Na svom blogu Antonijo Šiber, fizičar iz Hrvatske, je napisao zanimljivu analizu i kritiku hiperprodukcije citata jednih naučnika u odnosu na druge gdje se vještački stvara privid superiornosti i ogromnog doprinosa nauci pojedinih naučnika u odnosu na druge. Na stranicama poput https://scholar.google.com/ se može naći za mnoge naučnike koliko su puta citirani i koliko su radova objavili, a tu se može vidjeti da što u jačim firmama radiš ili istraživačkim institutima da ti je citiuranost veća pa da i izbacuješ više naučnih članaka. Problem je u tome što to ne pravi razliku da li si sam autor članka ili si jedan od 5, 10 ili stotine onih koji su učestvovali u tome. To sve stvara pogrešnu percepciju da je onaj sa više članaka i citata nužno veći naučnik od drugih, ali to ne mora značiti. To može samo značiti da igra “igru citiranja” bolje od drugih, da se penje ljestvicama naučne reputacije preko tijela ostalih naučnika koji su objektivno često i jači i bolji od tog “igrača”. Tekst u cjelosti prenosim uz navođenje autora, pa prosudite sami šta je pisac želio da kaže i koliko moj komentar to jasno uviđa. Članak je napisan 2016. godine.
“Kad je za predsjednika Hrvatskog sabora izabran akademik Željko Reiner, mnoge je iznenadio podatak kojeg su prenosili mediji da je akademik Reiner najcitiraniji medicinar u Hrvatskoj. U nekoj normalnoj državi, s uređenom znanošću i kriterijima, taj nas podatak ne bi smio previše iznenaditi jer u takvim državama akademici većinom predstavljaju ono najbolje što znanost tih država ima. No, s obzirom na devijacije znanstvene kulture i sociologije u Hrvatskoj, mnoge je podatak o citiranosti akademika Reinera ipak iznenadio – tako sam i ja “skoknuo” do baze podataka o citiranosti znanstvenih radova da vidim što je to akademik Reiner radio u svojoj karijeri.
I saznao sam da se velika većina citata koje je akademik skupio tiče radova koji su zapravo preporuke za dijagnozu, prevenciju i tretman bolesti srca. Na velikoj većini tih radova (sa ~ 70-tak autora) autori dolaze iz organizacija koje se bave zdravstvom i bolestima srca (npr. ESC, HFA, ACCF, AHA, WHF …) i akademik Reiner tamo figurira kao jedan od predstavnika / članova tih organizacija. Već i sami naslovi najcitiranijih radova otkrivaju ovo što napisah:
- ESC Guidelines for the diagnosis and treatment of acute and chronic heart failure 2012 The Task Force for the Diagnosis and Treatment of Acute and Chronic Heart Failure 2012 of the European Society of Cardiology. Developed in collaboration with the Heart Failure Association (HFA) of the ESC
- European Guidelines on cardiovascular disease prevention in clinical practice (version 2012)
- 2012 focused update of the ESC Guidelines for the management of atrial fibrillation
- Guidelines on the management of valvular heart disease (version 2012)
- ESC/EAS Guidelines for the management of dyslipidaemias
Zašto su ti radovi citirani, također nije teško pogoditi – tijela koja okupljaju veliki broj liječnika predložila su usuglašene preporuke i svi njihovi članovi rado te preporuke citiraju, najčešće u afirmativnom smislu. Na preporuke se, naravno, uvijek dobro osvrnuti i kad zapisujete svoju praksu i istraživanja koja se tiču područja koje preporuke strukovnih tijela pokrivaju.
Strogo govoreći, pogrešno bi bilo za gore navedene radove reći da su znanstveni – radi se o preporukama na temelju prakse i istraživanja, ali same preporuke, naravno, nisu novo znanstveno otkriće. Veliki broj citata u ovom slučaju nisu posljedica nekog znanstvenog otkrića, nego znanstvene sociologije – postoje tijela, odbori, task forces i “naši ljudi” koji “nas” u tim tijelima predstavljaju. Akademik Reiner se pobrinuo da se u tim tijelima i nađe pa je njegova citiranost naglo poskočila – skoro 4000 citata u 2015. godini koje treba usporediti sa sveukupno 6 citata u 2006. godini (prema WoS). Ovdje se, dakle, radi o organizaciji i sociologiji medicinske struke, a ne o znanosti.
