Potencijal kao alternativni pogled na stvarnost? – transkript govora Jordana Petersona za TED

“Danas ću razgovarati s vama o drugačijem načinu gledanja na ono što je stvarno. Nije lako shvatiti šta je stvarno, jer mi zaista nemamo beskrajno znanje i zato uvijek pravimo neke skupove pretpostavki o onome što je najrealnije. I zaista je važno ono što pretpostavljate da je najrealnije jer odluke koje donosite zasnivaju se u cijelom toku života na tim pretpostavkama, bilo da ih prepoznajete ili ne. A ako imate pogrešne pretpostavke, ili čak ako ih ostavite nepotpunima, platit ćete veliku cijenu za to. I … pretpostavke koje koristimo u našoj kulturi, iako su nam omogućile da razvijemo izuzetno moćnu tehnologiju, su nepotpune na način koji nas je koštao i koji je izuzetno opasan.

Slika:Kanadski psiholog Jordan Petersona koji je postao internet zvijezda zahvaljujući između ostog i znanju da artikulira jako kompleksne teme

Od kada je naučno doba počelo, živjeli smo u Svemiru gdje se donji slojevi stvarnosti smatraju nečim mrtvim, poput prljavštine. To je bilo kao da je to nebitna stvar; neštoeksterno i nema nikakvog elementa koji daje bilo kojoj stvarnost fenomenima kao što su smisao ili svrha. To je sve potisnuto na subjektivno i na neki način na iluzorno, ali nikako nije očigledno da je taj skup pretpostavki tačan jer nedostaje beskrajno znanje i postoji mnogo stvari o strukturi postojanja koje ne razumijemo – glavna je svijest. Ne možemo to uopšte objasniti i ne možemo računati na ulogu koju čini da igra u transformaciji potencijala u stvarnost, što je uloga koju su fizičari prepoznali prije skoro stotinu godina, a koja ostaje jedna od najvećih nerješenih misterija u nauci.

Postoje i drugi načini gledanja na ono što je stvarno i ovi drugi načini imaju neke prednosti i jedna od prednosti koje oni imaju je da nas štite – znajući ove druge načine djelovanja unutar stvarnosti, definirajući stvarnost, štiteći nas od određenih vrsta patologija kojima su moderni ljudi skloni. Veliki je broj patologija koje proizilaze iz pretpostavki sistema koje koriste za definiranje stvarnosti, a jedna od tih patologija je vrsta nihilističke beznadežnosti koja je posljedica spoznaje da u konačnoj analizi ništa stvarno nema smisla i jer je život težak, a to je značenje koje ne možete pobjeći, prisiljavanje da napustite svoje vjerovanje u pozitivno ili transcendentno značenje može vas ostaviti slabim u vrijeme kada si zaista najmanje možete priuštiti da budete slabi. I tu su važnije patologije koje su nas otvorile i to su patologije vjerovanja i mislim da smo vidjeli najstrašnije primjere toga – nadamo se najstrašnijim primjerima u 20. stoljeću gdje su ljudi čiji su sistemi vjerovanja razbijeni, barem u dio, konkurencijom između religijskih i naučnih gledišta, u velikom broju se okrenuo masovnim pokretima koji su bili grješni u svakom pogledu – zamjena, moralni smisao u nekom smislu, zamjena za verska uverenja koja više nisu bila održiva. Posljedica toga je bila samo uništenje, jer smo se dvaput približili uništenju – jednom u 60-im i jednom u 80-ima. Čak i bez totaliteta uništenja, izgubili smo stotine miliona ljudi kao posljedica patoloških sistema vjerovanja u 20. vijeku

Dakle, ako sistemi vjerovanja postanu patološki, oni kažu – da patologija može predstavljati najveću moguću pretnju našoj egzistenciji, a ako ste u bilo kom smislu Darvinovci, morate razumjeti da stvari koje predstavljaju najveću pretnju vašem opstanku su najrealnije stvari. Njima se treba pozabaviti.

