – “placebo efekt”, od latinskog za “udovoljit ću”. Svako kliničko ispitivanje sada nasumično dodjeljuje pacijentima ili pravi lijek, ili placebo u obliku inertne tablete. Pacijent ne zna šta uzima, pa čak i oni koji uzimaju inertni lijek imaju tendenciju da pokažu neko poboljšanje – zahvaljujući svojoj vjeri u liječenje.

Ipak, pored prednosti, ljudi koji uzimaju placebo često prijavljuju zagonetne nuspojave – mučninu, glavobolju ili bol – za koje je malo vjerovatno da dolaze iz inertne tablete. Problem je u tome što se ljudima u kliničkom ispitivanju daju potpuno ista zdravstvena upozorenja bilo da uzimaju pravi lijek ili placebo – a nekako, očekivanje simptoma može proizvesti fizičke manifestacije kod nekih placebo uzimača. “To je konzistentan fenomen, ali medicina se nikada nije zaista bavila time,” kaže Ted Kaptchuk sa Medicinskog fakulteta Harvard.

Tokom posljednjih 10 godina, ljekari su pokazali da je ovaj nocebo efekt – latinski za “naškoditi” – vrlo čest. Pregledujući literaturu, Mitsikostas je do sada dokumentovao snažne nocebo efekte u mnogim tretmanima za glavobolju, multiplu sklerozu i depresiju. U ispitivanjima za Parkinsonovu bolest, čak 65% prijavljuje neželjene efekte kao rezultat placeba. “Oko 1 od 10 tretiranih će odustati od suđenja zbog noceba, što je prilično visoko,” kaže on.

Iako su mnoge nuspojave donekle subjektivne – poput mučnine ili bola – nocebo reakcije se povremeno pokazuju kao osip i kožne tegobe, a ponekad se mogu otkriti i fiziološkim testovima. “Nevjerovatno – piju tablete šećera i kada mjerite enzime jetre, oni su povišeni”, kaže Mitsikostas.

A za one koji misle da su ove nuspojave na neki način “namjerno” namjerne ili zamišljene, mjere nervne aktivnosti nakon nocebo tretmana pokazale su da kičmena moždina počinje reagovati na pojačani bol prije nego što bi svjesno razmišljanje bilo moguće.

Uzmite u obzir skoro smrtonosni slučaj „Mr A“, koji je prijavio doktor Roy Reeves 2007. G. A je patio od depresije kada je popio cijelu bočicu tableta. Požalivši zbog svoje odluke, gospodin A je odjurio u Hitnu pomoć i odmah se srušio na recepciji. Izgledalo je ozbiljno; krvni pritisak mu je pao i hiperventilirao je; odmah mu je data intravenska tečnost. Ipak, krvni testovi nisu mogli pronaći tragove droge u njegovom sistemu. Četiri sata kasnije, stigao je još jedan doktor da obavesti Reevesa da je čovek bio u placebo ruci na ispitivanju droge; “predozirao se” šećernim tabletama. Nakon što je čuo vijesti, g. A koji je sa olakšanjem ozdravio ubrzo se oporavio.

Nikada ne možemo znati da li bi nocebo efekat zaista ubio gospodina A, iako Fabrizio Benedetti sa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Torinu misli da je to svakako moguće. Skenirao je mozak ispitanika dok se podvrgavaju nocebo sugestijama, što čini se da pokreće lanac aktivacije u hipotalamusu, hipofizi i nadbubrežnim žlijezdama – područjima koja se bave ekstremnim prijetnjama našem tijelu. Kad bi vaš strah i uvjerenje bili dovoljno jaki, koktel hormona bi mogao biti smrtonosan, kaže on.

Bolesne glasine

Dovoljno je zabrinjavajuća pomisao da bi vas vaš doktor mogao nehotice učiniti bolesnim. Ali nedavno je postalo jasno koliko je malo potrebno za širenje nocebo efekta. Čak i samo prolazni tračevi i priče iz druge ruke mogu pokrenuti vaš um za bolest sa snažnim efektom.

