Ako se svjetlo ugasi u vašem domu, obično se možete smjestiti blizu nekih svijeća, baterijskih lampi i dobre knjige. Sačekajte tako, jer će se svjetla vjerovatno vratiti uskoro.
Ali ako ste na Marsu, vaša struja ne samo drži svjetla – ona vas bukvalno održava živima. U tom slučaju, nestanak struje postaje mnogo veći problem.
Naučnici NASA-a smatraju da su pronašli način da u potpunosti izbegnu tu mogućnost: stvaranje nuklearnog reaktora. Ovaj nuklearni reaktor, poznat pod nazivom Kilopower, je veličine frižidera i može se sigurno lansirati u svemir uz sve nebeske putnike; astronauti mogu da ga pokrenu dok su još u svemiru ili nakon slijetanja vanzemaljskog tijela.
Projekat Kilopower je upravo dobio nekoliko velikih testova u Nevadi koji su simulirali stvarnu misiju, uključujući neuspjehe koji bi mogli ugroziti njegovu sigurnost (ali nisu).
Ovaj nuklearni reaktor bio bi “mijenjač igre” za istraživače na Marsu, rekao je Lee Mason, Direktor NASA Space Technology Mission Directorate (STMD) za tehnologiju skladištenja energije u saopštenju za javnost NASA iz novembra 2017. godine. Samo jedan uređaj može obezbjediti dovoljno snage da podrži vanzemaljsku energiju u trajanju od 10 godina i to radi bez nekih problema koji su inherentni sunčevoj snazi, odnosno: biti prekinut noću ili blokiran nedjeljama ili mjesecima tokom epskih oluja Marsova epizoda.
“On rješava ta pitanja i pruža stalnu snagu bez obzira na to gde se nalazite na Marsu”, rekao je Mason u saopštenju za medije. On je takođe napomenuo da stajalište na nuklearnom pogonu može značiti da ljudi mogu pristati na većem broju pristaništa na Marsu, uključujući i visoke geografske širine gdje nema puno svjetlosti, ali potencijalno mnogo leda za korištenje astronauta.
Nuklearni reaktori nisu neobična karakteristika u svemiru; Voyager 1 i 2 svemirski brod, koji sada prolaze kroz dubok svemir nakon polaska našeg solarnog sistema, rade na nuklearnoj energiji od kada su započeli 1970-ih. Isto važi i za Mars rover Curiosity, pošto je pristao na Crvenoj planeti 2012. godine.
Ali nam treba mnogo više reaktora za kolonizovanje planeta. A to bi moglo predstavljati problem šta će se raditi sa otpadom.
Prema popularnoj mehanici, reaktori Kilopower stvaraju električnu energiju kroz aktivnu nuklearnu fisiju – u kojoj se atomi razdvajaju kako bi oslobodili energiju. Za to je potreban čvrsti uranijum-235, koji se nalazi u reaktorskom jezgru oko veličine rolne papirnih peškira. Na kraju, taj uranijum-235 će biti “potrošen”, baš kao gorivo u reaktorima na Zemlji, i ugroziti ljude u blizini.
Kada se to desi, jezgro uranijuma moraće da se čuva negdje na sigurnom; potrošeno reaktorsko gorivo je i dalje opasno radioaktivno, i pušta toplotu. Na Zemlji, većina potrošenih gorivnih štapova čuvanih u bazenima vode koji drže šipke hladnim, sprečavaju ih da uhvate vatru i blokiraju zračenje radioaktivnosti. Ali na drugoj planeti bi nam trebala svaka dostupna voda, znate, da bi sačuvali ljude u životu.
Dakle, potreban nam je još jedan način za hlađenje potrošenog radioaktivnog goriva. Moguće je da se iskorišćeno gorivo može čuvati u zaštićenim bačvama u lava-cevima ili na određenim dijelovima površine, jer su Mjesec i Mars toliko hladni, iako to uvodi rizik da bi neko slučajno se našao u blizini njih.
Upravo sada, sve što možemo da uradimo je da špekulišemo – koliko smo znali, NASA nema nikakav javno dostupan plan šta da radi sa potrošenim nuklearnim gorivom za vanzemaljske misije. To bi moglo biti zato što se prototip “Kilopower” samo dokazao ustvari izvodljiv. Ali, ne znajući šta je s onim otpadom iz njega, izgleda kao neobičan nadzor, pošto NASA planira da se vrati na Mjesec, a potom na Mars do početka 2030-ih godina.
A u slučaju da se pitate, ne, ne možete samo pucati nuklearni otpad u dubok Svemir ili na Sunce; NASA je studirala to još sedamdesetih i utvrdila da je to bila prilično strašna ideja. Nazad na tablu za raspisivanje.
Izvor: futurism.com