Moramo se sjetiti da religija koristi jezik različito od znanosti. Jezik religije je više povezan s jezikom poezije nego s jezikom znanosti. Istina, skloni smo misliti da se znanost bavi informacijama o objektivnim činjenicama i poezija s subjektivnim osjećajima. Stoga zaključujemo da, ako se religija doista bavi objektivnim istinama, ona bi trebala usvojiti iste kriterije istine kao i znanost. Ali ja osobno smatram da je podjela svijeta u objektivnu i subjektivnu stranu previše proizvoljna. Činjenica da su religije kroz stoljeća govorile u slikama, usporedbama i paradoksima jednostavno znači da ne postoje drugi načini opisivanja stvarnosti na koju se odnose. Ali to ne znači da nije stvarna stvarnost. Razdvajanje ove stvarnosti na objektivnu i subjektivnu stranu neće nas odvesti daleko.
Zato razmišljam o razvoju fizike tijekom posljednjih desetljeća koji je pokazao koliko su problematični takvi pojmovi kao “objektivno” i “subjektivno” . Sve je počelo s teorijom relativnosti. U prošlosti, izjava da su dva događaja istodobna, smatrana je objektivnom izjavom koja se može jednostavno prenijeti i otvorena je za provjeru od bilo kojeg promatrača. Danas znamo da “istovremenost” sadrži pod-element, budući da dva događaja koji se istodobno pojavljuju promatraču u mirovanju nisu nužno istodobni promatraču koji je u pokretu. Međutim, relativistički opis je također objektivan, kao što svaki promatrač može zaključiti izračunavanjem onoga što će drugi promatrač percipirati ili shvatiti. Za sve to, daleko smo od klasičnog ideala objektivnih opisa.
U kvantnoj mehanici odstupanje od ovog ideala bilo je još radikalnije. Još uvijek možemo koristiti objektivizirajući jezik klasične fizike kako bismo iznijeli izjave o vidljivim činjenicama. Na primjer, možemo reći da je fotografska ploča pocrnjela ili da su nastali oblaci. Ali ne možemo ništa reći o samim atomima. A što se predviđanja temelje na takvim nalazima ovisi o načinu na koji postavljamo naše eksperimentalno pitanje, a ovdje promatrač ima slobodu izbora. Naravno, to još uvijek ne čini razliku da li je promatrač čovjek, životinja, ili komad aparata, ali više nije moguće napraviti predviđanja bez obzira na promatrača ili sredstva promatranja. U tom se smislu može reći da svaki fizički proces ima objektivne i subjektivne značajke. Cilj svijeta znanosti devetnaestog stoljeća bio je, kao što danas znamo, idealni, ograničavajući slučaj, ali ne cijela stvarnost. Doduše, čak i u našim budućim susretima sa stvarnošću, morat ćemo razlikovati objektivnu i subjektivnu stranu. Ali mjesto odvajanja može ovisiti o načinu na koji se gleda; do određene mjere može se odabrati po volji.
Činjenica da različite religije pokušavaju izraziti taj sadržaj u vrlo različitim duhovnim oblicima nije pravi prigovor. Možda bismo trebali gledati ove različite oblike kao komplementarne opise koji, iako se međusobno isključuju, nužni su za prenošenje bogatih mogućnosti koje proizlaze iz čovjekovog odnosa sa središnjim poretkom.
U matematici možemo uzeti našu unutarnju udaljenost od sadržaja naših izjava. U konačnoj analizi, matematika je mentalna igra koju možemo igrati ili ne igrati kao što odaberemo. S druge strane, religija se bavi sa sobom, sa životom i smrću; njena obećanja su namijenjena da upravljaju našim djelima, a time i najmanje neizravno, našem postojanju. Ne možemo ih samo neprimjetno pogledati izvana. Nadalje, naš stav prema religijskim pitanjima ne može se odvojiti od našeg stava prema društvu. Danas, pojedinac čini se da je u mogućnosti odabrati duhovni okvir svojih misli i djela prilično slobodno, a ta sloboda odražava činjenicu da granice između različitih kultura i društava fleksibilne.
No, čak i kada pojedinac nastoji postići najveći mogući stupanj neovisnosti, on će i dalje biti pod utjecajem postojeće duhovne strukture – svjesno ili nesvjesno. Za njega također mora biti sposoban govoriti o životu, smrti i stanju čovjeka drugim članovima društva u kojem je izabran da živi; mora obrazovati svoju djecu prema pravilima tog društva, uklopiti se u njegov život. Epistemološke sofisterije ne mogu mu pomoći da postignu ove ciljeve.
Tu je također komplementaran odnos između kritičkih misli o duhovnom sadržaju određene religije i akcije temeljene na namjernom prihvaćanju tog sadržaja. I to prihvaćanje, ako svjesno, ispunjava pojedinca sa snagom svrhe, pomaže mu da prevlada sumnje i, ako mora patiti, osigurava mu vrstu utjehe i daje osjećaj zaštićenosti. U tom smislu, religija pomaže da društveni život bude skladniji; njezin najvažniji zadatak je da nas podsjeti na jezik slika i prispodoba šireg okvira unutar kojeg je postavljen naš život.