Prošle godine, na primjer, Benedetti je ponudio da odvede više od 100 učenika uz talijanske Alpe na visinu od 3000 metara (9800 stopa). Nekoliko dana ranije rekao je samo jednom od njih o mogućoj posljedici – da bi razrijeđeni zrak mogao izazvati migrenu. Do dana putovanja otkrio je da su se tračevi proširili na više od četvrtine grupe – a oni koji su čuli za tu glasinu počeli su da trpe najgore glavobolje. Štaviše, studija njihove pljuvačke pokazala je pretjeranu reakciju na uslove niske količine kisika, uključujući proliferaciju enzima koji su povezani s visinskom glavoboljom. “Biohemija mozga se promijenila kod ‘socijalno zaraženih’ pojedinaca”, kaže Benedetti.

Drugim riječima, štetna uvjerenja, koja prenose bolest, mogu biti zarazna. “Negativna očekivanja mogu se prenijeti vašim prijateljima, susjedima i slično, a ona se vrlo brzo šire, proizvodeći društvene nocebo efekte u velikoj populaciji subjekata”, kaže Benedetti. Zaista, druga studija je otkrila da jednostavno vidjeti drugog pacijenta kako pati može učiniti da tretman više boli – što sugerira da se nocebo može prenijeti s osobe na osobu tihim posmatranjem. Što je još više zabrinjavajuće, možda nećete morati biti svjesni tih misli da biste bili pogođeni; nocebo se očigledno može pokrenuti podsvjesnim znakovima.

Istorija je puna misterioznih epidemija koje su se mogle pojaviti na ovaj način. Najpoznatija je smrtonosna plesna kuga iz 1518. Zatim, šezdesetih godina prošlog stoljeća, u jednoj američkoj tekstilnoj fabrici došlo je do misteriozne epidemije “junske bube”, koja je izazvala vrtoglavicu i povraćanje, uprkos činjenici da nijedan od otrovnih insekata nije smatran odgovorni bi ikada mogli biti identifikovani. Najstrašniji je bio niz misterioznih smrti unutar zajednice Hmong ljudi koji su stigli u SAD iz jugoistočne Azije 1980-ih – mladića, bez postojeće bolesti, koji su počeli umirati u snu nakon perioda noćnih mora i paralize sna; stručnjaci su nagađali da je nastao iz snažnog kulturnog vjerovanja u smrtonosne noćne duhove. Često se čini da je za to odgovoran strah od nove tehnologije: u kasnom 19. vijeku, rani korisnici telefona prijavili su vrtoglavicu i oštar bol nakon korištenja nove sprave, na primjer, dok su skandinavski radnici 1980-ih razvili iznenađujuće osip, očigledno od svojih kompjuterskih monitora.

Danas je nocebo možda najvidljiviji u takvim kontroverznim poremećajima kao što su “sindrom vjetroturbine” (bolest i nesanica od vjetroelektrana, najčešći u Kanadi) i “elektro-osjetljivost” – alergijska reakcija na signale mobilnih telefona i wi-fi. Neki oboljeli čak pribjegavaju spavanju u metalnim čahurama kako bi izbjegli stalno zujanje u ušima. Ipak, deseci eksperimenata su pokazali da će ljudi jednako vjerojatno prijaviti iste simptome kada su izloženi lažnom odašiljaču koji zapravo ne emituje nikakve elektromagnetne valove.

Ako nam rad na nocebu išta govori, to je da ne trebamo potcijeniti patnju njihovog stanja. „Ne sumnjam u svoje misli – ljudi zaista doživljavaju fizičke simptome“, kaže James Rubin sa King’s College London. Čak je i bivša šefica Svjetske zdravstvene organizacije bila pogođena: zabranila je mobilne telefone u svojoj kancelariji, jer je mislila da joj zadaju glavobolje.

Strahovi od elektrosenzitivnosti su relativno rijetki, ali postoji mnogo drugih načina na koje bi nocebo vjerovanje moglo utjecati na vaše zdravlje. Možda patite od misteriozne intolerancije na hranu, na primjer. U Engleskoj 20% ljudi tvrdi da ne može da probavi određenu hranu – ali bolnički testovi stvarne probave pokazuju da samo oko desetina od tog broja ljudi ima pravi problem. Nocebo također može objasniti zašto ljudi očigledno razviju bolest nakon inertne vakcine, i može rasvijetliti nuspojave kontraceptivnih pilula o kojima se često raspravlja – kao što su depresija, glavobolja i bol u grudima– koje naučni tragovi uglavnom nisu uspjeli potvrditi. Očekivanje bolesti također može stajati iza bolesti i naprezanja očiju koje očito stvaraju 3D televizori.