Evo još jednog načina gledanja na stvari. Počeću sa definicijom ove riječi. Ova riječ “Phainesthai” je korijen riječi fenomena, fenomen. Fenomeni su stvari koje vam se pojavljuju i phainesthai znači sijati, a fenomenolozi koji su bili zainteresovani za sjajne stvari su napravili pretpostavku da su stvari koje su se manifestovale vama kao najznačajnije bile najrealnije stvari i mislim da možete napravite jak slučaj da je to zapravo kako je vaš mozak ožičen, jer je vaš mozak povezan sa stvarima koje imaju značenje prije nego što konstruiraju percepcije koje smatrate objektima. A razlog za to je zato što je smisao stvari stvarniji, u nekom smislu, ali važniji od pogleda na stvari kao na objekte. I, na primjer, poznata filozofska psihologinja kaže da kada se približite litici, ne vidite liticu. Vidite da je mjesto pada. Ne radi se o tome da se radi o predmetu “litica” na koju pripisujete značenje “pada s mjesta”. Prvo je to “opadanje mjesta”, a apstrakcija objektivne litice, ako se ikada dogodi, dolazi mnogo kasnije – mnogo kasnije konceptualno, jer čak i bebe mogu otkriti litice.

Pjesnici su primjetili ovaj fenomen, sijajuća stvarnost, i često se povezuju sa djetinjstvom i mislim da postoje dobri razlozi za to. Mislim da vaš mozak nije toliko inhibitorna struktura kada ste dijete prije nego što je u potpunosti razvijen. I, dakle, postoje neurološki razlozi da se to primijeti, ali postoje i razlozi koji proizlaze iz nivoa doživljenog iskustva. Možete reći kada ste oko djece, da su otvorena za stvari na način na koji odrasli nisu. Dio načina na koji vam se vraćaju je da vam otvaraju oči – oči koje je zatvorilo vaše iskustvo, i koje su naučile da štite stvari koje sijaju i kada imate dijete, možete pogledati kroz oči djeteta ponovo.

I meni, kao da su zapaljeni u nekom smislu; oni su kao svijeća ili nešto što gori. Mislim da je to djelimično i zato što mi zapravo ne stkrivamo vatru, mi zapravo vidimo vatru i zato ne možemo da je gledamo kada je tu u blizini.

Mislim da se isto dešava kada ste zaljubljeni u nekoga. Ako je to prava ljubav, jer vam prava ljubav daje nagoveštaj onoga što bi moglo biti u budućnosti, ako biste mogli da se postavite ispravno. Možete dobiti uvid u ono što bi moglo biti u budućnosti ako se zaljubite u nekoga. Ne dobijate to bez posla, ali ćete dobiti uvid u to i mislim da je to zato što kad se zaljubite, i vjerujem da je to vjerovatno biohemijska transformacija, to su perceptivne strukture koje vas normalno sprječavaju da vidite ljude jer vi stvarno ne vidite ljude, samo vidite sjenke. Barijere se privremeno ukidaju i ono što je stvarno tamo prolazi i to je ogromno. Ali, ostati u tom stanju, pa, to zahtijeva ogromnu količinu moralnog napora, zaista je pravi način razmišljanja o tome.

Woodsworth je rekao za djecu:

Bilo je vremena kada
livada, šumarak i potok,
Zemlja,
i svaki zajednički prizor
Meni se činilo
Obučen u nebeskom svjetlu
Slavu i svježinu sna.
To nije sada kao nekad;
Okrenite se kako mogu,
Do noći ili dana,
Stvari koje sam vidio sada više ne mogu vidjeti.

Zemlja joj ispunjava krilo
sa vlastitim zadovoljstvima;
Čežnje koje ima
u svojoj prirodnoj vrsti,
I, čak i sa nečim
majčinog uma,
I nema nedostojnog cilja,
Domaća sestra može sve što može
Da joj udomiteljica, njen zatvorenik, Čovječe,
Zaboravi slavu koju zna
I ta carska palata odakle je došao.

Ono što Woodsworth podrazumijeva pod tim je da se, dok se razvijate kao kompetentna odrasla osoba, što je upravo smjer prema kojem se treba razvijati, mnogo toga što radite zapravo zatvara i sužava. Približavate se i sužavate se ka određenom cilju na određeni način postojanja i to je neophodno jer se, dok se razvijate, morate razvijati prema određenom načinu postojanja ili se uopšte ne razvijati. I ne možete ostati zauvijek dijete – to bi se pokvarilo samo od sebe. I tako, ljudska bića su predodređena da zatvaraju svoje percepcije, da se izoštre i da se usredsrede na vrlo malo, tako da barem mogu to da urade. Ali cijena koju plaćamo za to je da počnemo da zamjenjujemo odnos koji imamo sa neograničenom realnošću sa senkama koje su dovoljno kompleksne da nam omoguće da radimo ono što treba da uradimo i ništa više. I u nekom smislu, iako postajemo kompetentniji, na druge načine postajemo slijepi i znamo kako se to događa. To se dešava iz od temelja graduelno.

