Vis viva (od latinskog za „živu silu”) je povijesni izraz koji se koristio za prvi (poznati) opis onoga što danas nazivamo kinetičkom energijom u ranoj formulaciji načela očuvanja energije.
Predložena od Gottfried Leibniza u periodu 1676-1689, teorija je bila kontroverzna jer se činilo da se protivi teoriji očuvanja zamaha koju su zagovarali sir Isaac Newton i René Descartes. Dvije su teorije sada komplementarne.
Teorija je na kraju apsorbirana u modernu teoriju energije iako taj termin i dalje opstaje u kontekstu nebeske mehanike kroz jednadžbu vis viva.
Za termin je zaslužan Gottfried Wilhelm Leibniz, koji je tokom 1676–1689 prvi pokušao matematičku formulaciju. Leibniz je uočio da u mnogim mehaničkim sistemima (od nekoliko masa, svaki sa brzinom vi), količina:
je očuvana.
Ovu je ovu količinu nazvao vis vivom ili “živom silom” sistema. Princip, koji je sada ostvaren, predstavlja tačnu izjavu o očuvanju kinetičke energije u elastičnim sudarima i neovisan je o očuvanju zamaha. Međutim, mnogi fizičari u to vrijeme nisu bili svjesni te činjenice, pa su, umjesto toga, bili pod uticajem Sir Isaaca Newtona u Engleskoj i René Descartes u Francuskoj, obojica koja su zagovarala očuvanje zamaha kao vodećeg principa. Dakle zamah:
se smatrao očuvanim od ove druge grupe fizičara.
U velikoj mjeri inženjeri poput Johna Smeatona, Petera Ewarta, Karla Holtzmanna, Gustave-Adolphe Hirna i Marca Seguina prigovarali su da samo očuvanje zamaha nije adekvatno za praktični proračun i koji su koristili Leibnizov princip. Načelo su zagovarali i neki hemičari poput William Hyde Wollaston.
Francuski matematičar Émilie du Châtelet, koji je dobro shvatio njujtonsku mehaniku, razvio je Leibnizov koncept i kombinujući ga s opažanjima Willemova Gravesande pokazao je da vis viva ovisi o kvadraturi brzina.
Članovi akademskog establišmenta poput John Playfaira brzo su istakli da se kinetička energija očigledno ne čuva. To je očito modernoj analizi koja se temelji na drugom zakonu termodinamike, ali u 18. i 19. stoljeću sudbina izgubljene energije još uvijek nije bila poznata. Postepeno se sumnjalo da je vrućina neminovno stvorena pokretom još jedan oblik vive. 1783. Antoine Lavoisier i Pierre-Simon Laplace pregledali su dvije konkurentne teorije vis vive i teoriju kalorija. Grofovi Rumford iz 1798. promatranja proizvodnje topline za vrijeme bušenja topova dodali su više na težini mišljenju da se mehaničko kretanje može pretvoriti u toplinu. Vis viva se sada počela nazivati energijom, nakon što je termin prvi koristio Thomas Young.
Rekalibracija da vis viva uključuje koeficijent polovine, naime:
je u velikoj mjeri rezultat rada Gaspard-Gustave Coriolis-a i Jean-Victor-a Ponceleta u periodu 1819-1839., mada se današnja definicija može povremeno naći i ranije (npr. u tekstovima Daniela Bernoullija).
Prvi ju je nazvao kvantitetom travail (količina posla), a drugi, travail mécanique (mehanički rad) i oba su se zalagala za njegovu upotrebu u tehničkom proračunu.
Izvor: Wiki