Šta se može učiniti? Poznato je da je teško neutralisati dugotrajna uvjerenja, ali odgovorno medijsko izvještavanje bi barem zaustavilo širenje otrovnih glasina. Rubin je 2013. otkrio da je jednostavno prikazivanje kratkog videa o elektro-osjetljivosti bilo dovoljno da izazove kasnije simptome – a čini se da dokazi pokazuju da izbijanja “sindroma vjetroagregata” prate izvještaje lokalnih medija. Drugim riječima, sami zdravstveni strahovi zapravo čine ljude bolesnima.

Šta je sa samim doktorima? Rebecca Wells iz Wake Forest Baptist Medical Centra u Sjevernoj Karolini ističe da je to velika dilema za modernu medicinu. Ljekari su dužni biti iskreni u vezi s nuspojavama lijeka – moraju dobiti “informirani pristanak” – ali to je nejasan koncept kada bi same informacije mogle nekoga razboljeti. “Ne postoji čvrsta istina o tome šta lijek radi”, kaže Wells. U budućnosti, ona misli da će doktori možda morati da razviju nove procedure kako bi odlučili koje činjenice će otkriti i način na koji uokviruju te informacije. Dužna pažnja je ključna u svakom slučaju – kako ističe Benedetti, zarazna priroda noceba znači da bi se nuspojave jedne osobe uskoro mogle proširiti na mnogo veću grupu.

Još pozitivnije, samo obrazovanje može pomoći da se smanji nocebo efekat njegove moći. Mitsikostas, na primjer, pokušava objasniti svojim pacijentima da moraju biti oprezni prema vlastitim očekivanjima. “Moramo dati pacijentu da shvati da je to unutrašnji strah protiv kojeg se oboje moramo boriti”, kaže on.

Veza uma i tijela, kaže on, je nešto što si teško možemo priuštiti da zanemarimo, uprkos našim nevjerovatnim novim medicinskim alatima. „Milenijumima je medicina u osnovi bila placebo – koristeći očekivanje, mađioničari su koristili volju za izlječenjem“, kaže on. “Nije dovoljno za prevladavanje bolesti – ali je neophodno.”

Izvor: https://www.bbc.com/future/article/20150210-can-you-think-yourself-to-death

U ranom Svemiru vrijeme teklo sporije nego što sada teče

Astronomi su posmatrali efekat dilatacije vremena u dalekim dijelovima svemira, što je prvi put da je čudan efekat, koji je Albert Ajnštajn predvidio prije više od 100 godina, primijećen u ranom kosmosu.

Događaji su se dešavali pet puta sporije kada je univerzum bio star tek milijardu godina – deseti dio njegove trenutne starosti – zbog načina na koji širenje kosmosa “rasteže” protok vremena.

– Vraćajući se u vrijeme kada je univerzum bio star tek milijardu godina, vidimo da je vrijeme teklo pet puta sporije. Da ste bili prisutni, u mladom kosmosu, jedna sekunda bi se činila kao jedna sekunda, ali iz naše perspektive, više od 12 milijardi godina kasnije, to rano vrijeme čini se da se vuče – objašnjava Džerald Luis, profesor astrofizike sa Univerziteta u Sidneju.

Ajnštajn je 1915. godine rekao da se stvari u svemiru dešavaju sporije kad su dalje od nas. To je zato što se svemir širi i povlači svjetlost i vrijeme sa sobom.

Kad gledamo zvijezde kako eksplodiraju, vidimo da su one daleko i da se njihove eksplozije odvijaju polako. Ali kad gledamo kvazare, koje su još dalje i sjajnije, nismo mogli da vidimo taj efekat.

Dva naučnika iz Novog Zelanda su proučavali 190 kvazara koje su drugi gledali u zadnjih 20 godina. Oni su otkrili da se kvazari stvarno kreću sporije kad su dalje od nas, baš kao što je Ajnštajn rekao.

Jedan australijski naučnik koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziku kaže da je to dobar dokaz za Ajnštajnovu teoriju i da nema razloga da sumnjamo u nju.

