Elektrodinamika (elektro- + dinamika), grana fizike koja obuhvaća pojave vezane uz gibanje električnih naboja, svojstva električnih struja, vodiča i nabijenih subatomskih čestica te elektromagnetsko zračenje, uz prisutnost električnoga i magnetskoga polja.

U početku razvoja znanosti o elektricitetu i magnetizmu samtralo se da električne i magnetske sile trenutačno djeluju na daljinu, te da je za to djelovanje nebitno kako se tijela gibaju. Na toj pretpostavci izgrađena je matematička teorija, kojoj rezultati vrijede samo u elektrostatici. Pokusi M. Faradaya pokazali da postoji električno polje u prostoru među nabojima, odn. magnetsko polja među magnetskim polovima. Prema novom shvaćanju svaki naboj posvuda u prostoru trajno stvara polje u kojem se onda drugi naboji sa svojim poljem gibaju.

Matematički obrađena teorija J. C. Maxwella (1864) električne i magnetske pojave povezuje u jedinstven sustav. Do tada su bile razmatrane odvojeno i u analogiji s gravitacijom. Druga je važna postavka da se utjecaji ne šire trenutno, tj. beskonačno brzo, već nekom konačnom brzinom c, koja je temeljna konstanta Maxwellove teorije, a kasnijim eksperimentima utvrđena je kao brzina svjetlosti u vakuumu. U statičkim pojavama te dopune ne mijenjaju rezultate Coulombove teorije, ali imaju bitan utjecaj na ispravno objašnjenje dinamičkih pojava. S Maxwellom je teorija elektriciteta postala egzaktna znanost, jednako kao i mehanika nakon Newtona. Eksperimentalno potvrđena ispravnost postavki elektrodinamike imala je važnu ulogu u oblikovanju teorije relativnosti i, kasnije, opće kvantne relativističke teorije polja.