Postoje slični fenomeni i u prirodnim znanostima. U fizici, naprimjer, imamo eksperimentalnu fiziku čestica koja je danas potpuno grupni pothvat. Navoditi pojedine autore iz npr. ATLAS, ALICE ili CMS kolaboracija nema nikakvog smisla, osim onih desetak imena koja nose kolaboracije. Tko zna imena 5154 autora na članku Aad, G. et al. (ATLAS Collaboration, CMS Collaboration) Phys. Rev. Lett. 114, 191803 (2015) ?! Možete li uopće zamisliti 5154 ljudi na jednom mjestu? A možete li sad zamisliti da svakome od njih znate ime? Ja ne mogu. Oni zapravo ni nemaju svoje ime, oni postoje samo kao dio mase.
Koliki je doprinos svakog pojedinog znanstvenika takvim člancima? Zna li znanstvenik (hrvatski u ovom primjeru) koji godišnje objavi više od 100 članaka u takvim kolaboracijama što uopće u njima piše?! Ja sam siguran da ne zna. On zna samo da je u kolaboracijama koje proizvode članke.
U hrvatskom kontekstu je zanimljivo da upravo takvi znanstvenici, zapravo slabo prepoznatljivi po bilo čemu osim po pripadanju kolaboracijama, uporno pokušavaju davati tempo znanosti. Tako se od njih čuje da je jedina prava znanost znanost grupe, da pojedinci u današnjem svijetu istraživanja nemaju šta tražiti (o tome sam već pisao u tekstu >> Vi ste anarhist !). Ovo je naravno fundamentalno pogrešno, ali njima takva podmetanja služe samo da učvrste svoje znanstveno-političke pozicije koje često proizlaze isključivo iz zaleđa i mase grupe. Dodatno, uvjeti za napredovanje i vrednovanje znanosti koje oni, nažalost, imaju prilike definirati kroz pozicije koje su stekli u sustavu, često odgovaraju isključivo grupnoj znanosti, a to ide redovito na štetu prepoznatljivog individualnog znanstvenog djelovanja – ovo je dugoročno iznimno nepovoljno za hrvatsku znanost.
Naši znanstvenici u kolaboracijama traže, a u tome često i uspijevaju, da Hrvatska financira njihova sudjelovanja u tim kolaboracijama. Zapitajte se kakve točno koristi ima Hrvatska što dva od 5154 autora na nekom članku imaju hrvatske adrese i što su ti radovi citirani nekoliko tisuća puta? Mogu li uopće ti ljudi usaditi neku znanost i obrazovanje u našu sredinu, a da nije isključivo vezana uz položaj koji imaju u tim grupama? Kakve kadrove oni uopće mogu obrazovati i imaju li oni, na kraju, dovoljno autonomnog istraživačkog iskustva da bilo koga obrazuju? Što će se dogoditi kad te kolaboracije prestanu s djelovanjem? Hoće li mladi ljudi koji su kod njih doktorirali išta nakon toga znati ili će samo besciljno lutati kao izgubljena telad kad im krdo jednom padne u provaliju? Ili su ta krda već toliko narasla da pad u provaliju uopće nije opcija?
Ali tu smo gdje smo, Hrvatska je provincijalna po razumijevanju znanosti u javnosti i sudjelovanje dvojice “naših” u gigantskim kolaboracijama kod nas je velika vijest. “MI smo otkrili Higgsov bozon” (baš …), “MI smo na samoj fronti istraživanja”, “I MI konja za trku imamo”.
A i “naši” znanstvenici se brzo ufuraju u svoju veličinu i “svojih” desetine tisuća citata pa se ono mi znanstvenici začas pretvori u ja znanstvenik.
Za kraj, >> nudim članak s jednim jedinim autorom koji zna gdje i zašto stoji svaka riječ u članku. Članak nije, doduše, citiran tisuće puta, ali je garantirano isključiva umotvorina njegovog autora. Čisto da se zna gdje autor ovog teksta stoji.”, Antonio Šiber, http://www.antoniosiber.org/mi_znanstvenici_ja_znanstvenik.html?fbclid=IwAR1lYSyrshgfTurGWqFKK2r24qt3Mm5L0fLNvhPKfj1HJAVSmGubHRhJdSs