Izvor: https://www.avaz.ba/sci-tech/nauka/841472/dogadjaji-u-najranijim-periodima-kosmosa-odigravali-su-se-pet-puta-sporije-nego-danas

U Beogradu se samo jedan student upisao na nastavnički smjer fizike, a ni u Sarajevu nije puno bolje

Portal nova.rs prenosi vijest da se na Fizičkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na nastavnički studij fizike upisao samo jedan jedini student.

Nikada se do sada nije desilo da imamo samo jednog brucoša na katedri! Jako mi je žao što će neka predavanja morati da sluša sam, ali nema drugog izbora, ne smemo da dozvolimo da se ugasi Opšta fizika jer bi u tom slučaju buduće generacije ostale bez nastavnika, a govorimo o jednoj od bazičnih nauka, koja ne sme da nestane iz škola. To moramo da sprečimo i da shvatimo konačno da je situacija sa nastavničkim smerovima na fakultetima alarmantna”, u razgovoru za Nova.rs naglašava profesor Ivan Belča, dekan Fizičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Ta vijest jest iznenađujuća ako se uzme u obzir da je Beograd grad sa oko 2 miliona stanovnika, a Srbija država sa preko 6 miliona stanovnika. Čisto statistički gledano očekivati bi bilo da taj broj brucoša na nastavničkom smjeru fizike bude veći ne samo u Beogradu nego i u regionu. Ovdje više nije ni uzrok to što mladi idu vani, nego je jasno da mladi ciljano izbjegavaju ne samo raditi u školama nego i predavati fiziku kao jedan od najtežih predmeta. Jedan od mogućih razloga zašto mladi izbjegavaju nastavnički fakultet fizike jest taj što je isplativije završiti opšti inžinjerski studij i ako se ne nađe posao inžinjera (koji je obično više plaćen) onda se lako položi pedagoška grupa predmeta i prečacem završi opet u školi. Dok oni sa opšteg smjera imaju više vremena da se posvete matematičkom aspektu fizike, od onih sa nastavničkog smjera se očekuje da savladaju sve kao da će raditi u CERN – u i još ih se dodatno zatrpa raznim “pedagoškim” predmetima koji zaista nisu matematički previše zahtjevni, ali su obimni i previše vremena uzimaju i izučavaju idealističke scenarije rada u školi sa zapada, a ne realno stanje kod nas. Barem je tako moje iskustvo sa Univerziteta u Sarajevu i njihovog nastavničkog smjera Odsjeka za fiziku. Možda se u međuvremenu nešto promijenilo, možda je situacija u Beogradu bolja, ali prema zainteresiranosti za nastavnički studij fizike može se sa sigurnošću zaključiti da nešto duboko ne štima. Balans je u svemu bitan i što bude bolji balans između težine fakulteta i plata koje se dobijaju jednom kada se s tim fakultetom zaposli to će više studenti taj fakultet upisivati. Danas su brucoši više informirani nego ikada i nema više onih koji negdje zalutaju i nešto slučajno i usput završe pa tek poslije skontaju da im se to financijski nije isplatilo. U današnje vrijeme fizičari moraju da razumiju da za razvoj fizike na našim područjima nije dovoljno biti samo dobar u fizici, matematici, filozofiji, informatici i inžinjerstvu nego i u menadžmentu i ekonomiji. Svijet je globalno selo i ako nisi konkurentan i interesantan brzo se to pročuje i polako počinješ da nestaješ iako misliš da si Bogom dat i da si nezamjenjiv.

Rad u školama ima i neke svoje prednosti i mane, ali je predavanje fizike još posebno dramatična djelatnost u našem okruženju i trebalo bi mu se posebno posvetiti. Nije dovoljno samo stalno organizirati takmičenja za elitu nego je potrebno fiziku ponovo učiniti “cool” za sire narodne mase, a fizičarima (i inžinjerima (naučnicima) i nastavnicima ponuditi sirok spektar poslova i dati im priliku gdje god mogu da se snađu jer fizičarski (naučni) način razmišljanja sigurno može puno da doprinese svijetu.

Ispovest dekana fakulteta na kojem se za ceo smer prijavio 1 (slovima: jedan!) brucoš: Mi smo dokaz koliko je situacija alarmantna, ovo moramo da zaustavimo