Ovo je slika Magritte, a slika ima očigledno značenje u smislu da smo zasljepljeni čak i pred onim što je pred nama, objektima koje vidimo. I mislimo da je viđenje puštanje u svjetlost, ali to je samo puštanje u mali dio svjetlosti, jer smo sposobni da razmislimo o malom djelu svega kad radimo neku određenu stvar. I tako mnogo toga što radimo je da se stvari otkriju. Veoma je vaš korteks inhibitoran, a Magritte pokušava da to postigne tom idejom. Kao da je tamo biznismen. Obučen je u uniformu. On ne može da vidi dalje od neposredne stvari koja je ispred njegovih očiju.

Kako se to desilo? Recimo da ste beba. Šta je prva stvar koju naučite – naučite da gradite svoje tijelo od dna prema gore. Vi gradite svoje perceptivne i akcione strukture odozdo prema gore. Naučiš da pomjeraš ruku. Naučite da približite ruku, onda naučite da radite stvari koje su praktične sa tim sposobnostima: podižete kašiku – pa, morate to da uradite da biste se hranili. Naučiš da pomjeriš tanjir. Naučiš da postaviš sto. To sada postaje socijalno jer možete postaviti stol za sebe i druge ljude. Naučiš da praviš obrok. To je složeniji redoslijed motoričkih aktivnosti i perceptivnih sposobnosti. Veoma je fokusiran.

Kako nastavljate da se razvijate, stvari koje lančete zajedno postaju sve složenije, i .. ali i specifičnije. Morate da se brinete za svoju porodicu, što znači da postoje razne stvari koje ne radite. Morate naći dobar posao, koji gotovo svi, kada su mladi, doživljavaju kao kontemplaciju ograničenja. Pa, ne svi, ali mnogi misle: “O, ne”, znate, “morat ću se zadovoljiti ovom ulogom. Oh, ne želim da budem samo ta uloga, ali bolje je da budem ta uloga nego nikakva uloga. ”A možda je put kroz ulogu na drugu stranu kroz ulogu, a ne oko nje. Ne postoji izbegavanje odgovornosti sužavanja i oblikovanja i specijalizacije.

Budi dobar roditelj – pa to je žrtva koju činiš za sljedeću generaciju. Budite dobar partner – ista stvar. Budite dobar građanin. Lako je mladim ljudima posebno da budu skeptični prema tome, jer je staro društvo uvijek korumpirano, arhaično i slijepo, i postati članom toga, čini se, dijelom dopustiti sebi da usvojite istu starosnu sljepoću. Ali ta stvar vas takođe edukuje. Ona oblikuje svaku riječ koju govorite. To je nešto što morate biti zahvalni čak i u starom arhaičnom obliku. I dio je neophodnosti ljudske odgovornosti da postanete dobar građanin. A to znači, u određenom smislu, odustajanje od onoga što bi moglo biti, barem da bi se održalo ono što jeste. Satirična pjesma iz engleskog kraja kasnih 1890-ih:

Ja sam sam model
moderni general-major,
Ja sam informacija
biljka, životinja, i
mineral,
Znam kraljeve
Engleske, i citiram
borbe historijske,
Od Maratona do
Waterloo, u redu
kategoričan …

A satira je, pa, on ima znanje, on je zvanični funkcioner i vrlo je teško to učiniti, ali na isti način je vrlo ograničen i kategoričan i naravno da bi se umjetnik tome protivio. Ali bolje je od ničega i to je alternativa. Pa, iznad toga, možda, šta je iznad dobrog građanina? Jer ponekad dobar građanin nije tako dobar. Ako ste bili dobar građanin nacističke Njemačke ili ako ste dobar građanin Sovjetskog Saveza ili Maoove Kine, znate, bili ste suženi na određeni način, ali – a onda možda na neophodan način, ali i u vrlo patološki način. I čini se da mora postojati nešto, iako je usvajanje tog ograničenog gledišta neophodno, mora postojati nešto iznad toga, i mislim da je to takođe stvar koja može da obnovi smisao vašeg pravog preplitanja sa tim najdublje i najznačajnije stvarnosti života.

I to je pitanje biti dobar čovek. To je iznad toga što je građanin. To je nešto drugo. To ima neke veze sa razvojem individualnosti, i mislim da smo i mi ožičeni za to. Izgleda da smo izgubili ono što smo morali da specijalizujemo, ali onda kada smo se specijalizovali za ponovno otvaranje, nakon što smo stekli vještine ugrađene u naše tijelo i onda možemo da se nosimo sa stvarnošću zato što smo više prilagođeni i više tečniji i fleksibilniji, onda možemo ponovo početi da otvaramo vrata.

Vjerujem da je vaš nervni sistem podešen da vam pomogne da to ne učinite, ako to ne primjetite. I to primjećujete tako što obraćate pažnju na stvari koje vam se manifestuju, koje sijaju kao zanimljive. Oni vas zgrabe i tamo gde ste zgrabili je mjesto gde zamračena mapa u kojoj živite nije zamaglila stvarnost koja se nalazi ispod. Kao da postoji rupa na mapi i svetlost sija kroz to i privlači vas to i to će vas povući. I to je onda kada vas nešto zanima. To je tvoj nervni sistem. Vi to ne radite. To je nesvjesna sila. Mogli ste čak reći da je i sam svijet razgovarao s vama. A fenomenolozi su se tako osjećali. I to je stvarna pojava – to nije sekundarna stvar i vi to znate jer ne možete da živite bez nje.

Umirete, zaglibite, postanete cinični, postanete nihilistički ili prihvatite neki divlji sistem vjerovanja ako nemate vezanost za neki istinski životvorni smisao u vašem životu. I teško je to slijediti, jer vas to ne mora nužno dovesti u savršenu jukstapoziciju s društvom jer to nije društvo. To nije dobar građanin. To je nešto drugo. To je takođe stvar koja obnavlja kako bi bilo dobar građanin.

Egipćani su to znali odavno. Oni zaista nisu znali da rade, jer su se ponašali u drami i prikazivali ih mitološki jer nisu imali sposobnost da artikulišu ideje u potpunosti. Ali Egipćani su obožavali ljudsko oko i obožavali su oko jer su znali da je oko ono što je obraćalo pažnju. Kao da smo stvarno vizuelna bića i vaše oko se automatski privlači stvarima koje se manifestuju ili sijaju ispred vas, i morate ih pogledati.

Ako obratite pažnju na stvari koje sijaju, jer ono što vidite je stvarnost umjesto mape, dobijate pristup pravim informacijama koje su u svijetu. To nisu pretpakovane informacije, jer to može biti pogrešno. To je prava informacija koja izlazi iz temelja postojanja, i ako obratite pažnju na to, to će vam pomoći da se pomjerite ka ciljevima koje ste već uspostavili za sebe kao dobrog građanina, koji su dio ugrađene strukture vrijednosti koja vi ste usvojili, ali će u isto vrijeme uraditi nešto drugo. To će vas dovesti do toga da transformišete prirodu tih ciljeva, jer dok nastavljate sa stvarima koje usmeravaju vaš interes, i sve više informacija se otkriva. Zatim apsorbujući tu informaciju, koja je u suštini učenje, gradite se u drugu osobu – jaču i informiraniju osobu, i intaktniju osobu. Osoba sa više integriteta i više snage i više smjera. I u isto vreme, razlikujete mapu tako da više i više živite u stvarnom svjetu. Dakle, kako se približavate svom specifičnom cilju, čak i ako je to kulturno uslovljen cilj, učenje koje radite na putu vas transformiše. I transformiše prirodu vašeg cilja.

Stvari zasijaju. Postoji razlog za to, a vi to znate zato što kada se bavite nečim što vas zanima, a vi se bavite njime, to je onda kada ste živi. To je onda kada se život isplati. Tako je vrijedno da u tim trenucima ne postavljate ni pitanje o tome. Samo pitanje prestaje jer je značenje s kojim ste ujedinjeni toliko moćno da može potisnuti nevolje koje bi inače karakterizirale život.

