Nova analiza pokazuje da bi hvatanje vazduha moglo koštati manje od 100 eura po toni.
Iako bi izbjegavanje najgorih opasnosti klimatskih promjena vjerovatno zahtjevalo isisavanje ugljen-dioksida sa neba, ugledni naučnici dugo su odbacivali takve tehnologije kao preskupe.
Međutim, detaljna nova analiza objavljena danas u časopisu Joule otkriva da direktan hvat zraka može biti praktičan. Studija zaključuje da bi to koštalo između 94 i 232 dolara po toni ugljičnog dioksida, ako bi se postojeće tehnologije primjenjivale na komercijalnoj razini. Jedna ranija procjena, objavljena u Zborniku radova nacionalnih akademija, stavila je tu cifru na više od 1.000 dolara (iako su izračuni napravljeni na osnovu onoga što se naziva izbjegnutim troškovnim osnovama, što bi dodalo oko 10 procenata brojkama nove studije).
Najbitnije, najjeftiniji dizajn, optimiziran za proizvodnju i prodaju alternativnih goriva proizvedenih od ugrađenog ugljičnog dioksida, već bi mogao biti profitabilan s postojećim javnim politikama na određenim tržištima. Veće procjene troškova su za postrojenja koja će isporučivati komprimirani ugljični dioksid za trajno podzemno skladištenje.
Stvaranje direktnog vazdušnog hvatanja što je moguće jeftinije je kritično, jer sve veći broj radova otkriva da će biti gotovo nemoguće spriječiti globalne temperature da narastu za više od 1,5 stupnjeva Celzijusa bez izvođenja neke vrste tehnologije u velikom opsegu. Po nekim procjenama, svijet će emitovati dovoljno gasova staklene bašte da za nekoliko godina zatvori taj nivo zagrijevanja. U tom trenutku, jedan od najboljih načina da se preokrenu efekti je uklanjanje ugljen-dioksida iz atmosfere, gde bi inače ostao hiljadama godina.
David Keith, profesor fizike sa Harvarda i glavni autor članka, kaže da bi rezultati trebali pomaknuti percepciju direktnog hvatanja zraka iz “vaporwarea” u “nešto što se sada može izgraditi sa trenutnim industrijskim tehnologijama”.
Keith je takođe osnivač Carbon Engineering-a, startap-a sa sjedištem u Kalgariju, koji je posljednjih devet godina proveo u dizajniranju, preradi i testiranju pilot postrojenja za direktni vazdušni zahvat u Squamishu. Studija, djelomično financirana od strane američkog Ministarstva energetike, simulira umanjenu verziju, zasnovanu na stvarnim rezultatima postrojenja i podacima o troškovima.
“Nadam se da je to stvarna promjena u pogledu pogleda na tehnologiju u zajednici”, kaže Keith.
U 2011. godini, par uticajnih papira, sve je to zvučalo kao zvono smrti za direktno hvatanje vazduha, zaključivši da bi pristup koštao gotovo reda veličine više nego hvatanje stakleničkih gasova iz skladišta elektrana.
“To bi bilo sjajno rješenje – ako bi bilo ostvareno”, rekao je viši istraživač MIT Energetske Inicijative Howard Herzog, koji je koautor studije koja je otkrila da bi troškovi mogli doseći 1.000 dolara za tonu.
U intervjuu ove sedmice, Herzog je pohvalio detaljnu analizu u novoj studiji, ali je rekao da je i dalje skeptičan u pogledu nekih finansijskih pretpostavki. On očekuje da će se Carbon Engineering suočiti s većim troškovima i izazovima nego što očekuje u trenutku kada kompanija krene u izgradnju većih postrojenja.”Nadam se da je to stvarna promjena u pogledu na tehnologiju u zajednici”, kaže Keith.
U 2011. godini, par uticajnih papira je pisalo nešto što je zvučalo kao zvono smrti za direktno hvatanje vazduha, zaključivši da bi pristup koštao gotovo reda veličine više nego hvatanje stakleničkih gasova iz skladišta elektrana.
“To bi bilo sjajno rješenje – ako bi bilo stvarno”, rekao je viši istraživač MIT Energetske Inicijative Howard Herzog, koji je koautor studije koja je otkrila da bi troškovi mogli doseći 1.000 dolara za tonu.
U intervjuu ove sedmice, Herzog je pohvalio detaljnu analizu u novoj studiji, ali je rekao da je i dalje skeptičan u pogledu nekih svojih finansijskih pretpostavki. On očekuje da će se Carbon Engineering suočiti s većim troškovima i izazovima nego što očekuje u trenutku kada kompanija krene u izgradnju većih postrojenja.
“Dok zaista ne možete da potvrdite troškove i performanse na skali, uvijek morate da uzmete te troškove sa zrnom soli”, kaže on. “I dalje mislim da bi konačan broj mogao biti nekoliko puta veći.”
Razlike u troškovima u odnosu na ranije studije nastaju uglavnom iz različitih izbora dizajna. To uključuje upotrebu horizontalnih, a ne vertikalno složenih struktura, manje energetske zahtjeve zbog poboljšane integracije topline u procesu, i izvore energije odabrane za pogon postrojenja.
Carbon Engineering planira kombinirati ugljik zarobljen u svojim postrojenjima s vodikom za proizvodnju ugljično neutralnih sintetičkih goriva, proces koji pilot postrojenje već provodi. Takva goriva su skuplja od standardnih benzina i dizela, tako da će veličina i stabilnost tržišta za njih u velikoj mjeri ovisiti o tome da li postoje subvencije.
Carbon Engineering je do sada osigurao 30 miliona dolara. Trenutno traži dodatna sredstva za izgradnju većeg postrojenja koje će početi prodavati goriva, iako još uvijek na relativno malom nivou.
Ali ta goriva sa neutralnim ugljenikom neće direktno pomoći u smanjenju emisije ugljenika u atmosferi (osim ako se ne koriste u sistemima koji obuhvataju i ugljenik). Da bi ostvario stvarne dobitke u uklanjanju gasova sa efektom staklene bašte, svijet bi eventualno trebao trajno skladištiti velike količine zarobljenog ugljičnog dioksida, umjesto da ga ponovo oslobodi kada sintetička goriva izgore. Da bi se to uradilo u velikom obimu, gotovo sigurno bi bilo potrebno značajno smanjenje troškova, visoka cijena ugljenika, ili druga podrška javne politike.
Keith kaže da proizvodnja sintetičkih goriva nudi održiv poslovni model koji bi mogao pomoći kompanijama da se povećaju i smanje troškove tehnologije, olakšavajući put do tog konačnog cilja.
Ali Herzog, koji je takođe proučavao izazove pretvaranja ugljen-dioksida u gorivo, i dalje je skeptičan da će brojevi funkcionisati čak i za taj početni poslovni model.
“Veoma je teško, čak i teže ako je CO2 iz vašeg najskupljeg izvora, koji je zrak”, kaže on.