Već je skoro dva mjeseca prošlo od kako su izašli rezultati PISA istraživanja. Ispostavlja se ono šta se moglo i posumnjati da smo među zadnjima na svijetu. Nismo ni u sredini.
Djeca nam završavaju škole napismena i nesposobna za razmišljanje i pogotovu za kritičko razmišljanje.
Tek sad se osvrćem na ovu temu jer sam čekao da se stiša priča o njoj kao što se i o svemu drugom stiša.
Rezultati su toliko loši da bi trebali napraviti radikalne promjene obrazovnog sistema da bi se popravili, a radikalne promjene zahtjevaju velika ulaganja i tu je ključ problema. Koliko para toliko obrazovanja.
Plate nastavnika bi trebale biti veće, trebalo bi biti više nastavnika i nastavnici bi trebali biti bolje pripremljeni za nastavu. Mnogi koji su završili nastavničke fakultete znaju da se na njima i ne nauči puno vezano za nastavu, nego puno više za struku. Od onog nastavnog dijela šta se i uči sve je previše idealno i nije prilagođeno za kompleksan rad u učionicama sa 30 demotivisanih učenika. U takvim okruženjima i uz takvu naobrazbu samo čarobnjak nastavnik bi mogao učiniti da nastava bude onakva kakva bi trebala biti: savršena.
Jedan od problema s kojim se susreću prosvjetni djelatnici je i opšte stanje u društvu koje je naklonjeno mediokritetima i u takvim uvjetima teško je i očekivati da i djeca budu motivisana da uče više i da bolje rade, jer šta će im kad smo u društvu gdje što si gluplji sve bolje prolaziš.
Da bi se stvari radikalno promjenile postoji jeftiniji i skuplji način. Jeftiniji način je da mi svi kao društvo radikalno promjenimo način razmišljanja o svijetu i životu, a skuplji način je da se sve te promjene nametnu s vana i da se uvodi još milion pravila na sve i redara i inspekcija i svega. PISA istraživanje nas je navelo da “udarimo u zid”, a do nas je da razmislimo da li ćemo u buduće “voziti” bolje i obratiti više pažnju na detalje, više pažnju na važne stvari, na kvalitet gradiva, a ne na kvantitet.
Da li smo spremni za radikalne promjene svega?