Nietzsche je rekao: “Osoba koja ima zašto može podnijeti bilo koje kako.” I to je stvarno korisna stvar koju treba znati jer mislite da smo vrlo ranjiva stvorenja i naš život završava katastrofalno, a strašne stvari se događaju i kako možemo podnijeti To? Odgovor na to je i uvijek je bio da morate biti u sinhronizaciji sa nečim što je izvan vas, jer ta sinhronizacija vam daje snagu da morate da podnesete svoja strašna ograničenja. Vidite da je ovo ispalo. Ljudi to znaju. Svi to znaju. Samo što naša kultura nije dobra u njenoj artikulaciji. Izgubili smo dosta toga. Nismo razvili naše znanje o tome koliko smo razvili naše znanje o objektivnom svijetu. I mi plaćamo za to.

Vidiš to na čudnim mjestima. Desno, tu je stari simbol na dnu. To se zove okrugli haos. Kada su alkemičari vjerovali da je okrugli haos ono što je sadržavalo ono što je, na kraju krajeva, svijet. Stvar koja je bila najrealnija. I oni su to konceptualizovali kao nešto kao informacije. Razmišljali su o tome kao o kombinaciji duha i materije, i to je bila kombinacija duha i materije, a to je ono što je informacija, u određenom smislu, zato što kada ste stupili u interakciju s njom, uzeli ste neke informacije i izgradili sebe tako da je to bio duhovni element, a vi ste uzeli neke informacije i iz njega ste izgradili svet. I to je bio materijalni element. I oni su mislili o samoj stvarnosti kao o nečemu što je prethodilo duhovnom i materijalnom, i da je ta stvarnost bila ono što je zasjalo. I to se dramatizira i podrazumijeva moderne priče o transformaciji – najzanimljivije što se pojavilo je u pričama o Harry Potter-u gde je centralna tema Harryja Pottera igra Quidditch. A u Quidditch-u, što je igra, način na koji pobedite je igrajući igru koja je nekako izvan Quidditch igre. Vi ste osvojili Quidditch igru tako što ste pronašli, prateći ovu stvar koja vas poziva. Ova zlatna stvar koja treperi i kreće se oko vas. Ako ga uhvatite, onda pobedite u igri i vaš ceo tim. A unutra je kamen spasa. To je dijamant, dragulj.

Slatke su namjene
nedaća;
Koji kao žaba,
ružna i otrovna,
Nosi dragoceni dragulj
u glavi.

Ideja je da ako pratite ono što vam se manifestuje kao zanimljivo, ona će vas voditi kroz nevolje, voditi vas da radite stvari koje su teške i kako se to dešava, ali ne i izvan vašeg kapaciteta jer je za to kaljeno. Ono što će se desiti je da se, dok se udaraš protiv svijeta, slijedi ono što te zanima, dodirnićeš se. Vaši molekuli, vaša struktura, unutrašnja struktura, postaće ne-kontradiktorni, kao unutrašnja struktura dragulja, što je nešto što reflektuje svetlost, što vas čini tvrdim i izdržljivim i sposobnim da podnesete strašne uslove postojanja a da ne postanete korumpirani.

T.S. Eliot je nešto rekao o tome. “Nećemo prestati sa istraživanjem, a kraj svih naših istraživanja će biti da stignemo tamo gde smo počeli i da znamo mjesto prvi put.”

I to je rezime od pet redova najznačajnije elaboracije prirode odnosa između individualne ljudske svijesti i stvarnosti.

I kulminacija sistema mišljenja koji se razvijao tokom hiljada i hiljada godina koje smo izgubili i ne može se pravilno artikulisati.

Pratite ono što vas zanima. Odvest će vas na nevolje, a zatim i kroz nju. Pretvoriće vas od građanina u pojedinca, a onda će se vrata ponovo otvoriti. U tom trenutku si dovoljno jak da imaš svoj život. I u tom trenutku ste dovoljno jaki da ne postanete žrtva patoloških sistema vjerovanja i radite na uništavanju stvari.

Hvala.”, Jordan Peterson

 172 total views,  2 views today

Arnes K.

Ja sam nastavnik i profesor fizike koji nastoji da ispuni rupe u svom i svačijem znanju kako bi svi bili bolje informisani i mogli da donosimo bolje odluke i živimo bolji život.

Šta vi mislite o ovom? Ostavite vaš komentar i podijelite mišljenje sa svima.

Sva Fizika
%d bloggers like this: