Filozofija nauke Richarda Fejnmana

Richard Feynman (1918-88) bio je jedan od najvećih fizičara dvadesetog vijeka, doprinoseći, između ostalog, razvoju kvantne elektrodinamike (QED), za koju je dobio Nobelovu nagradu. Njegov popularni portret je oduševljavajućeg genija sa preferencijom za neumorno razmišljanje – koje je činio slabo i unutar filozofije. Primjetili su ga i citirali zbog njegova izrazite averzije prema filozofiji, a posebno filozofije nauke. Bilo kakva brza pretraga interneta dati će citate koji su mu pripisani i koji govore o apsurdnostima filozofije, bez sumnje obavješteni njegovim kratkim flertom sa njom u Prinstonu. Fejnman bi parodirao ono što je vidio kao “dupe” vježbe u jezičkoj sofisticiranosti. Kako navodi u čuvenoj predavačkoj seriji, “Mi ne možemo ništa precizno definisati. Ako pokušamo, ulazimo u tu paralizu misli koja dolazi kod filozofa … jedan koji kaže drugom: Ti ne znaš o čemu pričaš! Drugi govori: šta misliš pod “pričanjem”? Šta misliš pod “ti”? Šta misliš pod “znaš”? (Feynmanova predavanja o fizici, Vol.1, 1963).



Zaista, slična osjećanja je izrazio i filozof nauke Sir Karl Popper koja se tiču otvorenosti za bilo kakvu neupućenost (stalno dodavanje novih pojmova za definisanje starih) ili tautologije (izjave su istinite po definiciji), ukoliko se moraju precizno definisati svi termini prije početka naučne istrage. Poenta je da je Fejnman, pored njegove odbojnosti prema filozofiji, ustvari bio sam filozof nauke.

Filozofija bavljanja naukom

Jedan od najpoznatijih citata koji se pripisuju Fejnmanu, često je onaj od britanskog popularizatora nauke Briana Coxa “filozofija nauke je korisna naučnicima kao ornitologija pticama”. Ali iako je to postao standardan način od strane nekih naučnika da spuste filozofe koji su dovoljno hrabri da kažu nešto vezano za nauku, možda se ova fraza može osvjetliti pod drugačijim svjetlom? Prvo, dok je Fejnman stvarno govorio pomalo protiv filozofija, nije jasno da je on zapravo rekao te riječi. I sama izreka ukazuje na nešto sasvim očaravajuće unutar filozofije i sociologije nauke – da postoji temeljna razlika između govora ili pisanja o subjektu i življenja ili izvođenja predmeta.

Standardno prikazivanje nauke u udžbenicima, dokumentarcima i tradicionalnoj filozofiji nauke je da je nauka njena metodologija: nauka je metoda za razjašnjavanje (približno) istinitih i lažnih izjava o svijetu. Konkretno, naučnici postavljaju hipoteze koje zatim testiraju uz posmatranje ili eksperiment. Potom se odbacuju hipoteze koje se odbacuju posmatranjem. Ovo se ponekad naziva hipotetičko-deduktivnim modelom. Međutim, ovo je način razgovora o nauci, jer je ornitologija način govora o pticama. Niti je to stvarna nauka niti su ornitologija ptice. Sama nauka je jednostavno ono što naučnici rade. Staveći ovo na drugi način, sav opis i formalizovanje u svijetu ne može vam reći kako je to biti ptica, ili šta je to bavljenje naukom.



Feynman se 1966. obratio američkoj Nacionalnoj asocijaciji nauke o prirodi sa razgovorom pod nazivom “Šta je nauka?” Na otvaranju ove adrese Feynman navodi da u udžbenicima o nauci “Postoji neka vrsta iskrivljene destilacije i razvodjenih riječi Francisa Bekona “(The Pleasure of Finding Things Out, 2001, str. 172-3). Baconska metoda bila je da se izgrade univerzalni zakoni iz pojedinačnih opservacija putem induktivnog obrazloženja – tipičan primjer je: “Ovaj labud je bijel; da je labud bio bijel; i tako dalje – odakle možemo zaključiti da su svi labudovi bijeli. ” Fejnman propoveda Baconski koncept nauke, rekavši da se ne može samo posmatrati prirodu – sud je uključen o tome na šta treba obratiti pažnju.

Ovdje se pojavljuje Feynman kako pravi razliku između eksplicitnog saznavanja stvari (malo podataka, recimo) i traženja razumijevanja (dublje i intuitivno shvatanje kako priroda radi). Pošto nije volio filozofsku ekspoziciju, on ne koristi ove pojmove, ali on jasno stavlja do znanja da praksa nauke zavisi od više nego samo eksplicitnog poznavanja stvari, primjena principa ili kopiranje formata ili metode. Baconski pristup primjenjuje kao primjer gdje su filozofi tražili metodološki opis nauke i propali. Ali kaže da se ovaj neuspjeh podjednako odnosi i na deduktivne modele koji koriste Popperov “princip falsifikacije”. Iz svega ovoga, Fejnman kaže: “Pa, ono što je nauka, nije ono što su filozofi rekli, ali svakako nije ni ono što udžbenici za nastavu kažu.” (Ibid.)

Fajnman takođe tvrdi da učenje značenja naučnih koncepata nije nauka. To jest, učenje o tome šta riječi i pojmovi znače je dio predavanja nauke, ali ne i nauke. To je neophodan, ali ne i dovoljan uslov nauke. Koncepti i riječi su alati nauke, ali ne i nauka, jer će vas učenje značenja reči i koncepata samo naučiti o granicama ljudskih imaginacija prilikom nazivanja ili pokušaja opisivanja stvari, a ništa o samoj prirodi. Da ilustruje, on tvrdi da je naučna ideja o energiji toliko teška da se ispravi da će svaka svakodnevna upotreba termina imati netačne zaključke. Na primjer, možemo reći da je energija u pokretnom objektu. Ako mislimo na igračku na navijanje, možemo reći da ju energija u opruzi pomjera, na primer, ipak bi bilo tačnije reći da je opruga pomjera igračku. Fejnman izjavljuje da možete i reći “Bog to pomjera” umjesto da kažete “energija” to pomjera (str. 178-79). Problem, kaže on, je da koristimo sinonime “energije” za opisivanje energije. Feynman sugeriše da ako ne možete ponovo da opišete koncept energije bez upotrebe riječi “energija”, vi samo učite definicije i stekli ste nula naučnog znanja. (On sam nagovještava da nauka govori o odnosima u kojima se nalazi energija, ali ne i o tome šta je energija.)

Raditi je suprotno od dobijati

“Razumjevanje”, za Fejnmana, mnogo je dublji odnos sa svijetom nego ono šta se uči kao “činjenice” – mogu da razumijem nešto čak i kada dokazi pokazuju u suprotnom smeru. Fejnman kaže da ropstvo primljenom pogledu ili čak metodi otkrivanja činjenica znači da nikada ne možemo napredovati naučno, jer bi stare “činjenice” mogle biti potrebne za otkrivanje novih. Ovaj fleksibilni pogled prekida tradicionalni pogled na nauku kao set proceduru, metodologiju ili sistem kontrole činjenica, te postavlja Feynmana pored mnogih savremenih historičara nauke.



Da bi došao do duha onoga što on govori o nauci, Fejnman citira dječju pesmu o žabi koja pita stonogu kako može da trči. Pokušavajući da utvrdi kako ona trči, stonoga se spotakne i razbije iznenađena. Feynman poredi s ovim pitanje “Šta je nauka?” Prema njemu bilo koje objašnjenje što je nauka prosto zbunjuje problem, jer nauka je živa aktivnost i ima nejasan aspekt. Mogu da napišem šta je za mene da vozim bicikl – opišite pojmove biomehanike ili pravila o pravilima autoputeva – ali ništa od ovoga nije kako to radim, niti će vas naučiti kako to raditi. Nauka može biti dosta ovakva.

Fejnman onda nudi sopstvenu teoriju i vraća se na hipotetičku tačku kako bi objasnio kako je nauka započela. Njegova priča je da je naša efikasnost sa jezikom dovela ljude doći do faze u kojoj se pogledi na svijet mogu prenijeti bez gubitka previše informacija. Mogu se prenijeti i zamišljene ideje. Dakle, za Fejnmana svrha nauke je “da saznaš ab initio, opet iz iskustva, kakva je situacija, a ne da vjeruje iskustvu prošlosti u obliku u kojem je prenijeta” (str.185).

Ova ideja je dublja nego što se čini. Ne samo da odražava fenomenologiju, počevši od iskustva kao prvog načela, to je bila i pokretačka ideja iza nekih ključnih događaja u filozofiji nauke. Motivacija Tomasa Kuhna za pisanje Strukture naučnih revolucija (1962) bila je da se njegovo iskustvo iz arhiva historijske nauke sukobilo sa primljenim pogledom na nauku koja se predaje u udžbenicima. Slično tome, u svojim objavljenim predavanjima o kvantnoj elektrodinamici, Feynman ističe nejednakost između onoga na šta se nauka podučava i šta je ona: “Ono što sam upravo naznačio je ono što nazivam fizičkom historijom koja nikad nije tačna … jedna vrsta konvencionalne mitske priče koju fizičar govori svojim učenicima, a ti učenici govore svojim učenicima i to nije nužno povezano sa stvarnim historijskim razvojem, koji stvarno ne znam! “(QED: The Strange Theory of Light and Matter, 1990, str. 6).



Nauka kao konstruktivni skepticizam

Na kraju govora za Asocijaciju nacionalnih naučnih udruženja, Feynman je iz sopstvenog iskustva napomenuo da nauka nije ni njen sadržaj niti oblik. Samo kopiranje ili imitiranje metode prošlosti zaista ne treba smatrati naukom. Fejnman kaže da treba naučimo iz nauke da treba da sumnjamo u stručnjake: “Nauka je uverenje u neznanje stručnjaka. Kada neko kaže da “nauka predaje to i to”, on koristi pogrešno riječ. Nauka to ne podučava; iskustvo to uči “(Pleasure of Finding Things Out, str.187).

Opet, ova jednostavna ideja je dublja nego što se čini. Danas je široko primljen prikaz da je nauka svoj metod: naučnici provjeravaju predviđanja protiv dokaza iz posmatranja. Međutim, Fejnman predlaže da naše iskustvo u prirodi oblikuje kolektivno naučno znanje prošlosti i da nam se preda način na koji mi gledamo svijet, kako bi se historijski učitali dokaze i zapažanja. Na primer, Aristotelijci su doživjeli svijet kao geocentričan (zemaljski) u praznom prostoru; Newtonovci su vidjeli svet kao heliocentrični (sunčano centriran) u beskonačnom vremenu; Ajnštajnovci posmatraju svijet kao bezvrijedan u ograničenoj geometriji prostora. Fejnmanovi tvrdi da su utvrđeni opisi stvarnosti oteti kao nauka u ime povjerenog iskustva. Kao odgovor, Fejnman poziva na “filozofiju neznanja”. Ovo je više nego samo zdrav skepticizam; to zahteva profesionalno presuđivanje. Sam skepticizam – samo nepoverenje dokaza ili iskustva – je beskorisno u nauci, jer samo po sebi ne govori šta treba da tražimo ili radimo. Fejnman opisuje procjenu u nauci kao vještinu “prenošenje nagomilane mudrosti, plus mudrost da možda nije mudrost … da učimo kako da prihvatimo i odbacimo prošlost s nekom ravnomjernošću koja zahtjeva znatnu vještinu. Samo nauka svih subjekata sadrži u sebi lekciju o opasnosti od vjerovanja u nepogrešivosti najvećih učitelja prethodne generacije “(Ibid, str. 188).

Ono što Fejnman naziva “mudrost” nazvao bih “prećutno razumjevanje”. U konzervativnom pogledu teško je prihvatiti da nauka nije njena metodologija ili znanje koje generiše. Ovo su svakako nusproizvodi nauke, ali za Feynmana oni nisu sama nauka. Nauka nije samo njen oblik, metoda, prošlost primjeraka, niti vjerovanja i znanje koje generiše, jer se sve to promjeni kada se naprave velika otkrića.

Autor: Ben Trubody

Izvor:https://philosophynow.org/issues/114/Richard_Feynmans_Philosophy_of_Science

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *